Kolovoz je u pravilu slabašan mjesec na svjetskim tržištima kapitala. Povijesni prosjek za S&P500 je zapravo pad od 0.5 posto, NASDAQ je na pozitivnoj nuli, a njemački DAX je dosta slab u prosjeku sa -1.4 posto. Međutim, kao i cijela 2026. godina do sada, ovaj mjesec nije bio preslika povijesnih zbivanja.
S&P500 je imao gotovo tri posto rasta, NASDAQ je bio na 4 posto, dok je njemački DAX porastao tri posto, predvođen snažnim podacima o potrošačima, nižim cijenama energije i dobrim zaradama njemačkih tvrtki. Naravno, kao i uvijek, tehnološki sektor predvodio je rast, ali zanimljivo je napomenuti da je NVIDIA najavila dizanje cijena uzrokovanom umjetnom inteligencijom. U ovom komentaru ćemo malo predahnuti od te teme, ali svakako ćemo pomno pratiti situaciju.
Američke obveznice u fokusu
Atmosfera je i na azijskim tržištima bila povoljna te je KOSPI imao rast od 3,4 posto, Nikkei 225 je podignut tri posto, dok je Hang Seng Indeks malo kasnio sa -1.23 posto. Njihov dobitak uglavnom je predvođen snažnim profitom velikih korporacija i smirivanjem sukoba između Amerika i Irana.
Glavna tema kolovoza bili su prinosi dugoročnih (10 i 30 godina) obveznica američke vlade i kako su dostigle najvišu razinu u gotovo 20 godina. Ali, što to točno znači za prosječnu osobu i jesmo li mi, odnosno građani Amerike, direktno povezani s tim postotkom? Nažalost, odgovor je – jesmo. Naime, razina 10-godišnje obveznice koristi se u indeksiranju raznih drugih dugovanja poput obveznica korporacija te također, i bitnije, o stambenim kreditima, kreditima za aute, ratama na kreditne kartice i mnoge druge.
U većini slučajeva, kada se izdaje novi kredit (obveznica), gleda se razina prinosa na američku 10-godišnju obveznicu i banke dodaju maržu da bi imali zaradu. Što znači da je, kada je razina američkih vladinih obveznica visoka, svima svaki kredit skuplji. Posljedično, sva aktivnost u ekonomiji usporava jer je cijena novca skuplja nego prije i – kako generalna populacija tako i razne firme – uzimaju manje kredita i manje troše zato što je trenutačno preskupo ići u dugoročna obvezivanja koja se možda ne isplate. Za američku vladu to znači da izdavanjem novih obveznica razina kamata mora biti viša, što znači veća “rata kredita” koju američka vlada mora platit. Trenutačna godišnja razina kamata što ih američka vlada plaća na sva svoja dugovanja, koja su nedavno premašila 40 bilijuna, je 1,1 bilijun dolara.
U centru cijele sage nalazi se američki ministar financija Scott Bessent. Bessent je svoju karijeru započeo radeći s Georgeom Sorosom koji mu je povjerio dvije milijarde dolara da otvori svoj hedge fund. U cijeloj karijeri hedge funda Bessent je uspio izvući svega nekoliko posto prinosa godišnje. Posao američke riznice je da odluči o strukturi dugovanja, hoće li izdati više kratkoročnog ili dugoročnog duga te kako i gdje će otkupljivati trenutačni dug. U biti, riznica gleda kako da izda što više obveznica po što boljim uvjetima.
Međutim, Bessent na svoj posao gleda kao na upravljanje hedge fondom te svojim potezima na tržištu radi nešto što američko Ministarstvo financija nikada prije nije činilo. Od intervencije u japanski jen do najavljivanja kupnje dugoročnih obveznica u količinama koje su “barem dvostruko više nego prije” (oko 4 milijarde dolara). Bessent smatra da su trenutačne razine američkih obveznica previsoke te njihovom kupnjom želi smanjiti prinos koje one imaju iz razloga koje smo prethodno naveli. Budući da američka riznica ne može samo isprintati nove valute kao što američki Fed može, ta je kupnja financirana izdavanjem novog kratkoročnog dugovanja, što donosi svoje probleme jer se Amerika trenutačno nalazi u vrlo teškoj situaciji što se tiče financiranja svojeg duga i s kratkoročne i s dugoročne strane.
Naime, vrijednost dugoročnih obveznica izravno je povezana s procjenama tržišta o budućoj inflaciji i ekonomskom rastu, ali i s premijom na rok koja se veže uz njihovo dugo razdoblje dospijeća od deset i više godina. S druge strane, kratkoročne obveznice najviše ovise o razini kamate koju Federal Reserve postavi. Tako bi u idealnom svijetu za Bessenta očekivanja inflacije i gospodarskog rasta bila niska, kao i kamata koju Fed postavi, pa bi cijena duga za američku vladu bila niska.
Međutim, to ne može biti udaljenije od istine. Ne samo da je inflacija iznad ciljane razine od dva posto već 65 mjeseci zaredom, nego i američka vlada sa svojim kontinuiranim deficitom ne daje nade da će se to popraviti. Zbog toga krivulja američkog duga ne može biti niska, nego obje strane trebaju biti povećane da bi se inflacija i američko dugovanje doveli u red. Ovo sve ne bi bila prevelika vijest da Amerika nema neprekidni deficit i ne troši više nego što zaradi, ali to je priča za sebe.
Na simpoziju u Jackson Holeu (koji je jedan od najbitnijih gdje dolaze guverneri centralnih banaka iz cijelog svijeta), novi guverner američkog Feda, Kevin Warsh, bio je u centru pozornosti. Njegov govor bio je iznimno “hawkish” (izraz koji se koristi za povišenje kamata) te je postotak vjerojatnosti da će Fed podići kamate na sastanku u rujnu skočio s oko 30 na 60 posto, što znači da će kratkoročna dugovanja koja Bessent izdaje da kupi dugoročna vjerojatno postati još skuplja, dodavajući ulje na već jako vruću vatru. Isto tako, njegovi komentari na ekonomske sankcije bilo koje države koja direktno ili indirektno (čitaj: Kina) pomaže Iranu, nisu pomogli stabilizirati situaciju.
Balans na hegemoniju SAD-a
Za vrijeme cijele ove sage, jedna država polako, ali sigurno izlazi kao pobjednik, a to je Kina. Kina je posljednjih godina radila puno da popravi svoju reputaciju na svjetskoj razini, najviše time što je služila kao proizvođački centar svijeta pa se tako danas gotovo trećina svega što se proizvede u svijetu, proizvodi u Kini. Također, prema Pew Research centru koji ispituje građane 36 različitih država u svijetu, građani čak 30 država gledaju na Kinu pozitivnije nego na Sjedinjene Američke Države.
To se odnosi na sve od generalnog doživljaja, na Trumpa ili Xi Jinpinga, upletanje u geopolitičke afere te čak i na to koja država dopušta više osobnih sloboda. U svim kategorijama Kina je rangirana bolje od Amerike. U trenutačnom stanju svijeta, jedini realni balans na hegemoniju Amerike je Kina te se svi prirodno okreću njoj u vremenima nesigurnosti i nepredvidivosti američke vlade. Vjerujem da je Kina čvrsta pristalica izjave Napoleona Bonapartea: “Ne ometaj neprijatelja dok griješi.”
