Od obnove državnosti početkom 1990-ih u Hrvatskoj se kontinuirano održava binarni ideološki obrazac koji društvene procese reducira na sukob dvaju totalitarnih naslijeđa – ustaštva i komunizma, odnosno crnih i crvenih. Iako se formalno radi o arhaičnim pozicijama, njihova prisutnost u suvremenoj političkoj i kulturnoj dinamici Hrvatske ostaje neproporcionalno snažna. Riječ je o ideološkoj konstrukciji koja ne reflektira stvarne političke antagonizme, nego ih nadomješta, održavajući privid polarizacije u društvu koje sve manje počiva na programskim razlikama, a sve više na simboličkom perpetuiranju prošlosti.
Ritualizirana matrica djelovanja
Taj “prasukob” predstavlja društveni mit – fantazmu koja strukturira ne samo politički diskurs, nego i identitetne obrasce. Pritom ne govorimo o stvarnim ideološkim opredjeljenjima stranaka ili građana, već o ritualiziranoj matrici djelovanja u kojoj crveni i crni neprestano igraju istu igru: legitimaciju jednih kroz prisustvo drugih. Nominalni predstavnici suprotstavljenih tabora već desetljećima djeluju bez jasno artikulirane ideološke razlike. U nedostatku stvarnih političkih razlika projiciraju se simboličke, povijesne i ideološke. Sukob se iz stvarnosti premješta u povijest, iz politike u mit.
Jednom prije ovaj sam motiv ovako istumačio: iako znamo da nikakva apriorna demarkaciona linija koja razdvaja društvo ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi – na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko, za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba. Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između antagonista minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše projekcija su kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.
Ta lažna bipolarizacija ima dvostruku funkciju. S jedne strane, perpetuira postojeću političku strukturu moći, omogućujući naizmjeničnu vlast dviju stranaka koje više nalikuju frakcijama unutar istog sistema nego stvarnim alternativama. S druge, isključuje mogućnost afirmacije građanske političke opcije. Ideologijski prostor biva zasićen recidivima prošlosti – diskursima koji sprječavaju artikulaciju građanskog subjekta, onoga što liberalna demokracija zahtijeva kao temelj: racionalnog, autonomnog pojedinca, politički angažiranog na temelju zajedničkih vrijednosti, a ne povijesnih resentimenata.
U tom smislu politička dinamika u Hrvatskoj nije bipolarna po liberalnodemokratskom modelu, nego monolitna u svojoj dvostrukosti. Ne postoje jasne lijevo-desne razlike; postoji dvostruko lice iste elite koja koristi povijest kao legitimacijski alat. Povijest, međutim, u toj funkciji gubi smisao kao refleksivna kategorija i postaje oruđe vladanja. U tom smislu hrvatska politička scena funkcionira kao zatvoren sustav u kojem se izostanak stvarnog antagonizma nadomješta rekonstrukcijom povijesnog.
Omaha-pozicija
Međutim, ono što se u tom binarnom kodu potpuno briše je treća pozicija – ona koju bismo mogli nazvati Omaha-pozicijom: pozicijom demokratskog antifašizma, oličenog u savezničkom iskrcavanju na plažama Normandije. Ta pozicija nije bila ni ustaška, ni partizanska u boljševističkom smislu – ona je bila liberalnodemokratska, utemeljena na ideji osobne slobode, pluralizma, institucionalne kontrole moći i nepomirljivosti s totalitarnim oblicima vlasti, bez obzira dolazili oni zdesna ili slijeva.
Omaha-pozicija tako označava normativnu točku političke modernosti: antifašizam koji ne prelazi u novi autoritarizam, nego se utemeljuje na pravnom poretku i demokratskom konsenzusu. U hrvatskom kontekstu, ta je pozicija gotovo nevidljiva, ili se – što je još tragičnije – doživljava kao nepostojeća. Svaki pokušaj afirmacije liberalne demokracije kao vrijednosnog centra društva biva sumnjičen: ako si protiv ustaštva, automatski si “crven”; ako kritiziraš komunističke zločine, onda si “crni”. Ne ostaje prostor za poziciju slobodnog čovjeka, racionalnog građanina, liberalnog demokrata – za poziciju Omaha-beacha, gdje je civilizacijska vrijednosna linija jasno povučena. Zanimljivo je da se upravo ta pozicija – najbliža liberalnodemokratskom modelu zapadne Europe – u Hrvatskoj najviše prezire. Njezini nositelji percipirani su kao odnarođena elita: izdajnici izvornih vrijednosti etalonskog hrvatstva: doma, obitelji, nacije. Ta perverzna inverzija vrijednosti simptom je dubokog ideološkog poremećaja: demokratski centar se delegitimira jer ne participira u ritualnoj reprodukciji crveno-crnog duopola. Hrvatsko društvo, time, ne trpi normativnu poziciju slobodnog građanina; ono trpi samo uloge u ideološkoj drami.
Građanin kao fantom
Zato Omaha-pozicija ne samo da nedostaje u našem političkom imaginariju – ona je potisnuta. Nema tu samo ideološkog neprijateljstva, već i kulturalnog nerazumijevanja: hrvatska povijest ne poznaje ozbiljno demokratsku tradiciju pa je ta pozicija izvan referencijalnog okvira. No, upravo zato što je izvan tog okvira, ona je i politički emancipacijska. Ona je ono što bi hrvatska politika mogla biti kad bi raskrstila s fetišizacijom prošlosti i ideološkim naslijeđem. Ono što se u hrvatskoj politici uporno zanemaruje je činjenica da antagonizam crvenih i crnih nije esencijalan – on ne odražava realnu podjelu u društvu. Umjesto klasnih, ekonomskih, kulturnih ili vrijednosnih sukoba, projicira se retroaktivna borba totalitarizama prošlog stoljeća. U stvarnosti, oba politička pola, lišena stvarne ideološke dosljednosti, funkcioniraju kao instrumenti klijentelističke distribucije moći. Ideologija se ne koristi kao sredstvo političkog sadržaja, već kao alibi: povijest i ideologije instrumentalizirane su u svrhu očuvanja statusa quo. Ovdje valja uvesti i distinkciju između ideologije kao sistema znanja i ideološke fantazme kao djelotvornog obrasca društvenog djelovanja. Ideološka fantazma ne funkcionira kroz eksplicitno uvjerenje, već kroz svakodnevno ponašanje. Ona strukturira društvenu stvarnost tako da pojedinci “znaju da je riječ o laži”, ali se ponašaju kao da vjeruju – i time tu laž učvršćuju. U tom kontekstu, crveni i crni nisu stvarne političke opcije, već strukturalna nužnost ideološke reprodukcije moći.
Ono što nedostaje je građanska pozicija – politički subjekt sposoban nadvladati dihotomiju crvenih i crnih. No, kako pokazuje i intelektualna genealogija tog problema – od Krleže i Šegvića, preko Budena pa sve do suvremenih liberalnih mislilaca poput Haverića – građanin u hrvatskom društvu nije aktivni politički subjekt, već fantomska kategorija: odsutan, suspendiran ili reducirana na puki socijalni sloj. Nema aktivnog, normativno fundiranoga građanstva koje bi moglo postati nositelj demokratske političke kulture. Dublje gledano, možda je upravo izostanak građanina ono što omogućuje opstojnost ideološkog duopola. Hrvatsko društvo, kako piše Kravar, pokazuje strukturalnu sklonost ekstremima, bez učinkovitog društvenog središta. Svaka politička kriza rezultira regresijom u prošlost: tada se, umjesto stvarne deliberacije, aktiviraju ideološke matice koje nacionalno i socijalno spajaju u amalgam identiteta otpornog na kritiku. U tom amalgamu, građanin kao apstraktni nositelj prava i obveza – Kantov subjekt autonomije – postaje suvišan.
No, problem nije samo institucionalne ili diskurzivne naravi. Radi se o dubinskoj strukturi političkog imaginarija u kojem građanin kao normativni ideal postaje neodrživ – i to ne samo u Hrvatskoj. Argument da je građanstvo anakronizam, relikt industrijskog modernizma, nije bez temelja. Danas se raspadaju klasične kategorije koje su omogućavale stabilne društvene identitete: nema radničke klase u tradicionalnom smislu, pa samim time ni njezinog građanskog pandana. No, to ne znači da se liberalnodemokratski ideal treba odbaciti. Upravo suprotno, njegovo odsustvo proizvodi ideološke fantazme poput crveno-crne podjele.
Za Žižeka, građanin može biti univerzalni politički subjekt samo ako se identificira s nekom partikularnom “nacionalnom stvari” – “cosa nostra” koja nudi minimum zajedništva. Međutim, u Hrvatskoj to zajedništvo nije demokratsko ni pluralno, nego ekskluzivno i regresivno. Nacionalna stvar nije prostor zajedničkog interesa, već oruđe za isključivanje i legitimiranje binarne podjele. I zato, možda i nehotice, crveni i crni ostaju utemeljitelji hrvatskog političkog poretka. Paradoksalno, upravo tu se otvara prostor za pitanje: nije li ta podjela – iako ideološki fiktivna – realna u svojoj političkoj učinkovitosti? Nisu li crveni i crni u međuvremenu postali ne samo metafore, nego stvarne strukture političkog života – ne zato što to žele, nego zato što politička scena ne uspijeva generirati ništa drugo? Ako liberalna demokracija i građanska politika nisu kadri zaživjeti jer se sustavno diskreditiraju kao elite, izdajnici, tehnokrati ili stranci, onda je pitanje: što nam preostaje? Jesu li (inter)nacional-socijalistički obrasci, ovdje možda pod krinkom nacionalnog suverenizma ili populističke ljevice, ono što realno oblikuje horizont hrvatske politike? U tom je svjetlu hrvatski model crveno-crne reprodukcije moći u suprotnosti s posttotalitarnom paradigmom suvremene Europe. Dok se europski identitet sve više temelji na distanci prema oba totalitarizma, hrvatska politička dinamika kao da aktivno njeguje njihovu sjenu. Iako se nominalni politički akteri ne pozivaju izrijekom na totalitarne doktrine, njihovo latentno funkcioniranje kao baštinika nasljeđa revolucije i reakcije osigurava status quo. Dvije političke elite održavaju jedna drugu u životu kroz mit o nepomirljivom sukobu, čime suzbijaju mogućnost političke alternative. Stoga, ako Hrvatska želi biti demokratska i pluralna država u europskom smislu, nužno je ne “pomirenje”, već temeljno razračunavanje s vlastitom političkom mitologijom. Taj proces neće biti moguć bez rehabilitacije građanskog subjekta, bez povratka vjeri u političku racionalnost, javnost, moralnost i institucije. Tek tada će crveni i crni moći otići – ne kao poraženi, nego kao ideološki suvišni, a njihova zamjena neće biti neki novi ideološki tabor, već politička kultura utemeljena na odgovornosti, razumu i građanskoj svijesti.
U obranu slobode
U konačnici, istinski demokratski preokret može početi tek u trenutku kad se u hrvatskom javnom prostoru prizna i afirmira Omaha-pozicija – pozicija koja istodobno odbacuje i fašizam i komunizam, ne iz pozicije historijskog revizionizma, već iz pozicije liberalne racionalnosti. To je pozicija zapadne civilizacije, temelj Europske unije, ali i temelj svakog istinskog demokratskog poretka: pozicija u kojoj su sloboda, pravna država, pluralizam i ljudska prava vrednote koje nisu pregovaračke, ni stvar trenutnog političkog interesa. Sve dok Hrvatska ostaje zatočenik crveno-crne fantazme, sve dok ideološki ekstremi glume centre, a građanin ostaje bez glasa, bez glasa će biti i demokracija. Oslobođenje od te fantazme ne traži revoluciju, nego samo hrabru i poštenu normalnost – onu istu koju su na Omaha Beachu u jeku Drugog svjetskog rata u obranu Europe donijeli ljudi koji nisu ginuli ni za revoluciju, ni za naciju, nego za slobodu.
