Nekoliko rečenica iz koalicijskog sporazuma na kojem će počivati vlada Friedricha Merza uzbunile su posebno male članice EU-a. Ovo je jedno od pitanja na kojem će se pritiskati Hrvatsku, ali kako sada stvari stoje, u ovom poretku stvari, na ovim pravnim temeljima, nema načina da se mali slome. Za poslije ćemo vidjeti.
Te rečenice nalaze se u sklopu dijela o budućem proširenju EU-a, a pasus glasi ovako: “Proširenje EU-a mora ići pod ruku sa sposbnošću EU da apsorbira nove članice. Stoga nam je potrebna unutarnja konsolidacija i reforma EU-a, najkasnije sa sljedećim proširenjem, kako bismo ojačali njezine institucije.”
Sad slijedi sporan dio: “Načelo jednoglasnog odlučivanja koje se zahtijeva u nekim slučajevima već sada priječi sposobnost bloka da provodi svoje politike”.
I dalje: “Načelo konsenzusa u Europskom vijeću ne smije postati kočnica u donošenju odluka. To se načelno odnosi i na preostale odluke za koje je potrebna jednoglasna odluka u Vijeću EU.”
Na ovo je najprije ukazao Frankfurter Allgemeine Zeitung, uz konstataciju da će ovih nekoliko rečenica odrediti njemačku vanjsku politiku narednih godina. Prema FAZ-u, sam sustav glasovanja država članica (tj. Vijeća) koči EU u donošenju odluka, a konkretno oko proširenja Unije. To je točno.
Poljska kultura svađa
Do sada smo vidjeli kako su Grčka, a kasnije Bugarska sprečavale Makedoniju na europskom putu, ali nikom od važnih nije bilo do te zemlje dovoljno stalo da se za njih pokrenu planine.
Paralelno s time, Albanija i Crna Gora napreduju u prilagodbama koje vode članstvu, i da smo u vakuumu, a ne u ovoj stvarnosti, relativno brzo bi postale članice.
Već i sada je potrebna akrobatika da se zaobiđe veto koje Viktor Orban udara kad se pokuša čvrsto stati prema Putinu. Ako se prime Albanija i Crna Gora, tada bi se povećao broj članica koji bi imao veto na 29. Zamislimo da se primi i Ukrajina i Moldava, bilo bi to 31 prilika za veto. Ako se učlane i BiH, Srbija, Makedonija i Kosovo, tada bi to bilo 35 mogućnosti da se blokira određena odluka, prenio je FAZ nešto o čemu se već godinama razgovara u Bruxellesu. Ali, dok ima šanse za članstvo Crne Gore i Albanije, prva prepreka pokazat će se na slučaju Ukrajine.
Mnogi neće biti za primanje Ukrajine. Razlozi za primanje Ukrajine, pa i sada nakon što je natjerana na kapitulaciju, prevladavaju, a tiču se ljudskog kapitala i sigurnosti. Ukrajina ima obučenu i jaku vojsku, koja može biti srž buduće europske obrane, ima veliki ljudski potencijal i to prevladava u procjeni koristi članstva Ukrajine za Europu. Ali, veto na njeno napredovanje mogu udariti proputinovske vlade u Mađarskoj i Slovačkoj, no i siromašnije zemlje koje bi ostale bez dotoka fondova jer bi, logično, lavovski dio bio namijenjen velikoj Ukrajini.
Nebitno je za sada u kakvom bi se obliku primila Ukrajina, ali najvjerojatnije prema ciparskom. Cijeli Cipar je u EU, ali u stvarnosti isključen je dio pod turskom upravom.
Kad će se primiti Ukrajina, mnoge zemlje, pa i Hrvatska, postale bi neto kontributori u europski proračun. Doduše, Hrvatska je ionako na rubu i uskoro bi to postala i bez Ukrajine. Ali, primjerice, da se prime zajedno Crna Gora i Ukrajina, Crna Gora bi bila i neto uplatiteljica u europski proračun.
Veto se jako rijetko potezalo prije ulaska istočno i srednjeeuropskih zemalja u EU, 2004. godine. De Gaulle je udario vetom dva puta oko Velike Britanije, ali u pravilu sporovi su se rješavali prije posljednje instance veta. Prvi su se vetom počeli, odmah nakon proširenja, nabacivati Poljaci, jer su, kako su mi objasnili poljski briselski dopisnici, kulturu stalnih svađa iz Sejma prenijeli u Bruxelles. Ali, s mađarskim stalnim prijetnjama vetom kad bi na stolu bilo nešto nepovoljno za Rusiju, direktno ili indirektno, to je dobilo novu dimenziju.
Prema najvažnijem dokumentu EU-a, Ugovorima, odluke se donose kvalificiranom većinom. To znači da 55 posto članica koje predstavljaju najmanje 65 posto stanovništva EU-a trebaju podržati ili odbaciti prijedlog. Zato za Nijemce, Francuze, Poljake, Talijane, Španjolce, ima smisla odlučivanje kvalificiranom većinom i zato će Njemačka, uz Francusku, na tome raditi. Makar, prema najnovijim signalima, vrata za Crnu Goru i Albaniju, nisu zatvorena. Koji bi to bio plus za EU! Svi govore da se raspada, a ipak ove zemlje nalaze unutra nešto što ih privlači, a nije to novac.
No, oko veta: U tzv. osjetljivim pitanjima traži se jednoglasnost. To su porezi, socijala, proširenje, i zajednička vanjska i sigurnosna (i obrambena) politika. Velike članice smatraju da takva jednoglasnost nema smisla. Orbanovo sustavno protivljenje povod je nervozi velikih članica, ali ne zaustavlja se na tome. Jednostavno, dok se dođe do bilo kakve odluke, dok se zadovolje različiti zahtjevi, odluka se razvodni. Zato se prigovara da je Europska unija slaba i spora, a pogotovo sada kad sve trese kao najgori potres. I kad treba biti brz i pametan, ako želimo preživjeti.
Sve to mi mali razumijemo, ali ipak neće moći tako, jer bi se poremtila formula po kojoj mali trebaju biti dovoljno zadovoljni. Ne, morat će se biti kreativniji.
Mali ne smiju strahovati
Prvo, da bi se izglasao prestanak jednoglasnog odlučivanja, to treba odlučiti jednoglasno. To se neće dogoditi, jer mali nisu toliko ludi da glasaju protiv samih sebe. Dobri odnosi velikih i malih u Europskoj uniji počivaju na ravnoteži koja glasi: Velike zemlje moraju biti jako zadovoljne, a male moraju biti dovoljno zadovoljne. Ali, mali ne smiju biti u strahu.
Primjerice, EU je u fazi da obožava Aleksandra Vučića. Svi ga vole, od Ursule von der Leyen, do Poljaka Donalda Tuska i do Macrona. Vole ga ne samo zbog nade u litij, nego zato što smatraju da održava stabilnost na Balkanu. Jedini koji su kritični, uz Hrvatsku, su Balti i Nizozemci. Zamislimo da ovakav Beograd, u kojem obični ljudi od očaja više ne znaju što će, poželi brzu traku članstva u Uniju.
Da je u Beogradu netko kao što je bio Zoran Đinđić, članstvo Srbije bilo bi u interesu Hrvatske. Ovako nije, pa neka lijepo veto ostane u ladici. To je jedno od aduta koje imaju mali kad će ubuduće pregovarati s velikima o reformama u Europskoj uniji.
