Jesi li ti sišao s brda? Pitanje je koje iza sebe ima možda i neke pogrdne konotacije, ali nije to uvijek tako. Naime, tri velike znanstvene institucije što više ljudi, posebice mladih, baš na brdo želi privući. Radi se o SciHillu, odnosno uspješnoj suradnji Instituta Ruđer Bošković, Instituta za fiziku i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji već drugu godinu imaju popularno-znanstveno događanje kojim žele znanost približiti građanima. Taj dan preko pet tisuća djece hodočasti na to znanstveno brdo, a čekaju ih “ljudi u kutama”, dim, laseri, pokusi i jedan sasvim drugi svijet od onog na koji su navikli.
Kako ih zadržati?
“Vau! Predobro! Dajte opet”, vikala su djeca dok su ispred njih volonteri razbijali čaše zvukom. Staklo leti oko stola, a njihove zjenice se šire i ni ne slute, a možda se među njima krije neki novi Nikola Tesla ili Marie Curie. Gledali su i “čvorove i trbuhe” koje radi griz koji skakuće, svirali su i na svjetlećoj harfi koja zvuk proizvodi s pomoću lasera. Naime, umjesto žica su trake, a cijeli sustav je spojen na klavijature. Oduševljenje je možda i premala riječ za reakciju djece iako je sve to zapravo vrlo jednostavno i znanstveno objašnjivo, ali njima izgleda kao magija. Sjajan je to način da se dio njih za znanost zainteresira pa možda se u njoj i ostvari. No, svi u Hrvatskoj svjesni su jednog problema, a to je kako uopće mlade u tom području zadržati. O tome se govorilo na okruglom stolu “Mladi u fokusu: kako sinergijom znanosti, obrazovanja i javnih politika graditi kadar za budućnost?” Prepoznati i zadržati talente, glavna je zadaća, a kako to napraviti i koje su prepreke pojasnila nam je Lana Vujica, mlada znanstvenica s Instituta Ruđer Bošković. Ona radi u laboratoriju za molekularnu ekotoksikologiju, a kaže da nikada nije pomišljala na to da ode iz Hrvatske.
“Želim se izboriti ovdje. Uvijek sam bila proaktivna na fakultetu, a to pokušavam i sada. Želim nešto promijeniti, ali shvaćam ljude koji odlaze”, kaže pa izdvaja nekoliko problema na koje bi trebalo staviti naglasak.
“Mlade najviše muče nestabilnost, nesigurnost i nikakva zagarantirana budućnost. Ključni trenutak je da ako imate doktorat i poslije doktorat, da imate zagarantiranu i stalnu poziciju. E, tu nastaje problem.” Ona kaže kako se mladi teško odlučuju za poslije doktorat iako zapravo jako žele ostati u znanosti. Ono što ih koči je to što ne znaju hoće li moći ostati raditi na svojoj instituciji pa se mnogi stoga odluče za odlazak van države ili za neki drugi posao. Osim toga, važno je i stabilnije financiranje.
“Naše financiranje u znanosti ne prati tu izvrsnost i konkurentnost koja se stalno naglašava. Tu potom dolazi do izgaranja jer radno vrijeme je fleksibilno. Kada ste u ovom području, radite i navečer i vikendom, puno je tu žrtve i to se ne kompenzira pa neki odluče otići van znanosti zbog tih financija”. Mi je stoga pitamo kako se ona odlučila za ovaj put i karijeru, usprkos svemu.
“Još na fakultetu sam shvatila da osjećam to, taj crv znanosti i jednostavno vas vuče ta znatiželja i činjenica da nešto praktično radite. Sjećam se kada sam prvi put secirala puža na PMF-u i ne mogu vam opisati tu sreću. Na samom fakultetu bi trebalo biti više takvog praktičnog rada i kritičnog razmišljanja jer tada shvatite kako je to lijepo i dobijete motivaciju da to radite. Mi koji smo u znanosti ne volimo rutinu, volimo izazove i mene je to privuklo. Svaki dan je drugačiji, mogu stvarati svoje ideje, suočavati se s problemima i tržiti načine da ih pobijedimo i da pomognemo društvu kroz znanost”.
Sama je spomenula jedan gorući problem hrvatskog obrazovnog sustava, a to je fokus na praktični rad i kritičko razmišljanje. Da bi toga trebalo biti više, slažu se i stručnjaci.
“Naš obrazovni sustav je krut, teško ga mijenjamo, sporo to ide. Ono što vidimo da studenti traže je više praktičnog rada i to je ključna boljka koju želimo poboljšati”, kaže Ivančica Ternjej, dekanica PMF-a pa pojašnjava kako bismo trebali težiti tome da uvedemo
nastavu koja će stimulirati učenike i studente da rješavaju problemske zadatke. Svjesna je da se od mladih danas traži i da, pored svega ostalog, imaju i poduzetnički duh. No, činjenica je da nemaju svi talent za to. “Dok se do izvrsnosti ne dođe, ne smijemo mlade maltretirati da su loši ako nisu odmah izvrsni. Moraju imati priliku da pogriješe, da uče na greškama. To je pravi način da se dođe do savršenstva”. Kada se govori o odlasku mladih van Hrvatske, ona je stajališta da je znanost internacionalna i da je dobro da odu, nauče nešto novo.
“Neka im to bude vjetar u leđa.” Ternjej ističe kako je u toj priči, u interesu svih da se što više ljudi privuče u STEM područje. “Danas je sve veće tržište rada što znači da se i institucije koje obrazuju moraju prilagoditi da privuku mlade ljude.” Kao jedan od problema ističe i percepciju društva da se na STEM gleda kao na područje samo za štrebere.
“Ne prepoznaje se više autoritet znanosti, a mladi ne vide što će raditi kada završe neki studij. Ne pokazuje im se kakvu će to imati primjernu u stvarnom životu te mogu li od toga živjeti. Znanost se u ovom novom svijetu jednostavno treba izboriti za svoj status”, zaključila je.
Saborski zastupnik Damir Bakić koji je bio u svojstvu izaslanika gradonačelnika Grada Zagreba slaže se da moramo promijeniti obrazovni sustav te da za to treba koordinirana akcija društva.
“Neadekvatni smo po sadržaju koji učimo učenike, kao i kapacitetu nastavnika da reagiraju brzo i fleksibilno. Moramo biti brži. Nije vrag u brzini, nego akceleraciji, a vrijeme velikih promjena nosit će samo još brže promjene. Zadaća svih nas je da reagiramo, a činjenica je da smo već zakasnili”.
Tehnologija je alat
Da bi se nekog privuklo u sustav znanosti tvrdi da su potrebne dvije ključne stvari, a to su predvidivost te stabilnost sustava financiranja i napredovanja. Sve to, pak, se uputilo na jednu adresu, odnosno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih u čije je ime govorio Hrvoje Meštrić, inače ravnatelj Uprave za znanost i tehnologiju. On kaže kako država ne može riješiti sve probleme u društvu, ali može napraviti uvjete da društvo rješava probleme.
“Naša uloga je da omogućimo institucijama koje se bave obrazovanjem i znanosti da privuku te mlade ljude i to je ono što radimo. Programski ugovori su jedan od tih instrumenata”, kaže pa dodaje da su tu i stipendije koje se dijele za profesorske i istraživačke smjerove te da se vidi napredak. Kada su pak znanost i komercijalizacija u pitanju, tu u priču ulazi Nuqleus koji za cilj ima da se znanost ne napušta, već se onima s inovacijama daje mogućnost da odu nekim drugim putem.
Matija Srbić voditelj je Nuqleusa u sklopu Inovacijskog centra Nikola Tesla i pojašnjava proces. “Želimo im dati motivaciju. Ako su zainteresirani, da ne moraju ići kroz prepreke komercijalizacije sami. Mogu doći do nas, vodit ćemo ih kroz taj put, dati odgovore, a oni se samo trebaju baviti time da znanost koju su razvili u laboratoriju, primjene u stvarnom svijetu”. Kroz sam proces gradi se mreža sa stručnjacima iz različitih područja, znanstvenike se uči javnom nastupu, kako prikupljati investicije, što treba za osnivanje tvrtke…
“Cilj je da promijenimo način razmišljanja znanstvenika. Tehnologija je alat kojim se nešto treba riješiti, a mi znanstvenike pokušavamo vratiti korak unazad, odnosno da vide za što imaju rješenje. Svaki čekić treba naći čavao, tj. gdje ga primijeniti. Znanstvenike stoga pokušavamo spojiti s industrijom, dati im potencijalne načine za komercijalizaciju i način kako da to sve naprave”.
Znanstvenici su otkačeni
Jasno je svima da Hrvatska ima bazen talenata, a njihovo znanje i ekspertiza mogu se koristiti i van same akademske zajednice. Osim Nuqleusa pa i samih institucija, važne su i razne udruge, a kada je znanost u pitanju tu je udruga Penkala koja spaja mlade istraživače i studente. Filip Novkoski predsjednik je Penkale koji ima važan projekt mapiranja hrvatskih znanstvenika u cijelom svijetu. Zahvaljujući tome, točno znaju gdje su sve i što rade, a udruga je izdala i vodič za znanstvenike povratnike, odnosno one koji bi se željeli vratiti i svoj rad nastaviti u Lijepoj našoj.
“Nije loše da odu iz Hrvatske uz uvjet da se vraćaju. Štoviše, moramo ih potaknuti da idu van, prikupe znanje na vrhunskim institucijama, ali moramo im omogućiti strukturalni način da se vrate. Kroz naš rad vidimo nedostatak instrumenata i transparentnosti da se omogući institucijama da ih vrate”, kaže Novkoski pa dodaje da su anketnim istraživanjem došli do informacija kako kod 60 posto znanstvenika koji su vani postoji želja da se vrate u Hrvatsku, dok ukupno 90 posto njih želi surađivati s onim koji su u Hrvatskoj. Bili oni tu ili ne, znanstvenici su danas društvu potrebniji nego ikad jer pored svih influencera i umjetne inteligencije, oni su stijena, brdo koje stoji čvrsto na zemlji, na činjenicama koje će možda promijeniti budućnost. Istina je da trebamo biti kritični, ali trebaju se isticati i pozitivne stvari. Lana Vujica možda je najbolje objasnila zašto uopće svoj život proživjeti kroz ovaj put. “Znanost je predivna. Puno toga naučite o sebi, izgradi vas kao osobu. Svaki dan radite nešto novo, učite, razvijate se kroz svoje vlastite ideje, a osim toga i zabavno je. Kada znanstvenike upoznate, shvatite koliko su otkačeni, a puno je tu i druženja, putovanja, konferencija, umrežavanja, upoznavanja novih ljudi. Tako god osjeti da ga privlači znanost, trebao bi ići u to. Malo tko van tog područja može shvatiti zašto to toliko volimo, ali kada upadnete u taj krug, onda je to – moram to jer to želim.”
Ako pogledamo svijet oko sebe, u svakom detalju i pitanju generalno postoji neki zašto, neki odgovor, a događaj poput SciHilla široj zajednici da taj pogled na svijet. Cilj je pokazati da znanost nije samo zanimljiva, već i zabavna u nadi da će se u djeci i mladima probuditi znatiželja i žar za istraživanjem.
Potez koji spaja Horvatovac i Bijeničku cestu više je od samog geografskog prostora. Ruku na srce, nije to Olimp, ni brdo bogova, a znanstvenici tamo ne jedu ambroziju, ali hrane se ambicijom za nekom boljom budućnosti za sebe i društvo.
