Točno je, Europska unija je, prema sastavu svojih vlada, prema strankama koje sudjeluju u vlasti, jako skrenula u desno. Uzmimo primjer Belgije: tamo su uvijek svi na vlasti, od socijalista do desnice, što znači da duboko razumiju kompromis, ali i da je kultura političkog udovoljavanja – kultura “svima ponešto” – rezultirala političkim frustracijama.
Ove godine izabrali su za premijera flamanskog separatista i umjerenog euroskeptika Barta de Wevera, koji je odmah nakon imenovanja izjavio da je O.K. s tim da Belgija i dalje postoji, ali da ne misli biti “kapetan Titanica”. Dakle, vrlo je mlak prema zaštiti baš te – Belgije.
I Valonija – udesno
Nevezano za flamansku ambiciju za suverenešću, Bart De Wever sada vodi ideološki najdesniju koalicijsku belgijsku vladu i svi gledaju kako se postavlja u važnim pitanjima. Podržava povećanje izdataka za NATO, na strani je Izraela na Bliskom istoku, ali i Ukrajine u ratu s Rusijom, zahtijeva mnogo strožu imigracijsku politiku. Povijesno vrlo liberalna Belgija, najliberalnija u cijeloj Europi, sada će pooštriti politiku prema migrantima.
Čak je i frankofonska Valonija, tradicionalno socijalistička i zbog benefita i zbog ideologije, skrenula desno, i to na temama imigracije. Belgijsku politiku je teško pratiti jer su rascjepkani i izrazito decentralizirani, ali kad bolje pogledamo, uz rast desnice vidljiva je također radikalizacija scene te znatna ideološka polarizacija. Belgija je dom institucija Europske unije i NATO-a, zato je posebno važna kad se palpira politički osjećaj EU-a. Zato je čak važnije od De Wevera skretanje Valonije udesno.
Europska zajednica učila se umijeću kompromisa od svojih domaćina i općenito od tri zemlje Beneluxa. I Nizozemska je bila desetljećima prava uzor zemlja. Bogata, liberalna, tolerantna, socijalno osviještena, a vodili su je umjereni, uspješni, samozadovoljni socijaldemokrati. No, onda im je, i to traje već godinama, tu ugodu zastresao prodor šokantne šovinističke desnice Geerta Wildersa. Takav rječnik, ti ubodi, šokantne izjave kao od Wildersa, to ne da se ne može čuti u Hrvatskoj, nego nigdje u regiji. To su grozni izljevi, kao da se u bistre kanale gradova oslobodila mutna kanalizacijska voda.
Krajem 2023. relativni pobjednik izbora bio je Geert Wilders, no, iako su ga druge stranke spriječile da postane premijer, bio je dio vladajuće koalicije. Kad je primijetio da se njegovoj PVV (Partij voor de Vrijheid) smanjuje popularnost, zaoštrio je i nedavno srušio Vladu na pitanju prava azila. Dobije li izbore u listopadu, inzistirat će na tome da bude premijer. Simpatičan mu je Putin, antipatična mu je Ukrajina, iako je nedavno malo ublažio te stavove. Svejedno, protivi se financijskoj pomoći Kijevu. Trump se na marginama NATO summita prošli tjedan susreo s Wildersom – i ostao oduševljen jer mu je Wilders “nice guy”.
Od tri zemlje Beneluksa, te najstarije europske zajednice država, sad je pouzdan, predvidljiv i politički stabilan samo Luksemburg. Nastavi li se taj trend po EU-u, možda će moći organizirati turističke ture po svojoj maloj kneževini i pokazivati kakva je nekad bila Europska unija.
Njemačka predvodi zemlje koje su zadržale politički centar i političku stabilnost, što znači da je funkcioniranje EU-a za iduće razdoblje osigurano u smislu poslovanja institucija, programa, proračuna, organizacija, asocijacija, investicija, suradnje, trgovine. Također, znači da u koalicionoj Vladi Friedricha Merza postoji fokalna točka prema kojoj se druge slične europske vlade mogu referirati i usklađivati politike. No, nije to na jako čvrstim nogama jer je jasno da je Friedrich Merz uspio sastaviti vladu ignorirajući visoki izborni rezultat krajnje desnice Alternative za Njemačku.
AfD je, poslije CDU/CSU-a, najbrojnija stranka u Bundestagu, i u ovom sazivu povećala je broj zastupnika na čak 152 od 630, dok SDP, glavni koalicijski partner u Merzovoj vladi, ima tek 130 zastupnika. Njemački kancelar treba mnogo isporučiti i svojoj zemlji i posredno Europi, ali mora udovoljavati i sentimentu koji je tako snažno pogurao AfD, a odnosi se poglavito na kontrolu migracija, što je glavna tema AfD-a, a ujedno i točka na koju je njemačka javnost jako osjetljiva. Javnost traži kontrolu migracija, a pitanje je kako će to Merz ispuniti. Ako neće, ovo je zadnja njemačka vlada prije Alterantive za Njemačku, koju mnogi ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.
Za primijetiti je da bi – ako AfD bude i dalje pritiskao javnost po pitanju migracija, a hoće, i ako Njemačka bude slala natrag azilante u zemlju prvog ulaska – to pitanje moglo postati iznimno važno i u Hrvatskoj.
AfD-ova liderica Alice Weidel primjenjuje taktiku stalne sve jače radikalizacije, sve jačeg sidrenja u krajnjoj desnici, i tako pali strasti i oslobađa zabranjene osjećaje, a sve s jednim ledenim nastupom. Drugu taktiku ima Marine Le Pen koja balansira između radikalizma i normalizacije svoje politike. No, njih obje, kao i ostali šefovi sličnih stranaka, normaliziraju svoj radikalizam do mjere da cijele pakete takvih politika prihvaćaju i mainstream stranke. Odnosno, ta politika normalizacije je za srednje i starije generacije, dok se vrlo velik broj mladih politički pali na radikalizirani diskurs.
To veliko skretanje udesno mladih specifičan je fenomen, koji je posvuda zamijećen na svoj način. U ovoj epohi mladi traže političku provokativnost, koja je vjerojatno poziv za promjenom, bilo kakvom promjenom, ali ujedno time obilježavaju fijasko centrističkih i lijevih stranaka.
Mladi traže provokativnost
Tako je u Francuskoj. Francuski predsjednik ostavlja dojam političkog centrista, njegova je stranka član liberalne grupacije ALDE u Europskom parlamentu, ali Vlada koju Macron kontrolira preko svog premijera ima neke izrazito desne ministre. Jak političar, Gerald Darmanin, sadašnji ministar pravosuđa, izjavljuje kako je Marine Le Pen za njega premekana. U Francuskoj se već pozicioniraju kandidati za predsjedničke izbore 2027., a dva Macronova ministra natječu se tko može dublje zahvatiti u radikalnu desnicu.
“Ja sam veći fašist od Retailleau”, pohvalio se, napola u šali, ministar Darmanin govoreći o drugom hardlineru. No, nije samo to, nego atmosfera se mijenja tamo gdje to baš nikada ne bismo očekivali. Policija je nekoliko puta ispitivala novinare zbog toga što su napisali, i zašto su to napisali, i uporno se nastoji oslabiti javni servis televizije. Ministrica kulture Rachida Dati, koju zovu mini-Trump, izjavila je kako “mrzi” javni audiovizualni servis. U Skupštini, nekoliko zakona doneseno je na način da se baš podilazilo stranci Marine Le Pen, a bili su vjerojatno politička trgovina za neke druge zakone. No, dva nova važna zakona, o javnim servisima informiranja i o imigraciji, očigledno odgovaraju i krajnjoj desnici i Macronu. Ova kaotična situacija nastala je nakon što je Emmanuel Macron impulzivno 2024. godine raspisao izbore, a na kojima je Nacionalno okupljanje dobilo golemi broj glasova. Francuski predsjednik navodno se opet igra s idejom da ponovno raspiše izvanredne izbore – ili barem tako kaže.
Zanimljivo je da je Marine Le Pen u prethodnim kampanjama za izbore dobivala pomoć iz ruske blagajne, a sada je trebala dobiti iz američke! Budući da je Trump podržao Marine Le Pen, Ured za demokraciju, ljudska prava i rad State Departmenta inicirao je prijedlog financijske pomoći koja se inače daje oporbi u zemljama s autoritarnim režimima. Dobro, to je odbijeno u samoj stranci Nacionalno okupljanje, ali pokazuje ambijent i stavove Trumpove administracije prema velikim europskim zemljama. U Francuskoj je na djelu vrlo duboka polarizacija stavova, možda najviše u Europi. Tamo su ljevica i desnica nepomirljive, ne može se zamisliti suradnja. Ali, nije tako u drugim zemljama.
U Austriji je pak ovaj put centar uspio velikim manevrima izbjeći da Vladu formira relativni izborni pobjednik, tj. proputinovska tvrdolinijaška Partija slobode koja ne krije da se oslanja na svoju, kao reformiranu, nacističku prošlost. Vladu u Beču sada vodi kršćanski demokrat Christian Stocker, a koalicijski partneri su mu Socijaldemokrati i nova liberalna stranka NEOS. Svi zajedno nepopustljivi su prema migrantima. Nedavno su najtvrđi u Europi – ali nikako ne jedini – Friedrich Merz, Christian Stocker, Giorgia Meloni i Dankinja Mete Frederiksen održali poseban sastanak o migracijama na kojem su zapečatili oštriji pristup.
Dakle, pitanje migracije jedan je element što gura europsku scenu nadesno – tko god bio na vlasti. Primjerice, premijerka Mette Frederiksen je socijaldemokratkinja. Njezina je vlada u svemu takva, lijevi centar, osim… kad je riječ o migracijama. Tu je tvrđa i desnija od Merza koji nije uspio vratiti znatniji broj azilanata s granica kad je nakratko suspendirao Schengen i tvrđa od Giorgie Meloni čija je stranka Fratelli d’Italia neskriveno oduševljena dijelovima fašizma. Sve je to bilo nezamislivo prije samo desetak godina. No, u svemu, na sjeveru i jugu i u centru Europe, birači kao svoj najveći problem vide migrante. Istočna Europa za sada je toga pošteđena, iako mnoge zemlje poput Slovačke na prazno, da uopće nemaju taj problem, viču “migranti, nećemo migrante”.
Na jugu je problem Grčke, kao i Italija, ulaz migranata koji se objektivno ne može kontrolirati. Jug Europe više nih e želi, ali nisu dovoljno jaki da se njihova riječ čuje. No, sada dobivaju saveznike. Pobjednik grčkih izbora je Nea Demokratia, stranka desnog centra, a premijer Micotakis pripada europskoj političkoj eliti. Cipar i Malta također su na tzv. europskoj liniji.
Španjolska, Švedska, Danska i Litva imaju premijere socijaliste ili socijaldemokrate. Od te četiri, Španjolska na jugu i Švedska na sjeveru, čvrsto su na ideološkom smjeru, na način kako je u njihovim sredinama formiran i prihvaćen. Švedska uvijek glasa za socijaldemokrate, osim kad zapadnu u probleme pa glasaju za desni centar. Kad se situacija popravi, vraćaju se socijaldemokratskom kursu. Španjolska ima socijalističku vladu, a premijer Pedro Sanchez jedini je jaki lijevi političar u Europi – njegova partija, PSOE, odbila je napade s krajnje desnice, a Sanchez balansira s jakim regionalnim strankama i nema baš nikakva problema s migracijama.
Obratno – Španjolska favorizira migracije, i makar rast njihove ekonomije ne ovisi samo o migrantima, sve analize pokazuju da se radi o velikom pozitivnom inputu. Kako to? Jednostavno, većina imigranata je iz Južne Amerike, što znači da imaju isti jezik, vrlo slične kulture i nemaju problema u integraciji, a ekonomija ih treba. To je velika snaga i prednost španjolske ekonomije. Konačno, i mnogi Argentinci hrvatskog podrijetla koriste Hrvatsku kao premosnicu prema Španjolskoj, gdje je više životnih šansi i sličnija je kultura onoj koju poznaju.
Portugal je, pak, od velikih promjena 1970-ih, kad su završili s autoritarnim režimom, uglavnom glasao za ljevicu. Ljevica ih je uvela u EU, dizala ekonomiju, provodila reforme. To je toliko bilo izvjesno da ljevica dobiva, i dugo je trajalo, da je dobilo naziv “portugalska iznimka”. No, 2024. godine zbog velikog skandala u kojem su bila u pitanju golema sredstva, a preko misterije rudarenje litija, “greenwashing” projekata i nejasnoća s podatkovnim centrima, premijer Antonio Costa sazvao je izvanredne izbore – i izgubio ih. Osobno nije bio upluten u korupciju, tako da je mogao postati predsjednik Europskog vijeća u Bruxellesu, ali svakako, ima taj teret na leđima. Portugal sada vodi desni centrist Luis Montenegro. I on je bio nakratko u problemu, ali se povratio.
Vrlo jaka opozicija u Portugalu je stranka imenom Chega ili – Dosta. Nova je zvijezda europske krajnje desnice, ali za sada uglavnom izrazito društveno konzervativna, doduše i rasistička. Svi su se pitali koliko će trajati liječenje Portugala lijevim vladama nakon izrazitog konzervativizma Salazarovog režima. Eto, trajalo je 50 godina. Duhovi prošlosti sad se vraćaju…
Suspendirani Fico
Koga još imamo među socijalistima? Slovak Robert Fico na čelu je slovačke socijaldemokratske stranke SMER. Međutim, njihovo članstvo u grupaciji Europskog parlamenta koja okuplja socijaliste i socijaldemokrate suspendirano je nakon što je Fico surađivao s krajnjom desnicom. U ovom trenutku SMER i Fico “plivaju” među političkim grupacijama kao nezavisni i razmišljaju gdje bi se priklonili, a i tko bi ih primio. Ficov SMER je proruski, antiukrajinski, umjereno euroskeptičan u odlukama u Bruxellesu, ali izrazito antieuropski u domaćoj retorici, nacionalistički, društveno konzervativan, no socijaldemokratski u pitanjima radnih prava. U svakom slučaju, prešli su granicu i iako su Socijalisti kao grupacija po glasovima nakon njihova odlaska oslabljeni, torpediran je.
Na suprotnoj strani političkog spektra, mađarski Fidesz isključen je iz EPP-a. To znači da je i utjecaj Fica i Orbana u glasanju tih stranaka u Europskom parlamentu neznatan. Kao nezavisni, ne mogu utjecati na mainstream europskog političkog života. I inače su ta dva premijera gurnuta na marginu europskog života koliko god je moguće, a moguće je jer se velik dio benefita pregovara i dogovara. Ova dvojica su parije. Takva marginalizacija te dvojice zanimljiva je zato što su šriom EU-a lijevi i desni populisti bili izrazito anti-EU. Govorili su, a i govore, da je EU najgora moguća sudbina, zatvor gori od Varšavskog pakta, “svugdje je bolje, samo u EU nije, Ursula je glupa, fiksirani čepovi na plastičnim bocama su bezvezni…”.
Alice Weidel iz AfD-a, Marine Le Pen iz Nacionalnog okupljanja, mnogi iz istočne Europe… svi su nagovještavali da će izaći iz EU-a prvom prilikom, ili barem iz eurozone. Svi su se 2008. godine čudili Grčkoj zašto nije zalupila vratima za sobom. No, posljedice Brexita, činjenica da Britaniji jednostavno nije bolje, ali i način na koji su ostali u EU-u odgurnuli Orbana i Fica, osvijestili su ih. Sad žele EU, ali prema svojim planovima. Neke se promjene sigurno i događaju, ali vidjet ćemo koliko će daleko ići i zbog čega je pitanje migracija toliko iskočilo, jer je manje očigledno nego što se čini.
Od Gretine generacije…
Sad imamo uvid koliko truda i muke europske “mainstream” stranke trebaju uložiti da ostanu na smjeru i zašto se od njih okreću oni koji bi ih, kad se sve zbroji i oduzme, trebali podržavati. Od svih tvrdo desnih stranaka poražen je jedino španjolski Vox. Zašto, zato što nisu imali socijalni program za siromašnije slojeve i nižu srednju klasu, nego su bili ekonomski desni. Dakle, šovinizam, antieuropejstvo, i slično nisu dovoljni da bi krajna desnica pobjeđivala.
Primjerice, stranka Marine Le Pen, kojoj je na čelu Jordan Bardella, koji još nema 30 godina, ima velike šanse u francuskoj politici baš zato jer pokazuje zanimanje za ekonomski zakinute, od umirovljenika i malih poduzetnika do stanovnika ruralnih područja. Vrlo slično u Njemačkoj nastupaju dvije žene – na krajnjoj desnici AfD-ova Alice Weidel ili na ljevici Sahra Wagenknecht. Formula za dobivanje glasova na obje strane spektra je ista: ideologija kakvu želiš, ali socijalna davanja potrebitima, i to najprije svojima, a tek ako pretekne, ostalima.
Posljednjih 30-ak godina glasanje za populističke stranke se udvostručilo, a posljednjih godina velik se broj mladih okreće tim strankama. To je ujedno i razdoblje u kojima se stranke “mainstreama”, a pogotovo lijeve, nisu snašle u novim okolnostima. Od mladih, “Gretine generacije”, krajnjoj desnici prevelik dio se okrenuo u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Finskoj, a odjeke toga možda gledamo i u našoj regiji. Tko se osjeća da je izgubio u životu, da ne razumije govor i način elita, tko osjeća klasni prezir svojih obrazovanih, elegantnih, samouvjerenih vršnjaka u lijevim strankama, taj je spreman da ga pokupi krajnja desnica i da ga uvjeri da su za njegove teškoće krivi migranti, a ne desetljeća pogrešnih politika prema problemima rada.
Lijeve stranke polagano su prešle s konkretne borbe za prava potlačenih na simboličku razinu, na pitanja identiteta, od klasične marksističke, prema novoj ljevici. Time su tu populaciju ostavile onima koji su ih bili spremni pokupiti. Također, “mainstream” stranke posljednjih desetljeća na vlasti nisu našle dobar model integracije migranata u domaća društva. Apsurdno, ali statistike pokazuju da je više mladih od 18 do 24 godine u tim zemljama glasalo za krajnju desnicu, nego građana starijih od 65 godina. Slično se dogodilo, samo s drugom vrstom kulturalnog rata, između istočne Europe koja se osjećala diskriminiranom u odnosu na stare i bogate europske zemlje i sad se osvećuje koliko može, makar na svoju štetu.
Uz Slovačku, stalno se ljulja i Češka. Prema anketama, čak dvije trećine Čeha razočarano je promjenama nakon Baršunaste revolucije 1989., a trećina smatra da je komunizam bio bolji od demokracije. Češka već dugo ima umjereno do izrazito euroskeptične lidere ili takve koji članstvo u EU-u opravdavaju najprizemnijim pragmatizmom, a nikako nečim iznad toga. Sadašnja vlada Petra Fiale ideološki je desnije od desnog centra, desnije od EPP-a u Europskom parlamentu i upravo je nekoliko tjedana patila zbog skandala da je ministar pravosuđa Blažek primio 40 milijuna eura u bitcoinima od notornog kriminalca, trgovca drogama, a tko zna koliko kad je tjerao lidere industrije da se susretnu s ruskim lobistima. Svejedno, Fialova vlada preživjela je glasanje u parlamentu.
Češki političari posljednjih 15-ak godina nisu pouzdani kad je riječ o Europi, ali su tiši nego Slovaci i bolje brendirani nego Rumunji, Bugari ili Hrvati pa prolaze ispod radara. Pragmatični su pa neće napraviti samoubilačke korake. Ljevice tamo nema, pogotovo nakon što je krahirala stranka Pirati. Novi su izbori za nekoliko mjeseci i očekuje se pobjeda milijardera Andreja Babiša, koji također nije zaljubljen u Bruxelles, ali ga nekako podnosi.
Poljska je drukčija i što god bilo, tko god bio na vlasti, žele biti dio EU-a i NATO-a. Sad su podijeljeni. Premijer Tusk je klasični desni centar, novi predsjednik Nawrocki je dosta desnije od centra i uvjeren da je Poljska suviše slobodna i liberalna. Podržava Trumpa, a Trump ga misli iskoristiti za podrivanje europskih institucija, ako Nawrocki bude u prilici.
Vječni Janša
Osim Francuske, Slovenija i Estonija imaju premijere iz liberalnih stranaka. Obje vlade, i slovenska i estonska, zapravo su koalicijske i imaju i socijaldemokratske ministre, ili čak potpredsjednicu Vlade (Slovenija). Slovenci su, kad se sve uzme u obzir, uglavnom blago lijevo pa je takva i ova liberalno lijeva vlada Roberta Goloba. Kad biraju uvijek politički friške opcije na izborima, građani zapravo nastoje izbjeći korupciju, a novi političari traju dok se, kako se tamo tumači, karizma ne istroši.
E, tada ih iza ugla dočeka Janez Janša jer ti novi nisu nikad dovoljno dugo na vlasti da do kraja svladaju političke vještine. Janez Janša pojedinačno je i dalje najjači političar, ali je pretvrd za sve druge opcije i slab mu je koalicijski potencijal. Međutim, baš kao i kod nas u Hrvatskoj, i to bez obzira na nečije verbalne ispade, osnovna orijentacija po točkama novog testa pripadanja Uniji u Sloveniji ostaje nepromijenjena bez obzira na opcije: Pro EU, pro NATO, podrška Ukrajini, distanca prema Trumpu.
Rumunjska i Bugarska su na jakom ruskom propagandnom udaru, ali su obje na kraju isplivale. Rumunjska je pogotovo bila meta – zbog Putinova interesa za Moldaviju i tamošnje strateške NATO baze. Rumunji su upravo birali između izrazito proputinovskog, antieuropskog, anti-NATO kandidata s jedne strane, i dosadašnjega gradonačelnika Bukurešta, Nicusora Dana. Prvog proruskog kandidata, Georgisceua, koji je dobio prvi krug, eliminirao je rumunjski sud, što je bilo demokratski dvojbeno. Rusi su ga ubrzo zamijenili drugim, a istim, ali Rumunji su na kraju izabrali centrističkog kandidata, pro EU i pro NATO. Vrlo je velik antisistemski bunt, kao i posvuda u Istočnoj Europi, ali stalo im je.
Na svim je stranama očigledno da su na naplatu došli nedovoljan trud i vizija posljednjih 30-ak godina – i ne znamo hoće li se naći dovoljan broj onih kojima će biti dovoljno stalo.
