Kupiti, prodati ili izaći na burzu – možda je to i strateško pitanje za mnoge kompanije, pitanje kojeg se gotovo sve kad-tad dotaknu. Svaka od tih opcija ima svoje prednosti i mane, ali i rješava ciljeve koje je vodstvo postavilo.
Bilo da se radi o brzom rastu i širenju, monetizaciji i prijenosu vlasništva ili pristupu masovnom kapitalu, tvrtke s relevantnim prihodima to moraju imati razrađeno, a upravo o tome govorit će se na konferenciji Poslovnog dnevnika Change Makers (30. rujna).
Nema pravog trenutka
Vrijeme idealno za ovakve odluke, iz Zagrebačke burze, kažu da ne postoji jer nema jednog univerzalnog “pravog trenutka”.
“Odluka o prodaji, zadržavanju vlasništva ili izlasku na burzu zapravo je odluka o budućnosti kompanije, ali i o budućnosti samog vlasnika. Ne postoji generalno najbolja opcija. Ključno je sagledati vrijednost kompanije danas, njezin potencijal sutra, potrebe za kapitalom, željenu razinu kontrole i osobne ciljeve vlasnika. Kompanija bi o izlasku na burzu trebala razmišljati onda kada ima jasan plan rasta i potrebu za kapitalom, ali i kada je dovoljno organizacijski i financijski zrela za javno tržište. IPO nije cilj sam po sebi, nego alat za financiranje sljedeće faze razvoja, a ključno pitanje je zašto nam treba burza i što ćemo s kapitalom koji ćemo tamo prikupiti.”
Važno je i realno procijeniti koliko je tržište spremno prihvatiti kompaniju i po kojoj valuaciji jer investitori promatraju postojeće stanje, ali i budući potencijal, poručuju sa ZSE-a pa daju savjet da bi razlog za izlazak na burzu trebao biti to što tvrtka ima dobru investicijsku priču te jasan plan kako će kapital pretvoriti u rast i spremna je prihvatiti odgovornost koju nosi status uvrštenog društva.
“Proces treba početi dovoljno rano: urediti financijsko izvještavanje, korporativno upravljanje, vlasničku strukturu i interne procese, definirati investicijsku priču te vrlo jasno objasniti za što će se koristiti prikupljeni kapital. Potom slijedi niz formalnih koraka, uključujući pripremu prospekta i njegovu regulatornu proceduru, javnu ponudu te uvrštenje dionica na tržište. Treba što prije početi razgovarati s potencijalnim investitorima i stručnim savjetnicima. IPO ne završava uvrštenjem na burzu, tada zapravo počinje novi život kompanije.”
Najveća prednost burze, poručuju sa ZSE-a, je pristup kapitalu koji kompanija može koristiti za rast, no uvrštenje povećava vidljivost kompanije, reputaciju i potencijalno bazu investitora, a kapital traži i transparentnost te veće zahtjeve korporativnog upravljanja.
Što to konkretno znači, pojasnili su nam iz Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (Hanfa).
“Transparentnost nije sama sebi svrha. Ulagači ulažu vlastiti novac i očekuju pravodobne, točne i usporedive informacije o poslovanju društva. Upravo zato transparentnost treba promatrati kao temelj povjerenja između poduzeća i ulagatelja. Važno je pritom naglasiti da ne postoji samo jedno tržište niti jedan model uvrštenja. Uz uređeno tržište Zagrebačke burze postoji i Progress tržište, odnosno SME Growth Market namijenjen malim i srednjim poduzećima te im omogućuje pristup tržištu kapitala kroz okvir prilagođen njihovoj veličini i razvojnoj fazi”, pojašnjava Anamarija Staničić, zamjenica predsjednika Upravnog vijeća Hanfe, te poručuje kako jasnija odgovornost, kvalitetnije izvještavanje, profesionalizacija upravljanja i manja ovisnost o jednoj osobi obično povećavaju otpornost i vrijednost poduzeća i izvan konteksta tržišta kapitala.
Dodaje kako uloga Hanfe nije nagovarati poduzeća da izađu na burzu, već osigurati da tržište funkcionira na transparentan i pouzdan način te da ulagatelji raspolažu kvalitetnim informacijama. Stoga pitamo može li Hanfa napraviti više kako bi proces izlaska na burzu bio jednostavniji i privlačniji poduzetnicima?
“Uvijek postoji prostor za dodatnu edukaciju, dijalog s poduzetnicima i uklanjanje nepotrebnih prepreka gdje god je to moguće. No, u većini slučajeva odluka o izlasku na burzu ne pada na regulatornim zahtjevima, nego znatno prije. Ako poduzeće nema jasnu strategiju, razvijene procese, kvalitetno upravljanje ili jasnu vlasničku viziju, vjerojatno neće biti spremno za tržište kapitala.” Staničić kaže i kako se posljednjih godina na razini Europske unije provode značajne inicijative s ciljem pojednostavljenja pristupa tržištu kapitala, a kao najvažniju ističe EU Listing Act kao paket mjera čiji je cilj učiniti europska tržišta kapitala privlačnijima kompanijama, osobito malim i srednjim poduzećima.
“Kroz izmjene pravila nastoji se pojednostaviti i standardizirati prospektna dokumentacija, skratiti i racionalizirati određene postupke, smanjiti administrativni i regulatorni teret te olakšati pristup tržištu kapitala bez ugrožavanja zaštite ulagatelja i integriteta tržišta. Cijela Europa danas traži načine kako većem broju poduzeća olakšati pristup tržišnom financiranju.”
Zbog toga je, kaže, pokrenut i sandbox PutNaTržište kojim se želi pomoći poduzetnicima da razumiju što ih čeka, koje su im opcije dostupne i što trebaju napraviti kako bi jednog dana mogli koristiti tržište kapitala ako procijene da je to ispravan smjer za njihovo poslovanje.
“Tržište kapitala nije samo za najveće kompanije niti se svodi samo na izlazak na burzu. Ono može biti alat za financiranje rasta, generacijsku tranziciju, profesionalizaciju upravljanja, privlačenje investitora ili dugoročno uređenje vlasničkih odnosa. Što više poduzetnika razumije te mogućnosti, veća je vjerojatnost da će ih početi razmatrati kao jednu od legitimnih razvojnih opcija.”
Poznaju svoje poslovanje
Govorimo li o informiranosti, sugovornica kaže kako hrvatski poduzetnici u pravilu vrlo dobro poznaju svoje poslovanje, tržište na kojem djeluju i izazove s kojima se suočavaju, ali manje su upoznati s različitim mogućnostima koje im stoje na raspolaganju kada dođu do važne razvojne prekretnice.
“Što ranije poduzeća počnu razmišljati o tim pitanjima, to će imati više vremena za pripremu i širi izbor mogućih rješenja.”
U Hrvatskoj se često stvara dojam da poduzeće ili uzima kredit ili izlazi na burzu, no u stvarnosti između te dvije krajnosti postoji velik broj opcija, poput obveznica, fonda privatnog kapitala, VC fondova i slično.
Kada je pak riječ o temi – kupiti, prodati ili izaći na burzu, kaže da vlasnici često polaze od pitanja treba li izaći na burzu ili prodati poduzeće, dok bi ispravno bilo prvo odgovoriti na pitanje – što vlasnik zapravo želi postići (financirati rast, pronaći nasljednika, postupno se povući iz poslovanja, profesionalizirati upravljanje ili unovčiti dio vrijednosti poduzeća), a tek nakon toga “ima smisla razgovarati o tome je li najprikladnije rješenje izlazak na burzu, ulazak investitora, prodaja poduzeća ili nešto četvrto.”
