Kako uposliti umjetnu inteligenciju da rastereti ljude dosadnih, repetitivnih i birokratskih poslova i oslobodi im vrijeme za kreativnost i inovaciju osnovna je poslovna preokupacija Johna Laslavića, rođenog Kanađanima s hrvatskim korijenima čija kompanija Burai u idućih godinu dana u Hrvatskoj planira zaposliti 150 ljudi u tehnološkom sektoru.
Studentima je sponzorirao sudjelovanje na zagrebačkom predavanju izraelskog profesora Yuvala Noaha Hararija, a u intervjuu za Poslovni dnevnik otvoreno govori o izazovima modernog vremena i moćne tehnologije koju smo svorili.
Kako je bilo na privatnom susretu s profesorom Hararijem?
Najzanimljiviji dio bili su uvidi profesora Hararija koji je u stalnom kontaktu s vrhunskim ljudima iz industrije, ali i s vodećim znanstvenicima i stručnjacima diljem svijeta. Njegovo razumijevanje onoga što se događa danas, kao i onoga što tek dolazi, iznimno je duboko. Ono što danas vidimo u praksi zapravo je tehnologija stara pet godina, dok se u istraživačkim centrima već razvija ono što ćemo kao potrošači vidjeti tek za desetljeće. Spomenuo je i važan doprinos kanadskih istraživača, posebno sa Sveučilišta u Montrealu, gdje su nastali neki od temeljnih algoritama umjetne inteligencije.
Što biste rekli da ste naučili?
Najviše su me zaintrigirali društveni aspekti promjena koje donosi umjetna inteligencija. Profesor Harari postavio je jedno zanimljivo i provokativno pitanje: kad bi se vaša kći viđala s nekim izvan vašeg društvenog ili religijskog kruga, recimo s muslimanom ili AI agentom, što bi vam bilo draže? To pitanje na neki način smanjuje svijet jer, bez obzira na razlike, odgovor je uvijek isti – čovjek.
Jeste li se uplašili toga što dolazi?
Ne bih rekao da sam uplašen. Mnogo toga što ljudi doživljavaju kao strah zapravo proizlazi iz preuveličavanja. Iz mog iskustva, ono što danas AI može učiniti još nije ni blizu potpunoj zamjeni čovjeka – može preuzeti određene zadatke, ali ne i složeni ljudski posao. U posljednjih deset godina produktivnost “bijelih ovratnika” pala je za 9 do 18 posto, dok je potrošnja na tehnologiju gotovo utrostručena. Sav taj novac je uložen, a paradoksalno, ljudi nisu postali produktivniji – naprotiv, sve više vremena troše na administrativne poslove koji prije digitalizacije nisu ni postojali. Danas 30 do 40 posto radnog vremena odlazi na unošenje podataka i hranjenje sustava koji traže stalne informacije. Postali smo, na neki način, robovi strojeva, ljudi su sve manje sretni, što potvrđuje i porast tihih otkaza.
Što napraviti da ljudi budu sretniji?
To je ono čime se bavimo u Buraiju. Važno je vratiti zadovoljstvo u posao. Vjerujem da smo, kao ljudi, trenutačno zaglavljeni u onome što nazivam hranjenjem stroja u koji unosimo podatke jer je to pokrenut proces koji sada moramo podržavati. No, upravo su ti administrativni zadaci, koje većina nas ne voli, ono u čemu su računala izvrsna. AI može preuzeti takve poslove i vratiti nam vrijeme za kreativnost, inovacije i međuljudske odnose. Ako uspije rasteretiti ljude od besmislenih zadataka, to bi moglo biti najveće postignuće ove tehnologije.
Ali, AI trenutačno sklada glazbu, piše knjige i nudi se kao zamjena za kreativne poslove…
Da, postoji novi bend, moje su mi kćeri to pokazale, koji je ušao među deset najboljih na svjetskim ljestvicama, a bend zapravo uopće ne postoji. Sve, od pjesama do glazbe i videospotova, stvorio je AI.
Nije li logično da ljudi nisu sretni?
Jest, ali ne mora biti tako. Rješenje je u tome da AI preuzme dosadne, ponavljajuće zadatke, a ljudima se vrati prostor za kreativnost. Moje uzbuđenje i nada upravo su u tome da omogućimo ljudima da stvaraju, maštaju i rade ono što vole jer ipak smo još uvijek bolji od strojeva u kreativnosti.
Kako vratiti kreativnost ljudima?
Kreiranjem AI agenata koji već danas mogu obavljati administrativne zadatke 24 sata dnevno, brže i učinkovitije od ljudi. Tako možemo osloboditi 20 do 40 posto radnog vremena koje sada trošimo na birokraciju i posvetiti se kreativnosti – u glazbi, umjetnosti i svakodnevnom radu.
Zar nismo rekli da nam AI već sklada glazbu i piše knjige?
Jesmo, ali evo da opet spomenem svoje kćeri, često razgovaramo o glazbi. One vole sve pjesme iz 80-ih i 90-ih i radije tulumare uz tu glazbu jer današnju smatraju previše površnom. U glazbenoj industriji danas postoji formula, algoritmi znaju što čini hit i proizvode ih brže nego što čovjek može. To pokazuje da je kreativnost, paradoksalno, postala predvidljiva. Upravo tu AI može pomoći, ako se koristi za inspiraciju, a ne kao zamjena za ljudsku dušu.
Kako vidite budućnost u tom kontekstu za društvo?
Ljudi se boje jer ono što sada vidimo – umjetnu inteligenciju, strojeve, robotiku – tek je vrh ledenog brijega. Prava promjena tek dolazi, kad strojevi počnu razumijevati stvarni svijet i preuzimati fizičke zadatke. Harari ističe da se u razdoblju od 100 godina sve razriješi, ali kratkoročno svaka velika tehnološka promjena donosi društvene potrese. U SAD-u, primjerice, najveći broj radnih sati otpada na vozače i dostavljače, a automatizacijom tih poslova milijuni će ljudi morati pronaći novu ulogu.
Morali su i poljoprivrednici kad je došla industrijska revolucija …
Najveći poremećaj u novijoj povijesti u posljednjih 200 godina bila je industrijska revolucija i ratovi koje je stvorila.
Bojimo se, dakle, nekog šireg možda i globalnog rata?
Da, mislim da nas najviše plaši mogućnosti novog globalnog sukoba. Ljudi osjećaju nesigurnost, žele se vratiti u “stabilnija” vremena, što često vodi prema podjelama, nacionalizmu i stvaranju neprijatelja od onih koji su “drukčiji”. Ako to ne razumijemo i ne prepoznamo kao ciklus povijesti, lako ćemo ga ponoviti.
Imamo li alate u ovom društvu da ne ponavljamo povijest?
Nažalost, povijest pokazuje da ljudi rijetko koriste naučene lekcije. Suvremeni sukobi vode se podacima, informacijama i energijom. U budućnosti će “bojište” biti digitalno – hakerski napadi, blokiranje mreža, isključivanje energetskih sustava već sada čine više štete od tradicionalnog ratovanja. Dobar primjer je Googleov nedavni kvantni računalni sustav, čije je predstavljanje srušilo vrijednost bitcoina za 16 posto jer se vjeruje da kvantna računala mogu probiti sigurnosne sustave. Ulazimo u doba u kojem su kibernetička sigurnost i digitalni ratovi novo bojište.
Moramo ulagati više u kibernetičku sigurnost?
Da, ne ulaže se dovoljno, a to nam je najvažnija bojišnica. Društvo nam se u potpunosti oslanja na tehnologiju, a nismo spremni na trenutak kad bi ona mogla zakazati. Rođen sam u Torontu, gradu od osam milijuna ljudi u kojem se lako snalazim bez karte, ali posljednjih sam nekoliko godina proveo mnogo vremena u Zagrebu i shvatio da bez GPS-a gotovo ne znam gdje sam. To pokazuje koliko smo postali ovisni o tehnologiji, i to čak i bez umjetne inteligencije.
Gubimo osnovne sposobnosti snalaženja?
Apsolutno. I to ne samo fizički, nego i mentalno. Nekada smo pamtili brojeve, adrese i imena, a danas ništa od toga. Ne moramo više razmišljati o tim stvarima, a to nam smanjuje mentalne kapacitete.
Hoćete li reći da ih ne angažiramo dovoljno na druge stvari? Oko čega se vi angažirate?
Promišljam o budućnosti, o razvoju softvera, poslovanju, gradnji timova, o tome kako koristiti tehnologiju da ljudima vratimo zadovoljstvo na poslu.
Kako biti ispred tehnologije?
Ne možete biti ispred tehnologije ako samo pratite trendove, morate razumjeti njezinu svrhu. U Buraiju vjerujemo da biti ispred znači stalno učiti, propitivati i stvarati rješenja koja imaju stvarni učinak na ljude i organizacije. Zato gradimo umjetnu inteligenciju koja se prilagođava ljudima. Ne tehnologiju radi tehnologije, nego radi napretka.
Nije li to odlično i uzbudljivo?
Je li? Opet nemam vremena jer sve svoje vrijeme posvećujem poslu. To je cijena modernog tempa života – stalno smo dostupni, a sve manje prisutni.
Je li to posljedica tehnologije ili psihologije?
Vjerujem da je kombinacija. Recimo, kad bih uzeo cijeli tjedan slobodno da ga provedem sa svojom djecom, bi li to bilo protumačeno pozitivno ili negativno?
Recite vi meni, kako bi se to protumačilo u Torontu?
Vodim kompaniju – tako me društvo vidi, a ne kao oca triju kćeri. Društvo vrednuje ono što donosite poslovanju i to stvara pritisak zbog kojeg nikad nemate dovoljno vremena i stalno radite. U Europi, posebno u Hrvatskoj, možda je drukčije, ali u Americi i Kanadi vrijednost se mjeri isključivo količinom novca ili novostvorene vrijednosti koju možete donijeti društvu.
Ali, tome nema kraja, uvijek može više…
Točno. To je taj pritisak. Natječemo se sa sobom da bismo bili produktivniji.
Hoće li umjetna inteligencija to promijeniti?
Već mijenja. Nekada su obitelji zajedno gledale filmove, a danas je to gotovo nemoguće. Moraju biti uključeni, povezani i time su zapravo isključeni iz stvarnog života. Za starije generacije to možda nije dobro, ali to je budućnost. Ako im to oduzmemo, gube konkurentnost i mogućnost da pridonesu društvu. Na kraju, sve ovisi o tome kako definiramo što je zaista vrijednost.
Hoće li se definicija vrijednosti promijeniti?
Povijesno gledano, tehnologija koju smo usvojili do danas nije povećala produktivnost. Hoće li umjetna inteligencija biti taj “magični metak” koji će sve promijeniti ili ćemo samo raditi još više, ali drukčije, teško je reći. Danas čak i slobodno vrijeme provodimo gledajući u mobitele, dovoljno je samo pogledati oko sebe.
Čitaju li nešto korisno ili gledaju ‘shortse’?
Gledaju “shortse” jer su algoritmi tako podešeni da vam privlače pozornost da bi se zarađivalo na tome.
Radim nešto što je loše za mene, vjerujem da uživam u tome i netko zarađuje novac?
Da. Vjerujem da će za 50 godina netko, gledajući na ovo naše vrijeme, zaključiti: “Ti su ljudi bili ludi.” Živimo u razdoblju promjena koje je disruptivno i opasno, s tehnologijom koja je toliko moćna da još ne znamo kako je koristiti. Ali, kao i svaka prethodna generacija, prilagodit ćemo se.
Što vas je motiviralo da dovedete studente u dvoranu Lisinski da uživo slušaju profesora Hararija?
Da čuju ovu raspravu u kojoj nema jednostavnih odgovora jer vjerujem da je ona iznimno važna. Mladi moraju biti svjesni da smo stvorili “izvanzemaljca” kojeg više ne možemo vratiti u Pandorinu kutiju, ali im možemo pomoći da se u svemu tome snađu.
Kako onda svijet učiniti ljepšim za unuke vaše generacije?
Obrazovanjem. Otkrivanjem onoga što se doista događa, podizanjem svijesti o tome i poticanjem mladih da razmišljaju. Mislim da je izvrsno što su Australija i Kanada zabranile mobitele u školi mlađima od 14 godina, vjerujem da je to najbolja stvar za učenje koju su mogli učiniti.
Što konkretno u Buraiju radite kako biste utjecali na boljitak društva?
U Buraiju naš pravi cilj nije samo automatizacija ili učinkovitost, već oslobađanje ljudi kako bi se mogli usredotočiti na ono što je doista važno. Gradimo umjetnu inteligenciju koja ljudima vraća vrijeme – za razmišljanje, stvaranje, suradnju i rješavanje problema koje samo ljudi mogu riješiti. Naša se platforma povezuje sa sustavima poput Microsofta i Googlea te koristi inteligentnu automatizaciju za ponavljajuće zadatke, no to je tek početak.
Ono što zapravo radimo je uklanjanje prepreka u radu, kako bi ljudi mogli više vremena posvetiti onome u čemu su jedinstveno dobri: rješavanju složenih problema, osmišljavanju novih ideja i zajedničkom napretku. Ne radi se samo o pojedincima, nego o svima. Želimo omogućiti nesmetanu suradnju bez obzira na to gdje se ljudi nalaze ili iz kakvog okruženja dolaze. Kada se spoje različite perspektive, iskustva i načini razmišljanja, tada nastaju stvarni iskoraci. Tada se mi, kao ljudi, možemo suočiti s velikim izazovima – klimom, zdravljem, obrazovanjem, inovacijama – i ostvariti stvaran napredak. Misija Burai platforme je učiniti tehnologiju alatom koji služi ljudima, a ne obrnuto. Želimo svima dati slobodu i prostor za razmišljanje, stvaranje i suradnju jer upravo tako, zajedno, možemo rješavati najveće svjetske izazove.
Jeste li investirali u Hrvatsku samo zbog svog porijekla ili su bili ispunjeni još neki kriteriji?
Hrvatski korijeni dali su mi snažnu motivaciju, ali odluka o ulaganju temeljila se na stvarnom potencijalu. Hrvatska ima talentirane inženjere, kvalitetan obrazovni sustav i stabilno poslovno okruženje – izvrsno mjesto za stvaranje i rast. Kroz Upchain, a danas i Burai, otvorili smo više od 300 radnih mjesta, osnovali razvojne centre u Varaždinu i Zagrebu, surađivali sa sveučilištima i podržavali lokalne zajednice, uključujući humanitarne inicijative i sponzorstva lokalnih nogometnih i drugih sportskih klubova – sport je oduvijek bio moja strast. Sve to proizlazi iz moje ljubavi prema Hrvatskoj i njezinim ljudima. Ništa se ne može usporediti s ljetom na Jadranu – ljudi, hrana, glazba… i naravno, janjetina! Hrvatska ima posebnu energiju, a ulaganje ovdje moj je način da vratim barem dio onoga što mi je ta zemlja dala.
Koji je bio najteži trenutak na vašem poduzetničkom putu?
Bilo ih je mnogo. U najtežim trenucima tijekom razvoja Upchaina sve je izgledalo gotovo nemoguće. Bili smo mali tim koji je pokušavao konkurirati divovima poput IBM-a, Dassault Systèmesa i SAP-a.
Stalna putovanja, dugi radni sati, izazovi izgradnje međunarodnog tima i upravljanje klijentima u različitim vremenskim zonama – često sam se pitao ima li to uopće smisla. Onda je došlo ljeto 2018. i nevjerojatan uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije – male zemlje koja je stala rame uz rame s najvećima na svijetu. Promatrati taj put bilo je za mene duboko osobno iskustvo. Podsjetilo me da i mali tim, s vjerom i srcem, može pobijediti divove. Taj mi je trenutak ponovno dao energiju i podsjetio me zašto sam uopće krenuo u sve to – da dokažem kako velike ideje i ljudi, bez obzira na to odakle dolaze, mogu imati globalan utjecaj. Taj me duh vodi i danas.
Jeste li zadovoljni obrazovanjem domaćeg tehnološkog kadra?
Apsolutno. Hrvatski inženjeri imaju izvrsnu tehničku podlogu i izniman talent za rješavanje problema. Potencijal je ogroman. Nedostaje više iskustva u razvoju velikih poslovnih rješenja i pravi “startup način razmišljanja”, i s tehničke i s poslovne strane. Riječ je o razumijevanju da su za uspjeh potrebni vrijeme, upornost i da, određeni pritisak. Bez pritiska ne nastaje dijamant, već ostaje samo komad ugljena. Upravo taj izazov pretvara talent u izvrsnost. U Buraiju potičemo takav pristup, stalno učenje i razvoj jer znanje ne završava diplomom – ono raste kroz iskustvo, otpornost i hrabrost da se hrvatske ideje iznesu na svjetsku pozornicu.
Kakvi su vam poslovni planovi u Hrvatskoj?
Plan nam je dodatno ojačati tim i razviti Burai u europski razvojni centar. U sljedećih godinu dana planiramo zaposliti oko 150 novih stručnjaka te nastaviti suradnju sa sveučilištima i partnerima. Hrvatska je već sada važan dio našega globalnog uspjeha, a cilj nam je tu ulogu dodatno učvrstiti.
Biste li savjetovali mladim ljudima da žive i školuju se u Hrvatskoj?
Apsolutno. Hrvatska nudi kvalitetno obrazovanje, sigurno okruženje i sve više prilika u tehnološkom sektoru. Važno je razmišljati globalno, a djelovati lokalno.
Mladi mogu izgraditi uspješnu karijeru i kvalitetan život ako im se pruži prostor za znatiželju, kreativnost i inovaciju – a Burai želi biti dio tog puta.
