Rat na Bliskom istoku otvara novu fazu europske izbjegličke krize, i to u trenutku kada je Unija bitno postrožila svoj azilni režim. Amy Pope, glavna direktorica Međunarodne organizacije za migracije (IOM), upozorila je da nastavak sukoba sadašnjim intenzitetom mogao dovesti do znatnog porasta raseljavanja i migracijskih pritisaka prema Europi.
Nova pravila
Europa je posljednji veliki izbjeglički val doživjela 2015. – 2016., kada je Turska dopustila prolaz više od milijun sirijskih i afganistanskih izbjeglica prema državama EU-a. U međuvremenu je Unija primila više od četiri milijuna ukrajinskih izbjeglica nakon ruske invazije 2022., što je potpuno promijenilo politički kontekst rasprave o migracijama. Iz današnje perspektive ključna razlika nije samo u geografiji krize, nego i u političkoj klimi: antiimigrantsko raspoloženje, rast desnice i polarizacija učinili su vlade znatno manje spremnima na “ponavljanje 2015.”. Upozorenje IOM-a stoga u Europi odjekuje s neskrivenom zebnjom.
Trenutačno se procesi uglavnom odvijaju unutar granica – unutar Irana i, što je najkritičnije, unutar Libanona. Upravo je Libanon, sa svojom krhkom političkom ravnotežom i golemom populacijom sirijskih izbjeglica, točka koja najviše brine briselske planere. Ta zemlja već godinama ima jednu od najvećih gustoća izbjeglica u odnosu na broj stanovnika na svijetu. Prema ovomjesečnim procjenama UNICEF-a i drugih UN agencija, samo u Libanonu je gotovo 700 tisuća ljudi, uključujući oko 200 tisuća djece, prisilno raseljeno u samo desetak dana, “uz desetke tisuća već raseljenih u prijašnjim eskalacijama”.
IOM procjenjuje da bi se migracijski pritisak mogao dugo zadržati unutar same regije, sve dok postoje minimalni uvjeti sigurnosti i pomoći. No, kada ti uvjeti popuste – zbog smanjenja humanitarne pomoći, ekonomskog kolapsa ili političkih ograničenja – migracijski val tražit će nove rute. Pope je eksplicitno upozorila na zatvaranje granica za Irance koji pokušavaju pobjeći od sukoba i šire nestabilnosti, ističući da to stvara “rizik za ljudske živote” jer ljudima onemogućuje da potraže sigurnost “usred velike nestabilnosti i nasilja”.
Na udaru prvog potencijalnog vala ponovno se nalazi istočni Mediteran, prije svega, Cipar. Zbog blizine Libanonu i Siriji ciparske vlasti već raspravljaju kako se nositi s mogućim rastom izbjegličkog vala. Cipar je dosad bio jedina država članica EU-a pogođena iranskim dronovima koji su ciljali britansku bazu na njegovu teritoriju. Već sada se bilježi porast broja Sirijaca koji iz Libanona prelaze na Cipar, a IOM upozorava da bi se taj trend mogao ubrzati ako se borbe intenziviraju i humanitarna situacija dodatno pogorša.
Za razliku od 2015., Europska unija ovaj put ulazi u potencijalnu krizu s novim, daleko restriktivnijim normativnim okvirom. Zemlje članice su u prosincu 2025. usuglasile svoje pregovaračke pozicije za nekoliko ključnih zakona – o postupcima azila, zajedničkom popisu “sigurnih zemalja podrijetla” i EU politici vraćanja. Iako je broj ilegalnih ulazaka u EU pao za oko 20 posto u prvoj polovici 2025., to nije ublažilo pritisak da se djeluje po tom gorućem pitanju. “Moramo ubrzati kako bismo ljudima dali osjećaj da imamo kontrolu nad onim što se događa”, izjavio je povjerenik EU-a za migracije Magnus Brunner u prosincu prošle godine.
Krajem siječnja Europska je komisija predstavila prvu europsku strategiju za upravljanje azilom i migracijama. U njoj su do 2030. postavljena tri cilja: sprječavanje ilegalnih migracija i razbijanje krijumčarskih mreža, zaštita onih koji bježe od rata uz sprječavanje zloporaba sustava te privlačenje radne snage i talenata radi jačanja konkurentnosti. Međutim, naličje te strategije znatno je oštrije.
Europski parlament je 10. veljače 2026. izglasao dva ključna propisa koji označavaju prekretnicu. Prvi redefinira koncept “sigurne treće zemlje” i uvodi popis “sigurnih zemalja podrijetla” na razini cijele Unije, što državama članicama olakšava odbacivanje zahtjeva za azil kao nedopuštenih te prisilno prebacivanje ljudi u zemlje s kojima nemaju izravnu vezu ili su kroz njih samo prošli. Drugi se odnosi na ubrzane postupke i povratke odbijenih tražitelja azila, skraćujući rokove i uvodeći mogućnost zadržavanja osoba u “centrima za povratak” do provedene deportacije.
EU je, prema novim pravilima koja bi trebala stupiti na snagu u lipnju, uveo zajednički popis “sigurnih zemalja podrijetla”, među kojima su i Bangladeš, Kolumbija, Egipat, Kosovo, Indija, Maroko i Tunis, kao i većina država kandidatkinja za članstvo u Uniji. To državama članicama omogućuje znatno ubrzane postupke i olakšava odbacivanje zahtjeva za azil, uz snažno ograničenu dubinsku individualnu procjenu. Za državljane tih zemalja pretpostavlja se da u pravilu ne trebaju međunarodnu zaštitu te ulaze u ubrzani postupak, pri čemu se teret dokazivanja opasnosti za život i sigurnost prebacuje na samog tražitelja.
Aktivisti za ljudska prava, poput Olivije Sundberg Diez iz Amnesty Internationala, taj su dan opisali kao “mračan za ljudska prava” i upozorili da EU uvodi kaznene mjere koje dehumaniziraju tražitelje azila. Amnesty International ocijenio je da EU potkopava individualnu procjenu zahtjeva i gradi “pravni labirint” koji će dovesti do toga da se ljudima u riziku uskrati zaštita koja im je potrebna. No, politička volja u Vijeću je jasna – novi sustav, koji uključuje i “centre za povratak” u kojima bi migranti koji ne surađuju mogli završiti u pritvoru, kreće u punu primjenu u lipnju ove godine.
Strategija se temelji na pet prioriteta: diplomaciji s državama porijekla, jačanju granica, reformi azila, učinkovitijim povracima i kontroliranoj radnoj migraciji te na većoj mobilnosti radnika i korištenju digitalizacije i umjetne inteligencije. Temelj politike ostaje provedba Pakta o migracijama i azilu iz 2024., uz osiguranih tri milijarde eura potpore nacionalnim vlastima. Ključni je cilj podizanje stope povratka, budući da se trenutačno tek svaka četvrta osoba kojoj je naložen odlazak doista i vrati u zemlju podrijetla.
Fond solidarnosti
Za sljedeće višegodišnje proračunsko razdoblje (2028. – 2034.) Komisija je predložila najmanje 81 milijardu eura namijenjenih upravljanju azilom i migracijama, uključujući jačanje Frontexa, potporu državama na prvoj liniji i ulaganja u digitalnu infrastrukturu. Time se migracijska politika definitivno seli iz domene ad hoc kriza u kategoriju trajne, strukturirane politike EU. Unutar novog okvira ključni mehanizam za raspodjelu tereta je tzv. fond solidarnosti.
Mehanizam solidarnosti ove godine nudi tri opcije: relokaciju tražitelja azila, plaćanje financijske naknade od 20 tisuća eura po osobi ili financiranje operativne pomoći na terenu. Iako je Komisija inicijalno predlagala prag od 30 tisuća premještaja i 600 milijuna eura, konačnim političkim dogovorom te su brojke za 2026. smanjene na 21 tisuću osoba i 420 milijuna eura doprinosa.
Grčka, Cipar, Italija i Španjolska identificirane su kao glavni korisnici solidarnosti, dok je druga skupina država – među njima Hrvatska, Austrija, Bugarska, Češka, Estonija i Poljska – označena kao “suočena sa značajnom migracijskom situacijom”. Te zemlje i dalje imaju obvezu pružiti solidarnost, ali mogu zatražiti djelomično ili potpuno izuzeće od kvota. Hrvatskoj je takvo izuzeće za 2026. preliminarno odobreno, čime je Bruxelles priznao golem logistički i sigurnosni teret koji zemlja već podnosi na granici s BiH.
Pravila o azilu predviđaju da država može odbiti zahtjev ako je osoba mogla dobiti zaštitu u zemlji koju EU smatra sigurnom. Danski ministar migracija Rasmus Stoklund u tom je kontekstu istaknuo da se “Danska i većina država članica EU-a zauzimaju za obradu zahtjeva za azil u sigurnim trećim zemljama kako bi se uklonili poticaji za opasna putovanja u EU”, a zemlje kandidatkinje za EU, zajedno s npr. Marokom, Tunisom i Egiptom, već su označene kao sigurne za tražitelje azila. Mađarski premijer Viktor Orbán i slovački Robert Fico jasno poručuju da nova pravila neće provoditi, dok poljski premijer Donald Tusk najavljuje otpor kvotama i financijskim doprinosima.
Oštar zaokret
Hrvatska se formalno nalazi u specifičnom položaju: s jedne strane je dio druge linije mediteransko-balkanske rute, s druge, dio skupine država koje podnose značajan migracijski pritisak, ali im je zbog toga odobreno izuzeće od dijela obveza u fondu solidarnosti. U praksi, politika se temelji na oštroj kontroli nezakonitih prelazaka, uz naglašenu spremnost da se sudjeluje u novom europskom režimu povrataka. Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović više je puta otvoreno upozorio da bi eskalacija na Bliskom istoku mogla pokrenuti “novi val milijuna izbjeglica prema Europi” i da “Europa taj val neće moći izdržati”. Naglasio je da Europa mora pronaći diplomatske i ekonomske instrumente kako bi kroz humanitarnu pomoć i obnovu Bliskog istoka zadržala ljude u regiji. U protivnom, smatra, pritisak na europske granice bio bi politički i logistički neodrživ.
“EU sve više govori o tome da prihvaćanje migranata i davanje azila više nije održivo. Europski čelnici danas govore ono što smo mi govorili od samog početka. Jedno je humanitarna dimenzija – za što smo uvijek otvoreni – jer ima ljudi kojima je potrebna međunarodna pomoć, ali da netko uđe u Hrvatsku i kaže da treba azil i u procesu je iz kojeg ga se ne može isključiti, to jednostavno tako ne ide”, poručio je Božinović.
No, države članice EU-a o problemu izbjeglica nemaju jedinstveni stav, usprkos zajedničkoj strategiji i propisima. Najveći teret migracija posljednjih je godina nosila Njemačka. Tijekom migrantske krize 2015. i 2016. otvorila je vrata za više od milijun izbjeglica, uglavnom iz Sirije, Afganistana i Iraka, čime je postala glavna destinacija za tražitelje azila u Europi. No, politička atmosfera od tada se bitno promijenila. Berlinski političari danas naglašavaju potrebu strože kontrole granica, bržih postupaka azila i učinkovitijih deportacija onih koji nemaju pravo ostanka. Iako Njemačka i dalje prima velik broj zahtjeva za azil, javna rasprava sve je više obilježena pitanjem održivosti takvog sustava.
Sličan zaokret vidljiv je i u Francuskoj. Ondje migracije već godinama spadaju među najosjetljivije političke teme, posebno zbog migrantskih kampova u Parizu i u sjevernom lučkom gradu Calaisu, gdje se okupljaju migranti koji pokušavaju prijeći u Veliku Britaniju. Francuska vlada nastoji balansirati između humanitarnog pristupa i jačanja sigurnosnih mjera, no politički pritisak, osobito s desnog spektra, sve je snažniji. Skandinavske zemlje, koje su tijekom krize 2015. primile velik broj izbjeglica, u međuvremenu su znatno postrožile svoje politike. Švedska i Danska danas imaju među restriktivnijim pravilima za dobivanje azila u Europi, a političke rasprave sve više naglašavaju integraciju i ograničavanje novih dolazaka.
Na jugu Europe situacija izgleda drukčije. Italija je već dugo jedna od glavnih ulaznih točaka migracija preko Sredozemnog mora. Brodovi s migrantima koji polaze iz sjeverne Afrike redovito stižu na talijanske otoke i obale pa talijanska vlada već godinama pokušava smanjiti broj dolazaka prije nego što migranti uopće stignu na teritorij Europske unije. Rim se snažno zauzima za sporazume s državama tranzita i porijekla migranata te za ideju da se postupci azila dijelom provode izvan EU-a.
Španjolska, iako također suočena s migracijama, ima malo drukčiji pristup. Glavni pritisak ondje dolazi preko Atlantske rute prema Kanarskim otocima. Španjolske vlasti uglavnom zagovaraju europsku solidarnost i zajedničko rješavanje problema, naglašavajući da se migracije ne mogu rješavati samo nacionalnim mjerama. Poseban položaj ima jugoistočna Europa. Države poput Grčke, Bugarske i Hrvatske nalaze se na vanjskim granicama Europske unije i često su prve na udaru migrantskih ruta. Njihova uloga sve se više svodi na zaštitu granice i kontrolu prolaza prema zapadnoj Europi. U nekim državama, poput Mađarske, politika je izrazito restriktivna i temelji se na fizičkim barijerama i strogim graničnim kontrolama.
Upravo ta raznolikost pristupa pokazuje koliko je migrantsko pitanje složeno u europskom kontekstu. Dok neke zemlje naglašavaju humanitarnu odgovornost i potrebu integracije, druge prioritet daju sigurnosti i ograničavanju dolazaka. Iako Europska unija pokušava uspostaviti zajednički sustav azila i migracija, razlike među državama članicama i dalje su velike – i upravo one određuju ton europske rasprave svaki put kada se na horizontu pojavi mogućnost novog izbjegličkog vala. Dok IOM i UNHCR naglašavaju da je od presudne važnosti ostaviti otvoren prostor za ljude koji bježe od rata, europska politička realnost gura prema preventivnom zatvaranju ruta i eksternalizaciji odgovornosti.
Najveći rizik
U toj napetosti između humanitarnog imperativa i političkih kalkulacija krije se i najveći rizik za Europsku uniju. Ako se sukob na Bliskom istoku razvuče i produbi, a pomoć državama domaćinima u regiji ne bude dovoljna, logika kretanja ljudi ponovno će se okrenuti prema Europi. No, ovaj put te će ljude dočekati drukčiji institucionalni pejzaž: čvršće granice, brži odbijajući postupci, centri za povratak i širi pojam “sigurne treće zemlje”.
Za Hrvatsku to znači da će, uz relativno povoljnu poziciju u fondu solidarnosti, morati nastaviti balansirati između uloge pouzdanog čuvara vanjske granice EU i zemlje koja istodobno treba radnu snagu i želi zadržati reputaciju sigurne destinacije. Kako će taj balans izgledati u praksi – pogotovo u slučaju ozbiljnijeg vala izbjeglica s Bliskog istoka – ovisit će podjednako o intenzitetu sukoba, kao i o tome koliko će Europa biti spremna investirati u stabilnost svojih prvih susjeda, prije nego što ljudi ponovno zakucaju na njezina vrata.
