Angeli Merkel i Njemačkoj posvećujem ovu kolumnu u četiri nastavka zbog njihova višegodišnjeg denigriranja u hrvatskoj javnosti. O stvarnim se problemima sve češće govori tako da svaki od njih potvrđuje istu unaprijed zadanu presudu: Njemačka propada, njezin je model potrošen, a Merkel je glavni krivac. Ponavljanjem takvih tvrdnji stvara se okvir unutar kojega se tumači svaka nova vijest. Zato najprije valja pogledati kako je nastala ta slika, a zatim ispitati što u njoj odgovara povijesnom iskustvu, što pripada opravdanoj kritici, a što je učinak upornog pojednostavljivanja.

Zemlja koja je desetljećima značila stabilnost, industrijsku snagu, institucionalnu ozbiljnost, socijalnu sigurnost i racionalno upravljanje, nakon 2022. sve se češće opisuje gotovo obrnutim rječnikom. Njemačka je “u kolapsu”, “u raspadu”, “u agoniji”; ona “tone”, njezin “motor više ne vuče”, industrijski “giganti bježe”, Berlin ostaje “bez kormila”, država se približava “rubu kraha”. Angela Merkel u jednom je naslovu kancelarka koja je Njemačku “gotovo ubila”. Promjena je bila postupna, ali njezin je rezultat teško previdjeti.

Njemačko gospodarstvo doista ima ozbiljne probleme: stagnaciju, slabe investicije, skupe energente, pritisak kineske konkurencije i zahtjevnu tehnološku preobrazbu industrije. Izvoz je ranjiviji nego prije, automobilski sektor prolazi kroz duboku reorganizaciju, infrastruktura godinama trpi posljedice nedovoljnih ulaganja, a politički sustav teže proizvodi stabilnost koja se dugo smatrala gotovo njemačkom konstantom. Stvarnost tih problema daje nam razlog više da razmotrimo jezik kojim se opisuju. Između podatka o padu proizvodnje i presude da se država raspada ipak postoji razlika.

U medijskim studijima takvo se oblikovanje slike naziva “framingom”. Za njega nisu potrebne lažne činjenice; izbor istinitih može biti sasvim dovoljan. Što ćemo ponavljati, što staviti u naslov, koje događaje povezati, čemu pripisati ulogu uzroka, što proglasiti simptomom, a što ostaviti izvan priče? Od deset istinitih činjenica moguće je izabrati pet i napisati priču o prilagodbi, a od drugih pet priču o kolapsu. Činjenice u oba slučaja mogu ostati točne, dok im se značenje mijenja. Kada se isti način tumačenja dovoljno dugo ponavlja, čitatelj ga naposljetku prihvaća kao samu stvarnost.

U hrvatskom se javnom prostoru nakon 2022. prepleću tri takve priče. Prva je revizija Merkelina nasljeđa: politika nekoć opisivana kao pragmatična, stabilizirajuća i centristička danas se čita kao izvor strateških pogrešaka prema Rusiji i Kini, u energetici, obrani i migracijama. Druga je priča o njemačkom propadanju, u kojoj se zasebni gospodarski, politički i društveni problemi stapaju u sliku države koja više ne funkcionira. Treća dovodi u pitanje sam njemački liberalni politički konsenzus: odnos prema AfD-u, socijalnu državu, migracijsku politiku, zaštitu privatnosti i koalicijsku kulturu. Sve se to sve češće prikazuje kao obilježje sustava koji više nije sposoban ispraviti vlastite pogreške. U tom spoju Angela Merkel postaje simbol cijele epohe kojoj se danas sudi unatrag.

Prijelom 2022.: od pogrešne politike prema Rusiji do optužnice protiv jedne epohe

Ruski napad na Ukrajinu 24. veljače 2022. opravdano je otvorio pitanje njemačke politike prema Moskvi. Energetska ovisnost o ruskom plinu, Sjeverni tok 2 i uvjerenje da će gospodarska međuovisnost obuzdavati geopolitički sukob našli su se pred činjenicom koju više nije bilo moguće zaobići. Vrijedi, međutim, pratiti koliko se brzo preispitivanje te politike proširilo na gotovo cijelu Merkelinu epohu.

Već 28. ožujka 2022. u hrvatskom je medijskom prostoru prenesena analiza pod naslovom “Putin je njemačke lidere iskoristio kao korisne idiote, a najveći naivac ispala je Angela Merkel”. Tekst počinje tvrdnjom da Njemačkoj “nije nepoznanica biti na pogrešnoj strani povijesti” i da je Berlin šesnaest godina bio “na posve pogrešnoj strani” prema Rusiji. Pogrešna procjena Putinova režima tim se riječima premješta u povijesno-moralnu kategoriju. Izraz “pogrešna strana povijesti” nosi teret koji daleko nadilazi raspravu o jednoj vanjskoj politici.

Mjesec i pol poslije, 8. svibnja, objavljen je tekst “Ovi ljudi su prodali dušu Rusiji i to se nije dogodilo preko noći!”. Njemačka politika prema Moskvi sada je moralni promašaj višedesetljetnog političkog sloja, a Merkel se tereti da je ignorirala sve ozbiljnije znakove prirode Putinova režima. U srpnju nadnaslov već glasi “Ostavština u ruševinama”, a naslov “Njemačka preispituje nasljeđe Angele Merkel: “Neoprostivo je što je učinila, vezala je ruke svima iza sebe”. Isti tekst podsjeća da je tek nekoliko mjeseci prije otišla s vlasti uz vrlo visoko javno odobravanje. U tako kratkom vremenu simbol stabilnosti postao je simbol strateške sljepoće. U godinama koje slijede njezino se ime veže uz Rusiju, Kinu, nuklearnu energiju, Energiewende, vojnu potrošnju, migracije, digitalizaciju, infrastrukturu i slabosti njemačkog industrijskog modela. Svaka od tih tema zaslužuje raspravu. Njihovo objedinjavanje u jednu biografiju, međutim, omogućuje da se procesi različitih uzroka i trajanja objasne istim odgovorom: Merkel. Kritika odluka tako prerasta u presudu cijelom razdoblju.

Godina 2023.: od ekonomskih problema prema jeziku ‘kolapsa’

Tijekom 2023. težište se pomiče s Merkel na samu Njemačku. Slika države koja je povukla loše strateške poteze prerasta u sliku države koja sustavno propada. Naslovi pritom imaju posebnu ulogu jer su u digitalnom prostoru za velik broj čitatelja jedini dio teksta koji će vidjeti. Prvo tumačenje vijesti često ostaje i jedino.

U tekstovima o njemačkom gospodarstvu može se pratiti gotovo serijski niz. U svibnju 2023. Njemačka je “posrnuli div” i “europski motor se kvari”; u lipnju se vraća “bolesnik”; u kolovozu se “sprema kolaps najvećeg europskog gospodarstva”; u rujnu “Njemačka tone sve dublje”, govori se o “strmoglavom padu” i industrijskim gigantima koji “počinju bježati iz države”; u studenome zemlja je “teški bolesnik” u “agoniji”. Učinak nastaje njihovim gomilanjem: svaki novi naslov čitatelju potvrđuje ono što je prethodni već nagovijestio.

U kolovozu 2023. prva procjena kompozitnog indeksa poslovne aktivnosti, PMI-ja, pala je na 44,7, znatno ispod granice od 50 koja razdvaja rast od pada aktivnosti. To je ozbiljna gospodarska vijest, koju bi vjerno opisao naslov “Njemačka poslovna aktivnost snažno pada; raste rizik recesije”. Objavljeni naslov glasi “Sprema se kolaps najvećeg europskog gospodarstva: “Slijedi domino-efekt, posljedice će osjetiti svi””. Podatak govori o snažnom padu poslovne aktivnosti, a naslov već najavljuje raspad cjeline.

U rujnu je objavljen prvi podatak da je industrijska proizvodnja u srpnju pala 0,8 posto na mjesečnoj razini, više od očekivanih 0,5 posto. Loš rezultat dobio je naslov “Nema kraja, Njemačka tone sve dublje: ‘To je strmoglavi pad, giganti počinju bježati iz države!’”. Brojke pritom ne moraju biti netočne da bi zaključak bio pretjeran. S ekonomske kontrakcije prelazi se na sliku nacionalnog propadanja. Jednom je to dramatizacija; ponavljano mjesecima i godinama postaje ustaljena predodžba o zemlji.

Kriza ima otvoren ishod. Sustav može reagirati, reformirati se, promijeniti model, izgubiti dio snage ili obnoviti rast. Priča o propadanju unaprijed određuje smjer: svaki novi simptom potvrđuje završetak koji se već očekuje. Recesija, problemi Volkswagena, pad izvoza, demografija, birokracija, migracije i rast AfD-a tada se čitaju kao dokazi iste presude, premda nemaju jednake uzroke ni jednaka moguća rješenja.

Zato je izraz “bolesnik Europe” tako djelotvoran. On zemlji dodjeljuje dijagnozu. Svaki loš kvartal postaje simptom iste bolesti, svaka politička kriza potvrđuje slabost organizma, svaki štrajk ili infrastrukturni kvar pokazuje koliko je bolest uznapredovala. Činjenice iz različitih područja počinju govoriti istim jezikom.

Godina 2024.: kada ekonomska slabost postaje ‘raspad sustava’

Godine 2024. taj jezik izlazi iz gospodarskih rubrika. U siječnju, zbog prosvjeda poljoprivrednika i štrajkova, naslov glasi “Njemačku u srijedu čeka totalni kolaps”. U veljači objavljen je tekst s nadnaslovom “Raspad sustava” i naslovom “Europski motor više ne ‘vuče’”. Nekoliko dana poslije slijedi “Njemačka je u kolapsu, 15 posto kompanija tone u propast”, uz tezu da bi njemački neuspjeh mogao ugroziti i sposobnost Europske unije da se održi.

Nakon raspada Scholzove koalicije krajem godine čitamo “Politički kaos u Njemačkoj, Berlin je ostao bez kormila u najgorem mogućem trenutku”. U prosincu je prenesena analiza “Njemačka ima mnogo veći problem od Olafa Scholza: ‘Vi ste lice naše propasti!’”. Gospodarska slabost i politička kriza sada pripadaju istoj priči o državi koja gubi sposobnost upravljanja.

Industrijska proizvodnja, problemi Volkswagena, prosvjedi, ustavnopravni spor oko proračuna, raspad koalicije, uspon AfD-a, migracije i infrastruktura povezuju se tako da jedni drugima služe kao potvrda. Nova vijest više ne mora uspostaviti vlastito značenje: ono je već zadano općom slikom njemačkog propadanja.

U ožujku 2025. jednodnevni štrajk zaposlenih u trinaest njemačkih zračnih luka dobiva naslov “Totalni kolaps diljem Njemačke”. Posrijedi je velik, ali vremenski ograničen poremećaj zračnog prometa uzrokovan sindikalnim štrajkom. Riječ “kolaps”, međutim, priziva sve prethodne “kolapse”: gospodarstva, politike i sustava.

Valja priznati i da se isti izraz obilato upotrebljava za Zagreb, Split, prometne gužve i brojne druge teme. Dio tog jezika pripada općoj tabloidizaciji digitalnih naslova. U slučaju Njemačke osobitu težinu daje mu kontinuitet. Kolaps, raspad, propast, agonija, bolesnik, tone, stroj je stao, giganti bježe, bez kormila, rub kraha: taj se rječnik godinama prenosi s gospodarstva na politiku, s politike na društvo, a zatim na povijesnu procjenu jedne kancelarke. Od privlačenja klikova prelazi se na opis navodnoga karaktera države.

Treći narativ: problem više nije samo gospodarstvo, nego njemački politički konsenzus

Kritika se naposljetku proširuje na pravila, političke reflekse i moralni jezik poslijeratne Savezne Republike. Nakon Merkelinih odluka i njemačkih gospodarskih teškoća, na red dolazi liberalni konsenzus koji Njemačka smatra jednim od temelja svojega poretka.

To se vidi u raspravi o AfD-u i takozvanom Brandmaueru, političkom zidu kojim stranke demokratskog centra odbijaju koalicijsku suradnju s krajnjom desnicom. U rujnu 2026. objavljen je naslov “Kako to da je AfD ‘preradikalan’, a berlinska Ljevica nije?”, a u tekstu se izolacija AfD-a povezuje s “kontinuitetom promašenih politika” centra. Nekoliko dana prije drugi tekst opisuje “tektonske promjene”, slabljenje CDU-a i rast stranaka dugo držanih izvan kruga prihvatljivih koalicijskih partnera. Predmet preispitivanja postaje način na koji njemački politički centar određuje granice demokratske suradnje.

Sličan pomak nalazimo u raspravi o socijalnoj državi. Naslov iz rujna 2025., “Politički raspad Njemačke zbog Muhameda koji ne radi, ima dvoje djece, a prima oko 2700 eura Bürgergelda”, pitanje održivosti socijalnih transfera, radnih poticaja i migracije pretvara u simbol narušenoga društvenog ugovora. Jedan primatelj pomoći postaje lice poretka u kojem navodno racionalni porezni obveznik financira sustav koji sam sebe slabi. Ekonomsko pitanje dobiva kulturno i moralno značenje.

U tekstu iz kolovoza 2026. o širenju ovlasti sigurnosnog aparata naslov tvrdi da je Njemačka povukla poteze “koji nisu viđeni još od Gestapa”. U samome tekstu stoji ograda da današnja Njemačka ne želi ponavljati nacističku prošlost. Ograda, međutim, ne briše učinak usporedbe: najteži simbol njemačke državne represije već je uveden kao mjerilo sadašnje politike. Prije nego što se razmotre sadržaj i doseg novih ovlasti, čitatelju je već ponuđen najteži mogući povijesni okvir. Reportaža iz Berlina istoga mjeseca u naslov izdvaja izjavu mladog aktivista AfD-a: “Otići ću prije nego što sve ode kvragu”, a u tekstu prenosi njegovu ocjenu da “Njemačka odlazi kvragu”. Snažna izjava sugovornika legitimno može dočarati atmosferu na terenu. Njezino je značenje ipak drukčije kada dolazi nakon višegodišnjeg ponavljanja sličnih slika. Čitatelj u njoj prepoznaje potvrdu već poznate dijagnoze.

Tu se tri priče zatvaraju u krug. Merkel je vodila pogrešnu politiku, ta je politika dovela do propadanja Njemačke, a politički centar, odbijajući radikalan prekid s njezinim nasljeđem, nastavlja propadanje. U takvom se tumačenju Brandmauer može prikazati kao obrana političkog sustava od volje birača, socijalna država kao dokaz političke iracionalnosti, a zaštita privatnosti kao ideološka dogma. Povijesni razlozi zbog kojih su te institucije i pravila nastali, kao i mogućnost njihove reforme, povlače se pred optužbom da je sam sustav potrošen.

Merkel se vraća kao univerzalni uzrok

Dolaskom Friedricha Merza taj način prikazivanja Njemačke nije nestao. U ožujku 2025. piše se da je Merz odigrao “all in”, stavio na kocku budućnost zemlje i ušao u “brutalnu, ratobornu, nevjerojatno skupu okladu”. U svibnju se upozorava na mogućnost “paneuropskog fiskalnog kolapsa” ako njemački financijski zaokret ne uspije. Promjena kancelara i politike tako ne mijenja temeljnu priču o državi u dubokoj krizi. Merkel se u nju vraća kao uzrok kojemu se uvijek može pripisati još jedna posljedica. U listopadu 2025. objavljen je naslov “Merkel iza sebe nije ostavila ništa, Njemačku je skoro ubila”, uz podnaslov da iza nje nije ostala “niti jedna stvarna reforma”. U kolovozu 2026. već se gotovo usput tvrdi da je “u šesnaest godina na vlasti pogrešnim ekonomskim politikama, osobito prema Kini, dovela Njemačku na rub kraha”. U svibnju iste godine iz jednog se razgovora izdvaja ocjena da je “jedna od najmračnijih figura europske politike 21. stoljeća” i da je “stvorila ovakvog Putina”. To je tvrdnja sugovornika; odluka da joj se dade naslovno mjesto zaseban je urednički izbor.

Invazija na Ukrajinu tako postaje početak lanca u kojem se na njemačku politiku prema Rusiji nadovezuju Kina, energetika, nedovoljna ulaganja, infrastruktura, obrana, migracije i stagnacija. Današnja Njemačka navodno samo plaća račun šesnaest Merkelinih godina. Golem broj različitih procesa sveden je na jednu biografiju. Priča je pregledna, uvjerljiva i lako pamtljiva, ali povijest rijetko pristaje na takvu urednost.

U čemu je problem takve personalizacije?

Angela Merkel donosila je važne odluke i za njih nosi političku odgovornost. Nakon Fukushime 2011. njezina je vlada predložila ubrzani izlazak Njemačke iz nuklearne energije do kraja 2022., koji je Bundestag prihvatio velikom većinom. Posljednje tri elektrane, nakon produljenja njihova rada za vrijeme Scholzove vlade, ugašene su 15. travnja 2023. Tijekom njezinih mandata snažno su razvijene gospodarske veze s Rusijom i Kinom, a obrambena izdvajanja dugo su ostajala ispod NATO-ova cilja od dva posto BDP-a. Sve to pripada raspravi o njezinoj političkoj bilanci.

Odgovornost kancelarke ipak treba odmjeriti unutar odnosa koji nastaju desetljećima: u Bundestagu, saveznim zemljama i koalicijama, među poslovnim interesima, industrijskim strategijama i društvenim očekivanjima. Njemačka “kočnica duga”, često navođena kao razlog slabih javnih investicija, nije privatni projekt jedne osobe. Izloženost Kini bila je poslovni model velikog dijela njemačke industrije. Problemi automobilske industrije uključuju troškove rada, tehnološko kašnjenje, elektrifikaciju, promjene kineskog tržišta, nove konkurente i vlastite korporativne odluke. Merkel u tome ima svoje mjesto, ali cijelo objašnjenje ne stane u njezino ime.

Lice je lakše pamtiti od strukture, a moralna priča lakša je od povijesti gospodarskih odnosa. Ako je za sve dovoljna jedna kancelarka, čemu pitati što su radile kompanije, banke, sindikati, savezne zemlje, koalicijski partneri, europske institucije ili birači koji su desetljećima podržavali isti model? Jasnoća dobivena takvim pojednostavljenjem plaća se gubitkom povijesne razmjernosti.

Odakle dolazi taj jezik?

Dio tog načina prikazivanja Njemačke potječe iz međunarodnih analiza koje se prenose u hrvatski prostor. Formulacija o njemačkim “korisnim idiotima” 2022., tekst o “licu naše propasti” u prosincu 2024. i portret Merza kao čovjeka koji mora probuditi Njemačku u veljači 2025. oslanjaju se na takve izvore. I analiza o “četiri jahača njemačke ekonomske apokalipse” preuzima argumentaciju međunarodnog novinarstva. Vijest o jednodnevnom štrajku zračnih luka stiže iz britanskog izvora, a u hrvatskom naslovu postaje “Totalni kolaps diljem Njemačke”.

Hrvatski čitatelj, dakle, često dobiva već protumačenu sliku Njemačke, koja zatim prolazi još jedan krug domaćeg odabira i naslovne dramatizacije. Izborom izvora, preuzimanjem analiza i ponavljanjem istih procjena određeni pogled na Europu dobiva na snazi. Tako se i međunarodna politička rasprava prenosi u hrvatski prostor, zajedno s pretpostavkama koje u samom tekstu ne moraju biti izrečene.

Taj bih pogled nazvao angloatlantskom optikom. Ona je često skeptična prema njemačko-francuskoj strateškoj autonomiji, izrazito kritična prema Merkelinoj Ostpolitik, energetskoj politici i poslovnim vezama s Kinom, a NATO i američku sigurnosnu prisutnost smatra temeljnim jamstvom europske stabilnosti. Ti argumenti zaslužuju raspravu, zajedno s političkim pretpostavkama iz kojih proizlaze. U takvu pogledu pokušaji kontinentalne autonomije lako postaju opasna iluzija, a njemačka posebnost strateška naivnost.

Ista kriza, različita tumačenja

Kritika Njemačke i Merkel nakon 2022. proširila se europskim i hrvatskim javnim prostorom. Ruska invazija, energetski šok i njemačka stagnacija otvorili su pitanja koja su dotad često ostajala potisnuta. Ipak, usporedba tekstova pokazuje koliko se načini izvještavanja mogu razlikovati, čak i kada polaze od sličnih činjenica.

Tako se 2023. piše o Merkelinoj “katastrofalnoj ostavštini”, koja obuhvaća Rusiju, Balkan i odnos prema Vučićevoj Srbiji, a 2024. da će se Njemačka i Europa još dugo oporavljati od njezinih “pogrešnih procjena i katastrofalnih odluka”. Uz takve osude 2026. pojavljuje se i “Merkel nostalgija”: dio europske javnosti njezino vrijeme ponovno vidi kao razdoblje stabilnosti, racionalnosti i predvidljivosti. Oštra kritika, dakle, može opstajati uz drukčiju procjenu iste epohe.

Godine 2023. objavljen je tekst “Sve što je zagovarala Angela Merkel u Njemačkoj je nestalo u godinu dana”, kao i kritike odnosa prema Kini i Huaweiju. Analiza “Njemačka postaje “bolesnik Europe” istodobno podsjeća da je riječ o gospodarskom motoru Unije, velikom izvoznom i znanstvenom središtu te ključnom čvorištu europskih proizvodnih lanaca. U takvu kontekstu “bolesnik” otvara pitanje što se događa s gospodarstvom čija je snaga i dalje presudna za ostatak Europe.

Tekst iz rujna 2024. o “četiri jahača njemačke ekonomske apokalipse” i gospodarstvu koje “tiho implodira” koristi dramatičan jezik, ali razdvaja industrijski egzodus, demografiju, infrastrukturu i inovacije. Drugdje se govori o “sumraku giganta” i o tome kako je Njemačka “profućkala zlatno desetljeće”, uz razradu štednje, premalih ulaganja, tehnološkog zaostajanja autoindustrije, kineske konkurencije, energije i korporativnih odluka. Postoji i suzdržaniji rječnik: “Njemačka traži izlaz iz krize”, “gospodarstvo posustalo”, “stagnacija traje”, “Merz predstavio nove mjere”. U svim tim slučajevima kriza ostaje tema, ali se razlikuje ono što se čitatelju sugerira o njezinu opsegu i ishodu.

Upravo te razlike pokazuju da dramatičan naslov nije neizbježan proizvod loše gospodarske vijesti. Iste se teškoće mogu opisati i objasniti na različite načine. Problem nastaje kada jedan način tumačenja postane navika: gospodarski, politički, migracijski, energetski i geopolitički problemi godinama se spajaju u priču o propadanju države, a različite činjenice služe kao potvrda već donesene presude. O tom je obrascu ovdje riječ.

Od ‘Njemačka ima probleme’ do ‘njemački model je propao’

Pad industrijske proizvodnje, raspad koalicije, rast AfD-a i restrukturiranje Volkswagenovih pogona pripadaju različitim područjima života. Kada se svi ti događaji neprestano podvode pod kolaps, raspad, agoniju i propast, poruka se proširuje: Njemačka kao model više ne funkcionira.

U Hrvatskoj takva tvrdnja ima osobit odjek. Njemačka je desetljećima bila jedna od naših glavnih predodžbi “uređene Europe”: zemlja u koju se odlazilo raditi, država industrije i izvoza, reda, pouzdane infrastrukture i socijalne sigurnosti. Rušenje tog simbola djeluje snažnije od jednako loše statistike iz zemlje prema kojoj nemamo takav odnos. Naslovi o “njemačkom kolapsu” zato sudjeluju i u preoblikovanju hrvatske predodžbe Europe.

Ako više ne funkcionira ni Njemačka, lako se dolazi do zaključka da je potrošen cijeli “stari europski model”: socijalna država, zelena tranzicija, fiskalna disciplina, migracijska politika, industrijski kompromis, liberalni centar, naposljetku, i sama Europska unija. Zato se uz njemačke teškoće tako često pojavljuje upozorenje da će ono što se dogodi Berlinu pogoditi cijelu Europu. Njemačka u toj priči postaje metafora Europe.

A Merkel postaje metafora Njemačke

Šesnaest godina Merkelina kancelarstva obuhvaća financijsku krizu, eurokrizu, migrantsku krizu, Brexit, prvi Trumpov mandat, odnose s Putinom, Sjeverni tok, uspon Kine, energetsku tranziciju i početke sve ozbiljnijega geopolitičkog razilaženja. Malo se političkih biografija tako podudara s epohom koju se danas pokušava objasniti. Ako Njemačka utjelovljuje staru Europu, Merkel utjelovljuje tu Njemačku.

Sve što je u trenutku odluke izgledalo kao pragmatizam nakon promjene okolnosti može se opisati kao kratkovidnost. Jeftina energija postaje ovisnost o Rusiji, gospodarska otvorenost prema Kini strateška ovisnost, fiskalna odgovornost nedovoljno investiranje, Energiewende energetska pogreška. Humanitarna odluka iz 2015. čita se kao jedan od čimbenika uspona AfD-a, a diplomatski pragmatizam prema Putinu kao politika popuštanja.

Svaka od tih teza može se ozbiljno razmotriti. Naknadno znanje o ishodu, međutim, ne daje nam pravo pretpostaviti da je ishod od početka bio očit, da su alternative bile jednostavne ili da je jedna osoba mogla kontrolirati posljedice odluka čitavih političkih, gospodarskih i europskih sustava. Između preispitivanja Merkelina nasljeđa i tvrdnje da je “Njemačku skoro ubila” izgubljeno je upravo ono što bi analiza trebala sačuvati: mjera.

Merkel izvan kulta i izvan optužnice

Merkel je dugo bila gotovo politički kanonizirana: racionalna, hladna i stabilna upraviteljica kriza, Mutti koja možda nema veliku viziju, ali sprječava katastrofe. Današnja reakcija dijelom ispravlja takvu idealizaciju, no lako sklizne u novu karikaturu. Ženu koja je navodno spasila Europu od gotovo svega zamjenjuje žena koja je gotovo sve upropastila.

Politička biografija mora moći podnijeti istodobno priznanje uspjeha i procjenu pogrešaka, uključujući njihove skupe dugoročne posljedice. Povijest jedne države, gospodarskog modela i Europe traži više od zbroja odluka jedne osobe. U raspravu o Merkel danas već ulazimo s nizom gotovih asocijacija: Putin, Rusija, plin, Kina, migranti, nuklearke, stagnacija, AfD, kolaps Njemačke. Neke su veze čvrsto dokazane, neke ostaju predmet političke rasprave, a neke je učvrstilo uporno medijsko povezivanje. Valja ih ispitati pojedinačno.

Što je Merkel doista odlučila, u kakvim okolnostima i uz koje dostupne alternative? Što su njezine politike tada postigle, kojim su interesima odgovarale, koje su troškove odgađale i koje probleme stvarale? Koliko je današnju sliku njezina neuspjeha oblikovao razvoj događaja, a koliko način na koji smo nakon 24. veljače 2022. počeli čitati njezinu prošlost? Ti odgovori govore više od opće presude da je bila dobra ili loša kancelarka.

Obrana Angele Merkel koju ovdje zagovaram polazi od zahtjeva za razmjernom prosudbom. Politička odgovornost nije isto što i povijesna krivnja za cijelu epohu, kao što pogrešna odluka ne objašnjava svaki kasniji neuspjeh. Ako je današnja Njemačka doista “bolesnik Europe”, njezinu bolest treba dijagnosticirati preciznije od naslova. Merkel treba pripisati ono za što je odgovorna, ni manje ni više.

Višegodišnje denigriranje Njemačke i svođenje njezine novije povijesti na Merkelinu krivnju razlog su zbog kojega se tim pitanjima bavim u cijeloj ovoj kolumni. U sljedeća tri nastavka vratit ćemo se europskom smislu poslijeratne Njemačke, gospodarskom modelu koji je desetljećima stvarao njezinu snagu, Merkelinim odlukama i političkim sukobima koji danas određuju njezinu budućnost. Tek u tom širem kontekstu može se odmjeriti što je njezina politika postigla, gdje je pogriješila i koliko je sadašnja optužnica uopće sposobna objasniti svijet koji je nastao poslije nje.