Da je prošli tjedan pala Europska komisija, posljedice bi osjetili i oni koji zagovoraju predsjednicu te europske vlade i oni kod nas koji Von der Leyen – jer sigurno sve znaju bolje – zovu “glupa Ursula”. Potres bi bio tako velike magnitude da bi se svi našli leđima na zemlji.
Vraćamo se na Von der Leyen jer šefica Komisije nije izašla iz konfrontacije s Europskim parlamentom jača, nego politički oslabljena. Iz njezina kabineta govore da se na jesen više nitko neće ni sjećati pokušaja opoziva, ali nije tako. Jedna na drugu, kritike na Von der Leyen talože se i rastu. Da je generalna situacija malo lakša, malo manje opasna, Von der Leyen bi se još jače “ljuljala”, a možda i ne bi izdržala još tri godine do kraja mandata.
Kritike upućene Von der Leyen
Ipak, što bi bilo da je pala? Gdje bismo bili u ovom momentu? Tko bi prošlog vikenda primio na znanje Trumpovo povećanje carina, tko bi imao ovlasti voditi pregovore s Amerikancima? Da je nastupio interregnum između dvije garniture Europske komisije Trump bi mogao povisiti carine i za sto posto. Formirala bi se prijelazna uprava, ali snaga i utjecaj tog provizorija bili bi beznačajni. Amerikanci bi tu prijelaznu ekipu s pravom pitali – oprostite, ali tko ste vi?
Dok bi se države članice snašle i najavile Americi da su zainteresirane, osnovale timove, skupile sve dokumente, počele atomizirane pregovore, i to prema rasporedu i dnevnom redu koji im možda ne odgovara, već bi milijuni radnih mjesta, stotine tisuća biznisa u Europi bilo ugroženo ili propalo. Giganti poput Rheinmetala bi klecali, svi europski izvoznici bi ludili – a sav taj kaos nastao bi samo po pitanju carina. Gdje je sve drugo… To je bio i razlog što smjena Ursule von der Leyen i pad Komisije uopće nisu dolazili u obzir. Ali, nije sve gotovo jer šefica Komisije više ne može reći da nije upozorena koliko je veliko nezadovoljstvo njezinim stilom uprave. Politički, kritike upućene Von der Leyen odnose se na poštivanje procedura, na ono što Europski parlament vidi kao grabež ovlasti, na nedovoljnu suradnju s institucijama i na političke odluke, na koje, zapravo, nema pravo.
Među takvim političkim odlukama najviše je bila kritizirana pretjerana podrška Netanyahuu u vojnoj akciji u Gazi, usprkos posve drukčijem raspoloženju u dijelu zemalja članica – a Europska komisija djeluje u ime zemalja članica. Primjedbe na nju vrlo su česte i među službenicima u Komisiji. Navodno, Von der Leyen bude negdje u službenom posjetu ili na konferenciji i iskoči s najavama financiranja o kojima nikad nije bilo riječi, no koje je ona taj tren smatrala politički oportunim.
To redovito stvara mašineriji Komisije goleme probleme jer onda svi upru i traže način da se dato obećanje izvrši, nađu sredstva, preliju iz jedne stavke u drugu, a istodobno da se ne prekrše procedure i ne oštete ni oni od kojih se uzelo. To je sve trošenje sredstava i vremena, a nepotreban posao, kojeg bi službenici bili pošteđeni, da njoj nije izletjelo iz usta.
Nije baš da je vole tamo. U prvom mandatu naslijedila je Jean-Claudea Junckera, luksemburškog političara, kojeg su službenici izrazito poštivali, iako je imao manu da je volio zaviriti i onda dugo viriti u čašicu. Ali, bio je vrhunski kompetentan, nije bilo detalja niti velike slike koju nije poznavao, Komisiju je poznavao u najmanji kotačić. Odluke koje je donosio odlikovale su se zdravim razumom, a opet, slagale se u viziju kakva treba biti bolja Europska komisija.
Makar, treba reći da je upravo Juncker postavio temelje ovakvoj Europskoj komisiji, više političnoj nego što je trebala biti.
Prije nego što to opišemo, samo kratko: Von der Leyen je bila prozvana za nejasne odnose s kompanijom Pfizer, zatim za zloporabu izvanrednih ovlasti kojima je pogurala 150 milijardi eura za naoružanje, putem instrumenta koji se smije koristiti samo u slučaju ekonomske nužde. I konačno, inicijator Prijedloga za opoziv, zastupnik iz rumunjske krajnje desne i proputinovske stranke AUR, optužio ju je za miješanje u rumunjske i njemačke parlamentarne izbore. (U Njemačkoj, na štetu AfD-a).
Usput, Europski sud u Strasbourgu još uvijek traži od Komisije njezine SMS poruke sa šefom Pfizera, tako da taj predmet još nije ad acta. Iz tog glasanja spomenimo još samo da su grupacije na krajnjoj desnici i ljevici glasale za opoziv, a da su ostali većinski stali uz Von der Leyen jer bi alternativa bila katastrofa. No, upozorili su je da je to zadnji put. Naglasimo još da je stranka Fratelli d’Italia stala uz predsjednicu Komisije! Dakle, utjecaj Giorgie Meloni dodatno jača.
Jedini koji su listom bili uz Von der Leyen, bili su zastupnici EPP-a. Što bii se konkretno dogodilo da je opoziv bio izglasan, a Von der Leyen i Komisija protjerani? Slično se zbilo samo jednom, kad je 1996. godine nakon tri godine pala Europska komisija koju je vodio Luksemburžanin Jacques Santer, i to zato što je bivša francuska premijerka, a tada povjerenica Edith Cresson godinama slobodno uzimala iz blagajne, a od svih primjera najviše je odjeknulo što je lažno prikazivala mjesto troška te obiteljskom prijatelju zubaru, kojeg je angažirala kao politčkog savjetnika, uplaćivala krasne iznose.
Kultura zamračivanja
Teško je danas zamisliti kakva je 1990-ih godina bila kultura zamračivanja javnih sredstava i u Francuskoj i u Bruxellesu. U Francuskoj se to proteglo i u 2000-e. Ležernost francuskih političara s javnim sredstvima bila je zapanjujuća, a samorazumljiva. Skrivanje od javnosti, kao da se radi o neugodnosti, a ne kriminalu, bilo je dio kulture. Ako je i došlo do sudskog procesa, to bi se, kao u slučaju optužbi protiv predsjednika Jacquesa Chiraca dok je bio gradonačelnik Pariza, razvodnilo i raspalo. Politička kultura počela se mijenjati tek kad je 2007. godine pravosuđe izdržalo u optužbama protiv bivšeg predsjednika Sarkozyja koji sada nosi nanogvicu.
A u Bruxellesu! Budući da je, davno prije, odlazak u Bruxelles iz nacionalne politike bio kao prognonstvo u provinciju u doba rimskog carstva, (“broeksele” na staroflamanskom znači “kuća u močvari”), svim službenicima davane su goleme povlastice. Gledalo se kroz prste kod takvih prijestupa. Tko bi ih trebao goniti, zar belgijska policija? Uglavnom, to što je Edith Cresson krala nije bilo neviđeno i rijetko, tako da se ona sama bila baš iznenadila kad su je prozvali pa je tvrdoglavo odbijala odstupiti.
Zbog toga je, slijedom događaja, povukla cijelu Komisiju za sobom. Prethodno, zviždač, jedan tvrdoglavi Nizozemac, upro je u tvrdnji da je neispravno to što je Cresson krala, a onda su se uključili mediji. Najvažnije za pamtiti iz tog primjera je da se pad Santerove komisije odvio zato što je narasla antipatija javnosti prema krađama, zato što je skandal dugo trajao, a istodobno, Europski parlament htio je pokazati da ima snagu u odlukama, a Jacques Santer od početka je bio slab predsjednik Komisije. Također i zato što pad Komisije ne bi izazvao potrese.
Junckerova ostavština
Godina 1999. bila je izuzetno mirna i ugodna. Nikakvi ratovi, nikakve krize, sve napreduje, Europa raste, transatlantski odnosi idilični, Rusija slaba, Kina slaba. Poslove je od Komisije preuzela prijelazna uprava, uslijedila su dva uspješna mandata Talijana Prodija pa dva mandata Portugalca Barrosa, i onda – Juncker. On je taj koji je zamislio i stvorio uvjete da Komisija bude više politična kako bi bila jači pandan Europskom vijeću, tj. zemljama članicama. Bez jake Komisije bilo bi tko jači, taj kvači u odlukama u Bruxellesu, dakle, uvijek bi bilo po volji najjače zemlje članice u Vijeću. Namjera je bila autentično proeuropska i trebala je riješiti veliki prigovor javnosti prema Bruxellesu, a to je da je Komisija puna birokrata i birokratskog mentaliteta. Juncker je htio da Komisija živne, reflektira političku stvarnost.
No, izvedba malo škripi. Naime, u dugom razdoblju koliko desni centar, tj Pučani (EPP) imaju vlast u Bruxellesu, napunili su Europsku komisiju i povezane institucije svojim kadrovima. Nigdje kao u Bruxellesu čovjek tako jasno ne shvaća da su stranke svojevrsne burze rada. Stranačka pripadnost sve više određuje šanse za uspješnu karijeru na srednje i niže rangiranim pozicijama u Bruxellesu: od visokih državnih službeničkih pozicija do pola unutra – pola van pozicija posebnih predstavnika, izaslanika i savjetnika.
Sve stranke igraju tu igru, i to usred Bruxellesa. Treba akomodirati i one koji su u grupaciji Socijalista, i Zelenih, naravno, Liberala, a odnedavno i ovih desno od desnog centra, kojih su se dosad čuvali. Evo, primjer je u Europskom parlamentu ECR, a to je grupacija desnih konzervativaca. S njima će se surađivati, sto posto, iako to znači normalizaciju Fratelli d’Italia koji se ne stide Mussolinija, a trebali bi. Ni nama ovdje ne bi to trebalo biti svejedno.
Politička imenovanja
Postavljanjem ljudi iz vlastitih redova na mjesta u javnoj administraciji stranke kapilarno proširuju svoju mrežu i utjecaj unutar briselskih institucija. Međutim, ipak je najveći broj onih iz EPP-a jer su se oni u namještanju pokazali najspretnijima.. Iako će Ursula von der Leyen i ubuduće napraviti ustupke drugim grupacijama, u prvom redu Socijalistima, mašina Europske komisije natopljena je kadrovima njezine grupacije. Politička imenovanja su česta, a to bi moglo doći glave onome u čemu je Komisija – bez premca – najbolja, a to je kompetentna javna uprava. Za sada su ti – koje mnogi posprdno nazivamo briselskim birokratima – vrhunski, ne svi, ali mnogi su uistinu tako dobri da bolji ne mogu biti. No, ono što ih potkopava su politička imenovanja. To može doći glave.
Ne mislim da je toliki problem da su šefovi Europske komisije, pa tako i Von der Leyen, imenovani a nisu prošli izbore, zato što za nju demokratski odgovaraju predsjednici država i vlada zemalja članica, a oni jesu izabrani. Problem je u politizaciji, dominaciji jedne stranke i gubljenju iz vida opasnosti koje to nosi. Zbog takve prevalencije političkih istomišljenika valjda se i Ursula von der Leyen osjeća u postupcima sigurnija nego što bi trebala biti i iz toga je proizašao niz nesporazuma. Međutim, upozorenje je dobila, i to od partnerskih stranaka, a ne samo od čudaka na političkim ekstremima.
