Još prije nego što su pregovori o novom europskom proračunu ozbiljno započeli, najbogatije članice Europske unije organizirale su koordinirani blok otpora protiv ključnih dijelova Komisijina prijedloga proračuna za razdoblje od 2028. do 2034. godine vrijednog gotovo dva bilijuna eura. Na udaru nisu samo milijarde eura nego i model na kojem europski proračun počiva od proširenja prema istoku 2004. i pravila pod kojima se novac dijeli. Najvažnije: prvi put nakon dva desetljeća kohezijska politika i zajednička poljoprivredna politika više nisu politički zaštićene stavke proračuna.
Skupina neto uplatiteljica predvođena Njemačkom, Nizozemskom, Švedskom, Austrijom i Danskom organizirala se u koordinirani blok protiv Komisijina prijedloga. Cilj nije samo smanjiti račun Bruxellesa nego unaprijed postaviti granice pregovora i promijeniti prioritete europske potrošnje. To se vidi i iz poruka koje dolaze iz tih država. Švedska otvoreno govori da “volumen mora biti značajno manji”, Austrija traži veću suzdržanost Bruxellesa, dok Nizozemska inzistira da se europski novac usmjerava prema projektima s većom “europskom dodanom vrijednošću”.
Drugi prioriteti
Rat u Ukrajini, energetska kriza i globalna konkurencija promijenili su prioritete Europe, koja danas pokušava financirati obranu, industrijsku konkurentnost, energetsku sigurnost i buduću obnovu Ukrajine. Taj novac treba se odnekud namaknuti – a kohezijska sredstva se čine idealnim za rezanje, barem iz njihove perspektive.
No takav pokušaj promjene europskih prioriteta nije prošao bez otpora. Drugu stranu predvode države okupljene u neformalnoj skupini Prijatelji kohezije, među njima Hrvatska, Poljska, Španjolska, Italija i Rumunjska. Protublok upozorava da bi upravo kohezijska politika i zajednička poljoprivredna politika mogle postati glavni izvor financiranja novih europskih prioriteta. U zajedničkom dokumentu koji koordinira Rumunjska, 16 država tvrdi da su upravo te politike jedine koje prema sadašnjim prijedlozima bilježe realno smanjenje, unatoč rastu ukupnog proračuna.
Za države poput Hrvatske, Poljske ili Rumunjske to nije samo pitanje fondova, nego pitanje modela Europe u kojem su bogatije članice pomagale razvoj slabijih. Upravo zato u dijelu europskih prijestolnica raste nervoza da bi nova agenda mogla postupno potisnuti model na kojem je velik dio istočne Europe posljednjih godina gradio rast. Hrvatska formalno podržava veći europski proračun i jaču europsku ulogu u obrani, sigurnosti i industrijskoj politici, ali pod ključnim uvjetom: da se ne dira kohezija i poljoprivreda. Premijer Andrej Plenković više je puta poručio da Hrvatska želi zadržati adekvatna sredstva za obje politike, dok Vlada otvoreno upozorava da kohezijska sredstva ne bi smjela postati glavni izvor financiranja novih europskih prioriteta.
Hrvatska prihvaća da Europa nakon rata u Ukrajini mora više ulagati u obranu, sigurnost i industriju. Ali ne želi da se nova Europa financira novcem na kojem je posljednjih deset godina velikim dijelom financiran domaći razvoj. Hrvatska je među najvećim neto korisnicima europskog proračuna po stanovniku i EU fondovi financiraju obnovu nakon potresa, željezničku infrastrukturu, vodovode, bolnice, škole, projekte lokalne samouprave i razvoj slabije razvijenih regija. Zajednička poljoprivredna politika ostaje jedan od ključnih izvora potpore domaćem agrarnom sektoru.
No Hrvatska danas pregovara iz bitno drukčije pozicije nego 2013. kada je ulazila u EU. Danas je europski novac postao jedan od ključnih oslonaca državnog investicijskog modela. Bruxelles Hrvatsku sve više promatra kroz sigurnosnu i geopolitičku perspektivu. Kao vanjska granica EU i država na jugoistoku Europe, Hrvatska u novim europskim planovima dobiva dodatnu važnost kroz migracije, upravljanje granicama, energetsku sigurnost i buduće proširenje prema Zapadnom Balkanu.
U prijedlogu Komisije Hrvatskoj je predviđena nacionalna omotnica od oko 16,8 milijardi eura, više nego u sadašnjem financijskom okviru. Zato je domaća pozicija danas složenija nego što se na prvi pogled čini. Zagreb ne pokušava samo obraniti postojeće fondove. Pokušava sačuvati koheziju i izboriti mjesto među dobitnicima novih europskih prioriteta vezanih uz sigurnost, granice i obranu.
Problem pravila
Druga razina problema nije količina novca, nego pravila pod kojima će taj novac dolaziti. EK pokušava dio modela iz Mehanizma za oporavak i otpornost prenijeti i u budući redovni proračun. To znači više uvjetovanosti, strože praćenje reformi i veću kontrolu Bruxellesa nad isplatama sredstava. Za države poput Hrvatske to bi dugoročno moglo značiti manji prostor za infrastrukturne projekte i veći pritisak na reforme pravosuđa, javne uprave, tržišta rada i konkurentnosti. Istovremeno se sve otvorenije napada i pitanje takozvanih rebatesa, odnosno popusta na uplate u europski proračun koje već godinama imaju neke od najbogatijih članica.
Dok neto uplatiteljice traže veću disciplinu i ograničavanje zajedničke potrošnje, države okupljene oko Rumunjske traže ukidanje tih povlaštenih mehanizama, tvrdeći da više ne postoji političko ni ekonomsko opravdanje. U pozadini cijelog sukoba otvara se i pitanje zajedničkog Covid duga nastalog kroz fond NextGenerationEU. Sve ozbiljnije se govori o mogućnosti prolongiranja otplate, što je još prije nekoliko godina bilo gotovo politički nezamislivo. Time se prvi put ozbiljnije otvara pitanje koliko daleko EU može ići prema trajnijem modelu zajedničkog zaduživanja i dublje fiskalne integracije.
Nakon što početkom lipnja države članice dobiju takozvani NegoBox s konkretnim brojkama i mogućim rezovima, prva politička bitka vodit će se 18. i 19. lipnja na samitu Europskog vijeća. Tada neće biti postignut konačan dogovor, ali će se prvi put vidjeti koliko su najveće članice spremne podržati preraspodjelu novca prema novim prioritetima i koliko su države okupljene oko kohezijske politike spremne braniti postojeći model. Jer se iza brojki i tablica krije politička odluka koja će obilježiti sljedeće desetljeće: tko će financirati novu Europu i tko će u toj Europi izgubiti dio onoga što je dosad smatrao zajamčenim.
