Hrvatska tehnološka tvrtka Abysalto, poznata po rješenjima za digitalizaciju javnih usluga, mobilnost i umjetnu inteligenciju, nedavno je sudjelovala na međunarodno priznatoj konferenciji Future Tense u Kopenhagenu, gdje je predstavila svoja rješenja te se povezala s danskim kompanijama i predstavnicima grada Kopenhagena.
Svoju sposobnost transformacije urbanih sustava Abysalto je već dokazao kroz projekte digitalizacije javnog prijevoza u Splitu i Zagrebu, kao i kroz digitalizaciju usluga za HAC i željeznički promet. Rješenja poput eTicketinga, mobilnih aplikacija i pametnih sustava upravljanja omogućuju građanima jednostavniji, digitalan i održiv pristup gradskim uslugama.
Razgovarali smo s članom Uprave Željkom Tandarićem, koji nam je govorio o tome kako se pametni gradovi grade u praksi, zašto tehnologija sama po sebi nije dovoljna te gdje nastaju stvarni izazovi digitalizacije javnih sustava. Dotaknuli smo se iskustava iz Zagreba i Splita, odnosa tehnologije i administracije, održivog prometa, uloge umjetne inteligencije i njezine postupne primjene u složenim sustavima. U razgovoru je otkrio i kako Abysalto razmišlja o sljedećoj fazi rasta te planovima širenja na novo tržište, u trenutku kada se digitalna transformacija gradova ubrzano mijenja.
Jednom ste naglasili da važnost nije samo u aplikaciji, već u korisničkom iskustvu. Kako radite na tome da i stariji građani ili oni koji su mlađi, manje digitalno upućeni, prihvate vaša rješenja?
Pa tu sada nismo sami u tome. Zapravo, cijela naša industrija sad je na istom valu gdje ta tehnologija postaje općeprihvaćena, odnosno, i naše bake sada već znaju otvoriti Facebook i samim time, što to znaju, otvara se prostor da i aplikacije koje radimo budu prijemčive. Naravno, kad se radi nekakav sustav za građane, iz perspektive ‘end usera’ i ‘end consumera’, mora se uložiti jako puno truda da to bude dobro. Lako je napraviti aplikaciju koja radi, a dosta je teško napraviti aplikaciju koja radi i koju k tome korisnik prihvati i kaže: ‘To mi je dobro, ne moram koristiti puno mozak.’ Ljudi nemaju ni vremena ni strpljenja puno proučavati. Zato danas postoji cijela IT grana koja se bavi korisničkim iskustvom, a i mi koristimo takve usluge. Kod dizajna naših proizvoda nekad tražimo i pomoć u testiranju. Pošaljemo poziv da tražimo dobrovoljce koji bi testirali proizvode, da vidimo iz prve ruke kako netko koristi to što smo napravili. Tako se borimo. Ide nam na ruku i to što svi drugi rade po tom principu pa su i građani sve bolji u prihvaćanju tih tehnologija općenito.
Gradovi kažu da žele biti ‘pametni’. Vi ste u Splitu i Zagrebu upravo to omogućili. Kako to izgleda za običnog korisnika i što ste naučili iz tih projekata?
U Splitu i Zagrebu dosta smo pomogli lokalnoj upravi da automatizira dva područja – promet i administraciju. Pogotovo u Zagrebu. Grad Zagreb iznimno je kompleksna organizacija koja meni ili vama kao građaninu pruža jednu uslugu, a zapravo ih pruža jako puno, koje mi onda konzumiramo. Pokušavamo gradovima pomoći da centralizirano digitaliziraju procese. U Zagrebu su to, primjerice, upisi u vrtiće, izdavanje građevinskih dozvola, bilo kakva komunikacija između građana i grada: slanje zahtjeva, dobivanje rješenja, odbijenica ili odgovora. Tu su i pitanja vezana uz komunalije: vodu, čistoću, plin i slično. Prije je svaki od tih procesa imao svoju zasebnu aplikaciju, a sada Grad pokušava sve to centralizirati na jedno mjesto. Mi smo jedan od kotačića u tom dosta kompliciranom sustavu koji pomaže da se te usluge kondenziraju i pojednostave.
Kod prometa je situacija slična. Gradske uprave slijede ono što mnogi europski gradovi već dugo prakticiraju: nije važno vozite li se taksijem, tramvajem, biciklom, javnim prijevozom ili vlakom, nego da sve možete koristiti i plaćati s jednoga mjesta. U Zagrebu i Splitu radimo na digitalizaciji dijela gradskog prijevoza – gdje su vozila i kada dolaze na stanicu te da kupnja karata bude elektronička. To je korak prema tome da se i druga prijevozna sredstva i pružatelji usluga integriraju na jednu platformu. Krajnji cilj je da korisnik jednostavno započne vožnju, sustav prepozna gdje je, završi vožnju i automatski izračuna i naplati tarifu prema tome gdje je i kako putovao. To nam je konačni cilj.
U Hrvatskoj često gradovi imaju stara vozila, neusklađene sustave i zastarjele procedure. Kako u takvom okruženju stvarate ‘pametni grad’?
Tu je uvijek kombinacija onoga što tehnologija može i onoga što zajednica od te tehnologije može korisno preuzeti. Tehnologija može puno toga, ali pitanje je koliko smo kao država, gradovi i građani spremni i koliko toga možemo digitalizirati u danom trenutku. Zato idemo korak po korak. Ne možemo mi diktirati tempo i biti kolovođe, ali možemo biti dobar “drugi vagon” u vlaku – gorivo za lokomotivu. Koliko će netko dati gasa na toj lokomotivi, nije na nama, ali mi želimo biti spremni kad netko predloži neku ideju.
U projektima s gradovima često se sudaraju dva svijeta – brzina tehnološke inovacije i sporost administracije. Kako pomiriti te ritmove, a da pritom ne izgubite viziju?
To nam je postalo dio opisa posla. Kad dođem negdje i nešto predlažem, svjestan sam da obično imam više ideja nego što ih organizacija može apsorbirati. Zato pokušavamo dogovoriti realne okvire i spustiti ljestvicu. Ako su vozila zastarjela, ne mora sve odmah biti potpuno digitalno. Možemo raditi polumehanička, poludigitalna rješenja kao tranzicijski period. Ako bismo čekali da se sve obnovi i da bude savršeno prije nego što nešto napravimo, nikad ne bismo ništa napravili.
Koji su bili najkritičniji problemi u provedbi projekata i kako ste ih riješili?
Većina IT projekata ne pada na tehnologiji. Vrlo rijetko se dogodi da je nešto tehnički pogrešno zamišljeno. Najčešće problemi nastaju zbog otpora ili nespremnosti organizacije na promjene. Kad se uvede novi sustav, stare prakse i navike moraju se promijeniti. To vrijedi za javnu upravu, ali i za privatne organizacije. Novi sustavi često iznesu probleme na površinu jer ih učine transparentnima. To je izazovno, ali dugoročno vrlo dobro za organizaciju.
Što vas je najviše usporilo u Hrvatskoj kada je riječ o regulativi i dozvolama?
Hrvatska je prosječno troma po pitanju takvih promjena, ali trend je uzlazan. Svijest onih koji odlučuju o digitalizaciji raste. To se vidi na razini države, gdje su neke velike stvari digitalizirane, ali i na razini jedinica lokalne samouprave koje shvaćaju da digitalizacija postaje zajednički standard.
Ljudi često misle da su ‘pametni gradovi’ samo gadgeti i senzori. Što je ono nevidljivo iza kulisa što zapravo pokreće cijelu priču?
Gadgeti i senzori najmanje su važni. To su stvari koje se mogu kupiti i koje mjere neku vrijednost. Prava ‘pamet’ je u pozadini, u softveru i organizaciji iza njega. Primjer je sustav redar, gdje građani mogu putem web ili mobilne aplikacije prijaviti probleme poput neispravne rasvjete, otpada ili rupa na cesti. Građanin ne želi razmišljati kome točno prijaviti problem. On želi sve na jednome mjestu. Iza toga stoji sustav koji te prijave distribuira odgovarajućim službama i prati status rješavanja. Kad građanin vidi da je prijava zaprimljena i riješena, tada može reći da je ovaj grad pametan.
Kako vaša rješenja pomažu da promet bude zeleniji i održiviji te u smanjenju CO₂ emisija? Možete li navesti konkretan primjer?
Tu se može raditi na više načina. Kod javnog prijevoza moguće je optimizirati rute kojima se autobusi ili druga vozila kreću, posebno kada nastaju gužve. To je još uvijek u povojima, ali ideja je da se sustav može prilagođavati u stvarnom vremenu. Ako sustav prepozna da autobus za nekoliko kilometara neće moći proći zbog gužve, rute bi se mogle automatski prilagoditi kako vozila ne bi zapinjala nepotrebno. Osim samog prometa, bavimo se i potrošnjom električne energije, posebno gradske rasvjete, kroz ‘smart energy management’. Danas se rasvjeta pali i gasi u određeno vrijeme, bez obzira na stvarne uvjete. Pametnija rasvjeta omogućuje regulaciju jačine svjetla. Primjerice, pojačavanje u magli ili smanjenje kad nema potrebe.
Ima i primjera izvan samih gradskih centara, gdje promet nije gust. Tamo bi rasvjeta mogla reagirati na kretanje vozila ili pješaka: svjetla se pale samo ondje gdje se netko kreće, dok su ostala ugašena. Takva rješenja još nisu široko primijenjena kod nas, ali ih istražujemo kako bismo bili spremni kad tržište sazre.
Kako implementirate umjetnu inteligenciju i što je zapravo Abysalto AI akademija?
Umjetna inteligencija danas je pojam koji je svima u ušima. Trenutačno smo u fazi snažnog ‘hajpa’, slično kao što je bio blockchain prije desetak godina. Tada se doživljavao kao rješenje za sve, a danas znamo da to nije slučaj. Slično je i s umjetnom inteligencijom, vidimo da ima golem potencijal, ali još tražimo za koje je probleme izuzetno učinkovita, a za koje nije. Tržište je trenutačno prepuno ideja, od kojih su neke zaista sjajne, a neke i nisu. Teško je razlučiti kvalitetne primjene, pogotovo zato što svi žele reći da rade s umjetnom inteligencijom kako ne bi izgledalo kao da zaostaju.
U posljednjih šest mjeseci formirali smo tim koji se bavi istraživanjem umjetne inteligencije. Abysalto AI akademiju pokrenuli smo kao internu inicijativu unutar grupacije. Cilj je bio potaknuti osobe da pronađu konkretne primjene umjetne inteligencije u svakodnevnom radu. Spojili smo ljude koji imaju poslovni problem s onima koji razumiju tehnologiju, ali ne nužno i kontekst primjene. Organizirali smo svojevrsni hackathon koji je trajao oko 30 sati, sa 17, 18 timova. Ideja nije bila napraviti gotov proizvod jer to nije realno u tako kratkom vremenu, nego istražiti nove pristupe rješavanju problema. Pokazalo se da umjetna inteligencija može znatno pomoći u drukčijem pristupu rješavanja određenih zadataka.
Kakva je vaša dugoročna vizija razvoja i primjene umjetne inteligencije? Gdje vidite granicu između tehnologije i čovjeka?
Ne vjerujem da će se sustavi graditi od nule i mijenjati metodom ‘Big Banga’. Takvi su sustavi prekompleksni, a i klijenti moraju biti spremni na promjene. Transformacije se događaju postupno, korak po korak. Umjetnu inteligenciju vidimo kao logičnu nadogradnju postojećih sustava, gdje preuzima dijelove posla na koje su ljudi prije trošili sate ili dane, a sada se mogu odraditi u minutama ili satima. Ostatak sustava ostaje isti, a s vremenom se i druge komponente nadograđuju.
Kod kompleksnih sustava umjetna će inteligencija biti jedna od kockica u cijeloj slagalici, a ne zamjena za cijeli sustav. Kod jednostavnijih, samostalnih aplikacija moguće je da se neki proizvodi u potpunosti zamijene novima, ali kod složenih sustava razvoj će biti postupan.
Na koji način osiguravate da vaša tehnološka rješenja ostanu relevantna i inovativna u tako brzom razvoju industrije?
To je stalni izazov IT industrije. Ako želiš ostati konkurentan, moraš stalno mijenjati ono što si već izgradio. Prirodna tendencija je ostati u sigurnoj zoni i ne dirati sustave koji rade, ali to dugoročno vodi zastarijevanju. Softver uspoređujem s kućom. Nije dovoljno izgraditi je i stati. Moraš stalno ulagati, održavati i obnavljati. Ako u softver ne ulažeš, on će s vremenom postati manje vrijedan i tehnološki zastario. Zato klijentima objašnjavamo da za održavanje nije bitno samo “da sve radi”, nego plansko unaprjeđivanje sustava. U našem radu često svjesno biramo nove tehnologije koje još ne poznajemo savršeno, umjesto onih koje su nam ugodne i poznate, kako bismo stalno držali korak s razvojem.
Širite se prema Bliskom istoku. Koji su vam planovi za to područje i gdje vidite Abysalto za nekoliko godina?
Jedna od glavnih misija je ponuditi naše usluge izvan Hrvatske jer je domaće tržište ograničeno. Vjerujemo da možemo kvalitetno konkurirati i na inozemnim tržištima. Još razmatramo hoće li to biti Bliski istok ili neka druga regija, ovisno o tome s kojim ćemo proizvodima prvo izaći. U idućim godinama planiramo ponuditi na tržištu EU-a naša transportna rješenja. Evo, najavit ću jednu novost tijekom ovog intervjua. Osnovali smo i tvrtku u Sjevernoj Makedoniji kao razvojni centar jer tamo postoji kvalitetna radna snaga i dobri inženjeri. Cilj nam je ojačati resurse i ne biti ograničeni samo na hrvatsko tržište. Krenuli smo malim, ali upornim koracima.
