Prije desetak dana u austrijskim su medijima osvanuli naslovi poput: “Peta kolona Moskve” – Karl von Habsburg obračunava se s klubom zastupnika FPÖ-a. Nimalo uobičajena retorika, nimalo očekivana situacija.
O čemu je zapravo riječ? Na ovogodišnjem, sedmom po redu govoru Karla von Habsburga o budućnosti Europe, u čuvenoj Jugendstil vili Wagner u bečkom Hütteldorfu, uz uži obiteljski krug Habsburga okupila se europska politička i društvena elita. Skup je pozdravila austrijska ministrica vanjskih i europskih poslova Beate Meinl-Reisinge, koja je naglasila važnost europske solidarnosti i slobode, pridružio joj se i Jan Peter Balkenende, bivši nizozemski premijer i ugledni europski političar, a posebnu je notu programu dalo sudjelovanju muftije Senaida Kobilice, izaslanika reisul-uleme Husein ef. Kavazovića, koji je sudionicima prenio poruku o važnosti međureligijskog dijaloga i tolerancije u suvremenoj Europi. Kaja Kallas bila je spriječena u dolasku užasnim vremenskim uvjetima koji su u led okovali aerodrome europskog sjevera.
U tom distingviranom društvu, u osobito svečanoj atmosferi, na svom 65. rođendanskom govoru nadvojvoda Karl von Habsburg-Lothringen izravno se osvrnuo na unutarnje prijetnje koje, prema njegovu mišljenju, ugrožavaju europsku sigurnost i integritet. Posebno je kritizirao frakciju “Patrioti za Europu” u Europskom parlamentu, označivši je “petom kolonom Moskve”. Ta skupina okuplja uglavnom desne, nacionalističke i euroskeptične stranke koje, prema Habsburgovim riječima, nisu ni patriotske ni proeuropske. Njihova politika, smatra on, ne jača Europu, nego sustavno razgrađuje europsko ujedinjenje, svodeći EU na labavu suradnju vlada bez snažnih zajedničkih institucija.
Jasna poruka
Ključni element kritike je povezanost frakcije s Moskvom. Karl von Habsburg tvrdi da su mnoge stranke unutar nje na različite načine povezane s Putinovim režimom, djelujući u interesu vanjskog neprijatelja. Termin “peta kolona” ilustrira kako te stranke potkopavaju europske institucije i služe vanjskom agresoru. On to opisuje kao dvostruku veleizdaju: prema vlastitim državama članicama i prema Europi u cjelini, podsjećajući da stara komunistička peta kolona iz Hladnog rata još postoji, dok ove desno-nacionalističke snage čine novu petu kolonu Moskve.
Kritika je smještena u širi geopolitički kontekst. Karl von Habsburg posebno ističe ruski rat protiv Ukrajine kao egzistencijalnu prijetnju, usmjeren na uništenje države i naroda te na podjelu Europe radi lakše kontrole. Spominje i američku sigurnosnu strategiju te “očiglednu” potporu antieuropskim snagama, uključujući i one povezane s Moskvom. Podsjeća da je ideja europskog ujedinjenja povijesno nastala u Beču, kroz inicijativu Richarda Coudenhove-Kalergija, te da pokušaji slabljenja EU-a iznutra i izvana direktno ugrožavaju temelje europske kohezije.
Habsburg poručuje da Europa ne smije pasivno promatrati ni unutarnje ni vanjske prijetnje. Desne, nacionalističke frakcije koje podupiru ili olakšavaju Moskvin utjecaj destabiliziraju institucije i smanjuju učinkovitost EU-a. Istodobno kritizira same strukture Unije zbog pretjerane birokratizacije i lošeg političkog prosuđivanja, ističući probleme s kadrovima i nedostatak odgovornosti kada se zakoni povlače ili mijenjaju prije nego što stupe na snagu.
Poruka o “petoj koloni Moskve” poziv je na razlikovanje unutarnjih i vanjskih prijetnji te njihovo zajedničko suočavanje. Europa ne može biti učinkovita ako destruktivne frakcije djeluju u skladu s interesima vanjskih agresora. Jedinstvena, odgovorna i politički dosljedna Europa može zaštititi svoje vrijednosti, demokraciju i sigurnost. Karl von Habsburg opisuje dvostruki izazov pred Europom: unutarnju prijetnju kroz političke frakcije koje potkopavaju integraciju i vanjsku prijetnju agresivnih sila poput Rusije. Njegov poziv je jasan: Europa mora prepoznati te opasnosti i djelovati hrabro i jedinstveno kako bi sačuvala suverenitet i ulogu aktivnog aktera na svjetskoj sceni.
Na govor Karla von Habsburga reagirali su austrijski mediji i politički akteri, a najzvučnija reakcija stigla je od Norberta Hofera iz FPÖ-a, koji je objavio istup iz Reda svetog Jurja, viteškog reda kuće Habsburg-Lothringen. Hofer je naveo: “S današnjim danom povlačim svoje počasno viteštvo u Redu sv. Jurja. Javne izjave koje su u suprotnosti s duhom međusobnog poštovanja navele su me na ovaj korak. Žalim zbog ovakvog razvoja događaja.” Mediji su to protumačili kao otvoreni raskid s Habsburgovim javnim pozicioniranjem.
Povod istupanju bila je Habsburgova izjava u kojoj je parlamentarnu skupinu “Patriots for Europe” nazvao “nepatriotima, u nekim slučajevima brutalnim nacionalistima” te ih optužio da djeluju kao “nova peta kolona Moskve”. Formulacija je izazvala lavinu reakcija na desnom spektru. FPÖ je optužbe odbacio kao “ideološke i uvredljive”, dok su neki političari reagirali oštrije.
Kritike nisu dolazile samo iz stranačke politike. Konzervativne i monarhističke udruge izrazile su nelagodu zbog Habsburgova javnog stranačkog pozicioniranja. Predsjednik jedne udruge izjavio je: “Bez obzira na stav prema FPÖ-u, čini se politički nepromišljenim da se član kuće Habsburg direktno uključuje u aktualni politički sukob.” Austrijski komentatori ističu da je govor, umjesto strateškog razmatranja budućnosti Europe, prerastao u unutarnjopolitičku polemiku koja dodatno produbljuje polarizaciju društva.
Mentalitet komfora
Pogledajmo sada pobliže ovaj govor koji je izazvao nesvakidašnje reakcije dijela austrijske političke i šire javnosti.
Govor Karla von Habsburga “Europa mora preuzeti odgovornost” jedna je od najjasnijih i najdosljednijih dijagnoza aktualnog stanja europske politike. Riječ je o govoru koji odbacuje političke floskule i izravno se suočava s temeljnim problemom Europske unije: kroničnim izbjegavanjem odgovornosti. Središnja teza govora je da Europa i dalje živi u iluziji socijalne države koja je usmjerena na preraspodjelu, a ne na stvaranje vrijednosti. Ta iluzija proizvela je mentalitet komfora u kojem se sigurnost, sloboda i prosperitet podrazumijevaju kao trajna stanja, a ne kao rezultat stalnog političkog i društvenog napora. Upravo u tom kontekstu Habsburg smješta rastuće prijetnje iz Moskve, Pekinga i šire “Osi zla”, koje ne djeluju u skladu s pravilima liberalnog međunarodnog poretka.
Posebno snažan element govora je analiza promjene američke politike. Habsburg ne romantizira Sjedinjene Države, već hladno konstatira da je američki strateški zaokret prema Pacifiku dugoročno predvidiv. Europa, međutim, taj proces nije shvatila ozbiljno jer joj je odgovarala uloga “mlađeg brata” koji sigurnost prepušta Washingtonu. Ono što je novo i opasno je otvoreno neprijateljstvo Trumpove administracije prema europskoj integraciji i aktivna potpora antieuropskim političkim snagama unutar EU-a. Time se Europa prvi put nakon Drugog svjetskog rata suočava s realnošću da njezin tradicionalni saveznik više ne dijeli iste strateške ciljeve. Habsburg jasno poručuje: Europa nema pravo zahtijevati da SAD jamči njezinu sigurnost. Suverenost ne znači simboliku, već sposobnost djelovanja.
U tom kontekstu njegova kritika nacionalističkih pokreta dobiva dodatnu težinu. Takozvani “patrioti za Europu” nisu samo ideološki protivnici europske integracije, već, prema Habsburgu, objektivni saveznici Moskve. Njihov nacionalizam ne jača suverenost, nego je razgrađuje jer fragmentira Europu u trenutku kada joj je potrebna najveća moguća kohezija.
Interpretacije supsidijarnosti
Jedan od najdubljih i istodobno najčešće pogrešno shvaćenih dijelova Habsburgova govora odnosi se na pojam supsidijarnosti. Za razliku od nacionalističkih pokreta koji taj pojam koriste kao paravan za demontažu Europske unije, Habsburg se vraća njegovu izvornom značenju kako ga je formulirao papa Pio XI. Supsidijarnost nije tehnički mehanizam za slabljenje viših razina vlasti, već temeljno načelo slobodnog društva koje štiti autonomiju pojedinca i manjih zajednica od pretjerane moći države.
U tom smislu supsidijarnost stoji u izravnoj suprotnosti s idejom sveobuhvatne, ideološke države koja nastoji regulirati svaki aspekt društvenog života. Habsburg upozorava da današnja Europa često brka vladavinu prava s pukim formalnim poštivanjem zakona. Istinska vladavina prava ne nameće jedinstvenu viziju sreće, identiteta ili društvenog morala, nego štiti slobodu i pravdu unutar pluralnog društva. Kritika zloporabe javnih institucija, posebno javnih medija, ima u tom kontekstu ključnu ulogu. Kada se legitimne društvene vrijednosti, poput obitelji, automatski proglašavaju “ekstremističkima”, država ne djeluje kao neutralni arbitar, nego kao ideološki akter. Takva praksa, tvrdi Habsburg, ne suzbija ekstremizam, nego ga proizvodi jer gura razočarane građane u ruke upravo onih snaga koje navodno želi zaustaviti.
Ovdje se otvara pitanje političke odgovornosti unutar same Europske unije. Habsburg bez zadrške proziva europske političke elite zbog donošenja loše pripremljenih i ideološki motiviranih zakona, poput pojedinih aspekata Zelenog plana ili Zakona o lancima opskrbe, koji se ubrzo moraju revidirati pod pritiskom stvarnosti. Problem, prema njemu, nije samo u pogrešnim politikama, nego u sustavnom izostanku osobne odgovornosti političara. Država, naglašava Habsburg, ne smije biti sveobuhvatni skrbnik, već okvir koji osigurava pravnu sigurnost, funkcionalno gospodarstvo te unutarnju i vanjsku sigurnost. Upravo se u tom okviru pokazuje stvarna vrijednost europske suradnje. Što su vanjske prijetnje veće, to je jača potreba za zajedničkim institucijama i koordiniranim djelovanjem unutar zajednice vrijednosti.
Ova analiza vodi izravno prema najvažnijem sigurnosnom pitanju Europe – ratu Rusije protiv Ukrajine. Habsburg taj rat ne opisuje kao regionalni sukob, nego kao egzistencijalni napad na europski poredak utemeljen na pravu. Moskva, prema njegovoj analizi, ne djeluje kao klasična nacionalna država, nego kao kolonijalno carstvo koje opstaje kroz nasilje, ekspanziju i sustavnu laž. Razumijevanje te logike ključno je za oblikovanje europske strategije. Ako se Rusiju pogrešno percipira kao racionalnog partnera za kompromis, Europa će ponoviti povijesne pogreške popuštanja agresiji. Habsburg stoga zahtijeva jasno definirane ciljeve potpore Ukrajini: obnovu teritorijalne cjelovitosti, ratne reparacije i političku promjenu režima u Moskvi.
U govoru Karla von Habsburga rat u Ukrajini zauzima središnje mjesto ne samo kao europsko, nego kao globalno pitanje. On jasno upozorava da ishod ovog rata neće odrediti samo budućnost jedne države, već sudbinu međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima. Ako se agresija nagradi, ako se granice ponovno počnu mijenjati silom, tada se svijet vraća logici “prava jačega”, odnosno svojevrsnom globalnom “zakonu džungle”.
U tom kontekstu Habsburg povezuje Rusiju i Kinu u širi koncept “Osi zla”. Kina otvoreno pokazuje prezir prema ljudskim pravima i liberalnim vrijednostima, dok njezina ekonomska politika sustavno stvara ovisnosti koje koristi kao političko oružje. Najjasniji primjer toga je prijetnja vojnom aneksijom Tajvana. Habsburg upozorava da će kinesko vodstvo pomno promatrati reakciju Zapada na rusku agresiju. Slabost u Ukrajini bila bi jasan signal Pekingu da je uporaba sile prihvatljivo sredstvo za ostvarenje geopolitičkih ciljeva. Time Ukrajina postaje lakmus-papir zapadne vjerodostojnosti. Obrana Ukrajine nije čin altruizma, već čin racionalnog samozaštitnog interesa. Europa koja to ne razumije riskira vlastitu sigurnost i političku relevantnost.
Posebno zabrinjavajući element govora odnosi se na ponašanje Sjedinjenih Američkih Država pod vodstvom Donalda Trumpa. Habsburg ne ulazi u spekulacije o unutarnjim američkim interesima, ali jasno dovodi u pitanje spremnost SAD-a da i dalje poštuje međunarodni poredak. Pozivanje na Monroeovu doktrinu i potezi poput dogovora s autoritarnim režimima, zaobilazeći saveznike, otvaraju opasno pitanje povratka sfera utjecaja.
Konkretno djelovanje
Ako velike sile ponovno počnu dijeliti svijet na zone kontrole, Europa se može vrlo lako naći u poziciji objekta, a ne subjekta politike. Upravo zato Habsburg upozorava da europska pasivnost više nije opcija. Pokušaji dogovora s Moskvom “preko glava” Ukrajinaca i Europljana ne mogu donijeti pravedan i trajan mir, jer mir bez pravde nije mir, nego privremeno primirje koje priprema teren za novi sukob. U tom smislu Habsburgova analiza ide dalje od aktualne krize. On upozorava na buduće geopolitičke izazove, poput otvaranja novih trgovačkih ruta zbog klimatskih promjena ili mogućeg raspada ruskog kolonijalnog carstva. Europa, ako želi biti relevantna, mora imati vlastite strategije za takve scenarije, umjesto da reagira ad hoc i pod pritiskom vanjskih sila.
Njegova poruka je jasna: fragmentirana Europa nema kapacitet odgovoriti na ove izazove. Samo politički ujedinjena Europa, s jasnim institucijama i zajedničkom vanjskom politikom, može djelovati kao stabilizirajući faktor u svijetu koji sve više klizi prema kaosu. Završni dio govora Karla von Habsburga posvećen je onome što se može smatrati njegovom temeljnom političkom porukom: suverenost nije apstraktan pojam, niti sentimentalna kategorija, nego konkretna sposobnost djelovanja. U tom smislu on odbacuje nacionalističku interpretaciju suverenosti kao zatvaranja unutar granica i povratka isključivo državnim egoizmima. Takav pristup ne jača suverenost, nego je razgrađuje jer pojedinačne europske države u suvremenom svijetu jednostavno nemaju kapacitet samostalno oblikovati globalna zbivanja.
Rješenje vidi u stvaranju istinske europske vanjske i sigurnosne politike. To ne znači puko usklađivanje stavova 27 država članica, nego institucionalno osnaživanje Europske unije kroz uspostavu pravog europskog ministarstva vanjskih poslova i jasne ustavne nadležnosti u području vanjske politike. Time bi se osiguralo da Europa govori jednim glasom i djeluje kao politički subjekt, a ne kao skup međusobno suprotstavljenih interesa. Habsburg pritom naglašava da takav prijenos ovlasti nije u suprotnosti s načelom supsidijarnosti. Naprotiv, vanjska i sigurnosna politika klasičan su primjer područja u kojem zajedničko djelovanje donosi dodanu vrijednost. Kao što nacionalni ministri vanjskih poslova odgovaraju svojim parlamentima, tako bi i europski ministar bio odgovoran Europskom parlamentu, jedinoj instituciji koju su izravno izabrali građani EU-a.
Posebno važan aspekt ove vizije je dugoročno strateško promišljanje. Europa mora razviti vlastite strategije za odnose s Latinskom Amerikom, Afrikom i Azijom, umjesto da pasivno promatra kako druge sile popunjavaju politički i gospodarski vakuum. Isto vrijedi i za pripremu mogućih budućih kriza, uključujući destabilizaciju ruskog kolonijalnog carstva i posljedice klimatskih promjena na globalnu trgovinu. U završnim odlomcima govora Habsburg se vraća temeljnom pitanju odgovornosti. Europa se, prema njegovim riječima, nalazi pred povijesnim izborom: ili će nastaviti živjeti u ugodnoj iluziji sigurnosti i postati pijun u rukama ne-europskih sila, ili će iskoristiti preostali “prozor prilike” i postati samostalan akter na svjetskoj pozornici.
‘Ne bojte se’
Njegov poziv “ne bojte se” nije romantična fraza, nego politički imperativ. Strah, komfor i izbjegavanje odgovornosti glavni su saveznici autoritarnih režima koji žele slabu i podijeljenu Europu. Suprotno tome, odgovornost, vladavina prava i spremnost na zajedničko djelovanje jedini su put prema očuvanju europske slobode, mira i dostojanstva.
Govor Karla von Habsburga stoga nije tek analiza trenutačne geopolitičke krize, nego programatski tekst koji poziva Europu da se konačno shvati ozbiljno -ne kao ekonomski prostor ili birokratski projekt, nego kao političku zajednicu vrijednosti sposobnu braniti sebe i doprinositi stabilnosti svijeta.
