Za Borisa Nemšića kažu da je neslužbeni kralj komunikacija. Zvuči mu to nerealno jer nije pristalica kraljeva i kraljevstva, mada će priznati da je kompliment. Iako je prošle godine okončao 14-godišnji angažman u Upravnom vijeću investicijskog fonda Delta Partners iz Dubaija, i dalje je kao konzultant vezan za tu bliskoistočnu metropolu. Upravo tamo zadržao se najdulje u svojoj bogatoj poslovnoj karijeri. Rođen je u Sarajevu gdje je završio Elektrotehnički fakultet, školovanje je nastavio u Beču u kojem je gradio karijeru koja ga je vodila i do Zagreba, ali i do Moskve. I danas živi na relaciji Austrija – Hrvatska – BiH – UAE. Naš razgovor počeli smo od njegova zadnjeg angažmana u Dubaiju.
“Delta Partners je srednje velika, ali globalna konzultantska kuća u TEM-u. Imali smo investicijski fond pridružen tome. Naša glavna aktivnost bila je savjetovanje ‘tier one’ telekom kompanija, medijskih i tehnoloških tvrtki. U Dubaiju smo stvoreni zaista slučajno, iako je to najbolji hub za cijeli svijet. Imali smo urede u Johannesburgu, Singapuru, Dubaiju, Barceloni, San Franciscu i New Yorku, a iz Dubaija je sve jednostavno.”
Zašto Dubai?
Zovem ga Disneyland za odrasle, u nekom osobnom smislu… S druge strane, to je jako dobro promišljen koncept financijskog, trgovačkog i know-how huba, stvoren na posebnom mjestu i uz to ide sve ostalo, između ostalog, i možda najbolja svjetska aviokompanija Emirates, ali i vrlo pametan koncept koncentracije znanja. Imate DIFC, Dubai financijski centar, gdje su fokusirane sve kompanije koje se bave trgovinom, odnosno financijskim uslugama. U posljednje tri godine postao je, rekao bih, svjetska prijestolnica kripta, i to na naizgled jednostavan način – prije nekoliko godina rekli su da će postati prijestolnica, a u roku od 18 mjeseci donijeli su vrlo smislena pravila i regulaciju. I danas su tamo najveći kripto fondovi.
Zanimljivo je kako te zaljevske zemlje, svjesne da nafta neće trajati vječno, sve više ulažu u druge niše.
Dubai nema više nafte. Kao emirat ima još za vlastite potrebe. Abu Dhabi je već bogati naftni emirat, ali Dubai je sam za sebe, može se reći država unutar UAE-a koja se koncentrirala na turizam, financijske usluge i trgovinu – i to vrlo uspješno.
Angažman u Delti završio je u srpnju, ali ste ostali u Dubaiju. Kako to?
Dubai ne pušta lako jer je život ondje ugodan. To je servisno društvo, potpuno digitalizirano. Bilo što da vam treba u državnoj upravi ili osobno, sve imate digitalno. Vaš broj telefona važniji je od toga kako se zovete jer ga dajete u kemijskoj čistionici, restoranu, svakoj instituciji… Vezani ste za broj telefona i ako ne odete na neku rezerviranu večeru, idući put nećete dobiti mjesto jer niste otkazali na vrijeme. Sve identifikacije idu preko broja telefona, iako mislim da je jedina prava adresa čovjeka njegova mail adresa – jer je neprenosiva.
Službeno ste u Austriji dobili mirovinu, ali na nju ne pomišljate?
Mirovina može biti zakonsko ili financijsko stanje, donekle, no bitno je bavi li se čovjek nečim što ga zanima, naravno, u nekom drugom intenzitetu… Moj intenzitet je sada smanjen, no i dalje radim globalno, s velikim telekomima, u nekoliko nadzornih odbora u raznim svjetskim tehnološkim firmama, a podržavam i investiram u startupe u tom nekom mom ekosustavu i okruženju.
Vratimo se na vaše početke, na 1998., Hrvatsku i Vipnet koji tada postaje prvi konkurent državnom mobilnom operateru. Kako je to izgledalo?
Hrvatska je bila otvorena prema ulagačima, ali oni nisu bili otvoreni prema Hrvatskoj. Kao Mobilkom Austria, tada dio Telekoma Austrije, imali smo ideju širiti se na nova tržišta. Stjecajem okolnosti, u proljeće/ljeto 1998. u Hrvatskoj je raspisan tender za prvog privatnog telekom operatora. Jako pametno napravljen natječaj jer je imao jednu administrativnu cijenu, koliko se sjećam 100 milijuna kuna, i bilo je procjenjivanje tko će dati najbolju ponudu i uslugu te tko će najviše unaprijediti svijet komunikacija u Hrvatskoj… Dakle, nije bio “maksimiran” prihod “one time licence” pa poslije što bude, dapače… Obveze su bile vrlo velike i ozbiljne, pri dobivanju koncesije pripremili smo ponudu najbolje što smo mogli, a izabrana je u ozbiljnoj konkurenciji.
Bili su tu i Deutsche Telekom, Amerikanci, Francuzi, drugi konzorciji… Mi smo pobijedili. Tad nije bilo interneta da za tri minute pročitate što se dogodilo. Nazvao me punac i rekao “pobijedili ste” i tresnuo slušalicu. Nazvao sam svoga generalnog direktora i rekao mu “čuo sam da smo pobijedili”, a on me pita imam li to napismeno. Uglavnom, rekao mi je: “U roku od dva sata se spakiraj, idi u Zagreb i završi to.” Znao sam da ću u Zagrebu i Hrvatskoj naći perfektne ljude, to je bilo vrijeme kad kvalitetnih poslova nije bilo dovoljno. Uspjeli smo okupiti fenomenalne ljude, dijelom i iz konkurencije koja je bila jako dobra – u to je doba Hrvatski Telekom imao perfektne kadrove.
Kako ste ih uspjeli pridobiti?
Mislim da je presudna bila ideja da ćemo napraviti nešto od nule, potpuno novu radnu kulturu, i nešto jedinstveno – i uspjeli smo. U roku od osam mjeseci zaposlili smo 600 ljudi, a na prvih stotinu intervjua koji su bili 50-minutni išao sam i osobno. To je bio juriš, a glavno je pitanje bilo možeš li sutra početi -i što znaš, a to što znaš, mi ćemo primijeniti. Uspjelo je. Napravili smo četiri regionalna centra: Osijek, Split, Rijeka i, naravno, Zagreb. Morali smo napraviti kompletnu infrastrukturu, a ključni uvjet bio je pokriti 50 posto stanovništva RH. Osobna mi je prednost bila što sam doktor znanosti upravo iz područja pokrivenosti mobilnih mreža pa sam planirao mrežu i optimiranje tako da u tome zaista i uspijemo.
No, čak i za garažu trebaju vam dvije godine, a mi smo cijelu mrežu napravili za osam mjeseci. Bilo je tu raznih, vrlo inovativnih rješenja. Na primjer… Da biste postavili antenu na krov neke zgrade, ako gradite nešto novo, trebala vam je stopostotna suglasnost stanara. No, ako nešto renovirate i obnavljate, onda 50 posto suglasnosti. Onda bismo mi to proglasili obnavljanjem stubišta, lifta, krova, što bismo i napravili, i time dobivali dozvolu za postavljanje odašiljača. Imali smo i podršku u nekim crkvama gdje smo u zvonike mogli staviti antene. Bilo je to kreativno vrijeme, a bilo je i jako malo otpora. Cijelo je društvo bilo vrlo pozitivno, okrenuto prema nečem novom.
Ali, kako ste uspjeli dobiti korisnike?
Napravili smo jednu, rekao bih, komandos akciju, tajnu. Prvi smo u Hrvatskoj uveli prepaid s brendom Vipnet, nitko nije znao da to pripremamo. Kompletnu smo tehnologiju razvili sa Siemensom u Austriji, to je bilo golemo iznenađenje. Konkurencija to nije očekivala i za nekih smo je šest do osam mjeseci preskočili, do kraja godine i u tržišnom udjelu. Imali smo više od 50 posto tržišnog udjela. Poslije je to prirodno palo. No da, bila je to ona čuvena piramida koju smo davali kao božićni paket s Alcatel telefonom. Za ono doba to je bio space shuttle…
Brzo su vas Austrijanci vratili u Beč i tamo postavili za direktora.
Da, to je bilo vezano za tadašnju odluku vlasnika tvrtke, dakle, Republike Austrije, da našu majku kompaniju Telekom Austria pošalje na burze u New Yorku i Beču. U svibnju 2000. postao sam generalni direktor Mobilkom Austrije. Kad sam preuzeo tvrtku, imala je oko milijun korisnika. Razvili smo to na osam zemalja, Hrvatsku kao prvu, a poslije su došli Lihtenštajn, Slovenija, Srbija, Makedonija, Bugarska i Bjelorusija. Kad sam predao firmu, imala je 18 milijuna korisnika, što je za državu veličine Austrije od osam milijuna stanovnika ipak ozbiljan korak.
Što vam je bio najveći izazov dok ste vodili tvrtku u Beču?
To je bilo doba vrlo jake regulacije telekomunikacija kao industrije, a regulacija i danas, nažalost, ide protiv korisnika i tvrtki. Tržište treba biti liberalizirano i mora imati konkurenciju, ali jaku konkurenciju. Nije suština konkurencije podijeliti tržište na puno malih dijelova, pa nek’ se tvrtke snađu. Telekomunikacije su vrlo kapitalno intenzivan biznis. Izgradili ste mrežu optičkih kabela, predajnika, svega. To su milijarde i milijarde eura, i to ne možete raditi šest puta na području jedne države. Mi u Hrvatskoj imamo tri infrastrukture što je, po mom mišljenju, ni riba ni meso. To nije malo, a često se može vidjeti da je i puno. Jer, kad vidite da se tri puta gradi 5G mreža, da operatori još nisu došli do dovoljne razine dijeljenja mreža, usluga, onda vam je jasno da je to golem novac koji se baca u zrak.
U Austriji je jedno vrijeme bilo šest licenci, od toga su četiri bile aktivirane. Sad su u Austriji tri mreže, u Hrvatskoj tri, u malom Lihtenštajnu su bile četiri, apsurdi. Kad pogledate da zemlje poput SAD-a imaju tri, a Europljana je malo više od Amerikanaca, ali u 30-ak zemalja, ispada da imamo sto operatora u Europi, a tri u Americi. Nešto je pogrešno… U aktualnom razvoju fiksne optičke mreže Austrija je na nekom nevjerojatnom 25. mjestu, a bogata je država. Njemačka je 26., Hrvatska je bolja, ali također negdje u sredini. Bugarska je sasvim naprijed, kao i skandinavske zemlje, Španjolska, Portugal, Italija… Dakle, oni su to drukčije riješili. Regulacija je industrijsko političko pitanje koje ne smije biti podložno kratkoročnim interesima i nekoj fiksaciji korisnika. Naravno, najvažniji je korisnik, ali nemojmo ga previše štititi i nemojmo praviti 15 ponuda ako su tri dovoljne.
A1 je također sada dio globalne mreže.
Da, najveći shareholder Telekom Austrije je America Movil, meksički operator koji pripada Carlosu Slimu. Perfektna kompanija, bez dileme, no Telekom Austria im je jedina tvrtka u Europi i rekao bih da im nekad nije u fokusu. Mislim da su i standardi između Latinske Amerike i Europe različiti. No, tvrtka i dalje jako dobro posluje i ima dobre rezultate. Pritom moram naglasiti da je u Hrvatskoj kvaliteta telekomunikacijskih usluga bolja nego u Austriji.
Kako to?
Moram biti jasan: Hrvatski telekom je perfektna kompanija u vlasništvu Deutsche Telekoma koji je europska kompanija, jako puno ulaže i jako puno prenosi znanja unutar grupacije. I to se vidi. Telemach je kao dio United grupe vrlo ozbiljan operator fokusiran na ovo tržište, A1 je već dugo tu, rekao bih da je možda i najjači brend u telekomunikacijama. To natjecanje dovelo je do povećanja kvalitete. Sada u fiksnim mrežama trebamo ulagati više, no ako raspolažete s tisućama eura, pitanje je u što ćete ih uložiti. Ako se one ulažu u građevinske radove kopanja kanala za kabele, to nisu telekomunikacije, to je kopanje zemlje, a tu ode najveći novac. Dakle, moramo dati pragmatične uvjete, kao što su Talijani napravili ili Španjolci, da izvan centra grada možete staviti zračne kabele kao što imamo strujne. Nikakvo čudo. U Austriji je zakon da morate pod zemlju i onda u Austriji jedan optički priključak košta 3000 eura, a u Španjolskoj 260 eura. Tko je tu lud?
Kako ste se prilagođavali promjenama u ovih 30-ak godina?
Što su telekomunikacije napravile, i fiksne i mobilne? Potpuno novu infrastrukturu koja omogućuje korištenje interneta, a on je sam po sebi nova “životinja” koja radi sve. Internet je osnova našeg društva, kao i komunikacije, ali mislim da su telekom operatori malo izgubili korak. Postali su i ostali dobri u stvaranju infrastrukture, ali nisu se prilagodili u stvaranju usluga, servisa. Pa zato imate tzv. OTT servise kojima plaćate daleko više njihove usluge – Netflix, Spotify, WhatsApp, Facebook, Google… svi rade na telekomunikacijskoj infrastrukturi koju su operatori postavili, a oni je jako malo ili uopće ne plaćaju.
Nisam za to da Telekom bude medijska kuća. Mislim da su to dva odvojena biznisa i DNA nije isti. Telekom operatori trebaju biti najbolji infrastrukturni objekti, a pravljenje usluga moraju odvojiti. Sada imamo integrirane operatore jer daju i infrastrukturu i uslugu. No, kao korisnici svi imamo barem stotinu appova na mobilnom telefonu, a od tih 100, čak 95 nema veze s operatorom. Dakle, to je već otišlo i, kad pogledate, borimo se da naša pretplata bude 19,90, a ne 25,90, a istodobno plaćamo 50 eura mjesečno netflixima, spotifyima, OTT-ovima… Tu su u biti operatori izgubili svoju vodeću ulogu. Oni trebaju ostati vodeći u stvaranju infrastrukture i tu im treba pomoći. Treba ih podržati u tome.
Jesu li u Hrvatskoj internet i mobitel skupi? Uvijek nam se čini da tu plaćamo više nego negdje vani.
Ne, to nije istina. Naravno, svatko voli uštedjeti euro ili prije kunu. Najjeftinija pretplata u Dubaiju je 100 dolara, znači 80 eura.
Da, ali tamo je i viši standard…
Usluga je potpuno ista kao u Hrvatskoj.
Da, ali 100 dolara znači više u Hrvatskoj nego u Dubaiju.
To je upitno, ovisi u kojoj ste klasi. U Dubaiju imate četiri milijuna “white color” stranih radnika i četiri milijuna “blue color” stranih radnika. Jedni zarađuju tisuću dolara, drugi 20 tisuća dolara mjesečno, tako da je teško to usporediti. No, za tu istu uslugu plaćate četiri puta više nego u Hrvatskoj. Hrvatska je u omjeru kvalitete i cijene jako povoljna, kao i Austrija. Austrija je neznatno skuplja, ako je uopće. Kad pogledamo što dobijemo… mislim da cijena nije visoka. Postoji, naravno, i drugo mjerilo koje kaže koliko vašeg ukupnog kućnog budžeta ide na komunikacije. S te strane možda izgleda malo skuplje, ali objektivno je fer.
Kako je internet od prvotne ideje da bude servis za javno dobro, za razmjenu znanja, za slobodu, došao do toga da društvene mreže kontroliraju neki svjetski moćnici, milijarderi i da problem manipulacije putem mreža postaje sve očitiji?
Ne vjerujem u teoriju zavjere, da netko time manipulira. Naravno, moguće je usmjeriti pozornost algoritmom. No, sve priloge koji su tamo stvorili su ljudi. Kao osobe skloni smo davanju osobnih podataka na društvenim mrežama, ali i mišljenja, emocije, reakcije koje nisu uvijek ni smišljene ni promišljene. Često čitamo tako da se uopće ne udubimo u to što smo pročitali, stisnemo like. Kao korisnici upravljamo time. Naravno da nas algoritam može negdje usmjeriti, ali duboko vjerujem u osnovni ljudski razum. Ako netko napiše da ja trčim 100 metara u 8 sekundi, to je notorna glupost. Veliki sam pristalica i pobornik toga da od vrlo mladih dana djeca trebaju dobiti pravu informaciju, moraju učiti u školama o tome što su socijalne mreže, da nije sve istina što tamo piše.
Ali, toga nema.
Za to nije kriv internet. Ni Mark Zuckerberg. Kurikulum hrvatskog ili austrijskog obrazovanja to treba pokriti, a tu su i obitelji, društvo, sport… A gluposti će uvijek biti.
Spomenuli smo regulaciju, što mislite o Digital Service Actu?
Ima dobrih ideja u tome, no mi u Europi nastojimo nešto regulirati umjesto nešto razvijati. Izjava da Amerika invenira, Kina proizvodi, a mi reguliramo cinična je i užasna. Ali mi to nažalost potvrđujemo. Kad se GDPR, koji je zamišljen kao zaštita osobnih podataka, protiv čega nitko nema ništa, pretvori u svoju perverziju pa ne možete povezati svoje zdravstvene podatke i, ako me auto udari, nitko ne smije pročitati moju krvnu grupu, onda pričamo o apsurdima. Mi sami sebi režemo granu na kojoj sjedimo.
U posljednje dvije godine jako se razvila umjetna inteligencija, ali u Europi je ne možemo koristiti u onoj mjeri u kojoj, recimo, mogu Amerikanci, upravo zbog tih regulativa. Je li to nužno loše?
Pragmatično je koristim. Ne mogu koristiti agente, ali čim budem mogao, koristit ću ih. U fazi smo gdje umjetna inteligencija još nema konkretnu primjenu u smislu da riješimo zadatak XY. Koristimo je kao izvor informacija koje su jako lijepo spakirane i dobro pripremljene. Jesu li uvijek točne ili nisu, to se poboljšava, ali još nismo ušli u agentski rad gdje kažemo “rezerviraj mi odmor od Božića do Nove godine”. To će biti veliko olakšanje. Naravno da to treba biti upravljivo, a ako je upravljivo, onda možemo imati korist od toga.
Nedavno sam pitao AI za neki film ili knjigu. Odgovorila je da ne može odgovoriti zbog zaštite autorskih prava. Evo, tu već vidimo da je regulirano.
Za mene je to apsurdno. Europa treba investirati u startupe, davati mogućnosti… Od ukupnoga globalnog kapaciteta cloud servera i data centara u Europi je 13 posto, a od tih 13 posto dobar dio je u vlasništvu hyperscalera, američkih i drugih tvrtki. Mi smo negdje na šest posto. Uz dužno poštovanje, mi samo gledamo kako ćemo subvencionirati kukuruz i ribu.
Gdje vidite prostor za Europu u utrci između američkih i azijskih tehnoloških blokova? Je li ga izgubila?
Dat ću primjer. Kažemo “idemo koristiti AI u knjigovodstvu”. U toj niši, vertikali možemo postići jako puno i biti najbolji na svijetu u tome. Legal tech, naprimjer – u njega se može uložiti i možemo biti najbolji na svijetu kao što je SAP u svom domenu. Mi nećemo postati drugi Google, nitko nije postao. Imamo tri internetska svijeta – ruski, kineski i američki, mi pripadamo američkom. Treba li nam četvrti? Nisam siguran, ali možemo još puno.
Kako iz Dubaija gledate na smjer današnje svjetske ekonomije?
Svijet svjetske ekonomije promijenio se dolaskom Donalda Trumpa koji u drugom mandatu nastoji progurati pravo jačega. I trenutačno ekonomija ima problem planiranja. Preživjet će fleksibilniji koji se mogu prilagoditi tim brzim promjenama i koji biznis modele mogu promijeniti relativno brzo. To je osnova svega. Put koji smo imali posljednjih 50-ak godina pa još s tehnološkim napretkom, više nije ravan. Ne zna se gdje je iduća odluka. Nadajmo se da se Europa budi, vjerujem da se budi i da postaje svjesna svoje snage. Najbogatije smo i najjače ekonomsko područje na svijetu, dodajmo i ostatak Europe. Moramo biti samosvjesni, izdržljiviji i moramo ulagati u infrastrukturu, obranu kao dio industrije i stati na zadnje noge. Austrija do prije dvije-tri godine nije imala zatvoren prsten 380-kilovoltne struje. Dakle, mogli ste imati blackout svake sekunde. Projekt zatvaranja tih zadnjih 60-ak kilometara trajao je 20 godina. Bit ću politički korektan pa ću reći da su štitili i biljku i žabu, ali ne i ljude. Uz dužno poštovanje zaštite čovjekova okoliša, postoji neki balans koji se više ne poštuje. I sada nas je Trump protresao.
Što bi značilo da uistinu uvede 100 posto carine Kini?
To su taktičke prijetnje i mi ne znamo koliko će biti nula. No, neka osnovna linija kamo to ide vrlo je jasna i nije vezana za Trumpa, nego za njegove savjetnike, odnosno pokret s ideološki vrlo jasnim predznakom. To je sve napisano, ništa nije skriveno i samo treba biti oprezan da nas te odluke ne izbace iz sedla. Jednostavno, propagira se pravo jačega, propagira se “ili si sa mnom ili si protiv mene”, što je vrlo opasno. Ako ljudi postaju protivnici, onda i države postaju protivnici. To vidimo i u Ukrajini. Što možemo napraviti? Možemo se braniti znanjem, obrazovanjem i ekonomskom moći koju Europa ima.
Bili ste i u Rusiji, također na čelu telekoma. Kakvo vam je bilo to iskustvo?
U Rusiji sam bio od 2009. do 2011. Tada se rusko gospodarstvo jako širilo, a u Europi je bila recesija koja se uvezla iz Amerike. Tečaj rublje bio je 40 za euro, a 30 za dolar, stabilan cijelo vrijeme, dok je danas oko 100 s velikim oscilacijama. Rusija je vrlo posebna zemlja nevjerojatnih potencijala, a nevjerojatno je koliko malo tog potencijala ostvari. Nikad nisu napravili auto. Došli su blizu Mjeseca, imali i Gagarina, ali auto nisu napravili. Nisu napravili cipele koje bi žene nosile, nisu napravili mobitel. U idealnom svijetu koji ne postoji, a sad ga sigurno neće biti nekoliko desetljeća, ruska energija i europska pamet bili bi perfektna kombinacija. Ali, to ne funkcionira…
Kako objašnjavate to da Putin tako čvrstom rukom vlada? Ne vidimo puno otpora.
Rusija je uvijek imala jake vladare. Ona je preskočila fazu jer je feudalizam zamijenio komunizam i Rusija zapravo nije imala kapitalizam, a time ni razvoj građanskog društva. Imaju divne umjetnike, pametne matematičare, ali razvoj društva nije se dogodio, a vladanje jake ruke ondje je normalno i prihvaćeno. Sada je to Putin, poslije će biti netko drugi.
Imate impresivnu međunarodnu karijeru. Jeste li je strateški planirali ili je sve bio, što se kaže, prst sudbine pa i sreće?
To se ne može isplanirati. Imao sam sreću da sam u pravome trenutku na pravome mjestu imao prava znanja. Ono što je tog trenutka trebalo. Uvijek sam vjerovao u tim. Vjerovao sam da samo s dobrom ekipom mogu napraviti nešto što treba, no postoji tu i mali background. Igrao sam kao mlad rukomet, danas sam predsjednik Austrijske rukometne lige. Bio sam golman, a golman može funkcionirati samo ako obrana ispred njega funkcionira i ako on upravlja tom obranom i obrana radi s njim. Bez toga ne ide, gubite utakmicu sto posto.
Nema tog čarobnog golmana koji će sam to napraviti. Ta je metafora ustvari i formula dobrog menedžmenta. Što bolje ljude imate oko sebe, to je veći uspjeh. Dakle, ulaganje u ljude, suradnike ključno je.
Zaista sam ponosan jer su brojni moji direktori napravili velike karijere, počevši od onih iz Vipneta i Mobilkom Austrije. Danas u Deutsche Telekomu na C-levelu imate desetak ljudi koji su bili moji direktni “reporti”. U Hrvatskoj naši članovi uprave iz tog vremena danas su u najrespektabilnijim hrvatskim firmama, na najvišim pozicijama. To me čini beskrajno ponosnim. Samo jedna sličica…
Vipnet je krenuo s radom 1. srpnja 1999. I pojavila se inicijativa da proslavimo 25 godina – privatna, bez podrške tvrtke. Zanimanje je izrazilo 570 ljudi, došlo nas je 300, platili smo iz svog džepa. Dakle, taj duh zajedništva koji smo tamo doživjeli, to je neviđeno.
I dalje investirate u startupe, a jedan od njih bio je i Infobip, koji ove godine slavi 20 godina od osnutka. Kako gledate na njihov međunarodni uspjeh i razvoj?
Infobip je najljepša moguća priča. Kad sam pristupio Infobipu, to više nije bio startup, već ozbiljan scaleup, ozbiljna tvrtka. Moja uloga kao tadašnjeg predsjednika savjetodavnog odbora – Nadzorni nismo imali – bila je podržati menadžment, vlasnike Silvija, Roberta i Izabela za idući korak, dakle, skupljanje kapitala. Dotad su sve napravili sami. To je trebalo organizacijski i strateški promisliti i postaviti neke postulate. Tu sam nekoliko godina pomagao i beskrajno sam ponosan na to što su postigli uz taj moj mali doprinos. To je dokaz da je s dobrom idejom i dobrim ljudima svjetski uspjeh moguće napraviti bilo gdje. Infobip je danas top 3 u toj domeni na svijetu. Nevjerojatno je da neki telekom nije postao Infobip, nego je Infobip postao Infobip preko telekoma. Sjećam se kad su počeli “value added servis” sa SMS-om. Zapalio sam se, kažem “super, imamo dodatni izvor prihoda”, a marketingaši i ljudi okolo kažu “ma to ti je tri lipe”. Nema veze, tri puta milijardu – golem novac i to je uzeo Infobip, i drugi koji su to prepoznali. Telekomi su bili preponosni da se uhvate toga.
U što još ulažete?
Držim se isključivo telekoma i tehnologije. Moja ljubav već dulje su dronovi, ali onaj dio komunikacije Zemlja – dron. Da biste letjeli iz Zagreba u Sisak, znači online-offsite, morate moći upravljati dronom, a možete upravljati isključivo preko telekomunikacijskih mreža.
Dron ima na sebi dva “mobitela” i ako možete s njim komunicirati, dobit ćete dozvolu za let i upravljati njime, ili možete prenositi podatke, ili će on nešto snimati pa će vam prenijeti u realnom vremenu to što snima. E sad, to računanje komunikacije s dronom nije baš trivijalno jer imate mobilnu mrežu koja je okrenuta na glavu. Dolje su bazne stanice, a gore mobitel. To je peta iteracija mog doktorata, tu se može nešto računati. Uložio sam u nekoliko startupa koji su u tom ekosustavu. Imamo već ugovore s 20, 30 svjetskih operatora. To je implementirano u Americi, Njemačkoj… Nadam se da će dronovi uskoro komercijalno letjeti. Naravno, uz pomoć naše tehnologije i ako ih bude letjelo milijardu, bit će dobro.
Što vas nakon takve uistinu impresivne karijere još motivira?
Motivacija je sigurno i uspjeh. Motivacija je da se nešto uspije i pridonese. Nije to ni hedonizam ni humanizam. Jednostavno, čovjek ostane aktivan i može pridonijeti dok je to znanje aktualno, a u današnje vrijeme znanja se moraju vrlo brzo i dalje razvijati.
Kad ste došli u Beč na postdiplomski 80-ih, diplomu sa sarajevskog Elektrotehničkog fakulteta odmah su vam priznali. Bi li se to i danas dogodilo?
Nažalost, ne i to je najveća razlika. Otišao sam do trafike, kupio 120 šilinga, danas bi to bilo deset eura biljega, otišao u Ministarstvo znanosti i izašao kao certificirani diplomirani inženjer – sedam minuta. Danas vam za to trebaju godine. Taj isti sarajevski fakultet, gdje sam studirao i stekao znanja, danas se mora krvavo boriti da bi bio priznat u Europi. I zato, hvala Bogu, da je Hrvatska dio Europe, imamo “Bolognu”, uređen znanstveni sustav, diplome su priznate u Europi, a moja je velika želja da i Bosna i Hercegovina postane dio toga. Ona to po svemu zaslužuje. Golem je odljev mozgova koji je u ratu bio logičan, ali danas on proizlazi iz nezadovoljstva društvom, ekonomskom situacijom, obrazovanjem, zdravstvom… i time što će trebati generacije da se to riješi.
Gdje se vidite u budućnosti? Gdje biste se voljeli vidjeti? Kuća na Jadranu, kavana u Beču… Ili sve to?
Sve to ja provodim. Neka dva mjeseca sam na Šipanu pa u kući nekih mjesec, dva u Rovinju, a između u Zagrebu. Odem u Austriju u kavanu, u Sloveniju na skijanje, malo se i putuje… Nemam stalnu bazu, ali imam stalne prijatelje. Jurim okolo, vidimo se i uživamo.
