Linija 63 vozi s briselskog kolodvora Gare Centrale do Avenue de l’Optimisme u općini Evere, a tamo, na autobusnoj stanici Optimisme, na raspologanju su gradski bicikli. Kako savjetuje aplikacija, bolje su rješenje od čekanja na presjedanje jer ste biciklom za manje od deset minuta do sjedišta NATO-a. Kad je osnovan, 1949. godine, pa do 1952. sjedište Sjevernoatlantskog saveza bilo je u Londonu, a potom su ga, da bi se dalo na važnosti generalu De Gaulleu, premjestili u Pariz. No, nakon svega nekoliko godina Charles de Gaulle otkazao je gostoprimistvo. Povod? Francuska nije bila voljna svoje nuklearne kapacitete integrirati u kolektivnu obranu kroz NATO. Spor je nastao jer su Francuzi inzistirali na jačanju autonomne europske obrane, a atlanticizam, odnosno tvrdu vjeru u tvrdo savezništvo Amerike i Europe, tumačili su kao američku dominaciju. Drugi nisu imali ništa protiv toga. Uostalom, Njemačka je u to doba faktički još bila američki protektorat, a i kroz cijelo razdoblje Hladnoga rata Europa je ubirala benefite američke dominacije.
Da skratimo, odlučeno je da se sjediše Saveza premjesti u Bruxelles, u općinu Evere. Usput, u projektiranju briselske zgrade NATO-a, najviše na pročelju, sudjelovao je i tada mladi zagrebački arhitekt, Ivan Prtenjak, koji je dizajnirao i danas svuda poznati amblem NATO-a. No, ako se zabunite i sa stanice Optimisme biciklom ili pješice pogrešno skrenete, završit ćete začas na briselskom gradskom groblju. S te je točke, dakle, s jedne strane, put u lokalno, finalno, otrežnjujuće, malo i tiho, a s druge, u globalno, moćno i impozantno sjedište moćnog transatlantskog saveza, samog simbola Zapada.
Trumpa to ne zanima
Nova pak zgrada NATO-a, prekoputa stare, sagrađena je 2017. godine. Kao i za staru zgradu NATO-a, najveći financijski teret izgradnje, više od milijardu eura, podnijeli su Amerikanci. Osim Siemensa, unutra je sve tehnološko manje-više američko. Donald Trump prvi put je posjetio NATO 2018. godine. Tadašnji glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, ambasadori i službenici, svi su se uzvrpoljili oko njega, ulizivali se, skakutali, a on – nezadovoljan…
“Skupo, skupo, je li ovo moralo biti tako skupo? Koliko je to veliko? Treba li vam sve to skupa?”
U nedavno objavljenim memoarima Jens Stoltenberg detaljno opisuje taj prvi Trumpov posjet, njegovu dubinsku nezainteresiranost za samu ideju, srž, smisao NATO-a te kako im je, europskim saveznicima, tadašnji američki državni tajnik za obranu, general Jim Mattis, potiho savjetovao kako da primire iritiranog Trumpa kako ovaj ne bi jednostavno prekrižio NATO.
Bilo je na rubu. Američki predsjednik tada je prozivao zemlje koje nisu plaćale dovoljno.
“Belgija, ispod jedan posto, za ne povjerovati. Ispod jedan posto. Hrvatska, 1,26 – tako sam razočaran vama, Hrvatska, ne mogu vjerovati, 1,26 posto! Estonija, dva posto, hvala. Francuska 1,79. Nije loše, Emmanuel, tek si došao. Angela, 1,2, ajde, Angela, daj, Angela…”
Nestajanje transatlantskog savezništva značajno je za Europu, ali nije presudno za cijeli svijet. Otklizavanje Amerike dublje u MAGA ambijent – jest.
Stoltenberg dalje piše kako se Trump u jednom trenutku digao sa stola u gesti “što ja ovdje radim, ovo nema smisla” i dao do znanja da ga nimalo ne zanima slavni Članak 5 Povelje NATO-a o kolektivnoj obrani. Tada je riječ uzeo danski premijer Rasmussen i podsjetio Trumpa da je njegova mala zemlja imala 45 žrtava u Afganistanu, jedini put kad je, u povodu napada na Svjetski trgovinski centar, Članak 5 Povelje bio aktiviran. Sve to piše Stoltenberg, Norvežanin, bivši glavni tajnik i bivši premijer zemlje na koju se sad Trump ljuti jer mu tamo nisu dodijelili Nobelovu nagradu za mir – iako im je opetovano poručivao da je želi.
To je bila, dakle, godina 2018. Početkom svoga drugog mandata američki predsjednik zaprijetio je Danskoj i nasilnim oduzimanjem Grenlanda. Danska je sada na ledu kod Trumpa, a paralelno meta provokacija iz Moskve, zato što je među svim europskim zemljama najveći donator Ukrajini. U odnosu na Trumpa još je Stoltenberg kao glavni tajnik uspostavio čvrstu disciplinu i kod ponašanja, koji podrazumijeva da nema nikakvih ironičnih ispada na društvenim mrežama i u intervjuima, nema kolutanja očima, smijuckanja, nego samo entuzijazam i odobravanje. Toga se i danas drže.
Kupovanje vremena
Ne mora se izreći, ali svi znaju da je cilj kupovanje vremena za izgradnju autonomne europske obrane uz čvrsto savezništvo s Ukrajinom, što bezbolnija tranzicija postojećeg u europski NATO. Još je tri i pol godine Trumpove vladavine, tri i pol godine maksimalne neizvjesnosti o tome hoće li barem donekle izdržati svjetski poredak kakav je postavila upravo Amerika nakon Drugog svjetskog rata osnivanjem NATO-a i ostalih velikih međunarodnih organizacija te kako će se te promjene reflektirati na briselski blok zemalja.
Budućnost Unije u idućih desetak godina, kad se završe dva izborna ciklusa u Americi i Europi, kad se proživi jedan i donese drugi zajednički europski proračun – a zajednički proračun izlog je filozofije jednog perioda EU-a – bit će neizvjesna. Ne znamo hoće li preživjeti u sadašnjem formatu ili, ako neće u ovom, onda u kojem obliku. To bi trebalo biti središnje pitanje političkih elita u svakoj od država članica. U Danskoj, primjerice, koja ima oko 4,5 milijuna stanovnika, time se bave timovi stručnjaka. U Hrvatskoj to možda dubinski zanima nekih stotinjak ljudi, među kojima je više gospodarstvenika i intelektualaca, nego političara.
Europski dio NATO-a, kao i EU, ima jedan jasan cilj, a taj je po svaku cijenu osigurati američku podršku, platiti koliko se god može da bi se u idućih nekoliko godina izgradili vlastiti obrambeni kapaciteti – i da bi se osigurala pobjeda Ukrajini. Ta dva elementa povezana su i ključna za sam opstanak Unije, makar svijest o tome gotovo uopće ne postoji u javnosti, pogotovo u javnosti nekih zemalja članica, među kojima i naše. Poanta je da će sve odluke što će se sljedećih godina donositi u Bruxellesu, bilo u EU, bilo u NATO-u, a u odnosu na Ameriku i Ukrajinu, biti vođene imperativom da se izdrži još nekoliko godina.
Činjenica je da u EU nitko nije izrastao u lidera, tj. autoritet koji bi artikulirao zajednički interes, što je minus. No, političke opcije za sada na vlasti u većini država članica čuvaju konsenzus. Kriza je i neke su se zemlje, poput Slovačke, Mađarske, Češke, udaljile, ali ima ih i koje su mnogo više zbile redove nego što to oglašavaju. Dakle, EU sada, u ovoj globanoj krizi, hoda diplomatski na prstima, a naoružavanje se zahuktava.
Sve veće razlike
Šteta nanesena hibridnim ratom usmjerenom na slabljenje Europe već sada je znatna, a najbolje se primjećuje u velikom defetizmu u javnosti, umjesto u racionalnim debatama. Sada svjedočimo tome kako se EU skuplja, gunđa, ali funkcionira. Ali, ne svi podjednako. Razlike između država članica postaju sve veće, ali ne, kako se mislilo prije ove krize, zbog razlike u standardu i bogatstvu, nego u povjerenju u funkcionalnost Europske unije. To naznačava trend koji će jačati: sada se artikulira zajednica još čvršćih integracija nego ikada dosad za one koji se međusobno razumiju, koji su voljni. To je, čini se, jezgra buduće Europske unije. Ništa nije automatski, ništa nije isklesano u kamenu, sada se stvara.
Zamislimo scenarij krajnjeg ishoda, a to je da se postojeća Unija (definirana Ugovorima kao najvišim aktom) dezintegrira ili razvodni do nefunkcionalnosti. U slučaju da Francuska i Njemačka izaberu antieuropske Vlade, a da se dezintegracijski trendovi prošire i na druge zemlje, upravo to bi se dogodilo. EU bi tada postojala samo na papiru, a zemlje bi, kao kod pogrešnog skretanja, završile svaka sama za sebe, zatvorene, lokalne, nevažne, zabačene i mnogo slabije. Svi koji sada ismijavaju briselsku birokraciju, najednom bi shvatili, gle – nema više novca! Gle, nitko se ne drži standarda u poljoprivredi, industriji, kako to? Zašto propadamo ekonomski? E, pa tako to…
Ali, čak i u takvom slučaju ponovno bi se, nakon otrežnjena, neke zemlje okupile u zajednicu i krenule dalje zajedno jer bi tako bile jače. Primat bi imale one koje shvaćaju što je to zajednica.
Vjerojatnija varijanta je da će EU zadržati sadašnji oblik i da će se prestrojavati u hodu slijedeći nove potrebe. Najvjerojatniji ishod, po mom sudu, bit će Europa prstenova, ili krugova. U sredini, najužem krugu, postojat će najjače međusobno razumijevanje i najjače integracije, a potom će se širiti krugovi sve slabijih integracija. Europa bi mogla imati i dva težišta, dva izvora svojih krugova, jedno u Bruxellesu, a drugo, nakon primanja Ukrajine, na istoku EU-a. Sve, baš sve u budućoj Europi, ovisi o tome što će biti s Ukrajinom.
Unutrašnja struktura Unije ovisit će o ishodu rata u Ukrajini. Globalno pozicionaranje EU-a ovisit će o našoj unutrašnjoj snazi, zatim o međusobnim odnosima Amerike, Kine i Indije te također o tome kakva će biti priroda Sjedinjenih Država.
Sve češće se spominje kako bi Sjedinjene Države mogle skliznuti iz liberalne demokracije u neliberalni model koji bi odbacio i gušio pluralnost stavova, diobu vlasti, slobodne medije, nezavisna sveučilišta. Od svega što nas čeka do kraja desetljeća, pa i do 2035., ako se postojeći trendovi u Americi nastave, to bi bio najveći veliki događaj. Tako se u teoriji međunarodnih odnosa naziva golemi povijesni potres, prekretnica, koja na dugo vremena obilježava svijet. Već je nestajanje transatlantskog savezništva značajno za Europu, ali nije presudno za cijeli svijet. Otklizavanje Amerike dublje u MAGA ambijent, neliberalnu varijantu demokracije i neliberalne vrijednosti, jest. Vrlo veliki događaj.
Izrastanje novog multipolarnog svijeta također je fascinatno, ali se očekivalo. Konstatiramo nove kombinacije: to su savezništvo Kine i Rusije u kojem je Rusija u gotovo vazalskom odnosu prema Kini. Donedavno, to je za Kineze bilo nezamislivo jer je Moskva od stvaranja komunističke Kine kao stariji partner davala diktat oko ideologije i konstrukcije državnog i partijskog aparata. Sada je Moskva pred Pekingom na koljenima i gotovo posve ovisna o kineskoj pomoći. To Kinezi vole, tako Rusima vraćaju za desetljeća kad je bilo obratno, tumače poznavatelji, ali i dalje su im spremni pomoći.
Najveća takva pomoć je, osim što su anulirali štetu od sankcija Zapada prema Moskvi, napad na Ukrajinu. Kinezi znaju da to nama Europljanima smeta, ali nas ne shvaćaju ozbiljno. Europa je Kinezima muzej i shopping centar, objašnjavaju eksperti, misle da Europa premalo radi i predobro živi, indiferentni su prema sigurnosnoj i ekonomskoj šteti koja se nanosi Europi. Sve ono što Europa ističe kao vrijednosti, Kinezima je mlaćenje prazne slame, a Putin im je mnogo shvatljiviji.
Ideološki sukob sa Zapadom
Konstanta s kojom treba računati je da je Kina stala uz Rusiju, da neće odstupiti od te odluke i da je Europa više, čini se, ne može skloniti da se predomisli.
“Kina potpuno podržava Putina protiv Ukrajine jer na taj rat gleda kao megdan Istoka i Zapada i vidi priliku da se ponizi Zapad. Ukrajina im je Tajvan Europe.”
Pokretačka snaga iza te odluke je ideološka, konkretno, duboki antiazapadni, antieuropski osjećaji. To sugerira da će na velikom globalnom planu Europa imati usku marginu djelovanja između onoga što će dopuštati hiroviti Washington, golema Kina, cinična Rusija i nepokrivenih rupa koji će se otvarati u multipolarnoj svijetu. Za europski brod bit će to stalna plovidba između Scile i Haribde. Još se ne zna hoće li ta nova slika svijeta izrasti kao planet podijeljen između Amerike i Kine ili pak podijeljen na tri dijela – između Kine, Indije i Amerike, a ne zna se ni tko će imati glavnu riječ u BRICS-u – Kina ili Indija.
O svemu tome postoje ozbiljne analize, u Hrvatskoj također, makar posve sigurno nisu doprle, recimo, do većine saborskih zastupnika, a i da jesu, tko zna tko bi od njih to shvatio. Poanta je da, suprotno vladajućem stavu, nitko u Europi nije “glup”, obratno, analizira se i debatira svaki detalj. Samo, analize pokazuju da su utezi na europskoj strani preteški da bi potezi koji se poduzimaju, provlačenje među preprekama, moglo impresionirati građane i preokrenuti cunami euroskepticizma.
…
Još riječ, dvije o mogućem najvećem od svih šokova, promjenama unutar SAD-a… Nakon izbora sredine mandata (midterm) u studenome 2026., bit će jasnije žele li Amerikanci i dalje istim putem. Hoće li i dalje klizati prema neliberalizmu, ovisit će o tome kako će se postaviti pravosuđe, mediji, akademska zajednica i tehnološki oligarsi. No, ono što je Ameriku napravilo velikom, možda se pokaže nepobjedivim, čak i za Trumpa i njegove “Magaše”. Možda se Amerika trgne, nije isključeno. Kakav god unutrašnji politički ishod bio, pa bilo to usporavanje desnog akceleracionizma, transatlantsko savezništvo neće biti obnovljeno ni izdaleka u obimu u kakvom je bilo u zlatno doba Hladnoga rata.
…
Francuski antropolog, demograf, sociolog i povjesničar Emmanuel Todd napisao je još 1976. (!) knjigu “La Chute Finale” (Konačni pad), u kojoj je predvidio i analizirao neminovni raspad i kraj SSSR-a, što se tada smatralo suludim, posve nevjerojatnim. Njegova metoda je rad na demografskim podacima, strukturi obitelji, vjerskim i političkim uvjerenjima, stavovima prema povijesnim događajima… Uglavnom, pogodio je.
Godine 2002. – dakle, prije više od dva desetljeća – objavio je knjigu “Kraj imperija: ogled o raspadu američkog sustava”. Ukratko, konstatirao je da se Amerika pokazala preslaba da čak i uz pomoć Europe, koju Todd naziva kolonijom Amerike, zadrži imperijalni stisak nad svijetom. Razloge slabljenja ekonomske, vojne, političke moći Amerike locirao je u period nakon Hladnog rata, kad su Sjedinjene Države ostale jedini imperij na planetu. “Prenapregnule su se”, nisu mogle toliko zahvatiti. Donesene su pogrešne odluke. Padala je proizvodna baza, a istodobno su postale ovisne o sirovinama izvana. Dopušten je veliki priljev vanjskog kapitala, a to je, tvrdi Todd, u suprotnosti sa zakonitostima održanja imperija. Zatim, pao joj je natalitet i razina generalnog obrazovanja, dok se u ostatku svijeta širio. Nadalje, vodila je ratne operacije protiv mnogo slabijih protivnika uz goleme troškove, a benefiti tih mikromilitarizama bili su zanemarivi. Kako je vrijeme prolazilo, urušavalo se američko najjače oružje – ideološka snaga svjetionika slobodnog svijeta, njezina meka moć.
Globalizacija koje je bila pobornik, dovela je do jačanja drugih centara moći, primjerice, u Aziji, a unutar zemlje jako je slabila srednja klasa i pretjerano su rasle razlike u zaradama. Kako joj imperij slabi, tako i vrijednosti koje je davno isticala kao svoje, kao one čiji je zaštitnik, a to su univerzalizam, liberalizam, sloboda, autonomija sudstva, autonomija sveučilišta, sloboda medija… polako blijede. Ostatak svijeta vidio je u Americi suprotnost onoga što je propovijedala.
Trump je rekao tijekom svog prvog posjeta Bruxellesu: “Mi ne trebamo NATO, vi trebate NATO, mi ne trebamo vas, vi trebate nas.” Ali, Todd je 2002. napisao: “Svijet ne treba Ameriku, nego Amerika treba svijet.”
Činjenica je, međutim, da Amerika više nema niti jednog dobrovoljnog saveznika.
Poraz i grobar Zapada
Emmanuel Todd autor je i na hrvatski prevedene knjige “Poraz Zapada”. Među europskim javnim intelektualcima Todd je postao neka vrsta tužnoga intelektualnoga grobara Zapada, sličnog Oswaldu Spengleru, a fasciniranog moći Rusije potpomognute Kinom. Europu i Ukrajinu vidi beznadno potučenima, a Rusiju favoritom, pogotovo zato što su preživjeli zapadne sankcije. Todd je postao suviše obojen, europski pandan Johnu Mearsheimeru, no svakih toliko zabljesne originalnom mišlju.
Druga knjiga koja je, barem u Bruxellesu, desetljećima citirana u razgovorima o položaju Amerike, a pogotovo otkad je počeo rat za Ukrajinu, je davno objavljena, prevedena na hrvatski, “Velika šahovska ploča”, bivšeg američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Zbigniewa Brzezinskog. Nepregledno je mnoštvo odličnih knjiga o istoj tematici, ali ove dvije, na dva suprotna pola, pomažu stvoriti skicu stanja i konteksta. Brzezinski se javio sa svojim tezama na vrhuncu američke moći, godine 1997., s tezom da je američka dominacija blagotvorna za cijeli svijet, a Amerika nezaobilazna, “indispensable nation”. Kao i uvijek u projekcijama, i Brzezinskom je puno toga promaklo, pogotovo oko Kine, Afrike, Latinske Amerike, ali nije oko Rusije i Europe.
Kad je pisao “Veliku šahovsku ploču” Rusija je bila, i još neko vrijeme ostala, vrlo slaba. Brzezinski je napisao da će Rusija ojačati, a da joj Amerika ne smije dopustiti da zauzme Ukrajinu, štoviše… Da po svaku cijenu treba spriječiti reintegraciju Ukrajine u sferu utjecaja iz Moskve. Ukrajina je, pisao je tada Brzezinski, a činilo se da jako pretjeruje, geopolitčka garancija Europe, jamac sigurnosti Europe. Potpadne li Ukrajina ponovno pod Moskvu, Rusija ponovno postaje imperij i ugrozit će Europu, napisao je. Predvidio je također savez Kine i Rusije. Na te njegove analize danas se oslanjaju mnogi koji govore o važnosti Ukrajine za Europu.
Još samo jedno upozorenje Brzezinskog: Ključno je da Francuska i Njemačka ostanu dva stupa jezgre Europe i nikako ne treba dopustiti da potpadnu pod ruski utjecaj. Kad pogledajmo, Alternativa za Njemačku – koja suštinski zastupa putinovske stavove o beskorisnosti i štetnosti Unije, a navija za Putinovu pobjedu u Ukrajini – postala je najjača stranka u Njemačkoj, jača i od kancelarova CDU-a.
U Francuskoj ne jenjava popularnost stranke Nacionalnog okupljanja, koju predvodi Marine Le Pen, a ona sama ne poriče da je dobivala donacije iz Kremlja. Donacije su lijepa riječ – novac je dobivala, korumpirao ju je Putin, valjda je imao svoje razloge zašto u nju ulaže. Ako Nijemci i Francuzi na sljedećim izborima pruže njima pobjedu, EU će za sve nas za nekoliko godina biti tek jedna lijepa, ali sve dalja uspomena. Bit će treptaj u inače teškoj europskoj povijesti, jedan “glitch” harmonije i zajedništva u historiji podjela i nasilja. Dakle, budući izbori u te dvije zemlje, a pogotovo oni u Njemačkoj, bit će doslovno odlučni za budućnost Unije. Ostanu li okolnosti kakve su sada, AfD bi poslije sljedećih izbora mogao biti koalicijski partner, a za dva izborna cikusa, možda i pobjednik.
Duboki rovovi
Što, dakle, u ovim nepovoljnim okolnostima i izgledima, Europa, zajednica europskih država, ima pred sobom? Imperativ je obrambena autonomija i pomoć Ukrajini. Da se to ostvari, ometaju hibridne operacije iz Rusije od propagande do sabotaža. Duboki se rovovi kopaju oko poljoprivredne politike, zelene agende u industriji te oko migracija. Imperativ pomoći Ukrajini nametnut će težak financijski teret svim zemljama, makar će, na to se računa, biti i prilika za tehnološki razvoj. Bijes i razočaranje građana zašto Europa nije i dalje najbolja, sigurna, bogata, bit će sve jače.
Bude li sreće, Europa će naći dobrog partnera u Indiji, ali i mnogim drugim zemaljama koje će ostati visiti između novih blokova multipolarnog svijeta, a pozitivni primjeri su trgovinski sporazumi s Indonezijom i Merocosurom.
Zamislimo najbolji scenarij, a to je da će Ukrajina postati članica oko 2030. ili nešto poslije. I Europa i Ukrajina tada bi bile sigurnosno zbrinute, a moć Unije povećala bi se i proširila. Europa ne bi bila imperij, ali bi bila teritorij koji se izborio za sebe. Već sada se vide promjene nastale zbog pritisaka na Europu. Najočitije su na sjeveru i na istoku Europe, gdje je hibridni rat najintenzivniji. Zbog složenih povijesnih i društvenih okolnosti, Mađarska, Slovačka i Češka su zemlje u kojoj je Rusija uspjela u nametanju svog narativa. Taj narativ obilježava prezir prema Europskoj uniji, uvjerenje da je Ukrajina neodgovorno izazvala rusku agresiju, ili da je kriv NATO, zatim omalovažavanje briselske administracije kao beskorisne birokracije, ruganje slabosti Europske unije u pitanjima obrane, a kad se odluke donesu, užasava se nad militarizacijom. Nasuprot tim slabostima, izrasta virilan lik Vladimira Putina, predstavljenog kao žrtva licemjera Zapada, kao državnik mimo svoje volje gurnut u rat u Ukrajini, “tamo u Kremlju zna se tko je to, tamo kažu ‘popu pop, a bobu bob’, a ne kao u Europi…”.
Iako svaki euroskeptik smatra da je do takvih zaključaka došao vlastitom pameću i kritičkim razmišljanjem, nije posve tako. Omalovažavanje “birokracije”, “glupe” Kaje Kallas, “glupe” Ursule von der Leyen, “glupih” pravila nastalo je zbog stvarnih slabosti, ali i zbog ruskog truda. Slabosti reflektiraju rast antisistemaštva i populizma u zemljama članicama, šok nakon prestanka transatlanstskog savezništva, šok agresivne Rusije u partnerstvu s Kinom, a sve to u ambijentu slabljenja svih nadnacionalnih institucija od UN-a, do onih dogovorenih u Bretton Woodu. Najotpornije, najjače zemlje sada u EU-u, su nordijske (u okviru NATO-a ne zaboravimo Norvežane), dakle, Šveđani, Finci, Norvežani, Danci. Oni se ne daju i, između ostalog, najotporniji su na propagandu iz Moskve – s Baltima i Poljacima, oni su sada tvrđava Europe. Ne samo vlade, nego tamošnja društva stoje uz Ukrajinu, nisu kupci Putinova narativa. To je neka vrsta nove jezgre Europe.
Francuska i njemačka vlada drže proeuropski smjer i ako Ukrajina počne dobivati rat, utjecaj dvije velike proputinovske formacije, AfD-a i Nacionalnog okupljanja, slabit će, kao i podrška proruskim snagama u drugim zemljama članicama. Velika Britanija neće biti proputinovska bez obzira na to tko će biti na vlasti. No, za nas druge, pa i to gdje će u Europi biti “parkirana” Hrvatska, apsolutno sve – ovisi o ishodu rata u Ukrajini.
