Zanimljivo je vidjeti koliko stvarnost podržava veliku PR operaciju samita u Shenzhenu – i koliko je stvarnost uopće važna, ako se majstorski radi na percepciji.
Očigledno, Putin je reputacijski doživio golemi skok naprijed, i to usprkos tome što ne samo da ne pobjeđuje, nego gubi rat na terenu u Ukrajini, gdje je u posljednjih šest godina realizirao tek pomake na milimetarskom papiru.
Krimski most
Budući da nije uspio, propagandno je rekalibrirao poruku prema domaćoj javnosti, koje s ove strane nismo dovoljno svjesni. To je da se Rusija, uz goleme, ali nužne žrtve, bori za vlastiti opstanak, a neprijatelj da je Zapad, tj. Europa, Europska unija. Odnosno, narativ je ovaj: Rusi se u Ukrajini bore protiv Europe koja financijski i oružjem podržava naciste, banderovce, egzekutore zapadne politike. Paralelno, pak, smatraju da je esencija Zapada, u svom najboljem obliku premještena i očuvana u Rusiji.
Dakako, i u Americi MAGA misli da su oni pravi Zapad, a to što je Europa da su obične kerefeke i dekadencija. Skok je velik i osobno za Putina, koji je, kad je postao ruski predsjednik, bio toliko slab da su ga anonimni glasnogovornici u Europskoj komisiji pozivali na red kad se Bruxellesu nije nešto svidjelo. U međuvremenu je konsolidirao svoju vlast, a Europa, zbog kompleksnih razloga, slabila. Kad je počeo invaziju na Kijev, neko vrijeme svi su se zgražali i osuđivali ga i udarali sankcije.
Kad, evo ga, u ovih nekoliko godina se naputovao, nakupio bilaterala i sjeo uz Amerikanca i Kineza koji su iz Shenzhena prekorili Međunarodni kazneni sud zbog toga što ga ICC pozvao na odgovornost za ratne zločine počinjene tijekom agresije na Ukrajinu. Dakle, ova dvojica toliko vole Putina da nepovoljno stanje na terenu za Rusiju ne znači baš ništa jer, simbolički, uz ovu dvojicu, Putin nastupa kao pobjednik.
No, nešto simbolički zna i zaboljeti. Dva dana uoči njegova puta u Shenzhen Ukrajinci su srušili Krimski most. Bilo je to rušenje pravog fetiša. Rusija nije kopneno povezana s Krimom pa su Rusi, dvije godine nakon aneksije Krima počeli graditi most dug 19 kilometara, s cestovnim i željezničkim trakama. Godine 2018. Putin je, osobno vozeći kamion, otvorio cestovni dio. Most je opisivan kao pupčana vrpca Krima s majčicom Rusijom. Simbolički, postao je enormno važan.
Uoči samita u Shenzhenu Ukrajinci su, pak, srušili cestovni lučni raspon dug 227 metara i nisu se služili Starlinkom, nego vlastitom tehnologijom. Ta rupa što zjapi u stvarnosti za Putina mora da je doslovno udarac u pleksus. U ovom trenutku tu diverziju na most kremaljska propaganda prepakirava kao napad dekadentnog transgender i gay Zapada, čitaj – Europe, koji su izveli nacistički ukrajinski egzekutori.
Odmah nakon udara Ukrajinca i poniženja koje su priredili Putinu, a uoči samita, američki podtajnik Elbridge Colby na sastanku u briselskom sjedištu NATO-a oštro je kritizirao “ukrajinske dubinske napade unutar Rusije” pa, iako nije spomenuo Krimski most, bilo je jasno na što misli. Dakle, takvi su u ovom trenutku Amerikanci. Jednom su nogom u NATO-u s Europom, drugom plešu s Rusima.
I Trump i Putin jedva čekaju da se u Parizu ustoliče ili Marine Le Pen ili Jean-Luc Mélenchon koji će dodatno oslabjeti Europsku uniju. Naime, Francuska ima 290 operativnih nuklearnih bojevih glava i 80 koje su mislili rashodovati i koje, za razliku od 225 britanskih, tehnološki ne zavise od Amerike. Ako pak dodatno naraste AfD u Njemačkoj, Europa kao zajednica, kao unija, kao blok, nadaju se Trump, Putin, pa i Xi, oslabjela bi i faktički propala. No, vidjet ćemo što će biti.
Donald Trump, pak, kako vidimo, nastupa u dvostrukoj ulozi – velikog ratnog vođe i velikog mirotvorca. To je format koji si je postavio za iduće dvije godine.
Pretpostavimo da uskoro Trump, koji je razgovarao s Putinom u Shenzhenu, obeća sve što Putin zaželi. Sve bi dao Trump samo da se zapiše da je on taj koji je zaustavio rat u Ukrajini. Ako pritom Putin kao “odustane” od zahtjeva, Finska napusti NATO, kao i sve druge zemlje koje su se priključile nakon 1989., onda to Trump može razglasiti kao svoju diplomatsku pobjedu. Ali, koliko bi mu to koristilo i za što?
Novi odnos snaga
Čak i da postigne mir u Ukrajini, a neće, koga to briga u Americi? Nije ih briga za NATO, jedva znaju što je to, nije ih briga za Europu, jedva znaju gdje je to, a kamoli za Ukrajinu. Donald Trump izgubio je međuizbore zato što nije bio dovoljno izolacionist, što nije dovoljno bio uronjen u America First. Zato su mu zamjerili rat u Iranu. Da nekako postigne mir u Ukrajini, u svjetskim medijima američki predsjednik sigurno bi dobio veliku pozornost, ali negativnu i opet bi mu izbjegla Nobelova nagrada.
Mnogo veću težinu imalo bi da postigne dogovor s Iranom, ali problem je da Trump mora proglasiti pobjedu, a zašto bi na to pristali razni drugi akteri na sceni, pa i oni koji nisu prisutni? Dakle, reputacijski i snagom Putin i Trump nisu na istom nivou. Putin je u svojoj zemlji nedodirljiv i ima podršku jer su gotovo svi tamo borci protiv himere Europe koja ih napada.
Što se tiče Trumpa, u zbiljskom životu kad netko visoko leti a nisko padne, slijedi politička varijanta uličnog cipelarenja. Trump je uistinu genijalan komunikator, instinktivno se povezuje s masama i možda ih opet pridobije na način koji mi normalni ne razumijemo, ali moguće je i da će ga kvalitete koje su ga izdigle, sad početi iritirati. Koje karte ima u rukama da zadobije povjerenje Amerikanaca. U biti, može ostati pozitivnije zabilježen isključivo ako nagovori Putina da bitno smanji broj nuklearnih bojevih glava, kojih Rusija ima 5420, od čega gotovo 1800 raspoređenih, a Amerika ih ima 5042. U Shenzhenu su se dogovorili da će nastaviti razgovarati o smanjenu tog broja, što je izjava koja ne znači ama baš ništa.
No, jedini koji je zbilja ojačao reputacijski je Xi. Prema ovoj dvojici koji su se morali truditi i nastojati, trsiti da se nametnu i posredno ili neposredno objašnjavaju, Xi je stajao kao učitelj u razredu. Njegova poruka je ozbiljnost, solidnost, provjerljivost i kao neka kontrola nad ludim svijetom koji reprezentiraju ova dvojica.
Jasno da on podržava Putina, ali do neke granice i tako da se zna tko je glavni, što je za njih obojicu iznimno važno. Kad je Mao dolazio u posjet Moskvi, Staljin i poslije Hruščov ostavili bi ga da nekoliko dana čeka na audijenciju. Sad Xi benevolentno pušta Putina za stol na kojem ručaju on i Trump, ali ovaj nesumnjivo zna da ga može s te stolice srušiti, kvrc, s dva prsta. Što se tiče Trumpa, njegova težina očigledno kopni, a Xi projicira poruku da će ići po idući mandat.