Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu (DKMK) već deset godina drži predavanja o medijima i njihovu utjecaju na medijske korisnike, a zbog aktualne situacije zainteresirani predavanja mogu slušati i online.

Trenutno i roditelji i djeca više vremena provode kod kuće te su izloženiji različitim sadržajima na internetu, a DKMK u sklopu webinara obrađuje, između ostalog, i temu elektroničkog nasilja, o čemu smo razgovarali s doc. dr. sc. Lanom Ciboci, potpredsjednicom DKMK-a i prodekanicom za znanost i upravljanje kvalitetom na Edward Bernays Visokoj školi za komunikacijski menadžment u Zagrebu.

Na što bi prilikom korištenja interneta roditelji i djeca – i tijekom ovog razdoblja i inače – trebali posebno obratiti pažnju?

I prije epidemije koronavirusa djeca su većinu slobodnog vremena provodila uz medije. No, protekla dva mjeseca njihova je izloženost medijima i medijskim sadržajima, osobito internetskim, postala veća nego ikad. Važno je da roditelji paze što njihova djeca rade na internetu, ako igraju igre – o kakvim je igrama riječ; ako imaju profile na društvenim mrežama – kako se na njima ponašaju, dopisuju li se s nepoznatim osobama, pregledavaju li sadržaj koji djeci nije primjeren itd. Pritom je važno da roditelji s djecom razgovaraju o svim tim temama i objasne im važnost pravilnog i prije svega sigurnog korištenja novih medija, ali i da im daju preporuke kvalitetnih internetskih stranica, videoigara itd. jer potpune zabrane korištenja bilo kojeg medija nikada nisu ispravne.

Kakav je bio interes za webinare DKMK-a o elektroničkom nasilju?

Do sada smo održali više od 1000 predavanja i radionica za više od 20.000 djece, roditelja i učitelja. Jedna od naših najčešćih tema je upravo elektroničko nasilje budući da u Hrvatskoj gotovo da ne postoji škola koja se nije susrela s barem jednim slučajem elektroničkog nasilja među djecom te nas stoga škole često kontaktiraju kako bismo održali predavanja za učenike, ali i njihove roditelje. Zbog važnosti ove teme, veliki dio projekata posvetili smo upravo prevenciji elektroničkog nasilja. Jedan od njih je projekt #stop(e)nasilju u sklopu kojeg se održavaju webinari za učitelje i roditelje. Do sada su održana četiri webinara na kojima je sudjelovalo 400 ljudi, a predviđen je još jedan za 29. svibnja.

S djecom i odraslima koji su žrtve elektroničkog nasilja komunicirate i putem platforme Utočište hrabrih online (UHO), koju ste prije tri godine pokrenuli u suradnji s Wiener osiguranjem, a u sklopu projekta (O)siguran online. Projekt je iznjedrio dobre rezultate što vidimo prema broju javljanja djece i odraslih. Je li platforma i dalje aktivna?

Iako je službena kampanja u sklopu koje je pokrenuta platforma Utočište hrabrih online trajala do sredine prosinca 2019. godine, upiti pristižu i dalje. U samo dva mjeseca pristiglo je više od 500 upita. To samo pokazuje koliko je elektroničko nasilje prisutno u našem društvu i da djeca trebaju pomoć odraslih. Kampanja je pokazala da se djeca vrlo često boje prijaviti da su žrtve nasilja svojim roditeljima, ali da će istovremeno potražiti pomoć od njima u stvarnom životu nepoznatih osoba, ali osoba koje redovito prate u virtualnom svijetu – youtubera. Projekt je pokazao da suradnjom youtubera te stručnjaka – komunikologa i psihologa – možemo pomoći djeci i dati im savjet što napraviti i kome se obratiti kada postanu žrtve elektroničkog nasilja. Stoga me jako raduje da već ovaj tjedan kreće i nastavak ove kampanje. Slučajevi elektroničkog nasilja događaju se već u nižim razredima osnovne škole i to najčešće unutar zatvorenih grupa, na primjerice Viberu i Whatsappu, ili tako što pojedino dijete izostavljaju iz takvih grupa. Kod starije djece elektroničko se nasilje često seli javno na društvene mreže. Postoji jako puno vrsta elektroničkog nasilja, a najčešći su slučajevi vrijeđanja, ponižavanja i ismijavanja u virtualnom svijetu, a među starijom djecom treba spomenuti i posljedice sekstinga.

Koje simptome pokazuju djeca koja postanu žrtve elektroničkog nasilja?

Kada djeca postanu žrtve elektroničkog nasilja, često počinju micati mobitel od sebe kako ne bi vidjeli uvrede, ponižavajuće poruke i komentare drugih ljudi na internetu. Stoga kada roditelji primijete da se njihovo dijete u potpunosti maknulo od mobitela koji je do tada koristilo po cijele dane, to im treba pobuditi sumnju da se nešto u tom mobitelu događa. Djeca često pokazuju i znakove emocionalne uznemirenosti za vrijeme ili poslije korištenja mobitela i interneta. Ostali simptomi slični su simptomima djece koja trpe bilo koji oblik nasilja često se izoliraju, izbjegavaju druženja i prijatelje, počinju dobivati lošije ocjene, pokazuju ispade bijesa i nagle promjene raspoloženja i ponašanja, a neki i znakove depresije. Na UHO se javilo i nekoliko djece koja su razmišljala o suicidu zbog posljedica sekstinga, odnosno slanja intimnih fotografija koje su potom, protivno djetetovoj volji, završavale javno na društvenim mrežama.

Do koje granice prilikom korištenja interneta i pametnih telefona ide roditeljska kontrola djece i poštivanje privatnosti?

Roditelji svakako moraju nadzirati što njihova djeca, osobito ona mlađa, rade u virtualnom svijetu. No, to bi prije svega trebali činiti tako da s djecom redovito pregledavaju sadržaje koje djeca objavljuju, stranice koje pretražuju, ali i osobe s kojima se dopisuju. Ako je riječ o njima poznatim osobama s kojim se dijete druži i u stvarnom svijetu, nije potrebno da roditelj čita poruke jer i djeca imaju pravo na privatnost. No, uoče li u mobitelu dopisivanja s njima nepoznatim osobama, takve bi poruke s djetetom trebali pregledati i prije svega razgovarati s djetetom o tome tko je ona i gdje ju je upoznao. Najvažnije je da roditelji razvijaju odnos povjerenja s djetetom tako da ono zna da se u slučaju bilo kakvih problema može obratiti roditeljima.

Kako iz roditeljske, ali i nastavničke perspektive razgovarati s djecom koja vrše (elektroničko) nasilje?

Često mnogi zaborave da je pomoć jednako potrebna i žrtvi i počinitelju nasilja. Naime, vrlo je važno razgovarati s njima, vidjeti zašto čine takav oblik nasilja i jesu li uopće svjesni posljedica takvog načina zlostavljanja. Često imamo radionice u školama i vidjeli smo mnoge slučajeve u kojima su se djeca uključivala u međuvršnjačko nasilje, primjerice unutar zatvorenih grupa na Viberu ili Whatsappu, zbog straha da i sami ne postanu žrtve nasilja.

Osim djece žrtve su i odrasli. Kome se mogu obratiti za pomoć i koliko se često javljaju kako bi potražili savjet i pomoć?

Ovisno o težini kaznenih djela, treba ih prijaviti policiji, a jednako kao i djeca – i odrasli trebaju potražiti pomoć stručnih osoba. Kada držimo aktivnosti u školama, često savjete nakon održanih predavanja i radionica traže sami roditelji koji često nisu ni svjesni kojim se sve aktivnostima bave njihova djeca te koji, kada im se i dijete obrati za pomoć, ne znaju što učiniti jer nisu dovoljno upoznati s novim tehnologijama. Svi smo svjesni činjenice da današnja djeca bolje koriste nove tehnologije od odraslih i stoga je roditeljima prijeko potrebna pomoć stručnjaka i edukacija u tom području.