Ovoga sam tjedna na jednom poslovnom portalu pročitala članak o tome kako je “nova investicijska strategija” generacije Z – klađenje (tu bi sada dobro legao emoji sa širom otvorenim očima, ali Poslovni dnevnik je preozbiljna tiskovina da bismo se tako izražavali).
Brojke rastu
Naši sugrađani u dobnoj skupini između 18 i 29 godina će se, prema tom autoru, radije kladiti, nego investirati. Smatraju, navodno, da štednja nema smisla, da su im investicijska dobra poput stana i tako nedostižna pa im se mogućnost brzog dobitka u odnosu na stabilne prihode u budućnosti ili ostvarenje kupnje vlastite nekretnine čini privlačnijom. Nakon hvalevrijednog reguliranja djelatnosti organizacije igara na sreću Ministarstva financija 2025. godine primjećuje se smanjenje broja oglasa za razne oblike klađenja koje svakodnevno vidimo, ali pošast klađenja je daleko od svoga kraja – odnosno upravo suprotno, brojke rastu.
Poslovni dnevnik upravo je objavio da podaci HNB-a pokazuju da npr. među kartičnim transakcijama iniciranima s udaljenosti i brojem i vrijednošću prednjači kategorija – klađenja i igara na sreću. Lani ih je u njoj ukupno izvršeno više od 11,5 milijuna, što je za 1,2 milijuna ili 11,7 posto više nego godinu. Pritom je vrijednost tih transakcija premašila 604 milijuna eura, što je u odnosu na godinu prije povećanje za gotovo 15 posto ili 77 milijuna eura. Ti brojevi čine klađenja i igre na sreću uvjerljivo najzastupljenijima u online kartičnim plaćanjima.
Također, u registar isključenih igrača se, prema informacijama iz HZJZ-a, dosada upisalo 11.200 osoba – neke privremeno, neke trajno. Malo sam prošvrljala i po forumima – vode se rasprave o tome kako navodno neke banke kod odobrenja kredita traže izvod iz registra isključenih igrača te promete po računima u neobankama. Mladi ljudi nisu svjesni da navika klađenja trajno utječe na njihovu kreditnu sposobnost. Neke neobanke i drugi pružatelji financijskih usluga omogućavaju lak pristup servisima za klađenje i kocku, a broj korisnika mjeri se u Hrvatskoj u desecima tisuća.
Sve ovo potvrđuje da su problem ovisnosti o kocki te pitanje financijske pismenosti u Hrvatskoj i dalje podcijenjeni. Prve financijske odluke pojedinci počinju donositi još dok su maloljetni, a ulaskom na tržište rada kompleksnost i brojnost takvih odluka značajno se povećava. Mirovinski fond pri prvom zaposlenju i dalje bira manje od pet posto osoba. Mladi često biraju neobanke za isplatu plaće jer u trenutku kada otvaraju račun još uopće ne razmišljaju o tome da one nemaju fizičke poslovnice u Hrvatskoj i ne pružaju uslugu kreditiranja. O osiguranju uopće ne razmišljaju – ako slučajno završe u bolnici ili se razbole na putovanju, troškovi potencijalno mogu biti ogromni.
I na kraju – postavlja se pitanje investiranja. Na početku svojeg radnog vijeka sigurno nemaju značajan raspoloživi dohodak za investiranje, ali nema boljeg početka nego kad si sasvim mlad pa kroz male uštede generiraš značajne sume kroz dugi niz godina. Pitanje financijske pismenosti jedna je od naših najvećih odgovornosti prema mlađim generacijama.
Demografska struktura našeg stanovništva stavit će pred njih nepremostive prepreke da u kasnijim godinama imaju dostojanstven život. A kada na sve ovo dodamo priču o klađenju kao navodnoj alternativi odgovornom ponašanju i dugoročne posljedice koje to može ostaviti na njihovo psihičko zdravlje, posljedice na njihove obitelji, a, u konačnici, i financijsko zdravlje, zaista se postavlja pitanje zašto odmah i pod hitno ne počnemo sustavno educirati našu djecu o ovoj temi.
Temeljna odgovornost
Mladi pokazuju veliki interes za temu financija, ali izvori su vrlo limitirani – često ih prepuštamo na milost i nemilost pojedincima koji se bave financijskom edukacijom putem društvenih mreža. Regulativa u tom području još uvijek ne postoji pa oni koji rade dobar posao plivaju u moru savjeta koji često prikrivaju jednostavnu prodaju nekog, često vrlo rizičnog, financijskog proizvoda.
Uz sve postojeće napore financijske industrije koji su uloženi u povećanje financijske pismenosti, na čemu i Zagrebačka burza predano radi već gotovo dva desetljeća, potrebno je da zakonodavac prepozna financijsku pismenost kao osnovni alat kojim treba opremiti svoje građane – kroz uvođenje u obvezni kurikulum.
