U sjeni globalnih sukoba – rata u Ukrajini, izraelsko-palestinskog pitanja i sve zaoštrenijih tenzija između Sjedinjenih Američkih Država i Kine – Balkan prolazi kroz tihu, ali duboku transformaciju. Kineska inicijativa “Pojas i put” (Belt and Road Initiative, BRI), globalni projekt vrijedan bilijune dolara, oblikuje politički, ekonomski i infrastrukturni krajolik regije na način koji je istovremeno privlačan i zabrinjavajući.
Dok se Zapad bori s vlastitim unutarnjim izazovima i nesposobnošću da pruži brza rješenja, Kina nudi gotov novac, brzu izgradnju i privid razvoja bez uvjeta vezanih uz transparentnost, ljudska prava ili vladavinu prava. No, iza sjajnih novih mostova, autocesta i termoelektrana krije se ključno pitanje: vodi li ovaj put Balkana prema prosperitetu ili prema novom obliku zavisnosti?
Kineska prisutnost: Infrastruktura kao
geopolitička šahovnica
Kineska strategija na Balkanu nije samo ekonomska – ona je duboko geopolitička. “Pojas i put” nije tek niz infrastrukturnih projekata; to je globalna mreža utjecaja kojom Kina nastoji učvrstiti svoju poziciju u Europi i šire. Na Balkanu, regiji koja je povijesno bila raskrižje između Istoka i Zapada, Kina vidi priliku da iskoristi političku fragmentiranost, ekonomske slabosti i umor Zapada.
Primjer Srbije ilustrira ovu dinamiku. Željezara Smederevo, koju je 2016. preuzela kineska kompanija HBIS Group, često se navodi kao uspjeh kineskog “spašavanja” srpske industrije. Tvornica, koja je bila na rubu propasti, danas zapošljava tisuće radnika i doprinosi izvozu. Međutim, cijena ovog “spasa” nije mala.
Ekološki aktivisti u Smederevu već godinama upozoravaju na zagađenje zraka i vode, dok lokalne vlasti često ignoriraju te probleme kako bi očuvale ekonomske koristi. Slično, rudnici bakra u Boru, koje je 2018. godine preuzeo kineski Zijin Mining, suočeni su s prosvjedima građana zbog devastacije okoliša i ugrožavanja zdravlja stanovništva. Kineske kompanije često dovode vlastite radnike i tehnologiju, što smanjuje ekonomske koristi za lokalne zajednice, dok rizici – ekološki, zdravstveni i financijski – ostaju na leđima domaćih stanovnika.
Crna Gora pruža još dramatičniji primjer. Autocesta Bar – Boljare, financirana kineskim kreditom od gotovo milijardu eura, postala je simbol rizičnog partnerstva. Projekt, koji je trebao povezati obalu s unutrašnjošću, ostao je nedovršen jer nije izgrađen dio prema granici sa Srbijom. Kredit, koji iznosi oko četvrtine crnogorskog BDP-a, dolazi s visokim kamatama, valutnom klauzulom i uvjetom da se sporovi rješavaju u Pekingu. Taj aranžman doveo je Crnu Goru u situaciju u kojoj se suočava s potencijalnim dužničkim ropstvom, slično onome što su doživjele neke afričke i azijske zemlje u sklopu BRI.
Zapadni vakuum i kineska strpljivost
U Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj, kineski projekti poput planirane termoelektrane Ugljevik 3 izazivaju zabrinutost. Iako je projekt zaustavljen zbog pritiska Europske unije i strogih ekoloških regulativa, sam pokušaj njegove realizacije pokazuje spremnost lokalnih vlasti da prihvate ekološki štetne investicije u zamjenu za kratkoročne ekonomske dobitke. Ta logika “bolje išta nego ništa” duboko je ukorijenjena u balkanskom političkom mentalitetu i čini regiju ranjivom na kineske ponude.
Kineski pristup Balkanu nije slučajan. Dok Europska unija i Sjedinjene Države gube strpljenje s političkom nestabilnošću regije, Kina dolazi s pragmatičnim rješenjima i spremnošću za pregovore. Za razliku od Zapada, koji uvjetuje investicije reformama u području vladavine prava, slobode medija i transparentnosti, Kina nudi partnerstvo bez neugodnih pitanja. Ta fleksibilnost čini kineske projekte privlačnima balkanskim liderima, koji često vide reforme kao prijetnju vlastitoj moći.
Ironija je u tome što Kina često preuzima projekte koje je EU odbila zbog netransparentnosti ili ekoloških rizika. Na primjer, u Srbiji je kineska kompanija China Road and Bridge Corporation (CRBC) preuzela izgradnju dijela koridora 11 nakon što su europski natječaji propali zbog proceduralnih problema. Slična situacija dogodila se u Sjevernoj Makedoniji, gdje je Kina financirala autocestu Kičevo – Ohrid, projekt koji je EU smatrala ekonomski neisplativim. Ti primjeri stvaraju percepciju da je Kina “spasitelj” regije, dok zapravo samo iskorištava birokratsku tromost i politički vakuum Zapada.
Iza ekonomske dimenzije kineskih investicija krije se dublji vrijednosni sustav. Kineske kompanije, iako nominalno privatne, često su povezane s Komunističkom partijom Kine i služe strateškim ciljevima Pekinga. Svaki most, svaka autocesta i svaka termoelektrana dio su šireg mozaika kojim Kina gradi globalni utjecaj. Na Balkanu, gdje su demokratske institucije krhke, ta dinamika ima posebno ozbiljne implikacije.
Kineski kapital i izvoz autoritarnih vrijednosti
Jedan od najkontroverznijih aspekata kineske prisutnosti je tehnološki. Huawei, kineski telekomunikacijski div, igra ključnu ulogu u izgradnji 5G infrastrukture u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U Beogradu su postavljene “pametne” kamere s tehnologijom prepoznavanja lica, što izaziva zabrinutost zbog mogućnosti masovnog nadzora. Iako nema dokaza da Srbija implementira kineski model “socijalnog kredita”, sama prisutnost te tehnologije postavlja pitanja o privatnosti i sigurnosti podataka. U regiji gdje su mediji često pod političkim pritiskom, a pravosuđe slabo, takve tehnologije mogu lako postati alat za kontrolu stanovništva.
Kina tako ne izvozi samo kapital, već i političku filozofiju: model razvoja u kojem država ima apsolutnu kontrolu, sindikati su marginalizirani, a pluralizam ne postoji. Za balkanske lidere, često sklone autoritarnim tendencijama, model je privlačan jer nudi stabilnost bez potrebe za demokratskim kompromisima.
Hrvatska: Na rubu kineskog utjecaja
Hrvatska, kao članica Europske unije, manje je izložena kineskom utjecaju od svojih susjeda, ali nije imuna na njega. Pelješki most, jedan od najvećih infrastrukturnih projekata u novijoj povijesti Hrvatske, izgradila je kineska kompanija China Road and Bridge Corporation (CRBC). Iako je projekt financirala EU, činjenica da su europske tvrtke izgubile na natječaju zbog viših cijena pokazuje konkurentnost kineskih ponuda. Most koji je trebao biti simbol hrvatskog europskog identiteta, tako nosi kineski pečat – što je svojevrsna ironija.
Kineske tvrtke pokazale su interes za druge projekte u Hrvatskoj, uključujući luku Rijeka i modernizaciju željezničke infrastrukture. Zračna luka u Zagrebu već koristi kineske sigurnosne skenere, a kineski investitori iskazali su zanimanje za turistički sektor. Iako Hrvatska za sada uspješno balansira između Bruxellesa i Pekinga, pitanje je koliko dugo može ignorirati rastuću kinesku prisutnost u regiji.
Hrvatska bi mogla preuzeti aktivniju ulogu u oblikovanju regionalne strategije prema Kini. Kao članica EU i zemlja s iskustvom u europskim integracijama, Hrvatska ima potencijal postati most između Zapada i Balkana. No, to zahtijeva jasnu vanjskopolitičku viziju i spremnost na liderstvo, što trenutačno izostaje.
Globalni kontekst: Lekcije iz drugih regija
Balkanske zemlje nisu prve koje se suočavaju s izazovima kineskih investicija. Primjer Šri Lanke, gdje je kineska kompanija preuzela kontrolu nad lukom Hambantota nakon što država nije mogla otplatiti dug, postao je globalni simbol dužničkog ropstva. Slični obrasci zabilježeni su u Zambiji, gdje su kineski krediti doveli do gubitka kontrole nad ključnom infrastrukturom, i u Pakistanu, gdje je koridor CPEC (China-Pakistan Economic Corridor) izazvao ekonomske i političke tenzije.
Te lekcije su posebno relevantne za Balkan, gdje su ekonomske strukture krhke, a političke elite često sklone kratkoročnim dobicima na račun dugoročne stabilnosti. Kineski ugovori, koji često traju desetljećima, riskiraju stvaranje situacije u kojoj buduće generacije plaćaju cijenu današnjih odluka. Kad dugovi dođu na naplatu, oni koji su ih potpisivali možda više neće biti na vlasti – ali posljedice će osjetiti cijela društva.
Budućnost Balkana: Strategija ili improvizacija?
Balkan se ponovno nalazi na raskrižju između velikih sila. Ovaj put, međutim, nema tenkova ni otvorenih sukoba – borba se vodi kroz ugovore, kredite i infrastrukturu. S jedne strane stoji Zapad, čiji demokratski model, iako nesavršen i često licemjeran, nudi prostor za pluralizam i slobodu. S druge strane je Kina, čiji efikasan, ali autoritarni pristup obećava brze rezultate bez političkih uvjeta.
Regija nije dužna birati stranu, ali svakim potpisanim ugovorom bira put. Ako je kineska autocesta metafora napretka, Balkan mora znati kamo ona vodi – i tko drži ključeve naplatnih kućica. Za sada, mnoge zemlje voze brzo, ali bez jasne karte. Ako se ne razvije strateški pristup, autocesta lako može postati slijepa ulica.
Da bi izbjegao zamke kineskog utjecaja, Balkan mora ulagati u vlastite kapacitete: obrazovanje, inovacije i demokratske institucije. Europska unija, sa svoje strane, mora shvatiti da regija nije samo geopolitički tampon, već ključni dio europskog projekta. Bez zajedničke strategije, Balkan riskira da postane periferija kineskog, a ne europskog sna.
Zaključno, kineski “Pojas i put” na Balkanu nije samo prilika za razvoj – on je i test. Test sposobnosti regije da donosi odluke u vlastitom interesu, test otpornosti njenih institucija i test vizije njenih lidera. Hoće li Balkan iskoristiti kineske investicije za vlastiti napredak ili će postati još jedno uporište u kineskoj globalnoj mreži? Odgovor na to pitanje oblikovat će budućnost regije za generacije koje dolaze.
