EN DE
Poslovni vikend
na kvadrat

Kako gradovi mogu profitirati na Vladinoj politici priuštivog stanovanja

Najveća lokalna poluga u rješavanju stambene krize nije proračun, nego prostorni plan.

Autor: Ivana Novoselec; Jelena Brbora
19. studeni 2026. u 22:00
Izradom programa priuštivog stanovanja lokalne jedinice unutar državnog okvira dobivaju priliku oblikovati vlastitu stambenu politiku/Shutterstock

Nakon što smo u tekstu od prošloga tjedna iznijeli temelje, potporne zidove i krovnu konstrukciju Vladine politike priuštivog stanovanja, kojom je pokrenut ciklus lokalnih programa i investicija u stvaranje stambenog prostora dostupnog široj populaciji, vrijeme je da sve spustimo na lokalnu razinu. Što sve Vladine mjere znače za gradove i općine?

Počnite od dijagnoze

Izradom programa priuštivog stanovanja lokalne jedinice unutar državnog okvira dobivaju priliku oblikovati vlastitu stambenu politiku. Neke nedostatke nacionalne politike, poput nisko postavljene gornje granice poreza na nekretnine, ne mogu sasvim ispraviti, ali njezine nedorečenosti mogu iskoristiti upravo kako bi razvili programe prema vlastitim potrebama.

Nacionalnoj politici pritom treba priznati da su neke od tih nedorečenosti u duhu načela supsidijarnosti, prema kojemu se odluke prepuštaju razini najbližoj onima na koje se odnose. Bilo bi šteta da se ta prilika svede na lov na sredstva za gradnju, bez promišljanja potreba vlastitoga grada i skupina kojima se lokalna politika obraća. Zakon gradovima pritom ostavlja na raspolaganju nekoliko mogućnosti koje bi oni svakako trebali iskoristiti.

Zakon traži da se lokalni program izradi nakon sociodemografske analize, analize stambenog jaza, praznih stanova, migracija i prostornih mogućnosti. Tu obvezu ne treba ispuniti tek formalno, nego svjesno iskoristiti da grad utvrdi uzroke stambene krize na svojem području te kako su oni raspoređeni u njegovu prostoru i među njegovim stanovnicima.

Red prvenstva mjesto je na kojem grad dijagnozu pretvara u politiku. Pritom, gradovi mogu birati hoće li osnovati vlastitu ustanovu ili ustupiti zemljište APN-u za gradnju. U prvom slučaju, grad sam određuje uvjete i mjerila, a u drugom sudjeluje u njihovoj izradi s APN-om. U ovoj fazi, dakle, turistička središta, primjerice, mogu prednost dati ključnim radnicima, npr. zdravstvenim djelatnicima i učiteljima te za njih iskoristiti mogućnost gradnje stanova za zaposlenike u javnim zgradama i suradnju s poslodavcima. S druge strane, gradovi zagrebačkog prstena mogli bi ciljati mlade obitelji, a depopulirane sredine povratnike i deficitarna zanimanja. Dobro bi bilo pritom da dohodak u tim kriterijima dobije relevantnu težinu, kako srednji sloj ne bi istisnuo najugroženije.

Grad može sam postaviti cilj koji nacionalni okvir ne postavlja: da priuštivi stanovi budu raspoređeni na više lokacija, da se u istom naselju miješaju najam, prodaja i tržišni stanovi te da se izbjegnu zgrade s korisnicima samo jedne skupine. Helsinki, primjerice, raspodjelu vrsta stanovanja primjenjuje u svim novim naseljima, bez obzira na vlasnika zemljišta: 20 do 25 posto reguliranog najma, deset do 15 posto međuoblika i 45 do 50 posto tržišnih stanova u vlasništvu, uz pravilo da najam u pravilu ne prelazi polovicu stanova u području. Isti smjer preporučuje i Europska komisija: lokalne ciljeve udjela stanova ispod tržišne cijene, uz socijalnu mješovitost i sprječavanje prostorne segregacije.

Najveća lokalna poluga u rješavanju stambene krize nije proračun, nego prostorni plan.

Niz je lijepih primjera međugeneracijske mješovitosti u europskim gradovima, a jedan od najzanimljivijih je Alicante. Gradska stambena agencija ondje provodi program međugeneracijskih stanova: u istoj zgradi žive starije osobe kojima je potrebna pomoć i mladi koji za priuštiv najam preuzimaju obvezu da im budu “dobri susjedi”. Zgrada ima i prostore za usluge i aktivnosti namijenjene cijelom susjedstvu. Hrvatski okvir za takav model ostavlja prostor. Španjolski zakon dopušta da do petine površine zgrade za priuštivo stanovanje zauzmu sadržaji za stanare i lokalnu zajednicu. Gradovi tako mogu izbjeći zgrade jedne generacije, kojima vodi naša odredba da se u zgradama za osobe starije od 65 godina svi stanovi daju u najam.

Najveća lokalna poluga u rješavanju stambene krize nije proračun, nego prostorni plan. Odlukom da se zemljište namijeni gradnji grad stvara vrijednost koju ne mora platiti, a može odrediti i kome će ona koristiti. Zakon mu za to daje dva alata. Gradovi u prostornim planovima mogu odrediti površine namijenjene isključivo priuštivom stanovanju. Na zemljištu kojemu je namjena promijenjena radi priuštivog stanovanja grad i APN po samom zakonu stječu pravo nazadkupa, uz naknadu od 30 posto približne vrijednosti građevinskog zemljišta, pa dio vrijednosti nastale javnom odlukom ostaje u javnoj funkciji. Beč od 2018. ima posebnu namjenu zemljišta za subvencionirano stanovanje, kojom se u projektima s više od 5000 metara četvornih stambene površine dvije trećine te površine moraju namijeniti subvencioniranim stanovima.

I naš pravilnik uvodi više ocjene za brownfield lokacije i rekonstrukcije zaštićenih zgrada, nego za širenje građevinskog područja, što gradovima daje razlog da obnovu gradskih jezgri stave u središte programa. Grad na prazne stanove može djelovati s dvije strane: poticajem vlasnicima da ih daju u najam i pritiskom na one koji ih drže praznima. Za poticaj mu Zakon daje dva alata: grad može sufinancirati nacionalni Program priuštivog najma i vlasnicima na lokacijama gdje su stanovi najpotrebniji isplatiti dodatnu potporu, koja nije oporeziva ako je predviđena lokalnim programom.

Lokalni programi

Kako takav poticaj može izgledati, pokazuje Lisabon: grad od 2020. u programu Renda Segura sam unajmljuje privatne stanove na najmanje pet godina, vlasniku unaprijed plaća tri godine najamnine i stanove daje u podnajam kućanstvima po priuštivoj najamnini. Lisabon vlasnike oslobađa i poreza, što hrvatski gradovi ne mogu jer je porezne instrumente ograničila država. Stopu poreza na nekretnine grad određuje samo unutar niskog zakonskog raspona od 0,6 do osam eura po četvornome metru.

Koliko je ta granica niska, vidljivo je iz primjera Walesa, gdje općine od 2023. na prazne i povremeno korištene stanove mogu obračunati porez uvećan do 300 posto. Ipak, ondje gdje je pritisak najveći tu ograničenu mogućnost treba iskoristiti do kraja, kao što je to učinio Umag i upravo najavio Zagreb.

Zakon prvi put uređuje neprofitne stambene zadruge, koje stanove trajno daju u najam ispod tržišne cijene. Grad im može dati zemljište ili pravo građenja ispod tržišne cijene i osloboditi ih komunalnog doprinosa, uz uvjet da su projekti dio lokalnog programa. Građani Züricha 2011. su na referendumu podržali cilj da do 2050. trećina najamnih stanova bude neprofitna, što pokazuje da takav fond može postati stalan dio gradske stambene ponude. Zadruge mogu popuniti i prazninu u stanovanju starijih, između samostalnog stana i doma: u zadruzi Trabensol kraj Madrida starije osobe žive u zajednici, uz uzajamnu pomoć i skrb koju zadruga organizira prema potrebi.

Lokalni program formalno se donosi za jednu proračunsku godinu, ali prva generacija programa trebala bi predstavljati male lokalne stambene strategije, koje definiraju potrebe i postavljaju ciljeve i kriterije. Sljedeći godišnji programi trebaju ih samo dopuniti i ažurirati.

Pogreške i praznine prvog programa prenosit će se godinama, pa ga treba izraditi temeljito. Ne može ga napraviti jedan upravni odjel. Potreban je tim koji okuplja prostorno planiranje, upravljanje imovinom, socijalnu skrb, financije i analitiku podataka, uz jasno zaduženje i dovoljno vremena i sredstava za izradu stručnih podloga. Isto traži i Europska komisija: dovoljne financijske i ljudske resurse te jačanje administrativnih kapaciteta lokalne razine. Prvi program trebao bi nastati i kroz širi savjetodavni proces, uz sudjelovanje građana, udruga, poslodavaca, zdravstvenih i socijalnih ustanova, županije i APN-a.

Država je stambenu krizu dobro opisala, ali odluke o tome gdje, za koga i kako graditi ostavila je velikim je dijelom prepustila lokalnoj razini. Hoće li to biti propust ili prilika, odlučit će prvi lokalni programi. Budu li samo popisi projekata za koje postoji novac, priuštivi stanovi nicat će ondje gdje je bilo zemljišta i dokumentacije, a ne ondje gdje su najpotrebniji. U provedbi stambene politike gradovi mogu učiniti ono što nacionalni okvir nije: na različite, teritorijalno specifične probleme odgovoriti različitim, ciljanim mjerama.

Autor: Ivana Novoselec; Jelena Brbora
19. studeni 2026. u 22:00
Podijeli članak —