Na spomen platformskog rada mnogima u Hrvatskoj prva su asocijacija prizori uobičajeni za prometnice urbanih središta: dostavljači na biciklima ili skuterima koji u torbama s prepoznatljivim logotipom poput Wolta ili Glova razvoze hranu, namirnice i razne druge stvari na kućne pragove kupaca. Dio te priče su i dostavljači “na četiri kotača” i platformski taksi vozači (Bolt, Uber), samo što je njihova vidljivost manje upečatljiva i slikovita. No, rad putem digitalnih radnih platformi generalno je i šira i kompleksnija priča. Taj je oblik rada i kod nas proteklih godina doživio ekspanziju i postao zapravo jedan od amblematskih primjera kako doba digitalizacije i algoritama transformira tržište rada, uključujući i odnose između radnika i poslodavca.
Tako su se, primjerice, već prilično udomaćili pojmovi poput agregatora, odnosno partnerskih kompanija koje posreduju između tehnoloških kompanija, odnosno platformi (Wolt, Glovo, Bolt, Uber), i njihovih radnika — partnera dostavljača i vozača. Pritom platforme najčešće poslovno surađuju s agregatorom, dok agregator s partnerima dostavljačima i vozačima sklapa ugovorni odnos. U praksi stvari funkcioniraju prema različitim modalitetima, pa npr. postoji više načina rada – uključujući zaposlenje u partnerskoj tvrtki, samostalni rad putem obrta ili vlastite tvrtke, izravan ugovorni odnos s platformom te studentski rad.
Razvoj te “industrije” prate i oprečni narativi o tome kako kod platformskog rada stoje stvari s balansiranjem između slobode i fleksibilnosti s jedne strane, i zaštite radnika i (ne)sigurnosti, s druge. Isto tako, dojam je da su službeni podaci o tom tržištu u Hrvatskoj u raskoraku s prevladavajućom percepcijom.
Prema izvješću o platformskom radu za 2025., prvome koje objedinjuje rezultate pune primjene zakonskog okvira za to područje, u Registru digitalnih radnih platformi i partnerskih tvrtki, agregatora, krajem 2025. evidentirane su četiri platforme koje su registrirale 2336 agregatora, od čega ih se 879 odnosi na obrtnike, a 1457 na pravne osobe. Tijekom 2025. godine posao putem digitalnih radnih platformi u nekom je trenutku obavljalo ukupno 21.704 osoba. Riječ je o svima koji su tijekom godine obavili barem jedan posao putem platforme, a ne o broju osoba koje su radile kontinuirano ili puno radno vrijeme. Ljudi koji obavljaju posao na platformi u prosjeku su radili 4 sata i 16 minuta dnevno, 21 sat i 39 minuta tjedno ili otprilike 80 sati mjesečno. Ti prosjeci obuhvaćaju različite oblike i intenzitete angažmana, uključujući rad na platformi s punim i nepunim radnim vremenom, kao i povremeni rad.
Udio dostava oko 35 posto
Od spomenutog ukupnog broja radnika na hrvatske državljane otpada 16.925, a na strane 4727. U pogledu radnog angažmana, doduše, ti omjeri su nesumnjivo drukčiji jer je domaćima to ipak češće dodatni izvor zarade. Što se tiče vrste platformskog rada, taksi usluge činile su otprilike 65 posto, a dostave oko 35 posto posla zabilježenog u 2025. putem Jedinstvene elektroničke evidencije rada (JEER). Riječ je o državnom informacijskom sustavu koji bilježi točno vrijeme početka, trajanja i završetka rada na platformama i ujedno je važan alat nadzora nad provedbom propisa, a u konačnici i suzbijanja neprijavljenog rada.
I neki pojedinačni pokazatelji zvuče zanimljivo. U Woltu, čiji zagrebački ured pokriva i brojne regionalne funkcije, reći će kako je u prvih pet mjeseci 2026. prosječna zarada po online satu u Zagrebu porasla za oko 40 posto u u usporedbi s prosjekom 2025., dok je prosječna naknada za dostavu u svibnju bila 43 posto veća nego godinu prije (pojedinačni rezultati variraju ovisno o aktivnosti, vremenu i modelu angažmana).
Partneri dostavljači su ove godine obavili skoro 30 posto više dostava po satu online dostave nego 2024. Istodobno, kažu, tijekom prošle i ove godine prekinuta je suradnja s više od 20 partnera u partnerskim tvrtkama, što uključuje otkaze vezane uz usklađenost i međusobne otkaze, pri čemu su kod raskida zbog usklađenosti razlozi sezali od kršenja ugovora i nepodmirenih poreznih obveza partnera pa do nedostajuće dokumentacije radnika i nepravilnosti utvrđenih nakon inspekcija.
U svakom slučaju, razvoj tog sektora već je poodavno nametnuo potrebu sustavnog zakonskog uređenja i unaprjeđivanja regulative te prateće infrastrukture. Pita li se vodeće nositelje platformi na tržištu, trenutačni regulatorni okvir u RH funkcionira prilično dobro. Jedinstvena elektronička evidencija rada poboljšala je transparentnost, jasnije definirala odgovornosti i općenito pruža bolju vidljivost platformskog rada. Bilježenjem aktivnosti platforme i povezivanjem s relevantnim javnim sustavima država, kažu, ima dobru osnovu za ciljani nadzor i provedbu.
Postojeći normativni okvir u RH smatra se naprednijim u usporedbi s mnogim drugim članicama Unije jer je prilično sveobuhvatne odredbe o platformskom radu, pa i JEER, Hrvatska uvela prije stupanja na snagu Direktive EU-a čije je prenošenje u nacionalna zakonodavstva predviđeno do 2. prosinca ove godine. To slijedi i u Hrvatskoj; u pripremi su izmjene i dopune Zakona o radu kojima se, uz ostalo, planira potpuno usklađivanje s tom direktivom.
Ona donosi važna pravila koja se odnose na veću transparentnost algoritamskog upravljanja te jasnije uređivanje statusa osoba koje rade putem digitalnih platformi, ističu u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, poručujući kako članice njezine Koordinacije digitalnih platformi podržavaju te ciljeve. Napominju i kako razvoj digitalnog gospodarstva i zaštita radnika nisu suprotstavljeni ciljevi. U tom smislu i održiv razvoj platformskog rada mogućim drže “jedino ako radnici imaju jasno definirana prava i odgovarajuću zaštitu, a istodobno regulatorni okvir ostane predvidiv i provediv za sve sudionike na tržištu”.
Međutim, neka rješenja iz radne verzije nacrta zakona nadilaze zahtjeve same Direktive, što bi platformama u konačnici otežalo poslovanje. “Posebno se to odnosi na uvođenje automatske solidarne odgovornosti digitalnih platformi za obveze agregatora, što nije propisano Direktivom. Umjesto toga, zauzimamo se za model koji će istodobno osigurati učinkovitu zaštitu radnika, ali i uvažiti činjenicu da platforma ne može odgovarati za obveze nad kojima nema stvarnu kontrolu”, u ime svojih članica iz tog sektora apelira HUP.
U udruzi poslodavaca drže da bi automatska solidarna odgovornost mogla proizvesti suprotan učinak od željenoga, ako platforme odgovaraju i onda kada su provele sve propisane provjere i poduzele razumne mjere za sprječavanje nepravilnosti. Ta odgovornost trebala bi postojati kada platforma nije postupala s dužnom pažnjom ili je znala, odnosno mogla znati, za nepravilnosti u poslovanju partnerske tvrtke, odnosno agregatora.
“Automatska i bezuvjetna odgovornost, bez mogućnosti dokazivanja da je platforma poduzela sve razumne mjere, nije predviđena Direktivom i dodatno je nacionalno regulatorno opterećenje”, konstatiraju u HUP-u te dodaju da su zato predložili uvođenje instituta dužne pažnje (safe harbour). To znači da bi platforma bila oslobođena solidarne odgovornosti ako može dokazati da je redovito provjeravala poslovanje agregatora, pratila ispunjavanje njegovih zakonskih obveza te pravodobno reagirala na eventualne nepravilnosti. Takav pristup istodobno štiti radnike i potiče odgovorno poslovanje svih sudionika na tržištu, zaključuju.
Na tom tragu su i stajališta Jan Škobernea, voditelja javnih politika za Adria regiju u Woltu: “I postojeći okvir u RH uključuje solidarnu odgovornost specifičnu za platformu i obveze koje partnerska tvrtka, kao poslodavac, ima prema svojim radnicima, ali istodobno priznaje mjere usklađenosti koje platforme mogu poduzeti kako bi pratile partnere i upravljale tom odgovornošću.” Drži da to stvara poticaj platformama da ulažu u dubinsku analizu i preventivne kontrole omogućujući razlikovanje platformi koje provode propisane provjere od onih koje to ne čine.
Kontrola sustava
“Političko pitanje nije trebaju li platforme imati odgovornost jer one je imaju, nego je pitanje treba li postojeći ciljani okvir zamijeniti punom i automatskom odgovornošću bez obzira na ponašanje, kontrolu ili preventivne mjere platforme”, podcrtava Škoberne, dodajući kako je važno očuvati poduzetničku slobodu i omogućiti različite zakonite oblike angažmana. Drugim riječima, pitanje nije treba li odgovornost proširiti pod svaku cijenu, nego kako osmisliti sustav koji će istodobno štititi radnike, poticati platforme na ulaganje u nadzor i usklađenost te zadržati odgovornost ondje gdje postoji stvarna mogućnost sprječavanja nepravilnosti. Sljedeći korak bi, prema njemu, trebao biti jačanje provedbe tamo gdje postoji prostor za unaprjeđenja te razmatranje šire primjene sličnih standarda transparentnosti i u drugim različitim radno intenzivnim sektorima. Dodatne obveze pritom bi trebale biti proporcionalne i temeljiti se na načelu jednakog regulatornog pristupa, neovisno o sektoru.
Hrvatska je, inače, rad putem digitalnih radnih platformi zakonski uredila prilikom izmjena Zakona o radu (ZOR) potkraj 2023. i važeće odredbe u primjeni su od početka 2024. U to vrijeme na razini EU-a se još usuglašavala Direktiva o poboljšanju radnih uvjeta u radu putem platformi pa su neki od tih iskoraka uklopljeni već u tom krugu zakonskih izmjena. Time je Hrvatska de facto “preduhitrila” dio smjernica iz spomenute europske direktive koja je u međuvremenu (krajem 2024.) donesena, uz predviđeni rok transponiranja u nacionalne pravne sustave početkom prosinca 2026. Upravo zato dio sugovornika smatra da Hrvatska ne kreće od nule, nego iz regulatornog okvira koji već danas uključuje niz mehanizama transparentnosti, nadzora i odgovornosti te da bi rasprava trebala biti usmjerena na njegovo daljnje unaprjeđenje, a ne nužno na uvođenje dodatnih automatskih oblika odgovornosti.
Potpuno usklađivanje s novim pravilima koja će ubuduće vrijediti u cijeloj EU samo je jedan od razloga što Vlada i nadležno ministarstvo rada na čelu s Alenom Ružićem već neko vrijeme spremaju nove izmjene i dopune ZOR-a. Uz prenošenje preostalih smjernica za platformski rad, naime, domaće se zakonodavstvo treba uskladiti i s Direktivom EU-a o transparentnosti plaća, za što je predviđeni rok već probijen (ranije ovog mjeseca).
U Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, na upit Poslovnog dnevnika u vezi s platformskim radom, kažu kako će se zakonskim izmjenama i dopunama precizirati definicije digitalne radne platforme i agregatora kao njezina posrednika na tržištu. Ojačat će se i zaštita privatnosti i osobnih podataka u automatiziranom sustavu upravljanja kao jednoj od bitnih specifičnosti tog načina rada. Automatizirani sustav upravljanja uključuje djelomično ili potpuno upravljanje organizacijskim procesima bez izravnog ljudskog sudjelovanja, a sastoji se od automatiziranog sustava praćenja i automatiziranog sustava donošenja odluka, objašnjavaju.
Iako odredbe o ljudskom nadzoru nad takvim sustavima već postoje u važećem Zakonu o radu, planiranim izmjenama i dopunama preciznije će se propisati obveza kontinuiranog ljudskog nadzora nad tim sustavima. “U praksi će to značiti nadzor utjecaja pojedinačnih odluka donesenih ili zasnovanih na tim sustavima na radnika te periodično procjenjivanje učinaka odluka, svake dvije godine”, ističu.
Pitanje solidarne odgovornosti
Pored toga, postojeća obveza preispitivanja odluka koje se donose korištenjem spomenutog sustava u praksi će, kažu, osigurati radnicima pravo na pisano obrazloženje odluke, a bude li utvrđena povreda prava radnika, ona će se morati izmijeniti. Samo u slučaju kada to nije moguće radnik će imati pravo na naknadu štete. U svakom slučaju, nedostatke će trebati otkloniti ili donijeti odluku da se sustav izmijeni ili prestane upotrebljavati, objašnjavaju.
Kako bilo, radna skupina za izradu Nacrta prijedloga zakona u završnoj je fazi usuglašavanja teksta. Otvaranje postupka javnog savjetovanja očekuje se uskoro, kako bi se na jesen provela procedura za donošenje Zakona. Zakonske izmjene i dopune planiraju se donijeti i prije roka zadanog Direktivom, zaključno poručuju iz Ministarstva.
Dakle, veoma brzo vidjet će se jesu li nositelji platformi uspjeli uvjeriti zakonopisce da bi nametanje potpune i automatske solidarne odgovornosti platformama oslabilo poticaje na propisno ponašanje
partnerskih tvrtki i partnera dostavljača i tako umjesto jačanja zaštite radnika, proizvelo kontraefekt. Jedan od njihovih argumenata je i da bi se platformama time praktično nametnula uloga koja pripada javnim nadzornim tijelima, s odgovarajućim zakonskim ovlastima, alatiam i pristupom informacijama. Zbog svega zagovaraju model koji bi bio kombinacija kvalitetnog nadzora države, dužne pažnje platformi i odgovornosti poslodavca koji je neposredno odgovoran za radnika.
