Gdje smo, mi Europa, sudeći prema razgovorima koje međusobno vode ljudi na vrhu? Velika je transformacija u tijeku. Nije više samo postavljanje dijagnoze, pitanje koje nam sad visi nad glavom glasi – “kako”? Kako se organizirati? Faze tog razvoja pratimo kroz velike sigurnosne konferencije, od kojih se u Pragu upravo završio GLOBSEC Forum, ove godine pod naslovom “Globalna sistemska transformacija – rješenja 21. stoljeća za izazove 21. stoljeća”. Taj forum je niže globalne važnosti od, također godišnje Münchenske konfercije, ali na GLOBSEC-u je fokus na zemljama istočne i srednje Europe, dakle, maksimalno relevantan za Hrvatsku. Velika pitanja promatrana su kroz prizmu manjih zemalja, pa se njihovi stavovi bolje vide.
Za Hrvatsku su važna sigurnosna pitanja na istočnim granicama EU-a, od Finske do Rumunjske, koja se prelamaju i kroz zemlje bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj još nema širokog razumijevanja u javnosti da mir u regiji nije zajamčen, a da bi negativne promjene na istočnim granicama Europe mogle biti jako opasne. Glavna tema, relevantna za Hrvatsku, jest kako naći svoje mjesto u velikom preslagivanju. Koji su nam, dakle, markeri?
Šira slika jest pogled na rat u Ukrajini. Prošle godine na sigurnosnim konferencijama, pa tako i na GLOBSEC-u, još se govorilo o mogućem kraju rata. Ove godine to nikom nije palo na pamet. Rat u Ukrajini, zaključili su upućeni govornici na konferenciji u Pragu, bit će rat iscrpljivanja dvije strane. Ne računa se na slabljenje Putina, ne računa se da bi eventualni Putinov nasljednik bio suradljiviji, ne računa se na pad podrške ratu u Rusiji. Ali, istodobno, svi su svjesni da Ukrajina snažno obrambeno jača i svi priznaju da se pozicionirala kao neophodan partner Europi.
Ukrajina sebe shvaća kao jaku te traži odgovarajući status u europskoj zajednici država. To se reflektirao i u Pragu na konferenciji, na razgovorima o proširenju EU-a na Ukrajinu i Moldovu, a potom se otvarilo i pitanje i članstva država iz naše regije…
Sporo, ali naprijed
Kad se unutar Unije govori u daljnjem proširenju, stalno se otvara pitanje prava veta i sudjelovanja malih država u upravljanju Europskom unijom. To je za Hrvatsku izrazito problematično. Ta problematičnost i trzavice koje će iz toga izaći u Bruxellesu, postajat će sve teže. No, baš o tome se vodio razgovor na panelu o primanju Zapadnog Balkana u EU. Bivši austrijski ministar vanjskih poslova, i kratkotrajno kancelar Alexander Schallenberg, potapštao je srpsku političarku Anu Brnabić po ruci i rekao da “u budućem proširenju moramo ostaviti prošlost iza sebe”, aludirajući valjda na Gavrila Principa i ubojstvo Franje Ferdinanda, kraj Monarhije, početak Prvog svjetskog rata. Kao, to nema veze, i Njemačka je prešla preko Sudeta kad se primala Češka, pa i sadašnje EU države trebaju preći preko partikularnih interesa kad je riječ o primanju novih članica. No, glavna je novost u odnosu na prošlu godinu da sad svi akteri traže implementaciju, konkretne akcije. Glavni dojam je umjereno optimističan.
Ovaj dio Europe, istočni i srednji, predstavljen na GLOBSEC-u, traži stratešku autonomiju u pitanjima sigurnosti i obrane te razvoj industrije koji to podržava. Ne samo da to traže, nego su dijelovi te konstrukcije već postavljeni i s tih se pozicija razgovara. Srednja i istočna Europa doslovno gura veliku europsku transformaciju. Govornici su često bili brutalno otvoreni, nema tu iluzija, sav je fokus na kako dalje, kako što brže uspostaviti učinkovitu obranu, dignuti industriju.
Da ponovimo dijagnozu kako ju je definirao jedan od govornika na mnogim panelima i debatama: “Gotovo je doba jeftine energije iz Rusije, jeftine robe iz Kine i jeftine sigurnosti iz Amerike. To već svi znaju, i sad se gleda kako se tko snalazi, što je tko napravio”. Novi okvir u kojem svi konkretno razmišljaju je kako naštimati cijeli sustav Europske unije da funkcionira. To je to “sistemsko prilagođavanje” koje se pojavilo i u naslovu ovogodišnjeg GLOBSEC-a. Uglavnom, Europa se ipak pomiče naprijed, ali sporo i uz velike troškove.
Nad svime pak je kao otvoreni kišobran bilo pitanje odnosa Amerike i Europe, koje se također promatra bez iluzija, a to znači da se Amerika apsolutno želi zadržati kao partner, ali ne kao romantični partner, da se tako izrazimo. Ono što je uveo predsjednik Trump kao novi američki standard prema Europi i svijetu, “kako ti meni, tako ja tebi, nema ništa badava, sve se plaća, gdje tu mene ima”, ili, finije rečeno, transakcionalni odnos, sad je standard i u razmišljanjima govornika iz srednje, istočne i sjeverne Europe. Svi znaju da je Europa snažno ovisna o Americi, u modelima umjetne inteligencije, makar, istaknuto je, postoje srednjeročni planovi osamostaljenja.
Na jednom od panela, bivši glavni tajnik NATO-a, Rasmunssen rekao je: “Trumpu nije trebalo dati Nobelovu nagradu za mir, ali trebamo mu dati Schumanovu medalju, nagradu za doprinos ujedinjenju i napretku Europske unije”. Taj sarkazam dobro je odjeknuo u publici. Ono što su mnogi tražili je političko liderstvo, i to se ponavljalo, od Ukrajinaca do govornika iz regije Zapadnog Balkana, pogotovo ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Elmedina Konakovića, koji je jasno izrazio preferenciju za Europu, a ne Ameriku. U biti je i neobično da se Europa kreće naprijed, čak i bez liderstva.
Nije to naš rat…
Također, krajnja otvorenost govornika vidjela se u razmišljanjima o zajedničkoj budućnosti. U debatama se pojavio moment na koji bi se u Hrvatskoj trebala obratiti pažnja: govorilo se kako NATO treba napredovati s onim zemljama koje žele suradnju. Postojat će, kako je duhovito najavio bivši glavni tajnik NATO-a Rasmunssen, tzv premium. zemlje, koje su voljne sudjelovati i plaćati i razvijati se industrijski, obrambeno, sigurnosno, ali i zemlje drugog reda važnosti u NATO-u, odnosno one koje se prenemažu “nije to naš rat, mi smo pametni, ostat ćemo po strani, ne znamo točno što bismo, vidjet ćemo…”.
Ta pretplata na premimum, prema govornicima na Globsecu, je pet posto BND-a odvajanja za obranu.
Kad smo već kod toga, govornici nisu imali niti najmanju dilemu da Rusija ostaje za dugo vremena velika strateška opasnost za sigurnost Europe, a pogotovo sada kad više nema neupitno prijateljske Amerike. Ovako je to rekao Davyd Aloian, iz ukrajinskog ministarstva obrane:
“Rusija sada izdvaja 30 posto BND-a za ratnu industriju. Pretpostavimo da se sutra proglasi primirje. Mislite da će se vratiti na to da proizvode lade? Neće. Kao što će i svako ublažavanje sankcija iskoristiti da jačaju vojsku”.
Postavilo se i pitanje financiranja protudronskog zida na istoku Europe. Sve zemlje istoka Europe tražit će, rečeno je na jednom panelu, da se u narednom dugoročnom zajedničkom proračunu 2028.-2034., znatne sume izdvoje za obranu istočnih granica. Kako će zemlje koje nisu izravno izložene biti protiv toga, ovo će biti predmet velikih diskusija. U međuvremenu, neke zemlje, kao Litva, imaju bilateralne sporazume s Ukrajinom, koja pomaže njihove obrambene kapacitete.
Ministar vanjskih poslova Litve, Kestutis Bydris, upozorio je na sve prisutnije incidente i sabotaže na istočnom krilu NATO-a, cijelim potezom istočnih granica EU-a. No, zbunjujuće je kad ukrajinski dronovi, ometani i preusmjereni od ruske obrane, padaju na ozemlje zemalja članica NATO-a i EU-a.
“Znamo da se radi o ometanju. Znamo o čemu se radi. Preusmjeravanjem ukrajinskih dronova nastoji se stvoriti pritisak kako bismo posredno napravili pritisak na Ukrajinu, što odbijamo. U potpunosti podržavamo napore ukrajinske obrane”.
Nova ukrajinska samosvijest
Uglavnom, posvuda se ističe veliki razvoj ukrajinske obrambene industrije i snage ukrajinske vojske, trenutačno jedne od najjačih u svijetu. Ukrajinska vojska sada ima oko 900 tisuća vojnika, a nakon rata, planirano je da se zadrži 800 tisuća. Moderniziranje vojske prema NATO standardima gotovo je dovršeno.
Na Ukrajinu se gleda kao na glavnu točku europske obrane, ali i zemlju od koje zemlje Europske unije moraju učiti, budući da nitko nema iskustvo u ratovanju dronovima, upotrebi umjetne inteligencije u ratovanju i raznim kompleksnim elektroničkim sustavima. Govornici su samorazumljivo govorilo o tome da Ukrajina zapravo modernizira europsku obranu, i tko se s njima poveže, ojačat će. Kako se Amerika povlači, rekli su, raste uloga Ukrajine.
Ne vidi se, međutim, kraj rata. Govornici iz Ukrajine i istočne Europe stalno su naglašavali da je ključna brzina prilagodbi, nije bilo niti jednoga da nije spomenuo kako u Europi moramo mnogo brže nego ranije. Brzina je imperativ. Navedeni su razni modeli suradnje EU-a i Ukrajine, a ističe se suradnja u istraživanju i inovacijama, modeli u kojima bi ukrajinski inženjeri bili spareni s proizvodnjom što bi fizički bila smještena u Europi, i nakon toga – komercijalna ekspoatacija.
Problem su detektirali u fragmentaciji interesa diljem Unije. Nemaju svi isti pogled, isti prioritet, a niti iste strahove. Fragmentirana je i vrlo raznolika proizvodnja, a birokracija, skupa energija, i lanci opskrbe koje se ne smatra posve sigurnim – prejaka je primjerice ovisnost o kineskim sirovinama – veliki su problemi, već ranije detektirani, ali još ne riješeni. Sve to usporava jačanje europske obrane.
No, neke zemlje istočne Europe rješavaju barem dio problema bilateralnim sporazumima s Ukrajinom, i tako jačaju obranu. Sa svoje strane, sugerirao je jedan ukrajinski govornik, Ukrajina pruža potpunu uslugu svojim europskim partnerima. Drugim riječima, čuva ih s Istoka.
No, ta situacija očigledno je stvorila i novu ukrajinsku samosvijest. Ona se vidi iz nastupa njihovih govornika na panelu. Opipljivo je, očigledno je, da Ukrajinci odlično znaju što govore do mjere da im je teško nama ostalima objašnjavati da su dva i dva četiri, a četiri i četiri osam. Naprosto dolaze s terena na kojem se odvija njima nametnuti rat koji ih nije uništio, nego ojačao, i jasno im je, ali i mnogima iz istočne i srednje Europe, da je potpuna vojna, sigurnosna, ekonomska integracija Ukrajine neminovina. To jest: rat jest sigurnosni problem Europe, ali je Ukrajina postala ključ sigurnosti Europe. Tko koga više treba, da li Europa Ukrajinu ili Ukrajina Europu, o tome je bilo par doskočica u razgovorima. No, prema istraživanjima javnog mnijenja prezentiranim na panelima, čak 70 posto Europljana podržava stvaranje europske vojske. Doduše, građani vjerojatno ne znaju što to podrazumijeva.
Postupno pridruživanje
Što se tiče članstva Ukrajine u EU-u, nerealno je očekivati isti tip pregovora i pristupnog procesa kao, primjerice, za Albaniju ili Crnu Goru, ili za proces koji je prošla Hrvatska. Ukrajina nastupa kao strateški partner koji traži svoje mjesto, slično kako bi, kad bi to htjela, nastupala Velika Britanija. Pitanje je, također, da li bi takva Ukrajina uopće pristala na dubinske promjene, na kritike za korupciju ili za prevlast oligarha u nekim segmentima, na kontrolu financijske pomoći i slično. Hrvatska je morala ispuniti do najmanjeg zareza obveze iz predpristupnih pregovora, a svejedno imamo u našoj stvarnosti, goleme nedostatke u funkciniranju institucija, i u pravosuđu.
Ukrajina je u ratu koji će tko zna koliko dugo trajati, tako da sigurno nema dovoljno razvijene institucije ili funkcionalno pravosuđe. No, baš zato jer su u ratu, i jer su se oduprli i preživjeli i jer se još bore, teško im je prihvatiti kritike. Zato se već dugo u Bruxellesu razmišljalo o pragmatičnom rješenju za približavanje Ukrajine i ono je u temelju prijedloga Friedricha Merza o djelomičnom, postupnom pristupanju Ukrajine Uniji. U tom polučlanstvu Ukrajina bi imala pristup fondovima, tržištu, razmjenama, debatama, ali ne bi imala puno pravo glasa u institucijama.
Predsjednik Zelenski odbio je taj prijedlog (Andrej Plenković podržao je Zelenskog, a ne Friedricha Merza). S druge strane, ranije najave hitnog primanja Ukrajine u EU, do godine 2027. nitko ne shvaća ozbiljno. To ipak nije moguće.
Srbija modernizator!?
Što se tiče debate o proširenju na Zapadni Balkan, mogli smo mnogo naučiti. Najprije, sudionici debate, ministri vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije iznimno su upućeni i realni. Dakako da oni znaju da je Ukrajina bitnija od njihovih zemalja, ali upozoravaju da ako ih neće Europska unija, ima tko će zauzeti prazno mjesto – Rusija ili Kina. To je vrlo jak argument, kao uostalom i apsurdna situacija da se razgovara o primanju Ukrajine i Moldove, a da bivša Jugoslavija ostaje kao nekakav neželjeni otok u europskom moru.
Uglavnom, zemlje iz naše regije podržavaju, čini se, Merzov “daj što daš” model, u nedostatku boljeg, tj. perspektive punopravnog članstva. No, zanimljiv je bio nastup predsjednice Narodne skupštine Srbije, Ane Brnabić, koja nema ništa protiv parcijalnog članstva. Podržala je ideje koje u EU guraju velike zemlje u smislu postizanja efikasnije Unije, a to su, primjerice veliko ograničenje prava veta i ograničenje broja povjerenika u Europskoj komisiji. To je pozicija u korist bolje, modernije Unije, ali da se male zemlje odreknu prava veta, pa da se Hrvatska nađe u istoj poziciji s agresivnom Srbijom, s time da se Srbija promovira kao modernizator – e, to neće ići.
Zamislimo samo…
Naime, ako Ukrajina uđe kao velika, ravnopravna članica, u EU će nastati nezabilježeni potres, ali ne nužno negativna obnova nakon potresa. Ali, ako uđe ovakva Srbija, Vučićeva, tko je na dobitku, osim Rusije i Kine?
Uglavnom, istočna i srednja Europa, pokazalo se u ovim debatama, mnogo je tvrđa i realnija od jezgre starih zemalja, mnogo izravnija, sve je jasnije posloženo, nešto se započelo, ali na europskoj razini, još se posrće u realizaciji.
