Unatoč velikom šumskom potencijalu Hrvatske, put od trupca do gotovog proizvoda sve je zahtjevniji. Cijene sirovine, troškovi rada i energije te pritisak konkurencije posljednjih godina snažno određuju poslovanje domaće drvne industrije.
No, u Malom Bukovcu, desetak kilometara istočno od Ludbrega, jedna obiteljska stolarska priča traje već više od šest desetljeća. Ono što je 1960. godine započelo kao mala radionica majstora Anđelka Jakopčina danas je izraslo u tvrtku s 80 zaposlenih koja proizvodi 25 tisuća lijesova godišnje, montažne drvene kuće te namještaj po mjeri koji odlazi i na zahtjevna europska tržišta.
Posao koji je majstor Anđelko započeo tada, danas vodi njegova obitelj – sin mu Vjekoslav, sa svojom djecom, kćeri Majom i sinom Filipom. Filip Jakopčin, po struci inženjer drvne tehnologije, vodi cjelokupnu proizvodnju – od organizacije rada i nadzora kvalitete do modernizacije pogona i nabave strojeva.
U kontaktu je s inozemnim kupcima, s kojima dogovara tehničke detalje, narudžbe i rokove isporuke. Firma u proizvodnji kombinira tradicionalnu obradu drva s preciznošću CNC tehnologije, odnosno računalno upravljanih strojeva koji omogućuju izradu složenih detalja na drvenim elementima. Jakopčin sirovinu nabavlja isključivo od Hrvatskih šuma, a ovisno o proizvodu i tržištu koristi različite vrste drva.
Posebnost proizvodnje leži u tome što se cijeli proces odvija unutar tvrtke – od obrade trupca do finalnog proizvoda. U pogonu se obavljaju sve faze, od piljenja i lijepljenja do brušenja i završne obrade, što omogućuje bolju kontrolu i veću učinkovitost proizvodnog procesa.
S proizvodnjom ljesova obitelji Jakopčin krenula je 1990-ih godina prošloga stoljeća. Ubrzo su se okrenuli izvozu, najprije prema Italiji.
U izboru Zlatni ključ
Kupce su pronalazili preko sajmova i trgovačkih predstavnika. Poslovanje su s vremenom proširili i na Francusku, Švicarsku i Belgiju, gdje su, malo po malo, izgradili stabilnu suradnju s partnerima i stekli povjerenje inozemnih kupaca.
“Montažne drvene kuće i namještaj po mjeri moguće je kupiti izravno od nas, a ljesove isključivo od trgovaca s kojima poslujemo”, ističe Maja Jakopčin, izvršna direktorica kompanije.
O poslovnom putu tvrtke svjedoče i priznanja za sudjelovanje u izboru za nagradu Zlatni ključ, koja se dodjeljuje najboljim hrvatskim izvoznicima u kategoriji malih i srednjih poduzeća.
‘Na prvu’ proizvodni pogon obitelji Jakopčin odaje dojam omanjeg industrijskog grada. Čim parkirate automobil ispred ulaza u kompleks, otvara se pogled na prostrani niz hala i skladišnih prostora. U središtu se nalazi moderna drvena zgrada s uredima, a na njezinu ulazu jednostavan podsjetnik na svakodnevni ritam tvrtke – radno vrijeme od ponedjeljka do petka, od 7 do 15 sati.
Iza nje, proteže se proizvodni dio, prostor u kojem se sirovina postupno pretvara u gotove proizvode. U kompleksu se nalazi i sušionica za drvo, važan dio procesa pripreme sirovine. Dok prolazimo pored visoko naslaganih ‘tornjeva’ od drvenih ploča, greda i dasaka i provlačimo se između njih, postaje jasnije koliko je velik opseg proizvodnje koja iz ove obiteljske tvrtke izlazi prema regionalnim i europskim tržištima.
U jednoj od radionica duboko brujanje strojeva miješa se s oštrim zvukom rezanja drva i jednoličnim zujanjem brusilica. Između tih, jačih zvukova, čuje se klizanje drvenih ploča po radnim stolovima, kratki udarci čekića i šum usisavanja piljevine koja ostaje iza svakog reza. Miris svježe obrađenog drva ispunjava radni prostor dok djelatnici komad po komad oblikuju materijale preciznim pokretima. Cijeli proces spoj je suvremene tehnologije i zanatske preciznosti – od strojne obrade do završnih ručnih dorada.
Ulaganje u strojeve
Rast proizvodnih kapaciteta Jakopčini su poduprli ulaganjima u novu tehnologiju i proizvodni prostor. Prema podacima koje nam je iznijela direktorica firme, u dva stroja – četverostranu blanjalicu i CNC stroj za rezanje kosina – uloženo je oko 422 tisuće eura, pri čemu je 30 posto ulaganja bilo sufinancirano sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za regionalni razvoj.
Uz to, kroz Mjeru 8.6. Programa ruralnog razvoja, namijenjenu ulaganjima u preradu i marketing šumskih proizvoda, 2021. godine izgrađena je i nova proizvodna hala. Vrijednost tog ulaganja iznosila je oko 1,15 milijuna eura, uz 50-postotno sufinanciranje sredstvima Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj.
Kako pojašnjava direktorica firme, nova je hala trebala riješiti problem dotadašnje raspršene proizvodnje.
“Bili smo raštrkani na puno mjesta i dosta smo gubili na prijevozu. Zato smo se prijavili na natječaj, dobili potpore i napravili novu halu u koju smo preselili proizvodnju. Sada je sve zaokruženo, od početka do kraja”, dodaje dok nas vodi u razgled pogona.
Takva organizacija omogućila je da se proizvodni proces odvija na jednom mjestu, bez stalnog premještanja materijala između različitih lokacija. Tvrtka danas zapošljava 80 ljudi i radi u jednoj smjeni, dok je u razdoblju najveće potražnje, između 2020. i 2022. godine, imala između 100 i 105 zaposlenih.
Za razliku od dijela domaće industrije, u tvrtki Jakopčin zasad nema uvozne radne snage. Većina zaposlenih dolazi iz okolnih mjesta u Varaždinskoj županiji, a među njima često i članovi iz jedne, iste obitelji. Maja Jakopčin kaže da je upravo briga o zaposlenicima jedan od prioriteta njihovog poslovanja.
“Uvijek nam je bilo najvažnije da ljudi dobiju dobru plaću i da budu zadovoljni. Nikad kao obitelj nismo živjeli megalomanski. Nemamo kuće na moru, nemamo velike stvari – imamo ovo što vidite, firmu. Jer kad vodiš takav posao, stalno razmišljaš kako ćeš podmiriti plaće, kredite i sve ostale obveze. Zbog toga ponekad i ne spavamo”, rekla je.
Izvoz važan oslonac
Iako su lijesovi i dalje glavni proizvod tvrtke, dio kapaciteta posljednjih godina usmjeravaju i na druge proizvode. Montažne drvene kuće i namještaj po mjeri postali su dodatni segmenti poslovanja, potaknuti padom potražnje za lijesovima nakon pandemije koronavirusa.
“Tijekom pandemije potražnja za ljesovima snažno je porasla, osobito zbog velikog skoka smrtnosti u Italiji, no nakon toga tržište se naglo promijenilo. Pad potražnje koji je trajao nekoliko godina potaknuo nas je da dio kapaciteta usmjerimo na druge tržišne segmente”, pojašnjava Maja Jakopčin.
Iako na prvi pogled djeluje kao jednostavan proizvod, lijes zahtijeva velik broj proizvodnih koraka – od spajanja i brušenja do završne obrade i lakiranja. Iz tvrtke Jakopčin ističu da je za izradu kvalitetnog lijesa često potrebno više sati rada nego za neke druge proizvode od drva.
“Vidiš ga jedan dan i ode u zemlju”, kaže Maja, opisujući paradoks proizvoda u koji se ulaže toliko znanja, vremena i preciznosti.
Orijentacija prema inozemstvu nosi i svoje izazove. Kada je riječ o cijenama, prostor za zaradu trenutačno je vrlo sužen, govori nam. Proizvođačka cijena lijesa kreće se, ovisno o modelu, od oko 100 do 400 eura, no unatoč složenoj proizvodnji marže su vrlo slabe. Problem je što i relativno malo povećanje cijene može izazvati negativnu reakciju kod kupaca.
“Dignemo li cijenu za pet eura, oni više ne žele uzimati, odgađaju narudžbe i traže druge proizvođače”, objašnjava Maja Jakopčin.
Istodobno, troškovi sirovine, energije i rada nastavljaju rasti.
“Kupci još uvijek očekuju balkansku cijenu proizvoda, a mi plaćamo europske troškove”, tumači nam direktorica firme.
Drvene kuće izrađuju isključivo od jele, odnosno lameliranih greda od jele, dok za ljesove koriste različite vrste drva. Za talijansko tržište najviše jelu, a za Francusku i druga zapadnoeuropska tržišta hrast, dok su na domaćem tržištu najzastupljenije lipa i topola.
Najveći izazov u poslovanju Maja Jakopčin vidi u cijeni sirovine. Smatra da bi proizvođači koji drvo prerađuju do gotovog proizvoda trebali imati mogućnost ostvarivanja određenog popusta pri kupnji trupaca.
“Mislim da bi trebalo promijeniti to da finalist dobije neki rabat, bar na taj trupac. Najveću zaradu imaju oni koji ga kupe, prepile i prodaju dasku, a ti u finalnoj proizvodnji imaš tisuću koraka, troškova i svega ostalog, a ne možeš postići cijenu”, objašnjava.
Konkurencija im, kaže, dolazi iz regije, ponajprije iz Bosne i Hercegovine i Srbije, gdje su troškovi proizvodnje niži. Sličan pritisak osjete i iz Kine, osobito na tržištu lijesova. Ondje se, tumači, pojedini modeli šalju u dijelovima, a potom sastavljaju na odredištu. Kao jedan od materijala koristi se paulovnija, brzorastuće drvo iz Azije koje je cjenovno povoljnije, ali nije usporedivo s kakvoćom drveta koje u proizvodnji koristi firma Jakopčin, tvrdi izvršna direktorica te tvrtke.
Upravo u kvaliteti domaće sirovine vide jednu od svojih glavnih prednosti. Za zahtjevna europska tržišta, poput Francuske i Italije, ljesovi u pravilu moraju biti izrađeni od prvoklasnog drva, bez čvorova i drugih nedostataka.
“Lijesovi, u većini slučajeva, moraju biti, bez ijedne kvržice, bez ičega, prva klasa drveta”, kaže Maja.
Više tehnologije, ali ne manje ljudi
Daljnji razvoj tvrtka vidi u dodatnoj modernizaciji proizvodnje. Planiraju uvesti više robotiziranih rješenja za pojedine poslove kako bi ubrzali isporuku i smanjili troškove. To, međutim, ističe direktorica tvrtke, ne znači zamjenu radnika strojevima.
“To bi nas samo ubrzalo”, poručuje. U proizvodnji i dalje ostaje niz poslova koji zahtijevaju ljudsku ruku – od brušenja i sastavljanja do završne obrade. Upravo zato, kaže, tehnologija može preuzeti dio fizički zahtjevnijih i ponavljajućih zadataka, ali ne može u potpunosti zamijeniti radnika.
Nedavni prijelaz iz obrta u društvo s ograničenom odgovornošću dio je pripreme za postupni prijenos poslovanja na novu generaciju.
Otac Vjekoslav, koji je godinama vodio tvrtku, želi se povući i otići u mirovinu, no njegova djeca ne vjeruju da će se to u potpunosti i dogoditi.
“On kaže da će otići u penziju, ali mislim da zapravo neće to nikada učiniti jer zaista voli ovaj posao i sve što smo uspjeli stvoriti”, kaže nam kroz smijeh njegova kći Maja.
