Tko je lider u Europskoj uniji? Tko je vodi, tko je tu glavni? Koga se nazove? Tko drži, rekao bi Trump, karte u rukama?

Govor Ursule von der Leyen pred plenumom Europskog parlamenta u Strasbourgu, u srijedu, privukao je više pozornosti nego da je sličan govor održao neki od premijera ili predsjednika zemalja članica. Drugim riječima, oči su ipak uprte u nju jer ona jedina brine o Europi kao cjelini, koordinira napore, nastoji donositi odluke, pa i zadire tamo gdje nema mandat – ali nitko drugi neće i nije. Ipak, vidjelo se i da je njezin osobni autoritet prilično slab. Toliko je slab da nije nezamislivo da odstupi prije kraja prosinca 2029. godine kad joj istječe mandat. To bi se moglo dogoditi ako se skupi dovoljno političkih snaga u Europskom parlamentu koje bi smatrale da je oportuno tražiti njezin opoziv. Jedan takav pokušaj, u srpnju, s krajnje desnice, šefica Komisije lagano jepreživjela. Sada bi mogao doći s drugog kraja političkog spektra, a mogla bi ga izbjeći ako napravi dovoljno ustupaka Socijalistima u Europskom parlamentu.

Lider se traži u zemljama

Međutim, lider se u Europskoj uniji traži prvenstveno među zemljama članicama, a ne u Komisiji. To bi trebao biti predsjednik države ili vlade što iza sebe, u svojoj zemlji, ima jaku stranku koju čvrsto drži, i koji uglavnom uživa podršku svoje javnosti. Zemlja iz koje dolazi treba imati snažnu ekonomiju, a sama ta osoba razumijevanje što je Europska unija, odnosno da tu zajednicu treba graditi, a ne rastakati. Također, trebao bi imati ambiciju da vodi, da bude prvi u Europi, da drži karte u rukama. Ta osoba, takav lider, trebala bi napredak svoje zemlje koji bi očito bio na prvom mjestu vidjeti sukladnim interesima Unije, odnosno povezivati ta dva interesa.

S takvim liderom trebala bi, na drugom kraju, stajati jaka Europska komisija koja bi branila interese Zajednice pred prejakim pritiskom takvog vođe iz zemalja članica, odnosno Vijeća. U toj napetosti između Vijeća i Komisije, pokazalo se, najbolje napreduje Europska unija. Postojanje takvog, sveeuropskog interesa, provjeravalo bi se u Europskom parlamentu zato što su tamo predstavnici stranaka koji odražavaju generalno, a veoma različito, raspoloženje biračkog tijela u svakoj pojedinoj zemlji.

Merkel posljednji lider

Opisali smo zadnjeg europskog lidera, kancelarku Angelu Merkel. Od njezina umirovljenja prošle su četiri godine, a otišla je politički uzdrmana imigrantskom politikom širom otvorenih vrata, na koju ju je, pak, tada, pritiskala njemačka industrija u brizi zbog radne snage i lošeg nataliteta. Nakon odlaska matrijarha, natječaj je otvoren.

Kandidati se traže redovito između Francuske i Njemačke. Da je Britanija ostala u EU-u, i njezini premijeri bili bi sigurno u igri, ali nije, tamo žive što su odabrali, svoj osrednji Brexit. Zemlja iz koje dolazi novi lider treba biti barem srednja do veća. Tako je bilo doslovno oduvijek, čak i kad se osnivala europska zajednica zemalja, današnja EU. Belgijanci, Nizozemci i Luksemburžani – koji su zapravo, došli na ideju Zajednice – išli su na noge Francuzima i motivirali ih na suradnju s Nijemcima i na preuzimanje vodstva. Znali su da mali nemaju moć, ali mogu profitirati od dogovora velikih. To se nije promijenilo pa Luksemburg može biti neizmjerno bogat i ugledan, od tamo mogu doći najbolji šefovi Europske komisije, ali mali ne mogu biti lideri.

Viktor Orban, primjerice, koji uživa dugogodišnju popularnost kod kuće i ujedno se uspijeva održavati na europskoj sceni, ne dolazi u obzir, iako bi ga populistička desnica, koja osvaja prostor desnog centra u zemljama članicama, možda i htjela. No, još nije nastupio takav raspad vrijednosti da bi lider tipa Orban prošao kao rješenje za Europu.

U ovom periodu gledalo se i na istok, prema Poljskoj. Da je nedavno na predsjedničkim izborima tamo pobijedio kandidat kojeg je podržavao Donald Tusk, on, Tusk, došao bi u obzir. Ali, pobijedio je drugi čovjek, miljenik Trumpa, zbog kojeg su visoki američki MAGA političari potegli iz Amerike u Poljsku da ga podrže. Tako je istočno krilo Europe u političkom smislu, u smislu donošenja odluka koje utječu na strategiju EU-a, ali, ako hoćete, i na upliv slavenskog svijeta, novih zemalja, srednje Europe, oslabljeno.

Pogledi prema Meloni

Dosta je pogleda bilo uprto u Italiju, u Giorgiu Meloni, koja se začudno dugo za tu zemlju uspijeva održati na mjestu premijerke. No, ipak, nije to ona. U Španjolskoj je Pedro Sanchez bio donedavno jak, sad je oslabio, no na europskoj sceni taj najjači europski socijalist nije dovoljno prisutan. Za sada, u ovim okolnostima velikog marša populističke desnice, ne može se zamisliti da takav netko, kao Pedro Sanchez, koji je u svojoj vladi otvorio i vrata Podemosu, preuzme vodstvo Unije.

Neuspješno razdoblje potrage za novim liderom bilo je popunjeno prisustvom Ursule von der Leyen. I još je tako. Šefica Europske komisije objektivno je bolja od dojma koji ostavlja u javnosti, a taj dojam je izrazito loš jer je cijela Unija, po zemljama članicama i kao cjelina, ugrožena i puno slabija nego što su građani navikli. Slabija je zato jer EU nije stvorena, nije sagrađena za ove okolnosti. EU je dijete Hladnoga rata i američke velikodušnosti, veličanja demokracije, ljudskih prava, visokog životnog standarda, visoke socijalne sigurnosti. Šokovi koji tresu konstrukciju, od iliberalizma do promjena industrijskih paradigmi pa sve do sigurnosnih prijetnji, udaraju u same temelje – a nema lidera. Onda se udara na Europsku komisiju kao glavnog krivca.

Međutim, pod Von der Leyen i pod ovim nesavršenim Vijećem (zemljama članicama), EU funkcionira! To se provjerava time da sredstva iz programa redovno sjedaju na račune zemalja članica i lokalnih samouprva – čak i onih gdje unisono rogobore da je “Ursula glupa” i da je EU nepotrebna smetnja, tzv. same regulacije, samo kočenje. Činjenica je da i takva EU i takva Europska komisija vrlo dobro reagirala u doba krize Covida, u smislu da se dogovorila sa zemljama članicama oko pristupa, i posljedično ojačala u dijelovima gdje prije nije bila zainteresirana.

Nakon povlačenja Amerike, i jake sigurnosne prijetnje, počeo je rasti novi sektor, obrambeni, kroz koji će se jačati i sigurnost i razvijati visoka tehnologija. Tome zahvaljujući, industrija petog i šestog inovacijskog ciklusa jača u Europi, a neke regije koje su donedavno propadale, čak i u zapadnoj Europi, na primjer Belgiji, sada ponovo žive. Dakle, uza sve prigovore, Europska komisija koordinirala je napore i izvukla Uniju kad je trebala, pa i usmjerila prema novim strategijama. To je činjenica.

Na čest prigovor da šefica Komisije nema demokratski legitimitet jer je građani nisu izabrali da donosi tako važne odluke, odgovor je da iza nje stoje šefovi država i vlada koji faktički jesu na tim mjestima nakon slobodnih izbora u svojim zemljama. Von der Leyen itekako dobiva input iz Njemačke, Francuske, Skandinavije, Španjolske, Poljske, Italije i industrija i kapitala povezanih s tim državama, i na temelju toga donosi strateške odluke. Kolokvijalno govoreći, nije ona kriva.

Zasad bez dobre ponude

Prava kriza europskog liderstva je u tome da nema dobre ponude iz zemalja članica. Emmanuel Macron dobio je godine 2017. predsjedničke izbore s 66 posto glasova, dok je protukandidatkinja, Marine Le Pen, dobila tek 33 posto glasova. Predsjedniku Macronu sada teče drugi mandat, a ankete pokazuju da je izrazito nepopularan, do mjere da 66 posto ispitanih ne samo da nije zadovoljno, nego traži njegovu momentalnu ostavku i nove izbore. Isto tako, ako Marine Le Pen, makar je to gotovo nemoguće, uspije izbjeći sudsku zabranu kandidature, trendovi pokazuju da bi dobila predsjedničke izbore.

Francuzi razbijaju glavu analizirajući zbog čega, zašto, kako… Kako je moguće, da populistička desnica Marine Le Pen tako snažno maršira i ugrožava mnoge aspekte Republike. Odgovor je kompleksan, ali za sada je dovoljno konstatirati da se taj proces doista odvija pred našim očima, ne samo u Francuskoj, nego i drugdje u Europi. Preplašeni političari desnog centra nastoje se zato približiti populističkoj desnici prema kojoj je prije bio postavljen tzv. sanitarni kordon, ili vatrozid, kako ga slikovito zovu Amerikanci, a koje su europske stranke centra podizale prema političkim ekstremima. No sanitarni kordon popušta, a negdje je pao.

U Austriji odavno otvoreno filonacističke stranke već u nekoliko ciklusa sudjeluju u vlasti, u Nizozemskoj filorasistička Wildersova stranka u vladi diktira tempo, u Švedskoj je također probijen sanitarni kordon, u Italiji isto tako. U Francuskoj Macron nije otvorio Vladu prema Nacionalnom okupljanju Marine Le Pen, ali mnogo više naginje prema lepenistima nego prema ljevici. Naginje, ali ipak nije isto što i lepenističko Nacionalno okupljanje.

Neki pitaju, što bi se to tako strašno dogodilo da na čelo Francuske dođe Marine Le Pen ili njezin politički štićenik Bardella?

Osim što joj je Vladimir Putin bio financijer i ostao “frendić”, i što je zagovarala izlazak Francuske iz EU-a, pa i to što je pronevjerila europska sredstva kao zastupnica, zbog čega je i sankcionirana od francuskog suda? Što je od toga navedenog preporuča da vodi ovu ključnu europsku zemlju? Što bismo mi drugi od toga imali? Od izlaska iz Unije je odustala jer to Francuzi ipak ne bi progutali. Da ona postane predsjednica Francuske, prvo što bi napravila bilo bi da znatno smanji francuska davanja u zajedničku europsku blagajnu, a konkretno, da blokira idući europski zajednički proračun. Tada bi se i drugi slični poveli za njom.

To znači da se velika većina europskih ambicija u ekonomiji, industriji, obrani industrije od Kine, obrani od američkih carina te u jačanju autonomne europske sigurnosti ne bi mogla ostvariti. Tada bi EU zaista bila slaba. Tada bi stala plaćanja iz Bruxellesa, pukla bi partnerstva na lokalnim razinama, zemlje članice bi same jako oslabjele, a sve što postoji kao imperativ, a to je snalaženje pred navalom kineske industrije i gušenje europske, izgradnja europskih vojski, palo bi u vodu. Izaberete te i takve nacionalne vođe i EU će postati nebitna. Takvi nisu lideri Europe. To je ta opasnost.

Jedino gdje se sanitarni kordon još čvrsto drži je Njemačka. Za sada.

Macron propustio šansu

Riječju, Macron je imao šansu da bude europski lider, ali ju je propustio zbog svojih vlastitih hektičnih političkih poteza, kao što je sazivanje izvanrednih parlamentarnih izbora u lipnju 2024, nakon što je izgubio europske izbore, a koji su rezultirali njegovim velikim političkim slabljenjem. Konačno, Macron je i izborom novog premijera, sebi bliskog ministra, iz svoje stranke, Sébastiena Lecornua, pokazao da i ne razmišlja o tome da se otvori, na primjer, prema ljevici, koja je bila relativni pobjednik francuskih parlamentarnih izbora i koja bi možda mogla zaustaviti lepeniste. Drugi razlog, osim ovog da nema nikakvu podršku kod kuće, je i loše stanje francuske ekonomije koje, strašno je i za spomenuti, može potaknuti agencije da spuste francuski rejting niže od AA-, kako sada, sredinom rujna, stoji.

Velike nade polagalo se u Friedricha Merza, ali on nema ni cijeli CDU iza sebe, stranke kojoj je predsjednik, što je ključno za poziciju europskog lidera. Također, u vođenju zemlje stoji mu na putu druga najjača stranka u zemlji, Alternativa za Njemačku. Mogli bismo reći da je program i glavni cilj AfD-a dubinsko ometanje politike Merzova desnog centra u korist krajnje desnog populizma. To je ujedno i dubinsko ometanje Europske unije.

Nelagodu stvara i to da se europski lideri, bolje rečeno, dvije liderice populističke desnice, jasno pomiču prema centru. Marine Le Pen nastoji zahvatiti centar velikim ublažavanjem retorike, Girogia Meloni bi, ako se ne zagledamo u Italiju, nego samo kako vani funkcionira, mogla proći kao desni centar. Meloni je prešla veći put od Marine Le Pen. U Europi jedino Alice Weidel i AfD skreće sve više u desni politički ekstrem, jedini su slični Amerikancima koji u Trumpovoj stranci sve više napuštaju centar i skreću prema MAGA pokretu.

Od ishoda rata u Ukrajini te rasta ili slabljenja utjecaja Putina na javno mnijenje i populističku desnicu ovisit će daljnji razvoj u zemljama članicama i eventualni rast lidera europskih vrijednosti. Macron je svoje otplesao, ali Merz još ima neke šanse. Prema tome, kakva bila da bila, Europska komisija i način na koji je vodi Von der Leyen još je jedino što imamo dok se nešto bolje ne dogodi.