Uspjeh 3LHD-a, jednog od najnagrađivanijeg i najpoznatijeg arhitektonskog ureda u zemlji, leži u timskom radu, jasnoj viziji i spremnosti na kontinuirano učenje, kaže Marko Dabrović, suosnivač i partner 3LHD-a, koji je u avanturu biznisa krenuo prije 31 godinu s još troje kolega s fakulteta.
“Od samih početaka trudili smo se pomaknuti granice u arhitekturi, uvijek usklađujući suvremeni izričaj s poštovanjem prema lokalnom kontekstu. Ta kombinacija pomogla nam je da se istaknemo i ostvarimo prepoznatljivost”, otkriva tajnu uspjeha arhitekt koji je u privatni biznis krenuo sa Sašom Begovićem, Tatjanom Grozdanić Begović i Silvijem Novakom, u vrijeme kada je u Hrvatskoj još trajao rat, a uvjeti su na tržištu bili sve samo ne poticajni. Mladim studentima to doduše nije bilo važno.
Okupili su se, prisjeća se Dabrović, jer su, zahvaljujući profesoru Marijanu Hržiću, dobili priliku raditi na prvom zajedničkom projektu u Seattleu, koji je postao manifest njihove vizije i temelj budućeg rada. Ured su pak, 1994. godine, osnovali kada su pobijedili na natječaju za Hotel M u Zagrebu. Nekoliko desetljeća kasnije kvalitetu rada ureda potvrđuje više stotina odrađenih projekata u Hrvatskoj, Italiji, Španjolskoj, Japanu, Kini, Kanadi, Azerbajdžanu…, mnoštvo domaćih i stranih nagrada, ali i proširenje u vrhu kompanije. Paula Kukuljica, dugogodišnja projektantica i voditeljica projekata, postala je 2016. godine peta suvlasnica studija koji je javnost prvi puta zaintrigirao projektom Most hrvatskih branitelja Domovinskog rata u Rijeci, što je ujedno bio i prvi realizirani projekt koji su osvojili na natječaju.
Taj projekt, kao i brojni drugi koji su uslijediti, bio je važna lekcija profesionalcima koji su na samim počecima shvatili da branša u kojoj rade zahtjeva kontinuiranu prilagodbu i učenje. Izazove s kojima su bili suočeni devedesetih godina zamijenili su novi. “Uvjeti su 1994. bili mnogo teži jer nismo imali podršku i infrastrukturu kakva postoji danas. Arhitektura u Hrvatskoj tada se borila s posljedicama rata i nedostatkom investicija. Danas su alati i tehnologija značajno napredovali, no administrativne prepreke, dugački procesi izdavanja dozvola i nedostatak strateškog urbanizma i dalje nas usporavaju.
Arhitektura je danas puno kompleksnija nego prije dva ili tri desetljeća. Ne možemo je zamisliti bez integracije različitih disciplina. Zgrada više nije samo prostor za život, već svojevrsni suvremeni stroj koji mora ispuniti razne funkcije. Klijenti su puno informiraniji i shvaćaju da je arhitektura investicija, a ne trošak”, objašnjava Dabrović razlike u poslovanju prije 30 godina i danas.
Arhitektonskom studiju, koji stoji iza brojnih javnosti dobro poznatih projekata poput hotela Lone i Grand Parka u Rovinju te LN Gardena u Kini, do sportskih dvorana Bale u Istri te Spaladium Arene u Splitu, prošla je godina bila izazovna, ali uspješna, kaže suosnivač 3LHD-a. Tvrtka je lani, u odnosu na 2023., ostvarila promet od oko pet i pol milijuna eura. Osim toga, u ožujku prošle godine ulogu direktora preuzeo je Vladimir Karmelić, te su odrađena dva velika projekta. Završena je prva faza Kampusa Rimac, proizvodni pogon veličine 75.000 četvornih metara i otvoren Hotel Keight u Opatiji.
Uz projektiranje, multidisciplinarni studio 3LHD nije zanemario tehnološki razvoj. Dapače, na vrijeme su shvatili sve prednosti koje donose digitalni alati te su razvili vlastitu platformu za kolaboraciju VOLUM3.
“To nam je sada jedinstven alat koji je postao vrijedna prednost i za širu građevinsku industriju. Platforma, koja je započela kao startup, sada ima više od 3500 aktivnih korisnika i širi se na međunarodno tržište. Stvorili smo i poseban interni tim za upravljanje i razvoj platforme”, kaže Dabrović kojem je, kao i cjelokupnom timu 3LHD, i ova godina prilično intenzivna.
Napominje da imaju otvorenih pet gradilišta koja su započeta prošle godine – hoteli Argentina u Dubrovniku, Marjan i Amauris u Splitu, Autobusni kolodvor Žabica u Rijeci, Riva u lučici Grignano kraj Trsta. Počelo je i rušenje nekadašnjeg vojnog ljetovališta Kupari u Župi dubrovačkoj te se čeka otvaranje gradilišta resorta Four Seasons kojeg, prema projektu 3LHD-a, gradi singapurska tvrtka HPL. Riječ je o jednom od najiščekivanijih turističkih projekata na Jadranu koji bi desetljećima zapuštenu i atraktivnu lokaciju napokon trebao oživjeti.
“Vizija je bila stvoriti arhitekturu koja slijedi prirodni teren i logiku mjesta – zgrade su smještene ondje gdje imaju najbolju orijentaciju, pogled i vezu s krajolikom. Novi hoteli projektirani su s naglaskom na prirodne materijale i nenametljivu arhitekturu”, objašnjava Dabrović dodajući da se hotel Four Seasons Dubrovnik sastoji od dva krila u obliku laganih horizontalnih ploča koje prate slojnice i leže u terenu. Napominje da se povijesni Grand Hotel obnavlja u suradnji s konzervatorima, a u njemu se čuva i izvorna peć za izradu kupa, po kojoj su Kupari i dobili ime.
“Na brdu Goričina smješteni su hotelski apartmani, uklopljeni u teren s panoramskim pogledom na zaljev. Cijeli resort je zona bez automobila, a poseban naglasak stavljen je na očuvanje visokih stabala i prirodnih plaža. U krajobraznom uređenju koriste se isključivo autohtone biljne vrste kako bi se očuvao lokalni karakter i smanjila potreba za navodnjavanjem.U svrhu održivosti, kompleks koristi temperaturu mora za energetski učinkovit sustav grijanja i hlađenja”, ističe.
abrović podsjeća da projekt uključuje i novu javnu šetnicu uz more te vertikalnu vezu od magistrale kroz povijesni vrt, čime se prostor otvara svim posjetiteljima, ne samo hotelskim gostima.
“U sklopu projekta izgradit će se i novi lukobran. Rješavanje bujičnih voda potoka Taranta bilo je jedno od ključnih infrastrukturnih pitanja, s trajnim benefitom za cijelu Župu dubrovačku”, navodi ističući da koordinacija tako složenog projekta, u kojem sudjeluje više od 100 stručnjaka iz više od 30 timova s četiri kontinenta, zahtijeva preciznu i stalnu komunikaciju. “U tome nam pomaže VOLUM3” kaže.
Uz projekte u Hrvatskoj 3LHD radi i na međunarodnom tržištu, no nakon pandemije koronavirusa većina je posla ipak u Hrvatskoj, kaže Dabrović.
“U izgradnji je projekt rive u lučici Grignano, u Italiji pored Trsta, a radili smo veliki masterplan u Bakuu u Azerbajdžanu. U zadnjih nekoliko godina sudjelovali smo na natječajima na otoku Megalonisos u Grčkoj za Six Senses, radili smo natječaj za muzej u Podgorici, Expo centar u Albaniji”, ističe dodajući da je od svih projekata koje su radili onaj 3LHD-a najdugoročniji i najzahtjevniji.
“Upravo projektom ureda bavimo se 30 godina kao neiscrpnim izvorom kreativnog stvaranja radnog okruženja za arhitekturu. U 30 godina radili smo projekte raznih tipologija s različitim klijentima, svaki od njih donio je svoje izazove. Hrvatski paviljon za Expo izložbu u Japanu je bio izazovan jer nam je to bila prva realizacija u drugoj zemlji. Intervencije u javnom prostoru, poput Mosta hrvatskih branitelja ili Splitske rive, uvijek su posebno izazovne zbog intenzivne reakcije javnosti. U isto vrijeme, javne građevine poput Centra Zamet ili Sportske dvorane Bale imaju izuzetan utjecaj na lokalnu zajednicu. Hotel Lone u Rovinju bio je prvi veći hotelski projekt na hrvatskoj obali nakon gotovo dva desetljeća. Omogućio nam je da okupimo najbolju domaću kreativnu scenu i postavimo nove standarde u hotelskoj arhitekturi”, ističe Dabrović.
Ipak, realizacija projekata na tržištima zapada mnogo je jednostavnija i kvalitetnija nego u Hrvatskoj, napominje poznati i cijenjeni arhitekt.
“Na zapadnim tržištima procesi su efikasniji, a investitori često imaju veće razumijevanje dugoročnih koristi kvalitetne arhitekture. U Hrvatskoj su često prisutni pritisci na troškove, što zna utjecati na kvalitetu izvedbe. Investitor u Njemačkoj ili Švicarskoj zna jasan raspon unutar kojeg se kreće investicija u projekt, što je od 10 do 15 posto vrijednosti građenja, ali isto tako zna i jasno što će dobiti kao rezultat rada projektanata. Kvaliteta projekta je definirana standardima”, napominje Dabrović povlačeći istovremeno paralelu s javnim natječajima u Hrvatskoj i na zapadu.
Kaže da su doma oni često manje transparentni. Vani su, objašnjava, kriteriji jasniji, a proces odlučivanja brži, što motivira arhitekte na sudjelovanje.
“U svijetu postoji proces pretkvalifikacije na natječajima. U Hrvatskoj tvrtka koja je tek osnovana može dobiti posao bez ikakvih referenci. Sudjelovali smo na natječaju u Torontu za hokej dvoranu u bivšem lučkom području Portlands. Angažman u prvom krugu bio je bez honorara, ali drugi krug u koji su bile pozvane tri tvrtke koje su se kvalificirale bio je plaćen. U Hrvatskoj je potpuno normalno očekivati besplatan rad projektanata. To je praksa koja omalovažava struku i s njom treba što prije prestati”, upozorava Dabrović naglašavajući da javnu nabavu za urbanističko planiranje i arhitektonske usluge treba ukinuti jer na takve usluge treba gledati kao na dugoročne investicije koje potiču kreativnost i izvrsnost.
Osim problema s javnom nabavom Hrvatska, jasno je i laicima, ima problem i sa stanjem u prostoru. Gradi se, u većini gradova, bez pravila i reda. Zgrade niču, a da istovremeno nitko ne promišlja o zelenilu, parkovima, dovoljnom broju parkirališnih mjesta, prometnoj i komunalnoj infrastrukturi, da ne spominjemo škole i vrtiće koji bi trebali zadovoljiti potrebe novih kvadrata. Na opasku da se stanje u prostoru čini lošim Dabrović odgovara da ono često odražava nedostatak sustavnog planiranja.
“Prostorni planovi se tretiraju kao popis postojećeg stanja bez ikakve vizije. Grad se razvija prema katastarskim česticama i razvojem individualnih pothvata. Ne postoji šira slika ni ‘strateški plan’. Više manje se razvoj vodi prema interesima ulagača, a strateško razmišljanje dugoročno nedostaje. Time se narušava kvaliteta života i funkcionalnost prostora. Već 30 godina radimo u Hrvatskoj i često nas frustrira kako se urbanističko planiranje degradiralo tijekom tog vremena”, upozorava suosnivač 3LHD-a. Dabrović kaže da bi trebali razvijati postojeće urbane zone, no umjesto toga hrvatski gradovi se šire prema periferiji, što rezultira gradovima s niskom gustoćom naseljenosti i visokim infrastrukturnim troškovima.
“Takav razvoj je neodrživ, kako ekološki, tako i ekonomski. Smatramo da bi fokus trebao biti na obnovi brownfield lokacija unutar gradova, poput bivše industrijske zone Gredelj u Zagrebu. Posebno nas brine trend “apartmanizacije” obale, gdje se stanogradnja percipira kao javno dobro, dok se hoteli često doživljavaju kao privatni interes. U stvarnosti, mnogi stanovi na obali koriste se za turističke najmove, što dovodi do prenamjene obale bez odgovarajućeg plana za parkiranje, kanalizaciju i očuvanje okoliša. Dodatno, državne i nedavno privatizirane tvrtke često koče urbani razvoj zadržavanjem zemljišta koje im više nije potrebno za prvobitnu svrhu. Apsurdno je da takve tvrtke žele profitirati od preuređenja zemljišta koje su dobile za javne potrebe”, nabraja probleme apostrofirajući da se “urbanističko planiranje u Hrvatskoj suočava se s ozbiljnim izazovima”.
Za takvu situaciju, kaže, krivnja leži na više dionika. “Na stručnoj javnosti koja nedovoljno jasno artikulira probleme, zatim državnim tvrtkama, vladi i političarima na svim nivoima od županija do gradova”, jasan je Dabrović. Upozorava i da državne tvrtke često blokiraju urbani razvoj zadržavanjem vrijednog zemljišta koje im više nije potrebno.
“To zemljište ostaje neiskorišteno zbog sporosti upravljanja i nedostatka jasne vizije. U Hrvatskoj nismo uspjeli razviti politike koje bi prioritet stavile na obnovu brownfield lokacija unutar gradova. Umjesto razvoja u urbanim područjima, podržava se širenje na periferiji, što stvara infrastrukturne troškove i ovisnost o automobilima. Političarima, s druge strane, nedostaju vizije i oslanjaju se na zastarjele procedure koje koče planiranje. Potreban nam je transparentniji, strateški pristup urbanizmu koji uključuje obnovu brownfield zona, poput Gredelja u Zagrebu ili Delte u Rijeci, i stavlja fokus na revitalizaciju gradova. Također, treba bolje definirati javni i privatni interes u razvoju – apartmanizacija obale i njezine negativne posljedice jasno pokazuju koliko je nužno mijenjati pristup prostornom razvoju”, ističe zaključujući da krivnja za takvo stanje leži u nerazumijevanju problema te da kao društvo nismo sazreli da bi shvatili koliko nas košta loš urbanizam.
“Planovi se često izrađuju bez temeljitih studija i ignoriraju društveni i ekonomski kontekst. Potrebno je uključiti širi spektar stručnjaka – urbaniste, arhitekte, pejzažne arhitekte, sociologe i ekonomiste, te poboljšati razumijevanje urbanizma u javnosti i medijima. Unatoč izazovima, vjerujemo da se kroz bolje planiranje, obnovu urbanih zona i balans javnih i privatnih interesa može značajno unaprijediti kvaliteta života u hrvatskim gradovima”, zaključuje.
Primjera dobrog upravljanja prostorom u inozemstvu, navodi, ima na pretek, a uzor bi nam mogle biti europske metropole koje su od 2000. do danas industrijsku infrastrukturu, željeznice, pošte i luke iz centara gradova izmjestile na periferiju.
“Projektom Barcode u Oslu prenamijenjeno je bivše pristanište i industrijska zona u središnjem Oslu; South Axis ili Južna os Amsterdama je novo urbano središte koje se razvija na vrhunskoj međunarodnoj lokaciji u blizini vlaka; Arnulfpark u Münchenu uspješan je primjer revitalizacije i razvoja zone u neposrednoj blizini željezničke pruge…”, navodi Dabrović.
Istovremeno, napominje, u Zagrebu postoji više od dva milijuna četvornih metara koji ne služe svrsi, a u javnom su vlasništvu.
“Ključne brownfield lokacije u Zagrebu su Gredelj, kao prirodno proširenje centra grada, i Velesajam, koji može postati novo urbano središte Novog Zagreba. Aktivacija ovih prostora podigla bi vrijednost imovine, smanjila pritisak na periferiju i omogućila stvaranje novih urbanih sadržaja u gradskim središtima. Gredelj i Velesajam su ključne točke koje mogu redefinirati Zagreb. Slične prilike kriju se i u drugim gradovima diljem Hrvatske. Osim revitalizacije urbanih sredina, takvi projekti otvaraju mogućnost za reguliranje cijena nekretnina – gradovi regulacijom cijene nekretnina u svojem vlasništvu mogu znatno utjecati na stanje na tržištu”, objašnjava arhitekt ocijenivši da se Zagreb razvija po inerciji.
Unatoč raširenosti loših praksi po Hrvatskoj moguće je naći pozitivan primjer. Dabrović navodi onaj općine Bale, s kojom je 3LHD surađivao na izradi prostorne strategije. Kaže da je Bale bila jedna od najsiromašnijih općina u Istri kojoj je prijetilo odumiranje.
“Dobrom prostornom strategijom općina Bale povećala je broj stanovnika i postala pozitivan primjer upravljanja prostorom. Veliki gradovi traže dugogodišnje sustavno planiranje. U svim velikim gradovima ne postoji jasna vizija i borba s problemima nedostatka razvoja. Stvaranje kvalitetnih urbanih cjelina ključno je za ekonomsku i ekološku održivost, kao i za očuvanje kulturnog identiteta grada”, navodi.
