Otkad je u srijedu, dva tjedna nakon prisilne deložacije, preminula 87-godišnja Maria Carmen Abascal, poznata kao Maricarmen, šanse Pedra Sancheza, koji se u kampanji predstavlja kao zagovornik dijela nezadovoljne populacije koje je simbol postala Maricarmen, i oko čega je došlo do velike mobilizacije i na ulicama, naglo su porasle. Od sada nadalje Sanchez će usmjeriti kampanju isključivo na problem priuštivog stanovanja i obećati rješenje tog velikog problema u nadi da će okupiti manje lijeve stranke i s njima dobiti novi jasniji i funkcionalniji mandat. Tužni događaj smrti Maricarmen, koji se pripisuje stresu zbog deložacije, trebao bi mu pomoći, ako zadrži pozornost građana na tome do 29. studenoga.
Španjolski izbori se posebno pomno prate u EU, evo zašto: uspije li se održati Pedro Sanchez, opstaje nada da bi se pregovori o zajedničkom europskom proračunu (VFO 2028.-2034.) mogli dovršiti do ljeta jer je Španjolska, uz Italiju i Francusku ključna velika zemlja članica što podržava zajednički Višegodišnji financijski okvir. Što je bogatiji i veći i jači VFO, simbolički i stvarno jača je Europska unija.
Sad ili nikad
Ako pak u Španjolskoj dio vlasti postane partija Vox, tijesno povezana s francuskim Nacionalnim okupljanjem Marine Le Pen, oni će gurati svoju zemlju u tom pravcu. Le Pen želi za gotovo dvije trećine srezati francuske kontribucije u briselsku blagajnu i eksplicitno želi veliko slabljenje Europske unije. Stranka Vox, na koju veliki utjecaj ima Amerika, točnije MAGA, također to želi. Desni centar, Partido popular nije na toj liniji, ali uspiju li formirati Vladu, čekaju nas mjeseci lobiranja i natezanja, a VFO će sve više kopniti.
Prema tome, nije da briselski desni centar voli Pedra Sancheza, baš obratno, ne voli. Sanchez se suprotstavlja politici ograničavanja migracija, apsolutno je na strani Palestine i ne želi davati pet posto BDP-a za obranu u NATO-u. Isto tako, protivi se tvrđem stavu EU-a prema Kini kad je riječ o trgovini. Ali, kad je riječ o dvije bitne teme, o budućem sedmogodišnjem proračunu i o Ukrajini, Sanchez je predvidljiv partner i osigurava jedinstvo Unije. Isto tako, Pedro Sanchez najjači je socijalistički lider u EU, iza njega je više osam godina kako vodi četvrtu najjaču europsku ekonomiju, modernu, efikasnu zemlju. Padne li Sanchez, koji također udara takt i koaliciji EPP-Socijalisti u Europskom parlamentu, slijedi i u Parlamentu pretumbavanje i fragmentiranje. U prijevodu, bit će teže i sporije donositi važne odluke, a baš sad treba brzina i jedinstvo.
I dalje je najveći strah svih umjerenih vlada ishod travanjskih predsjedničkih izbora u Francuskoj. Ako se VFO 2028.- 2034. ne izglasa na vrijeme, a u Elizejsku palaču namjesti se Marine Le Pen, cijela pažljivo građena europska konstrukcija preživljavanja u odnosu na Ameriku, Rusiju i Kinu bit će ugrožena. U tom scenariju, pridruži li se Francuskoj Španjolska u kojoj će jak faktor biti Vox pa, ako se sjetimo kako i Friedrich Merz želi bitno manji VFO, EU se “usukava i suši”, a pri tome najviše stradaju male zemlje.
Problem – politički zastoj
U Bruxellesu jedino žale što Sanchez nije pričekao s prijevremenim izborima do ljeta. Tako bi se osigurao VFO, pristupilo bi se proceduri ratifikacije i EU bi, financijski osigurana, dočekala drugi dio 2027. godine, u kojoj će biti val izbora u državama članicama, neizvjesnog ishoda. Ali, Sanchezu se situacija politički pogoršavala iz dana u dan, i kad je, u povodu deložacije 78-godišnje starice Maricarmen Abascal iz stana u kojem je stanovala 70 godina, planulo nezadovoljstvo na ulicama zbog manjka priuštivog stanovanja, bilo mu je – sad ili nikad. Izlazak na prijevremene izbore bio je visokorizičan, ali jedini mogući potez.
Na prošlim izborima, godine 2023., Pedro Sanchez također nije pobijedio. Njegova stranka bila je druga, s 14 mandata manje od desnog centra, Partido Popular. Ali, lider desnice nije uspio formirati Vladu, a Sanchez jest. Osnovao je manjinsku vladu u kojoj je glavna podrška iz parlamenta dolazila od desne i separatističke katalonske stranke Junts.
Današnji predsjednik Juntsa, a tada predsjednik pokrajinske vlade Katalonije, Carles Puigdemont, 2017. godine organizirao je protuustavni referendum o nezavisnosti Katalonije, objavio Deklaraciju o nezavisnosti Katalonije, što je proglašeno nezakonitim te pod prijetnjom uhićenja pobjegao u Bruxelles, gdje i danas živi. To što je španjolski socijalistički premijer za partnera prihvatio baš tu stranku signalizira njegovu političku kreativnost i ravnodušnost prema nekim linijama koje drugi ne bi prešli.
Sanchezova vlada se cijelo vrijeme drugog mandata politički jedva održavala. Ekonomija je izvrsna, raste tri puta više od prosjeka eurozone, zabilježen je solidan rast u drugom kvartalu, raste zaposlenost. Doduše, raste i inflacija. Problem je politički zastoj, slijepa ulica. Jedan komentator kaže kako je Sanchezu uspjelo ostati na vlasti, ali da nije imao vlast u rukama. Tri godine nije mogao progurati državni proračun. Prinosi na državne obveznice rastu. Gomilali su se problemi, od kojih u posljednje vrijeme korupcijski skandali u njegovu najbližem krugu, zatim navala 80 tisuća migranata na Ceutu. Sad je fokus na specifičnom problemu priuštivog stanovanja, kojeg je simbol postala upravo preminula 87-godišnjakinja.
Još su roditelji Maricarmen Abascal na temelju ugovora o najmu, sklopljenim u doba Franca, uselili u stan, a nakon njihove smrti pravo korištenja prešlo je na njihovu kćer. Maricarmen je radila puni radni vijek, imala je mirovinu od 1400 eura i, shodno važećem ugovoru, plaćala najamninu 500 eura za stan u jako dobrom kvartu Madrida. Prije šest godina investitori su kupili cijelu zgradu i ponudili joj otkup koji je ona, s obzirom na poodmaklu dob, odbila. Digli su stanarinu na 1650 eura, uslijedile su petogodišnje parnice, odbila se preseliti u dom za starije. Uslijedila je, 23. rujna, medijski snažno popraćena deložacija u kojoj su bespomoćnu staricu na nosilima i vezanu iznijeli iz kuće usred već naraslih uličnih protesta. Prenesena je u bolnicu u kojoj je sada umrla. To što joj je novi vlasnik, jedan fond, u sanaciji PR štete dopustio da i dalje plaća samo 500 eura, nije im popravilo ugled. Narodni bijes okrenut je i protiv njih, postali su simbol kapitalističke okrutnosti.
Osjetivši bilo i atmosferu oko upravo te deložacije, Sanchez je podnio prijedlog dva zakona Parlamentu. Prvi se odnosio na zabranu deložacija ranjivih osoba do 2030. godine i ograničavanje kupnje od tvrtki čiji je biznis stjecanje nekretnina po cijeni 70 posto nižoj od tržišne. Drugi se zakon odnosio na maksimalnu zaštitu najmoprimca, automatsko produljenje ugovora o najmu, a u slučaju da najmodavac prekine ugovor, trebao bi platiti godinu dana najamnine odštete najmoprimcu.
Stranka Junts odbila je to podržati i Sanchez je odmah sazvao izvanredne izbore.
Ta velika kriza priuštivog stanovanja ima uzrok u velikom valu izgradnje početkom 2000., kad je Španjolska jako ekonomski napredovala i razvijala se u zemlju najbolje moguće infrastrukture, javnog transporta, turizma koji je donosio masovne profite, doseljavanja dobrostojećih stranaca zainteresiranih za nekretnine. Tko nije gledao jutarnje TV emisije o velikoj selidbi Britanaca u Španjolsku? Krediti su bili jeftini, urbanistički planovi fleksibilni, lokalne uprave sklone, rastu se nije vidio kraj. No, kriza 2008. osjetila se na način da su cijela sagrađena naselja zjapila prazna i do danas su propala. Prema analizi Euronewsa, nakon 2010. lešinarski fondovi kupuju priličan broj nekretnina tamo gdje su zainteresirani. Nastaje nesrazmjer, ima dijelova gdje su kuće i stanovi prejeftini, a u gradovima postaju preskupi. Budući da su golema turistička sila, platforme za kratkoročni najam zauzimaju, prema OECD-u, na desetke tisuća stanova u Madridu, Barceloni, Valenciji, Sevilli, a veliki priljev radne snage diže cijene najma. Također, velike obitelji koje žive zajedno danas su iznimka, pa i to stvara manjak mogućnosti za najam.
Cijene stanova u prošloj su godini u prosjeku narasle 13 posto, u gradovima više, cijene najma po kvadratu također. Ako konzultiramo web stranice za nekretnine Idealista, vidimo da se za najam stana od 55 metara četvornih u centru Madrida i Barcelone traži od 1500 do 1800 eura mjesečno. Takav renoviran stan, u četvrti gdje je živjela Maricarmen, možete kupiti za 450 do 550 tisuća eura.
Rast korupcije
Očigledno, to prelazi razine mnogih obitelji koje ciljaju na kupnju ili najam. Na uličnim protestima traže se daleko radikalnije mjere od dva zakona koje je Pedro Sanchez uputio u Parlament i koji su odbijeni. Doslovno se traži veliki reset politike stanovanja. Ako to Sanchez obeća, mogao bi skupiti većinu jer tržište nekretnina ne pogađa samo lijeve birače. Dakako, ako se gleda iz pozicije najmodavca, penalizacija godišnjim prihodom najamnine najmodavcu, kako je predložio Sanchez, nije poželjna.
U Španjolskoj nema tradicije osiguranja stanovanja socijalno ugroženima u lokalnim samoupravama niti najma stanova po subvencioniranim cijenama. Nema ni mehanizama kao što je POS. Od ukupnog fonda nekretnina 1,7 posto je u gradskom vlasništvu. Europski prosjek je osam posto. Usporedimo s Hrvatskom: u OECD-ovoj analizi Hrvatske za 2025. navodi se da je samo 1,4 posto stambenog fonda u vlasništvu lokalne samouprave. OECD-ova analiza zamjera Hrvatskoj i što je POS usmjeren poglavito na kupnju, a ne na priuštivi najam.
Što se tiče problema percepcije korupcije, od 2021. do danas, a to je Sanchezov mandat, prema Transparency Internationalu, Španjolska se znatno pogoršala i pala za desetak mjesta na ljestvici. Skandala je nekoliko. Najmanji se problem tiče fiktivnog zaposlenja Sanchezova brata u jednoj muzičkoj školi, malo veći tiče se supruge kojoj bi za nedovoljno jasno alociranje sredstava na sveučilištu na kojem radi trebalo nagodinu početi suđenje. Sve to nije ništa. Ozbiljne optužbe odnose se na njegova tri bliska stranačka suradnika, koji su, čini se, duboko zagrabili. Ti skandali izazvali su znatno neraspoloženje u biračkom tijelu jer ljude iritiraju pogodovanja, klijentelizam, nejasna financiranja, ali, navodno, da je samo bilo to, ne bi bilo presudno za pad Sanchezove popularnosti. (Za usporedbu, Hrvatska je 14 mjesta iza Španjolske na ljestvici Transparency Internationala).
Važnije je da je Španjolska jako politički podijeljena na crvene i crne i da se ta podjela svakim izbornim ciklusom produbljuje. Vrlo davno, 1975., nakon smrti Francisca Franca, zemlja je počela demokratsku tranziciju i 1985. postala članica EU-a. Tada su se njihovi politički akteri odlučili da sklope tzv. dogovor o šutnji, Pacto del olvido, kako bi okrenuli novu stranicu i izbjegli građanski rat. Tek su 2007. prvi put osuđeni teški zločini pod Francom, a tek je Sanchez 2022. dovršio osudu Francove fašističke diktature. No, neka vrsta društvenog konsenzusa “idemo dalje” istopila se. Partija Vox nije politička nasljednica frankizma, ali izražavaju nostalgiju za tim danima, protive se osudi frankizma i tome slično. Također, odlučno su protiv autonomije Katalonije i Baskije. Euroskeptici. Riječju, to je bazen na koji Sanchez ne može računati i zato snažno osuđuje i prokazuje Vox. Frustracije i polarizacija dodatno rastu.
Što se tiče migracija, realno dobro podnose priljev radne snage potrebne toj naprednoj ekonomiji. Najveći broj imigranata je iz Južne, ali ih ima dosta čak iz Sjeverne Amerike. Jezik, religija i zajednička latinska kultura olakšavaju integraciju. Ipak, velik broj pridošlica stvorio je određene napetosti, a kako nam je ispričao jedan Kolumbijac koji je godinu dana pokušao legalizirati svoj status u Španjolskoj, to ipak nije tako jednostavno. “Samo traže novac za papire, za rad na crno nekad plate, nekad ne. Toliko želim priliku da radim legalno i da me ne deportiraju. Na kraju, bolje mi je u Belgiji, nego dolje. U Španjolskoj je prevelika konkurencija među nama Latinosima.”
Španjolska privlači i Marokance, koji su se dosad također vrlo dobro integrirali. Svejedno, nedavna navala 80 tisuća uglavnom Marokanaca na Ceutu, koja čak nije bila ni prvi takav događaj, bila je svima šokantna. Ceuta je španjolska enklava na marokanskoj obali, grad koji i sam ima 80-ak tisuća stanovnika. Okidač za masovne prelaske bila je odluka Vrhovnog suda Španjolske da neće vraćati migrante koji bi na njihovo ozemlje došli plivajući. To je, navodno, pojačano društvenim mrežama, pokrenulo na desetke tisuća ljudi koji su htjeli preplivati u EU. Pedro Sanchez pojavio se u Ceuti, izjavio da se radi o desantu, ali je, i to su mu zamjerili, odmah zatim nestao na trotjednom godišnjem odmoru. No, Vlada jest reagirala, a najvažnije je bilo da je s Marokom dogovoren prihvat pa je u roku tri dana vraćeno 90 posto migranata. Svejedno, šok u tom gradu navodno još je opipljiv. Problematičniji su prelasci iz Zapadne Afrike, zbog političkog profila tih zemalja, makar se radi o ljudima čija su ljudska prava zaista ugrožena. U svemu, Sanchezova Španjolska važi za najotvoreniju europsku zemlju, no, čini se da je ulazaka bilo više nego što je društvo apsorbiralo pa je i na tome narastao Vox.
