Ako obrazovanje kod djece mora razvijati kritičko mišljenje, samostalnost, emocionalnu otpornost i sposobnost prilagodbe, zašto su te vještine u klasičnom obrazovnom sustavu i dalje podređene ocjenama “od 1 do 5” i pukoj reprodukciji gradiva? Može li privatno obrazovanje bolje od javnog pripremiti mlade za neizvjesno tržište rada i stvarni život, a da pritom ne ostane financijski nedostupno velikom broju obitelji? S poduzetnicom Irenom Orlović, koja uz izdavačku kuću Harfa vodi i međunarodnu školu u Splitu, razgovarali smo o ekonomici privatnog obrazovanja, ulaganjima u nastavnike i školu, tržišnim mogućnostima alternativnog školstva u Hrvatskoj te o izazovima koje pred obrazovni sustav, pored ostalog, postavlja umjetna inteligencija.
Orlović, stručnjakinja za psihosocijalno savjetovanje i neurolingvističku psihoterapiju, nedavno je u Splitu ugostila poznatog kanadsko-mađarskog liječnika i autora Gabora Matéa, koji je tamošnjem Tehnološkom parku publici govorio o nastanku traume, kroničnom stresu i emocionalnom razvoju, utjecaju tih triju čimbenika na zdravlje, odnose u odrasloj dobi odnosno o implicitnoj memoriji – iskustvima kojih se možda svjesno ne sjećamo, a koja mogu ostati zabilježena u živčanom sustavu i utjecati na naše ponašanje.
Kada ste 2020. pokrenuli školu, krenuli ste s tek nekoliko učenika. Harfa IB World School danas je međunarodno priznata škola. Što vam je bio najveći izazov u tom razvoju – izgraditi povjerenje roditelja, pronaći kadar ili objasniti tržištu zašto je drugačiji obrazovni model potreban?
Zapravo, otvoriti školu takvog tipa značilo je da je gotovo svaki korak bio velik izazov. Od prostora i svih administrativnih uvjeta, do pronalaska kadra koji zaista razumiju drugačiji obrazovni model. Posebno je zahtjevno pronaći učitelje koji nisu samo stručni u svom području, nego su spremni raditi potpuno drugačije od onoga kako su možda sami bili obrazovani. U našem modelu učitelj nije samo netko tko prenosi znanje, nego osoba koja gradi odnos, razumije dijete, potiče njegovu samostalnost i stvara sigurno okruženje za učenje. Velik izazov bio je i izgraditi povjerenje roditelja. Kada nudite nešto što odstupa od tradicionalnog sustava, ljudi prirodno žele znati hoće li njihovo dijete pritom dobiti dovoljno znanja, strukture i pripreme za budućnost. Kako je vrijeme prolazilo, upravo su roditelji postali naši najveći ambasadori. Najviše novih obitelji dolazilo je preko preporuka roditelja koji su već imali djecu u školi. Kada su počeli vidjeti djecu koja vole dolaziti u školu, koja su znatiželjna, samostalna i dobro napreduju, model više nije trebalo toliko objašnjavati – iskustvo roditelja i djece počelo je govoriti samo za sebe.
Roditelji danas sve češće traže više od klasičnog obrazovanja – žele da djeca budu spremna za neizvjesnu budućnost i tržište rada koje se brzo mijenja. Što prema vašem iskustvu roditelji najviše očekuju od privatnog i međunarodnog obrazovanja?
Mislim da roditelji danas više ne traže školu koja će njihovom djetetu dati samo akademsko znanje. Traže školu koja će ga pripremiti za život. Sve su svjesniji da dijete najbolje uči i razvija svoje potencijale kada se osjeća sigurno, viđeno i prihvaćeno. Upravo iz tog osjećaja sigurnosti razvijaju se samostalnost, kritičko mišljenje, kreativnost, sposobnost rješavanja problema, kvalitetna komunikacija i emocionalna zrelost. Roditelji zato traže okruženje u kojem će njihovo dijete razvijati vještine koje će mu trebati u budućnosti, ali i sačuvati znatiželju i ljubav prema učenju. Važno im je i da dijete dobro govori engleski, da se može snaći u međunarodnom okruženju i da odrasta spremno za globalni svijet u kojem će živjeti i raditi. Mislim da je upravo to najveća promjena: roditelji sve manje žele školu koja djecu priprema samo za ispite, a sve više onu koja ih priprema za stvarni život.
Koliki je danas potencijal hrvatskog tržišta za međunarodne škole? Postoji li dovoljno interesa i kupovne moći za razvoj takvih obrazovnih modela ili je najveći izazov upravo približiti ovu vrstu obrazovanja široj javnosti?
Mislim da potencijal postoji i da će rasti. Hrvatska je sve više dio međunarodnog tržišta rada, sve više obitelji se radi i razmišlja globalno te želi obrazovanje koje djeci otvara drugačije mogućnost. Interes postoji, ali najveći izazov je što je takav oblik obrazovanja i dalje financijski nedostupan velikom broju obitelji. Zato mislim da budućnost nije samo u razvoju kvalitetnih međunarodnih škola, nego i u tome da se najbolje prakse takvog obrazovanja postupno približe što većem broju djece. Jer potreba za drugačijim obrazovanjem nije potreba samo jednog malog, privilegiranog kruga roditelja. Sve više roditelja traži školu u kojoj će dijete biti sigurno, razvijati kritičko mišljenje, samostalnost, jezike i ljubav prema učenju. Pitanje na kojem želim raditi u budućnosti je kako takav model učiniti dostupnijim.
Školarine u Harfa IB World School kreću se od oko 9350 eura za najmlađe učenike do više od 12 tisuća eura za više razrede. Kako opravdavate tu razinu ulaganja roditelja i što sve ulazi u cijenu međunarodnog obrazovanja koje nudite?
Da, kada gledate same brojke, one zaista izgledaju velike. Ali kada te iznose podijelite na broj školskih dana, govorimo o približno 50 do 60 eura dnevno. Za taj iznos dijete je u školi praktički cijeli radni dan, od 8:30 do 16 sati, ima ručak i međuobrok te cjelodnevno strukturirano okruženje za učenje i razvoj. Pritom roditelji ne ulažu samo u sate nastave. Ulažu u obrazovanje koje djetetu daje puno šire kompetencije za budućnost: znanje engleskog jezika, međunarodno iskustvo, samostalnost, kritičko mišljenje, kreativnost, sposobnost rješavanja problema, komunikacijske i socio-emocionalne vještine. Uz to, velik dio dodatne podrške i obrazovnih aktivnosti već je uključen u školski dan, pa roditelji nemaju potrebu dodatno organizirati i plaćati instrukcije ili niz drugih obrazovnih aktivnosti izvan škole. Zato bih rekla da roditelj zapravo ulaže u budućnost djeteta, u njegovo znanje, sigurnost u sebe, širinu iskustva i sposobnost da se jednoga dana snađe u svijetu koji se vrlo brzo mijenja.
Prema dostupnim financijskim podacima, Harfa IB World School u 2025. godini imala je 13 zaposlenih, uz prihode od 762 tisuće eura i dobit od 92 tisuće eura, koja je pala 23,6 posto. Koliko od zaposlenih čini nastavno osoblje, gdje danas najviše ulažete sredstva i što je utjecalo na pad dobiti?
Od ukupnog broja zaposlenih najveći dio čini nastavno osoblje, odnosno učitelji i stručnjaci koji svakodnevno rade s djecom. Najviše ulažemo upravo u kvalitetu obrazovanja: u obrazovanje i dodatne edukacije učitelja, povećanje plaća, širenje tima, opremanje i prilagodbu prostora te razvoj programa i sadržaja koje nudimo djeci. Pad dobiti zato ne bih promatrala kao znak slabijeg poslovanja, nego kao posljedicu intenzivnog ulaganja i rasta. Kako škola raste, rastu i troškovi ljudi, prostora, opreme i edukacije. Nama cilj nije maksimalizirati kratkoročnu dobit, nego što više sredstava vraćati natrag u školu i time kontinuirano podizati kvalitetu obrazovanja.
Kako gradite i birate nastavni kadar? Koje stručne, pedagoške i osobne kompetencije tražite kod profesora koji rade u međunarodnom obrazovnom okruženju? Suočavate li se s izazovom pronalaska kvalitetnih nastavnika, osobito u STEM području, u trenutku kada i obrazovni sustav traži načine kako privući i zadržati stručne kadrove?
Nastavni kadar tražimo vrlo pažljivo, a zapravo ga u velikoj mjeri razvijamo sami. Tražimo stručne ljude s razvojnim mentalnim sklopom, koji razumiju dijete, vole učiti, otvoreni su za drugačiji način rada i žele rasti zajedno sa školom. Važne su nam stručnost, engleski jezik, timski rad, fleksibilnost i sposobnost gradnje kvalitetnog odnosa s djecom. Istodobno učiteljima želimo ponuditi sigurno, poticajno međunarodno okruženje u kojem će se osjećati dobrodošlo i imati puno prostora za profesionalni razvoj, zato kontinuirano ulažemo u njihove edukacije i usavršavanje. Imamo i strane učitelje koji nas sami pronalaze jer žele iskustvo rada i života u Hrvatskoj. To su mladi, globalno orijentirani ljudi koji sa sobom donose nova znanja i iskustva, a istodobno rastu s nama. Pronalaženje kvalitetnog kadra, posebno u STEM području, jest izazov, ali vjerujem da dobri ljudi dolaze i ostaju tamo gdje osjećaju da se njihov rad cijeni i da su dio zdrave zajednice.
Po čemu se kurikulum Harfa IB World School razlikuje od programa u većini škola – koje dodatne sadržaje, predmete ili načine rada nudite učenicima kako biste ih pripremili za izazove budućnosti?
Najveća razlika je u tome što djeca kod nas nisu samo primatelji sadržaja, nego aktivno sudjeluju u njegovu kreiranju. Uključena su u oblikovanje kurikuluma, sama postavljaju ciljeve, biraju načine na koje će istraživati određene teme i kroz projekte preuzimaju puno veću odgovornost za vlastito učenje. Cilj nije da sadržaj nauče napamet i ponove ga na testu, nego da kroz učenje razvijaju vještine. U IB-u se to posebno vidi kroz ATL vještine: mišljenje, istraživanje, komunikaciju, samoupravljanje i socijalne vještine. Dakle, djeca ne uče samo što trebaju znati, nego i kako učiti, kako razmišljati, kako istraživati, kako surađivati i kako postavljati vlastite ciljeve. Upravo kroz razvoj tih vještina sadržaj postaje smisleniji i znanje ostaje puno dublje.
Harfa trenutačno razvija obrazovanje od vrtića do srednje škole, a najavili ste i uvođenje IB Diploma Programa za završne razrede. Najveći test svake škole ipak su njezini maturanti i njihovi rezultati. Kada očekujete prvu generaciju maturanata i koje će kompetencije steći kroz IB program koje ih mogu izdvojiti od vršnjaka pri nastavku obrazovanja u Hrvatskoj ili inozemstvu?
Prvu generaciju maturanata očekujemo 2029. godine, jer sada već imamo učenike koji ulaze u naš srednjoškolski program. Ali za mene će posebno važna biti 2032. godina. Tada bi trebala maturirati prva generacija djece koja su s nama od samog početka, od prvog razreda osnovne škole. To će biti prva generacija koja je cijeli svoj obrazovni put prošla kroz naš model. Upravo će oni na neki način biti najbolji pokazatelj onoga što gradimo: ne samo kroz akademske rezultate, nego i kroz to kakvi su postali kao mladi ljudi – koliko su samostalni, sigurni u sebe, sposobni kritički razmišljati, istraživati, surađivati i snalaziti se u međunarodnom okruženju.
Međunarodno istraživanje PISA koje provodi OECD posljednjih godina pokazuje pad rezultata učenika u čitalačkoj, matematičkoj i prirodoslovnoj pismenosti, dok istodobno brojna istraživanja upozoravaju na porast osjećaja usamljenosti i socijalne izolacije mladih, osobito nakon pandemije. Što nam ti trendovi govore o današnjem obrazovanju? Je li ono u krizi i jesmo li obrazovne sustave predugo temeljili na reprodukciji znanja, ocjenama i pripremi za ispite, a premalo prostora ostavili razvoju kritičkog mišljenja, suradnje, komunikacijskih vještina, empatije i emocionalne otpornosti djece?
Mislim da ti trendovi pokazuju da obrazovanje više ne možemo promatrati samo kroz ocjene i količinu usvojenog sadržaja. PISA rezultati upozoravaju na pad u važnim područjima učenja, dok je pandemija dodatno ogolila koliko su odnos, pripadnost, motivacija i emocionalna sigurnost važni za razvoj i učenje djece. Zato bih rekla da je obrazovanje danas pred velikim izazovom. Predugo smo uspjeh škole mjerili time koliko dijete može zapamtiti, reproducirati i pokazati na ispitu. A danas pouzdano znamo da će za budućnost djeci trebati puno više: kritičko mišljenje, suradnja, komunikacija, kreativnost, samostalnost, psihološka otpornost i sposobnost cjeloživotnog učenja. Znanje je i dalje važno, ali više nije dovoljno samo prenijeti sadržaj. Škola mora pomoći djetetu da razvije vještine, kvalitetne odnose i unutarnju sigurnost iz koje može učiti, rasti i razvijati svoj puni potencijal.
U svijetu u kojem umjetna inteligencija drastično mijenja tržište rada i smanjuje broj početnih radnih mjesta za mlade, kako obrazovni sustav može pripremiti djecu za karijeru u kojoj diploma više neće biti dovoljna, nego će ključne biti praktične vještine, prilagodljivost i sposobnost učenja?
Mislim da će upravo zbog umjetne inteligencije kvalitetno obrazovanje biti važnije nego ikad. Diploma sama po sebi više neće biti dovoljna, ali to ne znači da znanje postaje manje važno. Naprotiv, djeca će trebati još čvršće temelje kako bi mogla razlikovati kvalitetnu informaciju od pogrešne, postavljati dobra pitanja i razumjeti ono što im umjetna inteligencija nudi. Zato obrazovni sustav mora puno više razvijati praktične vještine, kritičko mišljenje, prilagodljivost, kreativnost, komunikaciju, samostalnost i sposobnost učenja tijekom cijelog života. Djecu trebamo učiti koristiti AI kao alat, ali ne i nekritički se oslanjati na nju, jer AI može pogriješiti, halucinirati i ponuditi uvjerljiv, ali netočan odgovor. Budućnost neće pripadati onima koji samo znaju koristiti tehnologiju, nego onima koji znaju njome upravljati. A za to su potrebni znanje, prosudba, vještine i sposobnost stalnog učenja. Upravo tu vidim jednu od najvažnijih uloga obrazovanja u budućnosti.
Ove ste godine pokrenuli konferenciju Future Minds koja se bavi temama poput kritičkog razmišljanja, prilagodljivosti, mentalnog zdravlja djece u digitalnom dobu i pripreme za zanimanja budućnosti. Što vas je potaknulo na organizaciju ove konferencije i koju poruku njome želite poslati roditeljima, obrazovnim djelatnicima i društvu o tome kako se obrazovanje mora mijenjati?
Future Minds nastao je iz potrebe da otvorimo ozbiljan razgovor o tome pripremamo li djecu doista za svijet koji ih čeka. Danas dijete može biti odličan učenik, imati sve petice u sustavu koji se još velikim dijelom oslanja na reprodukciju znanja, a istodobno se teško nositi s pogreškom, neuspjehom, pritiskom i neizvjesnošću. Sve češće vidimo i mlade ljude koji, unatoč dobrim ocjenama i diplomama, teško funkcioniraju u radnom okruženju, ne snalaze se u odnosima, odgovornosti i zahtjevima stvarnog života. Zato smo željeli okupiti stručnjake iz obrazovanja, psihologije, sporta i poslovnog svijeta i razgovarati o tome koje će vještine djeci zaista trebati: kritičko mišljenje, prilagodljivost, kreativnost, emocionalna otpornost, komunikacija i sposobnost cjeloživotnog učenja. Poruka konferencije je jednostavna: obrazovanje se mora manje baviti samo ocjenama i reprodukcijom znanja, a više razvojem čovjeka koji će znati misliti, učiti, surađivati i nositi se sa životom.
Vaša izdavačka kuća Harfa objavljuje knjige koje se bave razvojem djece, roditeljstvom, emocijama i obrazovanjem. Koristite li literaturu iz svog izdavačkog programa u radu škole i na koji način birate sadržaje koji ulaze u obrazovni proces?
Da, dio literature iz Harfina izdavačkog programa prirodno koristimo i u radu škole kad su u pitanju knjige koje se bave emocijama, odnosima, samoregulacijom i razvojem djece. Sadržaje prema njihovoj kvaliteti, razvojnoj primjerenosti i, vrlo važno, interesima i potrebama same djece. U IB programu učenici trebaju imati aktivnu ulogu u vlastitom učenju, odnosno mogućnost da postavljaju pitanja, biraju smjer istraživanja, sudjeluju u kreiranju sadržaja i preuzimaju odgovornost za vlastiti proces učenja. Zato nam je važno da knjiga ili materijal ne bude samo nešto što će dijete pročitati, nego nešto iz čega će nastati razgovor, projekt, istraživanje ili aktivnost koja je djetetu stvarno relevantna.
Nedavno ste u Splitu ugostili Gabora Matea, kanadsko-mađarskog liječnika, predavača i autora koji se bavi temama traume, ovisnosti i emocionalnog zdravlja, a čije knjige objavljuje Vaša izdavačka kuća Harfa. Zašto smatrate da su upravo teme poput traume, emocionalnog razvoja i odnosa prema sebi postale toliko važne u razumijevanju djece i mladih – smatrate li da ih javni obrazovni sustav zanemaruje?
Zato što danas sve bolje razumijemo koliko emocionalno stanje djeteta utječe na njegovo učenje, ponašanje, odnose i razvoj. Ne možemo više odvojiti akademski uspjeh od osjećaja sigurnosti, pripadnosti i odnosa koje dijete ima s odraslima oko sebe. Gabor Maté upravo na to stalno vraća fokus – da iza ponašanja pokušamo vidjeti što se s djetetom događa i kakva iskustva nosi. To ne znači da svaki problem treba objašnjavati traumom, nego da dijete trebamo gledati cjelovito. Mislim da javni obrazovni sustav te teme još ne uključuje dovoljno sustavno. Puno se pažnje i dalje daje sadržaju, ocjenama i rezultatima, a premalo emocionalnoj pismenosti, odnosima, samoregulaciji, osjećaju sigurnosti i razvoju vještina koje su djeci potrebne za život. A trebao bi jer dijete koje ne zna što učiniti sa svojim strahom, ljutnjom, neuspjehom ili osjećajem da ne pripada teško može razviti puni akademski potencijal. Emocionalno zdravlje ne bi trebalo biti dodatak obrazovanju, nego jedan od njegovih temelja.
