U zemlji koja se ponosi poljoprivrednom tradicijom i kvalitetnim prehrambenim proizvodima godišnje se baci više od 250 tisuća tona hrane iz poslovnog sektora. No, to nisu samo otpadne tone, to je i izgubljeni potencijal energije, hranjivih tvari i održive transformacije gospodarstva. Hrvatska još traži održiv model za sprječavanje otpada od hrane, dok primjeri iz Europe govore da rješenja postoje, ali zahtijevaju političku volju, regulatornu jasnoću i sustavnu suradnju svih sudionika. Europska unija godišnje baci 59 milijuna tona hrane, vrijedne oko 132 milijarde eura. Istodobno, više od 32 milijuna građana EU-a ne može si priuštiti kvalitetan obrok svaki drugi dan. Hrvatska nije iznimka, prema službenim podacima za 2023. godinu, poslovni sektor generirao je 259.745 tona otpada od hrane.
Oslobađanje metana
Od toga čak 93.440 tona dolazi iz primarne proizvodnje, 42.188 tona iz prehrambene industrije, a maloprodaja i distribucija (supermarketi, veletrgovci) odgovorni su za 63.541 tonu, dominantno zapakirane hrane kojoj je istekao rok, dok restorani, hoteli, javne kuhinje i ugostiteljstvo generiraju dodatnih 60.576 tona. Ogromna većina tog otpada završava na odlagalištima, gdje se razgradnjom oslobađa metan, plin 25 puta snažniji od ugljičnog dioksida u pogledu globalnog zatopljenja. Taj scenarij Hrvatsku dugoročno stavlja u neugodan položaj: sve stroži klimatski ciljevi, sve viši troškovi odlaganja i potrebe za energetskom suverenošću traže nove odgovore.
Krajem 2022. Vlada RH usvojila je Plan sprječavanja i smanjenja otpada od hrane 2023. – 2028., kojim se obvezala smanjiti otpad za 30 posto do 2028. To podrazumijeva oko 86 tisuća tona manje bačene hrane godišnje i redukciju emisija za približno 120 tisuća tona CO₂-ekvivalenta. Na papiru ambiciozno, u praksi još bez ozbiljnog financijskog okvira.
Plan predviđa 21 županijsku banku hrane, digitalnu platformu za e-doniranje, nacionalnu kampanju edukacije potrošača i bolju koordinaciju sektora. No, većina tih aktivnosti ovisi o kratkoročnim sredstvima iz EU fondova, a pitanje održivosti sustava nakon 2026. ostaje otvoreno.
Od kraja 2024. uvedena je i Uredba o naknadi za odlaganje otpada, koja će do 2030. podizati cijenu s 30 na 50 eura po toni. No, i ta brojka je simbolična u usporedbi s realnim troškovima metanskih emisija, pročišćavanja procijedih voda i zatvaranja odlagališta. Ne bude li odlaganje osjetno skuplje od prerade, potrošači i poslovni subjekti neće imati motivaciju promijeniti navike.
Kružno gospodarstvo
U mnogim zemljama EU-a otpadna hrana već je ključan element kružne ekonomije. Skandinavci i Nijemci njome “hrane” mreže daljinskoga grijanja i gradske autobuse. Francuska je zakonski zabranila uništavanje jestive hrane – trgovci je moraju donirati ili preraditi. Italija i Belgija potiču doniranje kroz porezne olakšice i administrativne rasterećenja. U Hrvatskoj takva obveza ne postoji. Doniranje je prepušteno dobroj volji subjekata. Ishod? Većina hrane kojoj je istekao rok trajanja završi na odlagalištima, umjesto u pučkim kuhinjama, kao stočna hrana ili energija. U mnogim europskim zemljama, poput Nizozemske i Francuske, otpadna hrana više nije problem, nego sirovina. Tehnološka rješenja deambalažiranja otpadne hrane kojoj je istekao rok trajanja omogućuje mehaničko odvajanje prehrambenog sadržaja iz ambalaže (staklo, plastika, tetrapak, metal), stvarajući homogenu masu “organsku juhu” koja je idealna za proizvodnju bioplina u postrojenjima za anaerobnu digestiju. Taj bioplin potom postaje električna energija, toplina ili biometan obnovljivi ekvivalent prirodnom plinu, kao i digestat, visoko vrijedno organsko gnojivo.
U Hrvatskoj je tehnologija deambalažiranja prisutna od 2019., no do danas nije zadobila ni institucionalno povjerenje, ni regulatornu sigurnost. Prvi operateri koji su nabavili sofisticirane uređaje s europskim certifikatima često su se suočavali s tumačenjima zakona koja su de facto onemogućavala normalan rad. Naime, iako su uređaji fizički smješteni u bioplinskim postrojenjima koja već imaju uporabnu dozvolu za proizvodnju energije, lokalne inspekcije i upravni odjeli tumače da je za svaku preradu otpada potrebna posebna uporabna dozvola koju, prema važećim građevinskim propisima, nije moguće ishoditi ako objekt nije građen s tom svrhom. Time je mnogim operaterima onemogućeno skladištenje ili obrada hrane u sklopu bioplinskog pogona, unatoč tome što se sirovina ne zadržava dulje od nekoliko sati i ulazi direktno u fermentore. No, za to su potrebni jasni pravilnici, porezni poticaji, standardizacija i politička volja. Problem je jasan: Hrvatska ima otpad, tehnologiju, potrebe, ali još nema sustavnu sinergiju. Iako se taj sustav već tehnički primjenjuje u Hrvatskoj, pravna neusklađenost i tromost državnog aparata guše njegov širi razvoj. Inspekcijska tijela i upravni odjeli često tumače zakone rigidno i parcijalno, pa bioplinska postrojenja ne mogu dobiti uporabnu dozvolu za prijem takve sirovine jer su građena za proizvodnju energije, a ne za “skladištenje otpada”. Takva interpretacija ne prati razvoj industrije, niti europske direktive.
Četiri razine
Strateški pomaci potrebni su na četiri razine, kao što je regulatorna jasnoća u smislu definiranja i usklađenje propisa koji dopuštaju korištenje otpadne hrane kao sirovine za energiju, financijski poticaji i subvencije za tehnologije deambalažiranja i predobradu hrane, porezne olakšice za donacije, infastrukturna spremnost banke hrane, logistika, vozila i rashladni kapaciteti moraju pratiti količine i rokove i na kraju kultura odgovornosti koja uključuje edukaciju potrošača, transparentni podaci o bačenoj hrani po sektoru, javna pohvala i sramota kao alati pritiska.
Hrvatska već ima sve preduvjete za zatvaranje kružnog toka hrane tehnološki, društveno i energetski. Svaki gram bačene hrane nije samo gubitak kalorija, to je i izgubljeni kilovatsat, izgubljeno gnojivo, izgubljena šansa. Vrijeme je da napustimo kulturu bacanja i stvorimo kulturu kruženja jer u toj tranziciji kriju se ne samo održivost i okoliš, nego i nova radna mjesta, nova tržišta i nova vrijednost.
