Hrvatska opet slavi dobru turističku sezonu – barem na prvi pogled. Prema podacima Hrvatske turističke zajednice, u prvih osam mjeseci zabilježeno je više od 17 milijuna dolazaka i gotovo 84 milijuna noćenja. Statistika pokazuje rast u usporedbi s lanjskom godinom – ukupno dva posto više dolazaka i jedan posto više noćenja.
Lipanj je bio rekordan, srpanj stabilan, a kolovoz je donio stagnaciju uz blagi minus. Hrvatski turizam je, još jednom, pokazao otpornost. No, kad se podaci raščlane, vidimo malo nijansiraniju sliku. Hrvatski turizam treću godinu zaredom bilježi silaznu putanju stranih noćenja, a upravo objavljeni podaci eVisitora otkrivaju da je ovog kolovoza broj noćenja stranih gostiju pao između 2 i 4 posto na cijelom Jadranu, dok je kontinentalni turizam također u blagom padu.
Novi riječki kolodvor
Kvarner je predvodio negativan trend s padom od četiri posto, dok je Zagreb jedini među većim destinacijama zabilježio rast stranih turista (što je pokazatelj dugoročnog kvalitetnog rada). Najveći pad dolazi s ključnih tržišta – Njemačke, Nizozemske i Mađarske – dok se oslonac pronalazi u domaćim gostima, koji bilježe rast u četiri regije. U tom kontrastu između “plus dva posto” i realne stagnacije krije se pitanje: možemo li dugoročno graditi turizam na igri brojki ili nam treba dublja promjena strategije?
Dok u Hrvatskoj pričamo o rastu broja dolazaka i noćenja turista, u Europi je porast turizma sve vise praćen izazovima: visoke cijene energenata, rast troškova rada, inflacija i očekivanje održivih praksi. Turisti su sve zahtjevniji: žele efikasan, udoban i ekološki prihvatljiv smještaj, prijevoz i infrastrukturu. To znači da ne možemo samo ostati održavati postojeće prakse, već moramo gledati naprijed. Turizam je ozbiljan posao i najveći generator prihoda u zemlji, ali i sektor koji se neupitno oslanja na promet, infrastrukturu i šire gospodarske tokove. Ako želimo napredak, trebamo turizam koji je mobilan i dostupan svima jer, ako promet ne prati dinamiku turizma, dugoročno će cijeli sustav zapinjati.
Ove godine imali smo priliku ponovno vidjeti koliko je promet važan čimbenik (ne)uspješne turističke sezone. Ceste su preopterećene, željeznica i dalje zaostaje, a autobusna industrija, iako presudna, ostaje podcijenjena. Ministar Butković nedavno je izjavio da možemo mirno spavati, da financijski pokazatelji na autocestama i broj fiskaliziranih računa pokazuju da smo na dobrom putu te da je turistička sezona jako dobra i da se ne trebamo bojati jeseni. To je optimizam koji razumijem, ali kako ne bismo ostali samo na brojkama uloženim u autoceste i nove avionske linije, trebamo razmišljati o integraciji prometa koji uključuje bolje ceste, kvalitetne kolodvore i autobusne i željezničke vozne linije koje su povezane s lokalnim javnim prijevozom.
Ulaganje u projekt novog riječkog kolodvora, dovršetak Istarskog ipsilona i planirana modernizacija željezničke mreže do 2030. godine, uključujući dvokolosiječnu prugu Zagreb – Rijeka, svakako su pomaci koje treba pozdraviti. Rijeka, kao treći grad u zemlji i prirodna točka povezivanja Istre i Kvarnera, zaslužuje modernu prometnu infrastrukturu. Istra, koja već godinama bilježi rast noćenja, napokon dobiva sigurniju i protočniju cestovnu mrežu.
Luka Rijeka pritom jača kapacitete i polako bi (ponovno) mogla postati logističko središte ovog dijela Europe… No, budimo iskreni, hoće li ti projekti, koliko god bili važni, sami po sebi promijeniti sustav u potpunosti? Jedan kolodvor ili jedna dionica autoceste neće riješiti nedostatak ulaganja u infrastrukturu ni činjenicu da je unutrašnjost zemlje i dalje slabo povezana s obalom, a modernizacija željeznice, iako nužna, još dugo će poglavito služiti teretnom prometu, dok će za putnike ostati tek djelomična alternativa.
Autobusna industrija
Zato liberalizacija autobusnog tržišta dolazi kao vrlo važan pokretač promjena za sljedeću turističku sezonu, uvođenjem novih linija, kvalitetnije usluge i bolju povezanost ne samo prema europskim metropolama, nego i unutar Hrvatske. To je ono što nas stavlja na mapu šireg kruga putnika – onih koji žele doći iz Budimpešte, Beča ili Münchena direktno na Jadran, ali i onih koji žele otkriti Slavoniju, Liku ili Zagorje. Autobusi su i dalje najdostupniji, najfleksibilniji i često jedini način da turisti stignu od točke a do točke b i zaista spoje različite dijelove Hrvatske u jedno iskustvo, što potvrđuje i povećani broj linija prije svake turističke sezone.
Upravo u toj strategiji ravnomjernog razvoja, gdje se modernizacijom i promjenama željeznice, luke i cestovni promet nadopunjuju, autobusna industrija može biti ključni saveznik turizma povezujući destinacije koje nisu dostupne ostalim prijevoznim sredstvima, a imaju potencijal privući goste. Možda, dakle, doista možemo mirno spavati, kako kaže ministar, ali mirnije ćemo spavati tek kada prometni sustav prestane biti slučajnost i postane strategija.
Turizam je motor naše ekonomije, ali bez kvalitetnog prometa taj će motor prije ili kasnije početi “trokirati”. Liberalizacija autobusnog tržišta, ulaganja u infrastrukturu i modernizacija kolodvora nisu luksuz, nego preduvjet da Hrvatska turizam izvede iz (nepoželjne) sezonalnosti i učini ga dostupnim svima. Ako taj izazov shvatimo ozbiljno, za nekoliko godina nećemo više slaviti plus dva posto – nego činjenicu da smo stvorili turizam koji je uravnotežen, održiv i konkurentan na europskoj razini.
