U poslovnom svijetu ugled su stekli pod imenom Poslovna inteligencija, kako su se zvali sve do listopada prošle godine kad tvrtka mijenja ime u – Solvership. Bio je to važan korak u smjeru bolje prepoznatljivosti na svjetskim tržištima, a o rebrendingu, ali i brojnim drugim temama, od osobnog do kompanijskog razvoja, ženama u tech-industriji, izazovima s umjetnom inteligencijom, klijentima… u emisiji “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” pričala nam je Anita Cvetić Oreščanin, članica Uprave Solvershipa. Sa suprugom Draženom i Lidijom Karagom prije više od 20 godina pokrenula je nešto, pokazat će se, vrlo, vrlo uspješno…

Poslovna inteligencija bilo je zanimljivo i lako pamtljivo ime, ali ne i u svijetu. Solvership je kovanica engleskih riječi koja kao takva ne postoji, ali u slobodnom prijevodu značila bi – rješavanje problema?

To je zapravo naša esencija. Mi smo tu da klijentima riješimo njihove probleme. Firma se zvala Poslovna inteligencija, a funkcionirali smo kao dva brenda. U središnjoj Europi kao Poslovna inteligencija, a u ostatku svijeta kao Bird Consulting. S vremenom nam je to postalo komplicirano u smislu komunikacije prema klijentima i to je jedan od razloga zašto smo odlučili ići u projekt rebrendinga. Kad smo počeli, očekivali smo da ćemo napraviti samo malo žešći ‘facelifting’ jednog od naziva postojećih firmi, ali kako smo krenuli u analizu i počeli propitivati vlastitu strategiju u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, odlučili smo krenuti u potpuno novom smjeru, odnosno promijeniti ime u Solvership.

Kako ste izabrali to ime?

Bio je to dugačak proces, a dosta nam je pomogla agencija 404 koja nas je vodila kroz proces, postavljala neugodna pitanja, suočavala nas s izazovima i pomogla nam da iznjedrimo što hoćemo. U prvom krugu dobili smo pet-šest imena pa smo dalje razmišljali te je u jednom trenutku Dražen Oreščanin, jedan od pokretača firme, rekao: ‘Ali mi smo solveri.’ Nakon toga je agencija ponovno dobila zadaću i iznjedrila sadašnje ime. Jako nam je drago što smo dobili ime koje ne postoji u rječniku, ali se samo po sebi lako tumači i za koje nećemo morati objašnjavati klijentima iz zapadne Europe ili Amerike da nismo ruska firma. To nam se događalo posljednjihz godina…

Kakve probleme zapravo rješavate?

Klijentima rješavamo probleme vezane uz podatke, a podaci je danas sve. Prije 20 i nešto godina počeli smo kao firma koja se bavila analitikom i izgradnjom ‘data warehousea’ i ‘business intelligence’ (BI) sustava. Danas, nakon 20 i nešto godina, rješavamo bilo kakav tip problema koji možete imati s podacima. Klijenti s kojima radimo u pravilu su velike kompanije, u regiji i po svijetu, koje prepoznaju da su podaci nova nafta i kroz analizu podataka, bolje poznavanje svog poslovanja i bolje poznavanje customera, ostvaruju konkurentsku prednost.

Kad kažete da su podaci nova nafta i da obrađujete sve vrste podataka, kako općenito stojimo s pitanjima zaštite privatnosti i zaštite podataka?

Vrlo rano prepoznali smo koliko je važno štititi osobne podatke, osobito njih. Prije šest, sedam godina unutar Poslovne inteligencije pokrenuli smo projekt čiji je rezultat bila platforma koja se bavi upravljanjem privatnošću podataka. Zove se Data Privacy Manager. Taj projekt smo prije više od dvije godine izdvojili u zasebnu tvrtku. To je sada naš startup, zove se Legit i ima svoj zaseban život, ali, naravno, da kao Solvership implementiramo taj softver i interno ga koristimo baš u tu svrhu.

Poslujete diljem svijeta. Koje tržište vam je sada najzanimljivije?

Poslujemo od Velike Britanije, gdje imamo svoju firmu i pružamo vrlo nišnu uslugu migracije podataka sa starih platformi, CRM-ova na sales force, preko Bugarske, Austrije, Njemačke, Amerike… U posljednje vrijeme primjećujemo veliku potražnju za data projektima na području Bliskog istoka.

Nedavno smo dobili projekt implementacije sustava za poslovno odlučivanje u jednom ogromnom telekomu u Saudijskoj Arabiji, sve više se i tu pozicioniramo. Doduše, već smo imali cikluse bivanja na tržištu MENA-e (Middle East & North Africa), upravo nakon velike krize od 2009. do 2012. i tada smo ondje puno radili.

Gospodarski su zemlje poput Saudijske Arabije jake i uređene, imaju i Ministarstvo za umjetnu inteligenciju. To pokazuje njihovu aspiraciju, gdje sebe vide, ne tijekom nekakva kratkog menadžerskog ugovora, nego za 20 ili 30 godina.

Koliko imate zaposlenih?

U samom Solvershipu 200-injak, 20-ak ih je u Legitu.

Prije promjene naziva brend vam je vani bio Bird Consulting. Što je Bird inkubator? Postoji li još?

Bird inkubator postoji, to je jedini projekt unutar kojeg smo zadržali ime Bird. Pokrenuli smo ga usred korone. Naime, nekoliko godina prije korone koketirali smo s idejom da napravimo projekt kroz koji ćemo potaknuti razvoj umjetne inteligencije šire od nas kao kompanije. Bio je to naš ‘pro bono’ projekt, a upravo kad smo najmoprimcu potvrdili najam prostora Fabrike, pitali smo se što sada – otkazati najam ili napraviti nešto s tim prostorom. Bilo je to vrijeme malog zatišja zbog korone, ali pokazalo se jako dobrim što smo taj projekt stavili vani.

Pomažemo startup zajednici, startupima koji unutar svojih rješenja imaju komponente umjetne inteligencije. Ideja je da startup svijetu koji se bavi AI-jem pomognemo da rastu. Tako vraćamo nekako i društvenoj zajednici to što smo postigli.

Inkubator posvećen umjetnoj inteligenciji pokrenuli ste prije pet, šest godina. Pretpostavljam da vam ona jako koristi u poslovanju, ali i vidimo da se ubrzano razvija. Koliko vam se mijenja poslovanje uz takav razvoj umjetne inteligencije?

Svaka tehnološka revolucija na neki način mijenja načine na koje se radi. Mi smo, s jedne strane, pružatelji usluga umjetne inteligencije i za naše klijente rješavamo probleme koji se mogu riješiti umjetnom inteligencijom. Nekad su to specifični ‘use casovi’, nekad sustavi, nekad ‘proof of concepts’, ovisno o tome u kojoj je fazi razvoja pojedini klijent. Naravno da u svome radu svi unutar naše firme danas koriste umjetnu inteligenciju, bez obzira na radno mjesto. I naravno da primjena alata umjetne inteligencije u centralnim funkcijama nije jednaka primjeni alata AI-ja u našem konzaltingu i implementaciji, što nam je zapravo core biznis.

Vratimo se na početke, u vrijeme prije gotovo 24 godine. Tvrtku su osnovali vaš suprug Dražen Oreščanin, Lidija Karaga i vi – kako je to izgledalo? Danas kažete da su podaci nova nafta, no jeste li tada znali da će biti tako?

Znali smo da idemo u nešto potpuno novo za ovo tržište. Sve troje imali smo vrlo pristojne karijere u korporativnom svijetu. Dražen je u trenutku osnivanja tvrtke bio zamjenik direktora informatike Agrokora, Lidija je bila direktorica konzaltinga u SAS-u, također platformi za analitiku, a ja sam bila direktorica marketinga u Zagrebačkoj banci. Bili smo u korporacijama, vrlo dobro pozicionirani, mogli smo raditi pametne stvari u to doba, ali željeli smo stvoriti nešto svoje. Većina je na tu ideju reagirala na način – dobro, pa što će vam to. Nismo srljali, ideja se rodila, sažvakala nekoliko puta. Dražen i Lidija tad su već dugo bili u analitici. Dražen je među prvima u ovom podneblju, u Hrvatskoj i šire, napravio arhitekturu, dizajn i implementaciju prvog analitičkog sustava u regiji.

Lidija se vrlo brzo pridružila njegovu timu. Tada se zaista na prste jedne ruke moglo nabrojati ljude koji su uopće razumjeli što data znači i koji potencijal ima. Tvrtku smo osnovali početkom studenoga 2001. Dražen se u siječnju formalno zaposlio u firmi, Lidija mu se pridružila nekoliko mjeseci nakon toga, a ja sam se pridružila nakon dvije i pol godine. Jednostavno, bilo je prerizično, s obzirom na to da smo bili obitelj, da idemo zajedno i toliko riskiramo. Prvi klijent bila je tadašnja Lura. Krasan klijent kroz koji smo i mi razvili jako puno naših ljudi. Uslijedili su drugi veliki klijenti, druga područja unutar analitike, rast broja ljudi…

Spomenuli ste krizu 2009., koja je kod nas trajala dulje nego u svijetu. Koliko vas je to uzdrmalo? Jeste li morali otpuštati?

Nismo, ni tada ni u ovoj krizi. Ali, osobno mi je kriza bila nešto prestrašno. Zadužena sam za sve što nije core biznis. Dražen se bavio strategijom, Lidija konzaltingom i implementacijom, a ja sam zapravo pokrivala sve ostale funkcije. Prestrašno je kad ste u poziciji da sa svojih 40 zaposlenih imate pola milijuna eura dospjelih nenaplaćenih potraživanja. Kad se toga sjetim, lupi me PTSP. Nisu funkcionirale ovrhe, a glavni generator neplaćanja bila je država i kako se taj zamašnjak zavrtio – sve je stalo. Ne samo u Hrvatskoj, već i regiji, a tad smo funkcionirali unutar regije. Što smo napravili? U to je doba HBOR nudio kredite za obrtna sredstva.

Mi smo doslovno založili privatnu imovinu – Dražen, Lidija i ja – da bismo mogli dići kredit, platiti poreze pa isplatiti plaće i ponovno pokrenuti poslovanje. Dakle, svu našu imovinu, pa možete misliti da vam duguju pola milijuna. Podigli smo kredit, a s druge strane smo si rekli – O.K., regija je premala, ne možemo si priuštiti da ovisimo samo o njoj. Prvi klijent izvana koji nam je promijenio način gledanja na to kako se treba raditi s klijentima bio je jedan telekom u Švicarskoj.

Tu smo shvatili da se znanje zaista cijeni, da moramo malo ‘poštelati’ cjenike i biti rigorozni u smislu naplate. Sa Švicarcima to nije bio problem. Rok plaćanja je bio 30 dana, oni su plaćali u roku sedam dana. To nam je bio šok, ali smo prodisali, mogli smo otplatiti kredit i vratiti poslovanje u normalne staze.

Što znači da ste ‘poštelali’ cjenike? Povećali ste cijene?

Da, ali još jedna mala anegdota vezana za poslovni svijet u Švicarskoj… Dakle, mi s njima razgovaramo o cijenama, kažu da prihvaćaju, a mi dodajemo “sad na to još idu putni troškovi”. I to im je u redu, još pitaju: ‘A kolika je cijena konzultanata za vrijeme putovanja?’ Dakle, nismo bili ni svjesni da su takvi aranžmani mogući i što se sve može naplatiti, tako da svoje cjenike prilagodimo tržištima na koje idemo. S druge strane, fokusiramo se na klijente koji zapravo razumiju i žele koristiti podatke za pokretanje svog poslovanja na pravi način.

Poznati ste i kao tvrtka s podjednakim brojem muških i ženskih radnika. Kako ste to postigli? Imate li kvote?

Nemamo. Činjenica da imamo podjednak broj muškaraca i žena u firmi zaista je rezultat toga što uvijek zapošljavamo onu osobu koja je u tom trenutku za nas najbolja. Kroz vrijeme smo spoznali da su nam mješoviti timovi puno učinkovitiji nego čisto muški ili čisto ženski. Kad formiramo tim za pojedini projekt, nastojimo da je mješovit. Mislim da je jako dobro da podržavamo mlade žene u napredovanju unutar IT-a, to nam se višestruko vraća. Vraća nam se i s lojalnošću i s vjerovanjem da ne postoji stakleni strop. Nije to samo pola-pola na razini cjelokupne kompanije, već i na razini menadžmenta. Zapravo nas je u Upravi trenutačno više žena. To je kao pjevanje u isti glas, kad ubacite višeglasje, dobivate puno veću dubinu, i uvide i kvalitetu.

Što vam je bitno kod radnika kad ih zapošljavate? Što je presudno? CV, razgovor, osjećaj…

Zapravo kombinacija. Prvo, kolegice i kolege nikad ne zovem radnicima, to mi je nekako… teško. Mi smo kolegice i kolege, a iz tih se odnosa često rodi i prijateljstvo i puno radosti. Jako nam je bitno, a pokazalo se kao ključan moment, da čovjek ima integritet, da želi učiti i to naučeno primijeniti. Kad imate ta tri elementa, osobu s integritetom koja želi učiti i spremna je naučeno primijeniti, i još kad je u pravom timu i postane dio njega, dobivate odličnu kombinaciju za uspješnu osobu koja može rasti unutar organizacije.

Kako je raditi sa suprugom Draženom?

Već neko vrijeme ne radim sa suprugom s obzirom na to da je otišao u Legit, naš spin of. Eto, razdvojili smo se u uredu, nakon 20 godina, ali dobro je. Posao smo nosili doma, kao važan dio života. Oboje smo duboko u našim poslovima i važna su nam naša mišljenja. Ima i drugih aspekata naših osobnosti koji su također prisutni. Mi smo i roditelji kćeri koja je sada odrasla. Imamo dva psa, dvije mačke, hrpu prijatelja, volimo putovati, daleko od toga da je sve samo posao. To nikako ne bi bilo dobro.

Kako je ženama u tech-industriji u Hrvatskoj?

Rekla bih – bolje nego u mnogim drugim industrijama u Hrvatskoj, ne bih ih imenovala. U tech-industriji jako je rano postalo jasno da si toliko dobar koliko su ti jake kompetencije, a kompetencije se odnose i na tehnički aspekt i na to kako radite s ljudima. Mislim da je tech-zajednica u Hrvatskoj vrlo rano shvatila koje benefite može imati od sjajnih stručnjakinja koje ne donose samo tehničko znanje, nego i sposobnost razumjeti drugu stranu, konkurentno komunicirati i donijeti vrijednosti za firmu i za sebe.

Što za vas znači uvođenje Trumpovih carina?

Nezahvalno je danas komentirati američku politiku. Radovala sam se što će biti ratificiran ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Amerike i Hrvatske. Potpisan je, ali još nije na snazi, a to bi zaista potaklo ICT sektor iz Hrvatske za daljnji izvoz prema prema Americi. Dogodi li se to za ovoga mandata, bit će to vrlo korisna stvar”.

Kako ratovi utječu na vas?

Što se poslovanja tiče, geografski imamo vrlo šaren portfelj, nikad nisu sva područja obuhvaćena krizom ili ratom. Pravilo nam je da ne poslujemo tamo gdje je rat, nismo se ni susretali do sad s time. S ljudske strane, silno me rastužuju izgubljeni životi, posebno djece.

Kako ste vi počeli?

Cijelu treću i četvrtu godinu studija radila sam u nekadašnjem Centru za istraživanje marketinga. Bio je to studentski, honorarni posao koji se vrlo brzo izrodio u redovni. Počela sam raditi za vrijeme rata, a tada su istraživači masovno odlazili na Ekonomski institut ili na Ekonomski fakultet, upravo zbog sigurnosti. To mi je opet dalo priliku da počnem raditi kao voditelj projekata i preko jednog tog istraživanja došla sam i do jednog od budućih poslodavaca – kolegica i kolega iz Zagrebačke banke. Prije toga sam još radila u McDonalds’u gdje sam također vodila marketing… Naime, tjedan-dva prije nego što sam dala otkaz u tadašnjem Centru za istraživanje marketinga, radila sam zadnje istraživanje za MasterCard. Tako sam došla do člana Uprave i direktorice za razvoj proizvoda koji su mi nakon tog istraživanja ponudili posao. Rekla sam ‘hvala, ali već sam prihvatila drugi posao, nazovite za godinu i pol’. Danas kad razmišljam i kad uspoređujem to ponašanje s mladim kolegicama i kolegama koji hoće sad i odmah… Zapravo vam je to sve isto”.

Koliko su vam na poslovnom putu bila važna stručna usavršavanja?

I McDonald’s i Zagrebačka banka imali su sjajne programe kroz koje su privlačili zaposlene. Jedna od odličnih praksi McDonald’sa bila je da tko god dođe raditi, bio direktor firme, voditelj marketinga ili osoba koja upravlja restoranom, mora mjesec dana provesti u restoranu. Govorili smo da ‘pečemo ćevape’. Doslovno sam prvih mjesec dana posla u McDonald’su radila u restoranu na ‘prugama’. Zašto je to važno? Zato što upoznate proces i svjesni ste otkud novac dolazi. Bila sam voditeljica marketinga, znali su da sam to i da ću za mjesec dana davati zadatke, raditi kampanje, voditi na taj način brigu o restoranima… Ali, vi ste tada jedan od njih i isto je s bilo kojim direktorom McDonalds’a ili svakim tko to želi biti. CEO McDonald’sa mora odraditi svoju praksu u restoranu i to je odlično. Prvo, znate otkud novac dolazi, vrlo direktno, a drugo – povežete se s ljudima. Vidite kako izgleda posao tim ljudima, imate realnu sliku što se događa.

U tih dvije godine u McDonalds’u proputovalasam pola Europe odlazeći na vrlo, vrlo ozbiljne treninge, edukacije su držali sjajni ljudi. Zagrebačka banka opet je bila – novi svemir. Među prvima je u ovom dijelu Europe uvela Educa program kojim uvode ljude s fakulteta u posao. Edukacije i treninzi kojima smo u to doba bili izloženi u Zagrebačkoj banci bili su fenomenalni.

Niste imali problema sa samopouzdanjem – je li otac zaslužan za to?

I otac i majka. Očevi su izuzetno važni za izgradnju samopouzdanja djevojčica. S druge strane, mama je uvijek imala izuzetno velika očekivanja. Ispričat ću vam anegdotu… Išla sam u osmi razred, mama dolazi s informacija. U tom trenutku imam 47 petica i tri četvorke. Mama ulazi u stan i pita ‘što nisi znala’. Bio je to malo pritisak i teško ti je tada, ali kad sve to prođe, zahvalan si jer se gradiš, učiš.

Velika ste obožavateljica Brucea Springsteena, bili ste na puno njegovih koncerata…

Na pet, mislim, Dražen i ja, ali i naša kći. Što volimo na njegovim koncertima? Energiju koju daje publici i način na koji se angažira. Mislim, čovjek ima 70 godina, a i dalje je Boss. Respect.

Čitate li knjige, imate li vremena? Što još volite?

Volim čitati knjige, časopise, planinariti. Volim hodati, družiti se s našim psima. Imamo dva psa i dvije mačke. Kako to? Ljubimce smo počeli lagano prikupljati prije 17, 18 godina kad je naš stari pas bio u poznim godinama. Kći je upisala srednju školu i pitala ‘mama, ako prođem s pet, hoću dobiti još jednog psa’. Nisam računala da će proći s pet, ali je i našla je na Facebooku neko štene iz programa zbrinjavanja životinja iz romskih naselja. To je jedna mješanka pekinezera i nečega, preslatka, predraga… Nakon toga joj je prijateljica, uzgajivačica border collieja, poklonila još jednog psa pa imamo i border collieja Buffy. Onda se krenulo i u prikupljanje mačaka s ceste.

Mislim da su u posljednjih godinu i pol što Dražen, što Andreja spasili valjda šest-sedam mačkica. Dvije su i ostale kod nas. Kći često čuva pse iz udruge Indigo pa ih i mi čuvamo. To je i dobrotvoran rad.

Imate na Pagu kuću, idete li tamo?

Svako ljeto. Lani smo uzeli neku zemlju, zasadili i masline. To nas baš jako veseli, kad god možemo i suprug i ja odemo na Pag, malo u poljoprivredu. To je toliko drukčije od onoga čime se sada bavimo.