Sport je temeljni element obrazovnog sustava i njegova je praksa važna u održavanju zdravlja te je stoga korektivni čimbenik za socijalne neravnoteže koje pridonose razvoju. Temeljni cilj države, kad je sport u pitanju, je regulirati pravni okvir u kojem se sportska praksa mora razvijati u državnoj sferi odbacujući, s jedne strane, lako iskušenje da preuzme prekomjernu javnu ulogu te, s druge, sklonost amnestiranju od svake odgovornosti za uvođenje reda i racionalizaciju bilo koje sfere društvenog života.
Dvije komponente
Sport ima svoje područje djelovanja, subjekte djelovanja, predmet svog djelovanja, ima i svoje krajnje ciljeve – postizanje vrhunskog sportskog rezultata i povećanje baze igrača, odnosno, ukupnog broja igrača, što ima izravnu implikaciju na ukupno zdravlje nacije. Sport sam po sebi, u neku ruku, izmiče nekom strogom profiliranju i ograničavanju.
Tako je i pitanje sportskog menadžera definirano na način da se pod tim pojmom podrazumijeva osoba upravljač zadužena za organizaciju i vođenje određene sportske organizacije, kojoj je cilj ostvarivanje određenih sportskih i poslovnih rezultata. Također, u sportu možemo govoriti o različitim oblicima organiziranja sportskog menadžmenta: o menadžmentu sportskog događanja, menadžmentu izgradnje sportskih objekata, upravljanja ljudskim aktivnostima te financijskom menadžmentu.
U području organizacijske strukture sporta od posebne važnosti su dvije njezine komponente: organizacijska struktura globalnog sustava sporta i upravljačka funkcija organizacijskih podsustava. Iako postoje različite definicije, menadžment u sportu je proces organiziranja i upravljanja sportom i sportskom organizacijom radi ostvarivanja sportskih i drugih ciljeva i racionalno korištenje ograničenih resursa.
Pitanje funkcioniranja vrhunskih sportskih klubova u Republici Hrvatskoj je šire društveno pitanje na koje odgovor nije moguće dati bez konsenzusa svih sudionika i regulatora: zakonodavne i izvršne vlasti, nacionalnih sportskih institucija i saveza, sportskih klubova, te u konačnici gospodarstva koje mora sve to financirati.
Varijabilni prihodi
Budući da adekvatna platforma za funkcioniranje klubova nije postojala, ali posljenjim odlukama Vlade i poreznim rješenjima definitivno se stvara, financiranje vodećih klubova HNL-a koji su sudionici kvalifikacija i grupnih faza europskih klupskih natjecanja naslonjeno je na izlazne transfere igrača i prihod od sudjelovanja u europskim natjecanjima, a posredno i na ostatak prve lige putem tzv. Fonda solidarnosti.
Taj je fond Uefa osnovala s intencijom smanjenja tržišne nejednakosti, poglavito u onim ligama iz kojih klubovi izbore plasman u grupnu fazu Lige prvaka ulažući u tu stavku sedam posto od ukupnih prihoda Uefe od cca 4,4 milijarde eura godišnje gdje, ovisno o plasmanu prvaka država i ostalih visoko plasiranih klubova koji završe u skupinama Lige prvaka ostatak lige ima pravo na pozamašan iznos, koji je za hrvatske prvoligaše iznimno važan, te ostalih sportova koji ovise o javnom novcu iz proračuna lokalnih samouprava, središnje države, donacija i sponzorskih ugovora – ta je mogućnost prilagodbe klupskih financija u kriznim situacijama vrlo mala, a otpornost klubova je bila gotovo nikakva.
Najveći problem funkcioniranja profesionalnih nogometnih klubova u Hrvatskoj leži u nemogućnosti adekvatnog projiciranja budućih prihoda jer je većinski prihod zapravo varijabilni. Nemoguće je strukturu rashoda projicirati i održavati na razini većinskog varijabilnog rashoda pa je osjetljivost hrvatskih nogometnih klubova, koji većinu prihoda ostvaruju od Uefe i transfera igrača, na negativne promjene u samo jednoj godini takva da može u potpunosti dovesti u pitanje funkcioniranje i opstojnost, dok bi eventualna druga i treća godina bez takvih prihoda imale nesagledive posljedice i apsolutno dovele u pitanje opstojnost klubova.
Za razliku od nogometa globalno, i profesionalnih nogometnih klubova u Hrvatskoj, naši najbolji klubovi u ostalim sportovima imaju puno manje proračune jer su sudionici natjecanja u “nekomercijalnim sportovima”, gdje je i interes potencijalnih sponzora i na globalnom i na nacionalnom nivou višestruko manji, odnosno, čak i u slučaju nominalno velikog broja zainteresiranih riječ je o financijski manje zahtjevnim marketinškim paketima.
U takvom okruženju za opstojnost i progres hrvatskih sportskih klubova rješenje se, s jedne strane, traži u suglasju svih sudionika koji će donijeti prihvatljivo sustavno rješenje s jasnom odlukom o važnosti sporta za hrvatsko društvo, cjelovitom rješenju financiranja klubova, kojemu uveliko pridonosi aktualna Vlada s programom pomoći ekipnim sportovima, s posebnim naglaskom na klubove. Nadalje, izmjenama i dopunama pravilnika o porezu na dohodak koji je povećao neoporezive stavke igrača stipendista i amatera te ktualnim izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit, kao i o načinu evaluacije kako samog sporta, odnosno njegova statusa u hrvatskoj sportskoj hijerarhijskoj piramidi, tako i važnosti amaterskog sporta i rezultata klubova u nacionalnim, regionalnim i europskim natjecanjima, a s druge strane, u adekvatnim upravljačkim rješenjima koja sa sobom nose racionalno korporativno poslovanje neovisno o pravnom statusu klubova, tj. obliku njihove registracije.
Gospodarski efekti
Budući je Hrvatska država u kojoj sportski rezultati bilo u kolektivnim, bilo u pojedinačnim sportovima sa sobom nose veliku koheziju i homogenost stanovništva, time je veća potreba za punom regulacijom funkcioniranja klupskog amaterskog i profesionalnog sporta, odnosno klubova u RH. Naime, veliki gospodarski učinci vrhunskih sportskih rezultata prije svega se ogledaju u trgovini i turističkoj industriji.
S druge strane, pozicioniranje i repozicioniranje hrvatskih klubova s tradicijom velikih rezultata u nacionalnim i europskim okvirima uz pomoć cjelovitog rješenja financiranja najviše ovisi o unutarnjem organizacijskom ustrojstvu samih klubova, adekvatnoj projekciji prije svega budućih prihoda koja će imati minimalnu oscilaciju i omogućiti rashodovnu prilagodbu zasnovanu na minimalnoj razini fiksnog troška gdje ta operativna poluga neće biti teret, varijabilizaciji svih ostalih troškova koji su u dosadašnjim poslovanjima imali fiksni karakter, a nisu imali vitalni značaj te punoj prihodovnoj diversifikaciji gdje će upravljačke strukture klubova naći raznolike izvore prihoda putem dostupnih sponzorstava, ali snižavanjem nominalnih iznosa vrijednosti ne bi li postala prihvatljiva prosječnim poduzetnicima u hrvatskom gospodarstvu.
