EN DE
Poslovni vikend
reportaža

Sloboda iznad oblaka

Lučko je daleko od slavnih dana, ali entuzijazam nije nestao. Aeroklub Penkala želi vratiti život na pistu.

Autor: Ana Blašković
19. studeni 2026. u 22:00
Uvijek se spominju prvi, a mi smo željeli odati počast čovjeku koji je drugim letom, nakon braće Wright, zadužio hrvatsko i svjetsko zrakoplovstvo, kažu u aeroklubu o izboru imena/Josip Mikačić/PIXSELL

Sloboda ima mnogo lica. Nekome je to otvorena cesta, vjetar u kosi, nekome more, a nekome trenutak kada se kotači odvoje od piste i grad ostane ispod krila. Potraga za njom ponekad počinje na sasvim običnome mjestu – na Lučkom, među hangarima, zrakoplovima i ljudima koji još vjeruju da se vrijedi vinuti prema gore. Aerodrom je daleko od nekadašnjeg sjaja.

Objekti i infrastruktura ne ostavljaju dojam mjesta koje je nekoć bilo važno središte općeg zrakoplovstva, a neizvjesnost oko njegova statusa i budućnosti dodatno otežava život klubovima. No, na pisti se još čuju motori. I dalje se provjeravaju letjelice, piloti vježbaju manevre, razgovara se o vremenu, planiraju letovi i sanjaju novi projekti. Ovdje se od neba ne odustaje lako. Jedan od onih koji pokušavaju vratiti život na Lučko je Grga Uremović, tajnik Aerokluba Penkala.

U zrakoplovstvo je ušao prije osam godina, nakon što je veći dio života proveo gradeći vlastiti posao. No, ljubav prema avionima počela je mnogo ranije, još u djetinjstvu. “Imao sam možda četiri, pet godina. Teta je imala poznanika koji je bio pilot helikoptera. Jednom je došao i rekao da će mi doletjeti. Ja sam ga stalno ispitivao kada će, dok napokon jednog dana nije sletio na brijeg. Tu je nekako počela moja ljubav prema zrakoplovstvu”, prisjeća se s nostalgijom.

U to je vrijeme satima proučavao enciklopedije, crtao i izrađivao male avione od šperploče. Ljubav je ostala, ali nije bilo ni vremena ni novca da je pretvori u stvarnost. Kao dijete 1970-ih zrakoplovstvo je doživljavao nedostižnim, rezerviranim za uzak krug ljudi. Potom je došla Hrvatska, s njom i poduzetništvo, posao, obveze i godine u kojima je trebalo zaraditi za život.

Grgi Uremoviću, tajniku Aerokluba, cilj je privući nove generacije i pokazati da zrakoplovstvo nije samo za odabrane.

Prekretnica je stigla kada ga je prijatelj Branko Vidović upitao hoće li se napokon početi baviti zrakoplovstvom. Jednog je dana došao u hangar, sjeo u avion i odlučio – krećemo. Počeo je jedriličarstvom u Aeroklubu Zagreb. No klub je završio u stečaju, a dio članova nije želio da se priča o letenju ondje ugasi. Uremović i prijatelj Ivan Bionda, uz ljude povezane s Hrvatskom vojskom, padobrance i zrakoplovce, odlučili su osnovati novi klub.

Tako je nastao Aeroklub Penkala, 2016., kao nastavak prijašnje inicijative i jasni podsjetnik na hrvatsku zrakoplovnu tradiciju. Ime su posvetili Slavoljubu Eduardu Penkali, čiji se zrakoplovni pothvat iz 1910. godine, prema Uremovićevim riječima, premalo spominje.

“Uvijek se spominju prvi, a oni koji su došli poslije nekako ostanu u sjeni. Mi smo željeli odati počast čovjeku koji je drugim letom nakon braće Wright zadužio hrvatsko i svjetsko zrakoplovstvo i nastaviti tradiciju”, kaže naš sugovornik dok sjedimo ispred otvorenog hangara i upijamo jesensko sunce.

Danas klub okuplja više od 40 članova. Imaju tri zrakoplova, svi su u privatnom vlasništvu, a još tri su na održavanju i remontu. Nadaju se da će do proljeća biti osposobljeni za letenje. Pokrenuli su i prvu generaciju pilotske škole, s oko 15 polaznika. Nastava nije tek nekoliko predavanja nakon kojih se sjedne u avion. Riječ je o ozbiljnom programu od devet predmeta i približno stotinjak sati teorije, uz predavače ovlaštene od Agencije za civilno zrakoplovstvo. Školu provode u suradnji s privatnom školom Flight Cooperation, a cilj je polaznicima omogućiti put prema pilotskim dozvolama.

Za upravljačem je Zlatko Zemljić, kojeg svi zovu Pajo. Ima 81 godinu, tisuće sati naleta i desetljeća iskustva u zrakoplovstvu. Ispitivač je za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu/Josip Mikačić/PIXSELL

“Edukacija je jako zahtjevna. Kada sve pretvorite u knjige, dobijete prilično debeli bunt. Ljudi koji se prvi put susreću s avijacijom u nekoliko mjeseci moraju usvojiti golemu količinu znanja – od meteorologije, mehanike zrakoplova do fizike”, objašnjava Uremović.

I sam je pilot jedrilice, no još nema dozvolu za upravljanje motornim zrakoplovom. Dobro zna da se do samostalnog leta ne dolazi preskakanjem koraka. Najprije se uči, zatim vježba, a tek kada instruktor procijeni da je polaznik spreman, dolazi trenutak prvog samostalnog leta.

U tome vidi i jednu od najvažnijih poruka koju želi prenijeti novim članovima: sloboda u zraku ne znači da možete raditi što god želite. “Čovjek je na motoru ipak vezan za zemlju. U avionu imate trodimenzionalni osjećaj slobode, ali upravo zato postoje škola, pravila i ograničenja. Kada ih poštujete, možete letjeti sigurno”, kaže.

Na pitanje je li zrakoplovstvo elitistički sport, ne skriva da takav dojam postoji. No, želi ga promijeniti. Danas, tvrdi, letenje nije toliko nedostupno kako mnogi misle. Ne mora svatko kupiti avion, a klubovi mogu biti mjesto na kojem se dijele znanje, iskustvo i troškovi.

Poznavanje vlastitih granica

“Ne treba svatko imati svoj zrakoplov. Dođete u klub i iznajmite ga po klupskim cijenama. Naš je model da su zrakoplovi privatni, a vlasnici se brinu o njima. Tako svatko ima interes održavati svoju letjelicu”, objašnjava. Pritom je sigurnost neupitna. Član ne može sjesti u avion i odletjeti kada mu se prohtije. Potrebni su dozvola, iskustvo, procjena instruktora i povjerenje vlasnika zrakoplova. Uremović posebno naglašava važnost poznavanja vlastitih granica i granica letjelice. “U zrakoplovstvu nema mjesta za ono ‘ako prođe, prođe’. Ako vidite nevrijeme, okrenete se, odete na alternativni aerodrom i čekate. Ne iskušavate sreću.” Može li se od letenja živjeti? Uremović odgovara bez uljepšavanja. “U Hrvatskoj teško. Jako teško. Morate imati neki drugi izvor prihoda.”

Njegov je zrakoplov, kaže, trenutačno “debelo u minusu”. Ne skriva da je riječ o skupom hobiju, ali troškove ne promatra samo kroz kratkoročnu zaradu. Ulaganje u avione i klub za njega je ulaganje u nešto što želi ostaviti budućim generacijama. “Ovo je moja strast, moja ljubav. To je moje ulaganje da napravimo klub i budućnost za mlade ljude koji će u tome sutra možda vidjeti svoju egzistenciju.”

Grga Uremović, tajnik Aerokluba Penkala, jednog je dana došao u hangar,
sjeo u avion i odlučio – krećemo, a počeo je s jedriličarstvom u Aeroklubu Zagreb/Josip Mikačić/PIXSELL

Uremović nije čovjek koji je cijeli život čekao da mu se ostvari dječački san. Ponajprije, on je poduzetnik. Direktor je tvrtke Gimlab, koja se od 1993. bavi proizvodnjom laboratorijskog namještaja. Počeo je kao mali obrtnik, a danas njegova tvrtka radi i za međunarodno tržište.

Prisjeća se kako je na početku uzeo katalog jednog od najvećih svjetskih proizvođača laboratorijskog namještaja i zaključio da mu ne bi bila dovoljna ni tri života da mu konkurira. Petnaestak godina poslije, njegova je tvrtka dobivala poslove u Europi i svijetu, a na sajmove su dolazili predstavnici velikih kompanija kako bi vidjeli što proizvodi. Taj poslovni put oblikovao je i njegov pogled na razvoj kluba. Zna da se ništa ne stvara preko noći i da je za ozbiljan projekt potrebno mnogo više od entuzijazma. Nužni su ljudi, oprema, znanje i novac. No, dio onoga što klub treba već ima – vlastito poduzetničko iskustvo, strojeve i znanje koje može staviti na raspolaganje.

“Posjedujem znanje i strojeve koji su nam potrebni da bismo neke stvari mogli realizirati. Da tu uslugu moramo plaćati drugim tvrtkama, bilo bi mnogo teže. Ja to ne naplaćujem. Meni je interes da se klub razvija”, kaže.

U tome leže i poslovne prilike, ali ne nužno u tome da svatko postane pilot jer zrakoplovstvo je mnogo šire od upravljanja avionom. Potrebni su mehaničari, električari, elektroničari, kontrolori leta i brojni drugi stručnjaci. Posebno nedostaje kvalitetnih mehaničara i elektroničara za opće zrakoplovstvo, a taj je deficit prisutan i na europskoj razini.

“Ljudi kada govore o zrakoplovstvu, odmah pomisle na pilote. Možete biti i mehaničar, elektroničar, električar, kontrolor leta. Postoji cijeli niz zanimanja. I svako od njih ima svoju vrijednost.” Upravo zato klub Penkala želi pokrenuti praktične projekte u kojima bi mladi sudjelovali u izradi zrakoplova od početka do kraja. Od nacrta i obrade materijala do sklapanja i, na kraju, leta. Uremović smatra da obrazovanju nedostaje praktičnog rada. Teorija je važna, ali bez prilike da se nešto napravi vlastitim rukama teško je razviti stvarne tehničke vještine.

Aerodrom je daleko od nekadašnjeg sjaja, no na pisti se još čuju motori, i dalje se provjeravaju letjelice, piloti vježbaju manevre… Ovdje se od neba ne odustaje lako

Lučko čeka novi uzlet

“Želimo napraviti nekoliko projekata, doslovno izraditi avion od početka do kraja. Od projekta pa sve do letenja. Želimo da ljudi steknu tehničku kulturu i nauče kako se znanje s fakulteta pretvara u konkretan proizvod.” U takvim radionicama ima mjesta za sve: stolare, autolakirere, tehničare, umirovljenike s iskustvom, studente i djecu. Uremović se nada da će se uključiti i oni koji se nikada nisu bavili zrakoplovstvom, ali imaju volje i znanja koje mogu prenijeti drugima.

“Trebamo ljude različitih zanimanja. Trebamo i domaćice, stolare, autolakirere, sve koji se mogu uključiti. Svi su korisni”, kaže uz smijeh. Klub, dodaje, još nije do kraja izgrađen. Zajednica koja bi trebala postati mnogo više od skupine ljudi koji povremeno odlaze na letove tek se stvara. Žele otvoriti vrata djeci koja nemaju novca za pilotsko školovanje, ali pokazuju interes i sposobnosti. Za to će trebati sponzori, donatori i potpora institucija. Pitanje je, međutim, koliko se takve ambicije mogu ostvariti na aerodromu koji se i sam bori s neizvjesnošću. Lučko je daleko od svojih najboljih dana, a njegov pravni i operativni status, kao i pristup infrastrukturi, ostaju važna pitanja za klubove koji ondje djeluju.

Uremović smatra da bi zrakoplovstvo trebalo dobiti više prostora i sustavne podrške. U tome vidi mogućnost suradnje s vojskom, braniteljskim udrugama i ljudima koji žele obnoviti zrakoplovnu tradiciju. Klub je povezan s Generalskim zborom i generalom Josipom Štimcem, bivšim zapovjednikom Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koji podržavaju ideju nacionalnog programa obnove zrakoplovstva kojim bi se klubovima diljem Hrvatske omogućila jasnija pravila i potpora. Penkala nije samo sportsko-rekreativna udruga. Ima i braniteljsku dimenziju, a prošle su godine organizirali aeromiting posvećen hrvatskim zrakoplovcima. Željeli su ga ponoviti i ove godine, ali to nisu uspjeli zbog pravnih komplikacija oko Lučkog i izostanka dijela najavljene financijske potpore Grada Zagreba i drugih institucija. Nadaju se da će projekt ponovno pokrenuti 2027.

“Mi nemamo političku pozadinu. Na neki smo način na margini. Ali, želimo raditi i pokazati što se može napraviti kada se ljudi udruže”, kaže naš sugovornik. Posebno mu je stalo do jedrilica, discipline koju smatra nepravedno zanemarenom u Hrvatskoj. “Jedriličarstvo je kraljevska disciplina. U Europi je vrlo razvijeno, a kod nas je gotovo zaboravljeno. Kada su dobri termički uvjeti, jedrilicom možete odletjeti od Lučkog do mora ili Osijeka. To je poseban osjećaj.” Za njega je upravo jedriličarstvo “najčišći” oblik letenja. Bez buke motora, uz korištenje zračnih struja, pilot traži uzgon i produljuje let. No, ne odriče se ni motornih aviona. Oni otvaraju drukčije mogućnosti, pa i poslovne.

Uremović kaže da se manjim avionom može brzo stići do odredišta, izbjeći prometne gužve i putovati fleksibilnije. Zrakoplovstvo, dakle, može biti i zadovoljstvo i investicija, ali ne treba ga idealizirati. Avioni zahtijevaju održavanje, gorivo, redovite preglede i odgovorno upravljanje. Vrijednost dobro održavanih letjelica relativno se dobro čuva, baš kao i brodova, a troškovi i rizici uvijek su dio računice. Uremović zato poduzetnicima poručuje da dođu, pogledaju i raspitaju se. Ne moraju odmah kupiti avion ni upisati školu. Dovoljno je, kaže, otvoriti vrata mogućnosti za koju možda nisu ni znali da postoji. “Kome god zrakoplovstvo dosad nije palo na pamet, neka razmisli. Neka dođe u klub, porazgovara s nama. Nema nikakve obveze. Vrata su svima otvorena.”

Danas klub okuplja više od 40 članova. Imaju tri zrakoplova, svi su u privatnom vlasništvu, a još tri su na održavanju i remontu. Pokrenuli su i prvu generaciju pilotske škole, s oko 15 polaznika/Josip Mikačić/PIXSELL

Pogled koji mijenja perspektivu

Onda se priča o slobodi iznad oblaka pretvara u osobno iskustvo. Za razliku od velikih putničkih aviona, u malu letjelicu ne ulazi se elegantno. Treba pronaći način kako preko krila popeti u kabinu, saviti noge i smjestiti u vrlo skučeni kokpit. Osjećaj je kao da pokušavate ući u Peglicu. Samo što vas ondje ne čeka volan, nego niz instrumenata, prekidači, komande i pogled prema pisti. Travnatoj.

Kokpit je tijesan, brundanje motora glasno, a sve je mnogo konkretnije nego što izgleda s tla. Nema naslonjača ni prostora za opušteno promatranje krajolika. Vežemo se u četiri točke, na ušima su nam antifoni. Za upravljačem je Zlatko Zemljić, kojeg svi zovu Pajo. Ima 81 godinu, tisuće sati naleta i desetljeća iskustva u zrakoplovstvu. Ispitivač je za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Njegova mirnoća djeluje zarazno, ali ne treba dugo da shvatite kako je u zraku svaka odluka važna.

Polijećemo. Zagreb se polako udaljava, a poznate ulice i zgrade pretvaraju se u sitnije obrise. Grad koji s tla izgleda zbijeno i užurbano odozgo se otvara u zelenilo, krovove i široke prostore. Metropola nam je na dlanu. Pokušavamo uhvatiti termiku iznad Zagreba, zračne struje koje avionu omogućuju da dobiva visinu. Gospodin Pajo prati instrumente, procjenjuje uvjete, mirno upravlja letjelicom i pokazuje nam: “Tamo je Medvedgrad, idemo napraviti krug oko njega”. Onda još jedan, za bolji video.

A onda gasi motor. Zvuk nestaje, ali avion ne pada. Nastavlja se kretati i spuštati, koristeći uzgon i svoja krila. Gospodin Pajo demonstrira kako letjelica može jedriti i bez pogona. Za njega je to poznata vještina, za mene trenutak u kojem teorija o letu bez motora postaje vrlo stvarna. Pogled kroz prozor je isti, ali tišina u kabini odjednom daje sasvim novu dimenziju letu. Posebno kad izađemo iz termičkog stupa pa avion počne gubiti na visini. “Ne treba vas biti strah, vi ste u avionu s nekim tko zna, ja sam s nekim ‘ko ne zna”, šali se Pajo. Nastavlja pratiti instrumente, promatrati okolinu i donositi odluke, a vrlo brzo shvaćam da je letenje puno više od romantične slike slobode. I doista, povjerenje u pilota u tom je trenutku važnije od svih instrumenata koje pokušavam pohvatati pogledom. Pajo iza sebe ima tisuće sati u zraku. Njegova sigurnost nije bahatost, nego iskustvo koje se skupljalo desetljećima. Zna kada treba tražiti uzgon, kada promijeniti smjer i kako se ponašati kada se uvjeti promijene.

Ispod nas Zagreb izgleda drukčije. Zeleniji je, prostraniji, slobodniji. Manji je – Katedrala i bolnica u Dubravi čine se kvart-dva udaljene, Sava vijuga dokle god pogled seže. Nema semafora, kolona ni svakodnevne žurbe. Sve ono što nas na zemlji ograničava iz zraka izgleda manje važno. Na trenutak je dovoljno samo gledati.

Na kraju panoramskog leta Pajo odlučuje ugasiti motor i pokazati nam da se avion može spustiti i bez njega. Da iskustvo bude potpuno.

Na zemlji nas ponovno čekaju hangari, planovi, remonti, troškovi i pitanja o budućnosti aerodroma. Ali, možda je upravo to najvažnije u priči o Penkali: ljudi koji su svjesni koliko je teško, a ne odustaju. Jer, od hobija se možda ne može živjeti, ali se oko njega može izgraditi zajednica, prenijeti znanje, otvoriti vrata novim generacijama. Na Lučkom još nema velikih uzleta, barem ne onih poslovnih. Ali, ima ljudi koji su spremni zasukati rukave, uložiti vlastiti novac i vrijeme te pokušati ponovno pokrenuti motore. Ponekad je – baš kao i u letenju – najvažnije najprije pronaći uzlaznu struju.

Autor: Ana Blašković
19. studeni 2026. u 22:00
Podijeli članak —