Odluka da Ilirika postane udaljeni član Zagrebačke burze nije bila ishitren potez. Rezultat je analize kamo se pomiče težište regionalnog tržišta kapitala. Seli se u Zagreb. Zagreb postaje središte gdje se susreću tvrtke, kapital, kupci i prodavači.
Kao financijski posrednik, moram biti prisutan tamo gdje će se u budućnosti prikupljati i usmjeravati regionalna štednja i sklapati važne kapitalne transakcije. U srpnju ove godine, Ilirika Skladi postala je prvo slovensko društvo za upravljanje koje je uvrstilo domaći ETF fond na Ljubljansku burzu. Sljedeći korak je Zagreb.
Zašto baš sada?
SLOTR (Ilirika SBITOP TR UCITS ETF) prati indeks SBITOP TR s 11 najlikvidnijih slovenskih dionica. Koristi fizičku replikaciju, što znači da zapravo kupuje dionice i drži ih u istom omjeru kao i indeks. Krka ima najveću težinu s gotovo 30 posto, slijede NLB i Petrol, a u košarici su i Telekom Slovenije, Triglav, Sava Re, Luka Koper, Salus i Cinkarna. Simbol TR znači da se dividende automatski reinvestiraju. WORLD (Ilirika GLOBAL UCITS ETF) prati indeks MSCI World i pokriva više od tisuću tvrtki u razvijenim gospodarstvima, od Applea i Microsofta do Siemensa i Allianza. Treći fond, CRO, pratit će hrvatski indeks.
Više pružatelja usluga na tržištu znači pritisak na troškove, uže raspone između kupovne i prodajne cijene, jer je više strana odgovorno za likvidnost i prije svega izbor. Od toga profitira svaki investitor, bez obzira na to čiji fond na kraju kupuje. Tajming nije slučajan. Najavljeno uvođenje Hrvatskog investicijskog računa (HIR) je, smatram, jedan od najnaprednijih aranžmana investicijskih računa u Europskoj uniji, sudeći prema nacrtu zakona. Važnije od same porezne olakšice je pitanje koliko novca ovaj račun može privući. Brojke su velike.
Krajem lipnja ove godine depoziti hrvatskih kućanstava iznosili su 43 milijarde eura. Od toga je 33 milijarde bilo na tekućim i žiro računima, tj. praktički bez prinosa, a oročenih depozita bilo je samo deset milijardi. Kamatne stope na oročene depozite su niske, inflacija je u kolovozu bila 4,1 posto. Realni prinos na štednju je stoga značajno negativan. Kućanstva to primjećuju i poduzimaju mjere: samo u lipnju oslobodila su oko 100 milijuna eura, a u posljednjih godinu dana nekoliko stotina milijuna.
I u Sloveniji je slično. Krajem lipnja slovenska kućanstva imala su 30 milijardi eura depozita kod domaćih banaka, od čega je velika većina depozita po viđenju, a samo mali dio štednje uložen je izravno na tržište kapitala. Zajedno su to dva fonda štednje koja realno gube vrijednost. To nije štednja, već spori gubitak kupovne moći koji investitor primjećuje tek nakon deset godina. Investicijski račun je mehanizam koji pomiče taj novac. Ne uredbom, već poreznom logikom: ako je razlika u neto prinosu između oročenog depozita i diverzificirane investicije dovoljno velika i razumljiva, dio ušteđevine pomiče se sam od sebe.
Ali, mehanizam funkcionira samo ako je dovoljno širok. Dvije stvari odlučuju: koliko se novca može dodati na račun i može li se na njega dodati i imovina koju investitor već ima. Hrvatska je oboje ispravno shvatila. Slovenija nije.
Slovenski individualni investicijski račun (INR) prihvaća samo gotovinu. Prijenosi postojećih vrijednosnih papira s trgovačkih računa nisu mogući. U prvoj kalendarskoj godini može se uplatiti maksimalno 20 tisuća eura, svake sljedeće godine 5000 eura na osnovni podračun i dodatnih 5000 na poseban podračun namijenjen isključivo slovenskim izdavateljima. Ukupni depoziti ograničeni su na 150 tisuća eura, a neiskorišteni dio godišnjeg limita se ne prenosi, već se gubi. Investitor koji svake godine uplati maksimum trebat će 14 godina da iscrpi dopušteni okvir.
Jasan signal
Prema nacrtu zakona, Hrvatski investicijski račun (HIR) prihvaća gotovinu i dionice, odmah do 200 tisuća eura, a kasnije do 250 tisuća eura. Investitor će prenijeti postojeće dionice na račun, tamo ih prodati i kupiti druga ulaganja. Omjer u prvoj godini je, dakle, 20 tisuća prema 200 tisuća eura, deset prema jedan, plus razlika između samog novca i novca zajedno s postojećim portfeljem. Posljedica je ozbiljna.
Slovenija cilja na 30 milijardi eura bankovnih depozita alatom koji u prvoj godini prenosi jedan promil od ovog iznosa, a istovremeno zatvara vrata imovini koja već postoji na tržištu. Mnogi ljudi u svojim portfeljima imaju dionice koje drže desetljeće ili više, ne zato što u njih vjeruju, već zato što je porezna prodajna cijena previsoka. Ta imovina ostaje zamrznuta.
Hrvatska je stoga učinila nešto drukčije. Ne radi se samo o stvaranju novog poreznog proizvoda za novi novac, već i o mobilizaciji postojeće imovine i njenom usmjeravanju kroz tržište kapitala. To je razlika između proizvoda i sustava. Za investitora, signal je jasan. Nakon što sustav bude pokrenut i proradi, postojat će široka baza investicijskih računa – diversificirani, jeftini i likvidni gradivni blokovi. Upravo to su ETF-ovi. Ako se pomakne samo nekoliko posto depozita kućanstava, govorimo o stotinama milijuna eura do nekoliko milijardi koje će tražiti investicijski instrument. Želim biti spreman tada, a ne dvije godine kasnije.
Do prije 15 godina Ilirika je bila izravno prisutna u Hrvatskoj. Zatvorio sam poslovnicu i danas priznajem: bila je to pogreška. Glavni razlog bila je financijska kriza 2008. Bojao sam se da neću moći uspješno održavati sve aktivnosti pa sam se usredotočio na ključna tržišta. Kriza je u Sloveniji bila izuzetno teška. Od otprilike 64 člana Ljubljanske burze sredinom 90-ih, nakon nje su ostale samo Ilirika i tri banke. Dakle, jedna od rijetkih koja je preživjela. Ali, nisam očekivao da će Hrvatska preuzeti vodeću ulogu u razvoju tržišta kapitala u regiji. Kad bih ponovno mogao odlučivati, ne bih zatvorio hrvatsku podružnicu. Stoga, povratak nije improvizacija, već korekcija stare odluke.
Hrvatsko tržište postaje sve zanimljivije slovenskim investitorima. Najveći interes je za veće i likvidnije tvrtke: Končar, Hrvatski Telekom, Atlantic Grupa… Investitori traže diversifikaciju ulaganja i kvalitetne tvrtke s dobrim rezultatima, jakim bilancama, jasnom strategijom i odgovarajućom politikom dividendi. Međutim, postoji nešto drugo važnije od trenutačne strukture prometa. Zagrebačka burza i hrvatska država prepoznale su važnost otvaranja vlasničkih struktura, javnih ponuda dionica i prikupljanja kapitala.
Očekujem da će kao rezultat toga s vremenom na Zagrebačkoj burzi biti više financijskih instrumenata i više zanimljivih dionica. Hrvatska je shvatila mnogo toga što Slovenija nije. Burza ne bi trebala biti namijenjena samo trgovanju već izdanim dionicama. Njezin primarni zadatak je prikupljanje novog kapitala za rast tvrtki. Zagreb je započeo s javnim ponudama dionica, nastavlja s investicijskim računom i sustavno gradi infrastrukturu koja povezuje bankarski sektor, mirovinske fondove i štednju kućanstava s investicijskim prilikama.
Kao Slovenac, moram se upitati zašto Slovenija nije razvila sličan sustav. Da su ključne financijske funkcije ostale u Ljubljani, ovdje bi ostali znanje, radna mjesta, strategije i prihodi od financijskih usluga. Razvoj je moguć kada na burzu dođu novi sadržaji, novi proizvodi i nove tvrtke. Slovenski poduzetnici nerado se otvaraju, jer dolazak na burzu zahtijeva veću transparentnost. Sasvim iskreno, u ovom trenutku Slovenija bi trebala učiti od Hrvatske. Europska unija morat će veći dio svog budućeg gospodarskog rasta financirati putem tržišta kapitala. Ne može uredbom odrediti kamo će usmjeriti kapital, ali može utvrditi uvjete u kojima će se dio bankovne štednje preusmjeriti u tvrtke i produktivna ulaganja.
Poslovanje Ilirike to potvrđuje: u prvoj polovici ove godine prihodi su porasli s otprilike 2,7 na 4,6 milijuna eura u odnosu na isto razdoblje prošle godine, što znači rast od oko 70 posto. Ulazak na Zagrebačku burzu dio je tog puta. Želim biti tamo gdje regija odlučuje o svojoj kapitalnoj budućnosti.
