U posljednje dvije-tri godine teško je proći kroz poslovni medij, konferenciju ili prezentaciju investitorima, a da netko ne spomene koliko je “digitalnih radnika” njegova tvrtka zaposlila. Broj zvuči impresivno, marketinški je zahvalan i, iskreno, često i jest pošten opis stvarne produktivnosti sustava koji radi bez pauze, bolovanja i godišnjeg odmora – da barem svi zaposlenici mogu reći isto za sebe.
Problem nastaje onog trenutka kad se ta ista brojka, bez ikakve ograde, počne uvlačiti u dokumente koji imaju pravnu težinu – ugovore, javne nastupe uprave, čak i u neformalne razgovore s bankom ili poreznim savjetnikom, gdje riječ “radnik” nosi sasvim precizno, zakonom definirano značenje koje se ne može posuditi za marketinšku metaforu.
Hrvatski Zakon o radu ovdje ne ostavlja prostora za maštu: “Radnik u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca” (čl. 4. st. 1., NN 93/14., 127/17., 98/19., 151/22.). Softver, koliko god sofisticiran, ne postaje fizička osoba samo zato što donosi odluke, uči iz konteksta i djeluje bez neposrednog ljudskog upravljanja svakim korakom.
To pravilo nije nekakva birokratska formalnost koju bi vrijedilo osvježiti zbog tehnološkog napretka – ono je temelj cijelog sustava radnog prava, socijalnog osiguranja i zaštite dostojanstva čovjeka u radnom odnosu – i teško je zamisliti razloge zašto bi ga trebalo mijenjati samo zato što strojevi rade sve pametnije. Sam koncept radnog odnosa razvijao se stoljećima upravo oko ideje da postoji osoba koja radi, osoba koja plaća i skup zaštitnih mehanizama koji tu neravnotežu moći uravnotežuju – oduzmite fizičku osobu i cijela ta konstrukcija gubi smisao.
Praksa otvara rizike
Zanimljivije je pitanje što se događa u praksi, u poduzećima koja doista imaju svega nekoliko formalno zaposlenih ljudi, a golemu operativnu snagu oslanjaju na flote autonomnih agenata. Takva poduzeća, sve brojnija u razvoju softvera i digitalnim uslugama, suočavaju se s dvostrukim zadatkom: s jedne strane, žele iskomunicirati stvarnu snagu svoje tehnologije, a s druge, moraju paziti da ta komunikacija ne prijeđe u područje gdje financijski izvještaj, godišnje izvješće ili izjava pred investitorom počinje sugerirati nešto što zakonski ne postoji – “virtualne zaposlenike” kao kategoriju uz stvarne.
Financijski izvještaji sastavljeni prema Zakonu o računovodstvu poznaju samo imovinu, obveze, kapital, prihode i rashode; broj zaposlenih u bilješkama mora odgovarati onome što pokazuju evidencije radnog vremena i prijave na obvezna osiguranja, ništa drugo. Revizor koji naiđe na formulaciju poput “500 digitalnih zaposlenika” u godišnjem izvješću, bez jasne ograde da je riječ o operativnoj metafori, ima sasvim legitiman razlog zatražiti dodatno objašnjenje – pomalo kao kad netko na CV-u napiše “tim od pet stotina ljudi” pa se ispostavi da su to zapravo skripte koje se pokreću po rasporedu.
Iz iste zakonske definicije proizlazi i simetrično ograničenje na drugoj strani: poslodavac je, prema članku 4. stavku 2. Zakona o radu, isključivo fizička ili pravna osoba pa AI sustav ne može biti ni “nadređen” drugom sustavu u pravnom smislu, koliko god to zvučalo prikladno u internoj organizacijskoj shemi ili dijagramu koji prikazuje hijerarhiju agenata. Praktičniji je rizik, zapravo, obrnut – kad se dodatne fizičke osobe, izvan formalno zaposlenih, angažiraju kroz ugovore o djelu ili preko jednoosobnih trgovačkih društava za nadzor ili korekciju rada agenata.
Ako takav odnos u stvarnosti pokazuje sva obilježja radnog odnosa – stalnost, integriranost u organizaciju, podređenost uputama, određeno radno vrijeme i mjesto rada – prezumpcija iz članka 10. stavka 2. Zakona o radu može ga naknadno kvalificirati kao prikriveni radni odnos, s retroaktivnom obvezom isplate svih prava koja bi inače pripadala redovnom zaposleniku, uz prekršajnu odgovornost poslodavca prema Zakonu o radu i Zakonu o inspekciji rada. Taj scenarij je, iskreno, mnogo vjerojatniji i mnogo skuplji od bilo kakve teoretske rasprave o tome je li AI agent “radnik” – jer dotiče ljude, ne strojeve, a upravo su ljudi ti čija prava zakonodavac štiti prezumpcijama i retroaktivnim posljedicama.
Jasna granica
Poanta nije da se poduzetnicima zabrani govoriti o “digitalnim radnicima” – takav jezik je legitiman, čak koristan način da se objasni ekonomija poslovnog modela investitorima, partnerima i javnosti. Poanta je da se taj jezik uvijek eksplicitno odvoji od pravnih i računovodstvenih kategorija, jasnom rečenicom koja kaže da je riječ o operativnoj procjeni menadžmenta, a ne o službenom broju zaposlenika prema Zakonu o radu.
Tko tu ogradu izostavi, prije ili kasnije riskira da netko – revizor, porezni inspektor, novinar ili sud – tu istu rečenicu shvati doslovno, a posljedice takvog nesporazuma znaju biti nesrazmjerno veće od uštede u dva reda teksta koje bi ta ograda zauzela.
* Sadržaj omogućio: Nermin Sefić, vlasnik tvrtke GNK DINAMO Ltd.
