EN DE
Poslovni vikend
priča djevojke iz bagdada

Ostavština Zahe Hadid

I deset godina poslije smrti diva arhitekture živi kroz rad uglednog studija.

Autor: Nađa Irena Fišić
19. studeni 2026. u 22:00
Zaha Hadid/IAN WEST/PRESS ASSOCIATION

Deset godina nakon smrti arhitektice koja je zgrade pretvarala u skulpture, njezino se ime ponovno našlo u središtu rasprave, i to – zagrebačke. Naime, prijedlog studija Zaha Hadid Architects za novi maksimirski stadion nije prošao među pet najbolje ocijenjenih radova, ali je podsjetio na neobičnu ostavštinu žene koja je pomicala granice arhitekture, osvajala nagrade i jednako često izazivala kontroverze.

Da je Zaha Hadid danas živa, možda bi se dobro zabavljala prateći raspravu o novom stadionu u Zagrebu. Arhitektica koja je gotovo cijelu karijeru slušala da su njezini projekti preskupi, previše futuristički, previše komplicirani ili jednostavno neizvedivi vjerojatno se ne bi pretjerano iznenadila činjenicom da prijedlog studija koji nosi njezino ime nije ušao ni među pet najbolje ocijenjenih radova na međunarodnom natječaju za novi dom zagrebačkog nogometnog kluba Dinamo. Uostalom, odbijanje projekatnih rješenja bilo je gotovo jednako važan dio njezine karijere kao i njihovo ostvarivanje. Razlika je samo u tome što je Zaha Hadid imala neobičan talent da od arhitektonskih poraza napravi uvod u neke od najvećih uspjeha.

Na natječaj za novi Maksimir pristiglo je čak 88 radova, a pobjedu je odnio talijanski studio VG13 Architects Studio Associato. Umjesto očekivanog oduševljenja, predstavljanje pobjedničkog rješenja izazvalo je žustre reakcije, od kritika njegova izgleda do peticije protiv odabranog projekta. Dio javnosti nije bio impresioniran arhitekturom novog stadiona, dok su drugi upozoravali da se o tako važnoj gradskoj investiciji ne može suditi samo prema vizualizacijama i osobnom ukusu. Jer, stadion nije samo mjesto na kojem se igra nogomet. On je i golema infrastruktura, simbol grada, investicija koja se planira za desetljeća i prostor koji bi trebao živjeti mnogo dulje od devedeset minuta utakmice.

Bila je prva žena koja je osvojila Pritzkerovu nagradu, najprestižnije priznanje u arhitekturi. Imala je 53 godine, a nagrada je bila potvrda da arhitektura ne mora izgledati onako kako smo navikli

Kraljica krivulje

Upravo je iz te perspektive zanimljiv prijedlog studija Zaha Hadid Architects. Njihova ideja nije bila samo sagraditi stadion kapaciteta 35 tisuća gledatelja, nego ga zajedno sa sportsko-rekreacijskim centrom Svetice pretvoriti u dio velikog gradskog sportskog parka. Umjesto monumentalnog objekta koji dominira okolinom, zamišljen je kompleks koji se stapa s krajobrazom Maksimira. Autori su se pritom pozvali na povijest samog prostora, na vrijeme kada je nogometno gledalište bilo travnati brežuljak okružen šumom. Novi stadion trebao je, barem prema njihovoj viziji, vratiti dio te povezanosti sporta i prirode.

Bio je to prijedlog koji je razmišljao i o onim danima kada se na Maksimiru ne igra nogomet. O šetačima, rekreativcima, obiteljima i ljudima koji bi ondje provodili vrijeme svih 365 dana u godini. Sličnu ambiciju, iako drukčijim arhitektonskim jezikom, imao je i zagrebački studio 3LHD, koji također nije ušao među pet najbolje plasiranih. Njihova ideja, sažeta u poruci “Glasno iznutra, tiho izvana”, promatrala je stadion kao priliku za povezivanje Maksimira i Borongaja te širu urbanu transformaciju istočnog dijela Zagreba.

Zanimljivo je da se upravo u godini u kojoj se obilježava desetljeće od smrti Zahe Hadid njezino ime pojavilo u jednoj tako lokalnoj, zagrebačkoj priči.

Zaha Hadid umrla je 31. ožujka 2016. godine u Miamiju, u 65. godini, nakon srčanog udara. Iza sebe je ostavila jedinstveni arhitektonski opus koji je teško zamijeniti s bilo čijim drugim. Ostavila je međunarodni studio, niz projekata koji su se nastavili graditi nakon njezine smrti i, možda najvažnije, promjenu u načinu na koji zamišljamo što zgrada uopće može biti. Njezine građevine ponekad izgledaju kao da su sletjele iz budućnosti, ponekad kao da su nastale od vode, vjetra ili rastopljenog metala. Zidovi se savijaju, krovovi valovito spuštaju prema tlu, a linije koje bi kod većine arhitekata bile ravne kod nje često kreću u sasvim neočekivanom smjeru. Zato su je i zvali Kraljicom krivulje. No prije nego što je postala jedna od najpoznatijih arhitektica svijeta, bila je djevojčica iz Bagdada koja je voljela matematiku, odrasla u obitelji u kojoj su obrazovanje, politika, kultura i putovanja bili dio svakodnevice.

Na luksuzni stan u Miamiju, u jednoj od najnevjerojatnijih građevina na Floridi, super-ekskluzivnoj zgradi koju je dizajnirala arhitektica Zaha Hadid, s bazenom, spa centrom, frizerskim salonom, barovima i teretanom, 25 milijuna dolara navodno su potrošili David i Victoria Beckham/Walter/Bestimage

Rođena je 31. listopada 1950. u glavnom gradu Iraka, u imućnoj, obrazovanoj i liberalnoj iračkoj obitelji. Njezin otac bio je industrijalac i političar, jedan od osnivača iračke Nacionalne demokratske stranke, a majka je poticala njezine umjetničke interese.

Odrastala je u Bagdadu koji se bitno razlikovao od slike Iraka kakvu danas najčešće viđamo u vijestima. Bio je to grad u kojem se razgovaralo o modernizaciji, umjetnosti, politici i budućnosti. Pohađala je katoličku školu u kojoj su zajedno učila djeca različitih vjeroispovijesti, a obrazovanje je nastavila i u Europi. Već kao 11-godišnjakinja znala je da želi biti arhitektica. Navodno je u toj dobi osmislila i namještaj za vlastitu spavaću sobu, što je prilično dobar početak za djevojčicu koja će nekoliko desetljeća poslije dizajnirati sve – od nebodera do cipela s potpeticom od 16 centimetara.

Pobjeđivala pa gubila

Prije arhitekture studirala je matematiku na Američkom sveučilištu u Bejrutu, što nije nevažan detalj u priči o ženi čije su građevine poslije izgledale kao da prkose zakonima geometrije. Upravo su matematička logika, eksperimentiranje s prostorom i fascinacija apstraktnim oblicima postali temelj njezina rada. Godine 1972. preselila se u London i upisala Architectural Association, jednu od najutjecajnijih arhitektonskih škola tog vremena. Ondje je upoznala arhitekte Rema Koolhaasa i Eliju Zenghelisa, s kojima je nakon diplome 1977. radila u studiju Office for Metropolitan Architecture. Nekoliko godina poslije otvorila je vlastiti ured u Londonu i počela graditi karijeru koja će potpuno promijeniti suvremenu arhitekturu.

Rezidencijalna zgrada u New Yorku smještena uz High Line Park, očuvanu, ali ne više i korištenu liniju podzemne željeznice na zapadnom dijelu Manhattana/ALEXANDRA SCHULER/DPA

Samo što u početku nije gradila gotovo ništa. Zvuči paradoksalno, ali Zaha Hadid godinama je bila poznatija po projektima koji nisu izgrađeni nego po onima koji jesu. Pobjeđivala je na natječajima, oduševljavala stručne žirije, izazivala divljenje među studentima arhitekture, a zatim bi njezini projekti završavali u ladicama. Neki su bili preskupi, neki prezahtjevni za tadašnje građevinske tehnologije, a neki jednostavno previše radikalni za investitore koji su ipak željeli nešto što izgleda kao zgrada.

Jedan od prvih velikih trenutaka dogodio se 1983. godine, kada je pobijedila na natječaju za rekreacijski kompleks The Peak u Hong Kongu. Projekt je bio nevjerojatno odvažan, gotovo apstraktna kompozicija horizontalnih ploha koje kao da lebde iznad brda. Nikada nije izgrađen, ali je Zahu Hadid lansirao među najzanimljivija nova imena međunarodne arhitekture. Njezini crteži i slike počeli su se izlagati u galerijama i muzejima, a arhitektonski svijet dobio je neobičnu zvijezdu: ženu koja je stvarala građevine budućnosti, ali ih gotovo nitko nije znao sagraditi.

Njezina prva velika realizirana građevina bila je vatrogasna postaja Vitra u njemačkom Weil am Rheinu, dovršena 1993. godine. Oštre betonske plohe, dramatični kutovi i zidovi koji izgledaju kao da se kreću učinili su je arhitektonskom senzacijom. Nije to bila zgrada kakvu biste očekivali od vatrogasne postaje. Više je podsjećala na zamrznuti trenutak eksplozije. Ironično, objekt se nije dugo koristio za prvotnu namjenu, a danas je dio arhitektonske i kulturne priče kampusa Vitra. Za Zahu je, međutim, značio mnogo više. Bio je to dokaz da njezine ideje mogu izaći iz crteža i postati stvarnost.

Neki su projekti bili preskupi, neki prezahtjevni za tadašnje građevinske tehnologije, a neki jednostavno previše radikalni za investitore koji su ipak željeli nešto što izgleda kao zgrada

Srušena pobjeda u Cardiffu

Uslijedio je jedan od najvećih profesionalnih udaraca. Godine 1994. pobijedila je na natječaju za opernu kuću u Cardiffu, ambiciozan projekt koji je trebao postati novi kulturni simbol velške prijestolnice. No nakon političkih rasprava i problema s financiranjem projekt je otkazan. Bio je to težak poraz za arhitekticu koja se već godinama borila da njezini projekti dobiju priliku za realizaciju. Dva desetljeća poslije gotovo se ista priča ponovila u Tokiju. Njezin studio pobijedio je na natječaju za novi japanski nacionalni stadion namijenjen Olimpijskim igrama 2020., ali je projekt 2015. odbačen zbog rastućih troškova. Novi stadion na kraju je projektirao japanski arhitekt Kengo Kuma.

Pravi međunarodni proboj stigao je početkom novog stoljeća. Centar suvremene umjetnosti Rosenthal u Cincinnatiju, otvoren 2003., bio je njezina prva realizirana građevina u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjesto klasičnog muzeja u koji se ulazi s ulice i zatim obilazi niz prostorija, osmislila je prostor koji grad gotovo uvlači u svoju unutrašnjost. Godinu dana poslije dogodilo se nešto povijesno. Zaha Hadid postala je prva žena koja je osvojila Pritzkerovu nagradu, najprestižnije priznanje u arhitekturi, često nazivano arhitektonskim Nobelom. Imala je 53 godine, a nagrada je bila potvrda onoga što su njezini poklonici već dugo tvrdili: arhitektura ne mora izgledati onako kako smo navikli.

Nakon toga njezine zgrade su počele nicati po cijelom svijetu. Jedna od najpoznatijih nalazi se u Rimu. Muzej MAXXI, Nacionalni muzej umjetnosti 21. stoljeća, otvoren 2010., izgleda kao da su se prometnice, galerije i hodnici pretvorili u jednu veliku prostornu koreografiju. Njegove betonske linije vijugaju, presijecaju se i vode posjetitelje kroz prostor koji je gotovo jednako važan kao i umjetnost koja se u njemu izlaže. Za MAXXI je osvojila prestižnu Stirlingovu nagradu, a već sljedeće godine ponovno je dobila isto priznanje, ovaj put za školu Evelyn Grace Academy u Londonu. Dvije godine zaredom, što je samo dodatno učvrstilo njezin status arhitektonske superzvijezde.

Dizajn glavnog kolodvora podzemne željeznice u Rijadu, djelo Arhitektonskog studija Zaha Hadid, inspiriran je mashrabiya zaslonima i uzorcima koje podsjećaju na oblike koje pustinjski vjetrovi stvaraju u pješčanim dinama/IMAGO/MARKUS MAINKA/IMAGOSTOCK&P

U Kini je ostavila nekoliko građevina koje su postale simboli nove arhitektonske ambicije zemlje. Operna kuća u Guangzhouu, otvorena 2010., sastoji se od dvaju dramatičnih volumena inspiriranih kamenjem koje je oblikovala riječna erozija. Umjesto klasične monumentalne operne kuće sa stupovima i raskošnim pročeljem, grad je dobio građevinu koja izgleda poput dva golema oblutka smještena uz rijeku. U Pekingu je nastao Galaxy SOHO, kompleks za poslovne i komercijalne sadržaje čiji se zaobljeni bijeli volumeni povezuju mostovima i otvorenim prostorima. Iz zraka izgleda gotovo kao futuristički grad u malom.

Posebno mjesto u njezinu opusu zauzima Kulturni centar Heydar Aliyev u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana. Dovršen 2012., postao je možda najprepoznatljiviji primjer njezine fascinacije fluidnom arhitekturom. Bijela površina građevine gotovo neprimjetno prelazi iz tla u zid, iz zida u krov, pa se čini kao da je cijeli objekt nastao jednim jedinim potezom. Nema uobičajenih oštrih granica između arhitekture i okoliša. Sve teče. Zgrada izgleda kao golemi bijeli val koji se podignuo iz gradskog trga.

No upravo taj projekt otvara i drugu, manje glamuroznu stranu priče o slavnim arhitektima. Kulturni centar izgrađen je u Azerbajdžanu, državi čija je vlast godinama bila izložena kritikama zbog autoritarnog upravljanja i kršenja ljudskih prava. Postavlja se pitanje koliko arhitekt može odvojiti vlastito djelo od političkog konteksta naručitelja. Može li spektakularna građevina biti samo umjetničko ostvarenje ili istodobno postaje sredstvo političkog prestiža? Zaha Hadid nikad nije bila arhitektica koja je radila isključivo za skromne investitore i male lokalne zajednice. Njezini su projekti često nastajali uz podršku država, velikih kompanija i iznimno bogatih naručitelja, što je otvaralo pitanja o cijeni, javnoj koristi i društvenoj odgovornosti arhitekture.

Ni njezini olimpijski projekti nisu bili lišeni kontroverzi. Londonski Aquatics Centre, izgrađen za Olimpijske igre 2012., jedna je od najpoznatijih sportskih građevina koje je projektirala. Njegov valoviti krov inspiriran je kretanjem vode i postao je jedan od arhitektonskih simbola Igara u Londonu. Danas je objekt dostupan i široj javnosti, što je važno za priču o tome kako skupa sportska infrastruktura može nastaviti živjeti nakon velikog događaja. Istodobno, projekt je tijekom gradnje izazivao rasprave o troškovima i privremenim tribinama. Upravo su to pitanja koja se uvijek vraćaju kada se razgovara o stadionima, arenama i velikim javnim investicijama.

Jer arhitektonska ljepota i financijska racionalnost nisu uvijek najbolji prijatelji. A Zaha Hadid nikad nije bila osoba koja bi odustala od odvažne ideje samo zato što bi jednostavnije rješenje bilo jeftinije.

Velikoj arhitektici u povodu 10. godišnjice smrti počast je odao i grad Milano nazvavši po njoj ulicu u sklopu CityLife parka/DUILIO PIAGGESI/IPA-AGENCY.NET

Okušala se i u modi

U njezinu portfelju nalaze se i Phaeno Science Center u njemačkom gradu Wolfsburgu, građevina koja izgleda kao da lebdi iznad tla na golemim betonskim nosačima, Muzej Riverside u Glasgowu, čiji cik-cak krov podsjeća na valove, te skijaška skakaonica Bergisel u Innsbrucku, gdje je uspjela spojiti sportsku infrastrukturu, vidikovac i gotovo skulpturalnu arhitekturu. Tu je i knjižnica Sveučilišta ekonomije u Beču, s dramatičnim volumenom koji se izdiže iz ostatka zgrade, kao i zgrada središnje uprave BMW-a u Leipzigu, u kojoj su proizvodnja i administracija povezane u jedan dinamičan prostor. Gotovo da nije postojala tipologija zgrade koju Zaha Hadid nije poželjela preispitati.

A onda se okušala i u projektiranju – cipela. Žena koja je projektirala muzeje, nebodere, operne kuće i olimpijske bazene nije vidjela nikakav razlog zašto se ne bi okušala i u modi. Surađivala je s Chanelom, Louis Vuittonom, brazilskim brendom Melissa i proizvođačem obuće United Nude. Za potonji je 2013. dizajnirala model NOVA, futurističku cipelu s potpeticom visokom čak 16 centimetara. Izgledala je poput male arhitektonske skulpture koju bi, uz dovoljno hrabrosti i ravnoteže, netko mogao i obuti. Jedan par danas se nalazi u zbirci londonskog Victoria and Albert Museuma.

Dizajnirala je i namještaj, nakit, rasvjetu, stolove, sofe, interijere i scenografije. Njezina estetika nije poznavala granice između arhitekture, industrijskog dizajna i mode. Ako je neki predmet mogao dobiti zanimljiviji oblik, Zaha Hadid željela ga je pronaći. Među njezinim neobičnijim angažmanima bila je i scenografija za svjetsku turneju britanskog pop-dueta Pet Shop Boys 1999. godine. Bila je to još jedna potvrda da se njezina kreativnost nije namjeravala zaustaviti na betonu i čeliku.

U Kini se po nacrtima Zaha Hadid Architectsa gradi izvanredna zgrada koja izgleda kao kulisa za SF film, grad budućnosti. Yidan Center nalazi se u kulturnoj četvrti Shenzhena, a ističe se da je inspiriran planinama i kanjonima koji okružuju Shenzhen/JLPPA/BESTIMAGE/BESTIMAGE

Neuklopiva zvijezda

I privatno je bila daleko od konvencionalne slike arhitektice. Nije se udavala i nije imala djece, a njezin život bio je snažno vezan uz posao, prijatelje i međunarodnu kreativnu zajednicu. Bila je poznata po upečatljivom modnom stilu, voluminoznim odjevnim kombinacijama, velikom nakitu i gotovo teatralnoj pojavi. U svijetu u kojem su se arhitekti često predstavljali kao ozbiljni muškarci u crnim odijelima, Zaha Hadid bila je zvijezda koja se nije trudila uklopiti.

Nije voljela ni kada bi je predstavljali kao najbolju ženu među arhitektima. Željela je da se njezin rad promatra bez takve odrednice. Njezina prijateljica, arhitektica Eva Jiřičná, poslije je govorila kako je Zahu posebno iritiralo kada bi je nazivali najboljom arhitekticom, umjesto jednostavno jednom od najboljih u profesiji. No činjenica da je bila žena arapskog podrijetla u industriji kojom su desetljećima dominirali muškarci ipak je važan dio njezine biografije.

Prije nego što je osvojila Pritzkera, prije nego što su njezine građevine počele mijenjati panorame svjetskih gradova, morala je godinama dokazivati da njezine ideje zaslužuju biti shvaćene ozbiljno. Kada je 2016. postala prva žena kojoj je Kraljevski institut britanskih arhitekata dodijelio svoju Zlatnu medalju za samostalni opus, bilo je to još jedno priznanje koje je stiglo nakon desetljeća profesionalnih borbi. Britanska kraljica Elizabeta II. odlikovala ju je 2012. titulom Dame, časnim priznanjem za njezin doprinos arhitekturi. Nalazila se na Forbesovoj listi najmoćnijih žena svijeta, a Time ju je 2010. uvrstio među stotinu najutjecajnijih ljudi na planetu.

Njezin utjecaj nije se, međutim, mjerio samo nagradama. Predavala je na nekima od najuglednijih svjetskih sveučilišta, među kojima su Harvard, Yale i Columbia, a njezine ideje utjecale su na generacije mladih arhitekata. Posebno je važna bila za žene koje su u njoj vidjele dokaz da je moguće uspjeti u profesiji u kojoj se autoritet predugo povezivao s muškim imenima. Za mlade arhitektice na Bliskom istoku njezin uspjeh imao je dodatnu simboličku težinu. Pokazala je da djevojčica rođena u Bagdadu može postati jedno od najutjecajnijih imena svjetske arhitekture.

Maksimir kako su ga zamislili u uredu Zaha Hadid Architects – ideja nije bila samo sagraditi stadion kapaciteta 35 tisuća gledatelja, nego ga sa sportsko-rekreacijskim centrom Svetice pretvoriti u dio velikoga gradskog sportskog parka, a umjesto monumentalnog objekta koji dominira okolinom, zamišljen je kompleks koji se stapa s krajobrazom Maksimira/PD

Nakon njezine smrti ured Zaha Hadid Architects nastavio je raditi pod vodstvom dugogodišnjeg suradnika Patrika Schumachera. Time je započelo novo poglavlje, ali i otvoreno zanimljivo pitanje: koliko arhitektonski studio može ostati vjeran viziji svojeg osnivača nakon njegove smrti? U slučaju Zahe Hadid odgovor se ne nalazi samo u prepoznatljivim krivuljama, nego i u metodologiji projektiranja, eksperimentiranju s digitalnim tehnologijama i uvjerenju da arhitektura mora stalno istraživati nove mogućnosti. Neke od njezinih najpoznatijih građevina dovršene su tek nakon što je umrla. Među njima je i sjedište lučke uprave u Antwerpenu, otvoreno 2016., koje izgleda poput golemog staklenog dijamanta položenog iznad povijesne zgrade nekadašnje vatrogasne postaje. Belgijski grad u njezinu je čast trg ispred građevine nazvao Zaha Hadidplein.

U Miamiju je 2019. dovršen One Thousand Museum, luksuzni stambeni neboder čiju vanjsku konstrukciju oblikuju dramatične bijele linije, nalik golemom egzoskeletu. U New Yorku je realizirana stambena zgrada 520 West 28th Street uz High Line, još jedan primjer kako se njezin rukopis može prenijeti i na tržište luksuznih nekretnina. Upravo tu leži i jedan od paradoksa ostavštine Zahe Hadid. Željela je pomaknuti granice arhitekture, učiniti nemoguće mogućim, pokazati da zgrade ne moraju biti statične kutije. No njezina je estetika s vremenom postala i prepoznatljiv znak prestiža, gotovo luksuzni brend koji gradovi i investitori žele imati u svojem portfelju. Građevina s potpisom Zaha Hadid Architects može biti kulturni centar, stadion, poslovni kompleks ili stambeni neboder, ali gotovo uvijek dolazi s obećanjem spektakla.

Zahina prva velika realizirana građevina bila je vatrogasna postaja Vitra u njemačkom Weil am Rheinu, dokaz da njezine ideje mogu izaći iz crteža i postati stvarnost

Ostavština vizionarke

To, naravno, ne znači da je svaki spektakl dobar urbanizam. Gradovi ne žive od atraktivnih vizualizacija, nego od prostora koji funkcioniraju, od javnih površina koje ljudi koriste, od zgrada koje mogu održavati i infrastrukture koja ima smisla i desetljećima nakon svečanog otvorenja. Kritičari arhitekture spektakla upravo su na tome inzistirali: koliko god građevina bila impresivna, njezina se vrijednost ne može mjeriti samo brojem fotografija koje će završiti na Instagramu.

Deset godina nakon njezine smrti svijet je pun građevina koje izgledaju kao da su nastale nekoliko desetljeća prerano. Neke su postale ikone gradova, neke turističke atrakcije, neke su izazvale polemike, a neke su ostale samo na papiru. Ali sve zajedno pričaju priču o ženi koja nije pristajala na to da se budućnost mora oblikovati prema pravilima prošlosti.

Možda Zagreb nikad neće dobiti stadion kakav je zamislio studio koji nosi njezino ime. No Zaha Hadid ionako nikada nije vjerovala da se vrijednost arhitekture mjeri samo brojem izgrađenih objekata. Njezina je ostavština i u onim idejama koje nisu realizirane, ali su pokazale da je moguće zamisliti nešto potpuno drukčije.

Autor: Nađa Irena Fišić
19. studeni 2026. u 22:00
Podijeli članak —