U trenutku kada je Donald Trump objavio nominaciju Kevina Warsha za novog predsjednika Feda, financijska tržišta nisu reagirala samo na ime, nego na signal promjene monetarne politike. U nekoliko sati nakon objave, terminski indeksi na Wall Streetu su pali, prinosi na američke državne obveznice porasli, a dolar ojačao. Čovjek kojeg je Donald Trump 30. siječnja proglasio svojim odabranikom za čelo Federalnih rezervi (Fed) nije samo još jedan bankar s Wall Streeta; on je simbol najavljenog “režimskog zaokreta” koji bi mogao iz temelja promijeniti način funkcioniranja globalnog financijskog poretka.
Kevin Warsh u Fed ne ulazi kao nepoznanica. Bivši član Odbora guvernera (2006.-2011.), s iskustvom u Morgan Stanleyju i kao savjetnik u Bijeloj kući, godinama je gradio reputaciju konzervativnog kritičara politike izuzetno labavih uvjeta financiranja nakon globalne financijske krize.
U eseju i intervjuu za Hoover Institution pod naslovom “Inflation Is a Choice: Fixing the Federal Reserve” jasno poručuje da je inflacija “posljedica niza političkih odluka, a ne neizbježna sudbina”, optužujući Fed da je predugo držao stope preniskima i bilancu prevelikom. Warsh se već tada zalagao za manju ulogu kvantitativnog popuštanja, čvršću usidrenost inflacijskih očekivanja i povratak Feda na “skromniji” mandat.
Nominacija u limbu: pravna i politička opsada Feda
Dok se u Bijeloj kući slavi “povratak zdravom razumu”, u Senatu i u središnjim bankama od Frankfurta do Tokija raste zebnja. Njezin izvor nije toliko u postocima kamatnih stopa, već u pitanju koliko će budući šef Feda moći, ili uopće htjeti, očuvati instituciju od izravnih prohtjeva Bijele kuće koja monetarnu politiku sve otvorenije tretira kao produženu ruku svoje merkantilističke agende.
Dok se Washington priprema za odlazak Jeromea Powella u svibnju, Warshov put prema Fedu pretvorio se u minsko polje kaznenih istraga, političkih blokada i nervoznih tržišta.
Prvi paradoks početkom ožujka (u trenutku pisanja ovog teksta, op. a.) jest da Kevin Warsh, unatoč Trumpovoj najavi, i dalje formalno ostaje samo kandidat – njegov se status dok čeka potvrdu Senata pretvorio u simbol politiziranog procesa imenovanja. Od 2010. godine samo su dva kandidata za mjesto šefa Feda i druga mjesta u Upravnom odboru središnje banke imala razmak dulji od četiri tjedna između objave Bijele kuće i podnošenja dokumenata Senatu kojim se pokreće službeni proces potvrde. Postupak Warshovog imenovanja je zastao zbog kaznene istrage protiv aktualnog predsjednika Feda Jeromea Powella i oštrih stranačkih sukoba oko neovisnosti središnje banke.
Slučaj Powella postao je kamen spoticanja bez presedana. Otvaranje istrage o višegodišnjem projektu obnove sjedišta Feda, čiji su troškovi narasli s predviđenih 1,9 milijardi dolara na oko 2,5 milijarde, tržišta su iščitala kao izravan udar na reputaciju institucije, bez obzira na to kako će završiti. U takvom kontekstu, Warshova nominacija ne doživljava se kao rutinska smjena, nego kao dio šireg pokušaja Bijele kuće da snažnije utječe na Fed.
Demokratski senatori, predvođeni Elizabeth Warren i Chuckom Schumerom, uputili su pismo u kojem traže odgodu svih saslušanja o Warshu dok se u potpunosti ne rasvijetli pozadina istrage i potencijalna politizacija postupka protiv Powella. S druge strane, dio republikanaca, uključujući Thoma Tillisa, javno signalizira ozbiljnu rezerviranost i spremnost da pritisnu kočnicu na potvrdi ako postoji sumnja da je Ministarstvo pravosuđa instrument političkog obračuna.
Warsh se tako našao u bizarnom položaju: čovjek je čije ideje tržišta žele razumjeti što prije, ali ga politički sustav trenutačno ne uspijeva “probaviti”. Warsh uživa široku potporu republikanaca, ali istodobno nailazi na skepsu dijela stranke zbog svojih veza s Wall Streetom i obiteljskih interesa, što bi saslušanja u Senatu moglo pretvoriti u forum za raspravu o granicama utjecaja privatnog kapitala na monetarnu politiku. Za investitore to znači produženo razdoblje neizvjesnosti, u kojem je “sviđa li se Warsh tržištima” tek sekundarno u odnosu na pitanje “hoće li ga Senat potvrditi i pod kojim uvjetima”, upozorava Politico.
Tko je doista Kevin Warsh?
Kevin Warsh u zgradu Eccles ne ulazi kao akademski makroekonomist s diplomom Harvarda ili MIT-a, nego kao pravnik i financijaš, vrlo sličan Jeromeu Powellu po tome što mu životopis više duguje praksi nego teoriji. Iskustvo je stjecao u Morgan Stanleyju i kao savjetnik u Bijeloj kući, a od 2006. do 2011. sjedio je u Odboru guvernera Feda, upravo u najturbulentnijim godinama Velike financijske krize. Njegov odlazak iz Feda 2011., nakon neslaganja s nastavkom programa kvantitativnog popuštanja, danas mu u očima dijela republikanaca i tržišnih konzervativaca služi kao svojevrsni zlatni certifikat – čovjek koji je bio spreman reći “ne” dodatnom tiskanju novca.
Ključni element njegova javnog profila danas je oštra kritika onoga što naziva monetarnom dominacijom tijekom koje je Fed predugo držao kamatne stope preniskima i bilancu prevelikom. U tom okviru centralna banka se, po njegovu mišljenju, previše približila ulozi vrhovnog arbitra fiskalne politike, amortizirajući posljedice proračunskih deficita i poreznih odluka na način koji stvara moralni hazard na Capitol Hillu.
Stanje nacije: rast, inflacija i prenapuhana bilanca
Warsh bi Fed preuzeo u trenutku kada američko gospodarstvo na prvi pogled djeluje iznenađujuće otporno, ali ispod površine pokazuje znakove trošenja ciklusa. Deloitte u svojoj prognozi američkog gospodarstva 2026. – 2030. vidi rast BDP-a od oko 1,9 posto u 2026., uz inflaciju od oko 3,1 posto i vidljivi utjecaj trgovinskih tenzija i carina na sentiment poduzeća.
Goldman Sachs je nešto optimističniji i procjenjuje da bi rast mogao doseći oko 2,5 posto, uz postupno spuštanje inflacije prema dva posto i dva rezanja ključne stope tijekom godine. Službene prosinačke projekcije FOMC-a za 2026. sugerirale su realni rast nešto ispod dva posto, inflaciju mjerenu indeksom cijena osobne potrošnje malo iznad cilja i referentnu stopu u rasponu od oko 3,25 do 3,5 posto.
U tom kontekstu Warshova agenda cilja na dva glavna “balasta”: razinu realnih stopa i veličinu bilance. Bilanca Feda, koja se nakon pandemijskih programa stabilizirala u zoni oko šest do sedam bilijuna dolara, za Warsha nije samo knjigovodstveni podatak, nego izvor distorzija u cijenama imovine i poticaj neracionalnom zaduživanju. On smatra da se dugoročne kamatne stope moraju vratiti u ruke tržišta, a da je Fed predugo bio glavni kupac državnih i hipotekarnih vrijednosnih papira. Fortune u analizi njegove nominacije sažima to u najavu agresivnog “roll-offa” – bržeg smanjenja udjela državnih obveznica u bilanci – uz istodobno korištenje kratkoročnih stopa kao finijeg instrumenta podešavanja ciklusa.
Rebalansiranje očekivanja
Reakcija tržišta na samu Trumpovu objavu bila je gotovo školski primjer onoga što analitičari nazivaju rebalansiranjem očekivanja. U roku od nekoliko sati nakon vijesti, dionički indeksi su kliznuli naniže, prinosi na desetogodišnje američke obveznice porasli, a dolar ojačao – Bloomberg je to sažeo u krilaticu – dionice i obveznice niže, dolar jači. Poruka je bila jasna: Warshov dolazak znači kraj ere u kojoj se podrazumijevalo da će Fed intervenirati i spašavati tržišta čim pad dionica prijeđe pet do 10 posto.
Na tržištu obveznica dominira fenomen “bear steepening” tijekom kojeg dugoročni prinosi rastu brže od kratkoročnih jer ulagači anticipiraju da će Fed pod Warshom smanjivati bilancu i povući se iz aktivne kupnje dugoročnih papira. MarketMinute i slične analize upozoravaju da bi povlačenje tako velikog kupca moglo stvoriti vakuum koji će privatni sektor moći popuniti samo uz osjetno više kamatne stope, što bi podiglo troškove zaduživanja države i kućanstava, osobito na hipotekarnom tržištu.
Citadel Securities dodatno ističe da duga faza niskih realnih stopa i val kvantitativnog popuštanja ostavlja iza sebe napuhane valuacije i povećanu financijsku polugu, zbog čega je normalizacija bilance nužna čak i po cijenu kratkoročne volatilnosti.
Paradoks jastreba: niže stope kroz prizmu produktivnosti
Ono što Warshovu figuru čini posebno intrigantnom jest spoj reputacije jastreba i najavljenih rezova. U nizu recentnih analiza (BNP Paribas, Commonfund, MUFG) provlači se ista nit: Warsh nasljeđuje Fed koji je već pooštrio politiku, ali vjeruje da bi rast produktivnosti i promjene u ponudi – od tehnologije do regulacije – mogli omogućiti da neutralna kamatna stopa bude niža nego prije desetak godina.
U toj logici on može Trumpu isporučiti ono što predsjednik želi – nekoliko rezova u 2026., ukupno možda oko 50 baznih bodova, kako procjenjuje Greg Daco – ali uz strogo uvjetovanje da se istodobno bilanca Feda agresivno smanjuje. Warshov implicitni quid pro quo glasi: niže kratkoročne stope u zamjenu za manji i discipliniraniji Fed, koji više ne kupuje sve i svašta i ne komprimira terminsku premiju na duljem kraju krivulje. Za tržišta koja su se navikla na jednostavan narativ “niže stope = više likvidnosti”, ovakav paket predstavlja izazov.
Kredibilitet kao ključna valuta
Pitanje neovisnosti Feda provlači se kroz gotovo svaki ozbiljniji komentar o Warshovoj nominaciji. Analize investicijskih kuća i medija poput Reutersa, Bloomberga i JP Morgana upozoravaju da je Warshova najveća prednost – reputacija čovjeka koji razumije tržišta i kritično promišlja ulogu središnje banke – istodobno i potencijalna slabost, ako ga se bude percipiralo kao Trumpova čovjeka u sjedištu Feda.
Pismo demokrata Elizabeth Warren i Chucka Schumera iz Odbora za bankarstvo kojeg su 3. veljače uputili predsjedniku odbora jasno artikulira strah da bi kaznena istraga protiv Powella i paralelni pritisci na nominacijski proces mogli stvoriti presedan u kojem izvršna vlast koristi pravosudne instrumente kako bi disciplinirala središnju banku. S druge strane, republikanci u Senatu šalju signale da neće šutke prihvatiti takvo tumačenje, ne zato što su odjednom postali branitelji Fedove neovisnosti, nego zato što ih brine kako će tržišta reagirati ako steknu dojam da se monetarna politika kreira na temelju Twitter poruka, a ne podataka.
Warsh će, bude li potvrđen, morati hodati po vrlo uskom rubu. Kako ističu američki mediji, želi li ispuniti očekivanja o poticanju rasta i nižim stopama, istodobno morati dokazivati da odluke donosi na temelju analitičkih i strukturnih argumenata, a ne dnevne politike.
Za Europu i Hrvatsku, Warshova nominacija više je od američke kadrovske priče. Fed ostaje ključni generator globalnih financijskih uvjeta, a svaka promjena u njegovoj reakcijskoj funkciji prelijeva se na cijenu zaduživanja država, banaka i korporacija u eurozoni. Za Europsku središnju banku (ECB) i investitore u europodručju, Warshov Fed znači ulazak u razdoblje veće neizvjesnosti i volatilnosti, ali i zanimljivih prilika.
ECB je inflaciju već približio ciljanoj razini, uz umjeren, ali relativno stabilan rast te je u 2025. i početkom 2026. već proveo značajan ciklus rezova do razina bliskih neutralnoj stopi. Istodobno nastavlja postupno smanjivati svoju bilancu, ali bez dramatičnih zaokreta kakve najavljuje Warshova škola mišljenja. Ako se Fed pod novim vodstvom odluči na brže smanjivanje bilance i manju spremnost da intervenira u trenucima tržišnih šokova, europske će se države morati osloniti na vlastite izvore otpornosti, od fiskalne politike do razvoja domaćih tržišta kapitala.
Tržišta u 2026. računaju da će Fed spuštati kamatne stope više nego ECB pa analitičari očekuju jači euro. U njihovim prognozama tečaj eura prema dolaru mogao bi se, nakon proboja razine oko 1,18 eura za dolar, postupno kretati prema zoni 1,22 do1,24 eura za dolar. Američka valuta je u 2025. već oslabijela zbog kombinacije Fedovog popuštanja, visokog proračunskog deficita i geopolitičkih tenzija oko carina pa dodatna doza političke neizvjesnosti oko Feda samo potiče premještanje dijela kapitala prema euru.
Trumpova sklonost slabijem dolaru kako bi podupro izvoz u kontradikciji je s Warshovom željom da povrati kredibilitet tvrđe monetarne politike i smanji oslanjanje tržišta na Fedovu zaštitnu mrežu. Ako Warsh uspije, dugoročno bi to moglo značiti snažniji i stabilniji dolar, što bi ublažilo potencijal za trajno jačanje eura.
No kratkoročno, dok traje pravna i politička drama u Senatu i dok tržišta ne dobiju jasniji signal kako će izgledati “Warshov Fed” u praksi, Europa nenadano dobiva status relativno mirnije luke.
Arhitekt ili žrtva sustava?
Kevin Warsh nije tek sljedeći u nizu predsjednika Feda; on je u mnogočemu testni slučaj za novi model odnosa između središnje banke, tržišta i politike. Njegova vizija manjeg, discipliniranijeg Feda, koji se manje oslanja na bilancu, a više na vjerodostojnost i produktivnost ekonomije, zvuči privlačno u teoriji i nalazi odjek u analitičkim krugovima od Hoover Institutiona do BNP Paribasa. No stvarnost početkom ožujka izgleda surovije: on još nije potvrđen, Fed je izložen političkim udarima kakve nije vidio desetljećima, a tržišta su istodobno ovisna o jeftinom novcu i umorna od inflacije.
Warsh mora preživjeti blokade i odgode u Senatu, navigirati kroz istragu protiv svog prethodnika i uvjeriti globalne ulagače da su njegovi budući rezovi stopa proizvod hladne analize, a ne tople predsjednikove želje. Za investitore je ovo razdoblje u kojem se povijest piše u realnom vremenu: Warshov trenutak je stigao, ali cijena te promjene mogla bi biti veća nego što je itko u siječnju očekivao. Jedno je, međutim, već sada jasno – Federalne rezerve nakon ove epizode vjerojatno više nikada neće biti ista institucija.
