Kada raspravljamo o Franji Josipu i hrvatskom iskustvu Habsburške Monarhije, obično se zadržavamo na političkoj povijesti: nagodbama, odnosima s Mađarima, nacionalnim pravima, banskim ovlastima i pitanju hrvatske državnosti.
Mnogo se rjeđe postavlja jedno naizgled jednostavnije pitanje: koliko je Hrvatska tijekom toga razdoblja stvarno privređivala, koliko je plaćala poreza, koliko je novca iz državnih blagajni dobivala natrag i što je za taj novac izgrađeno?
Odgovor nije jednostavan, ali raspolažemo podacima koji omogućuju mnogo ozbiljniju prosudbu od uobičajene predodžbe o Monarhiji kao dobrohotnoj civilizacijskoj sili ili, suprotno tome, kao državi koja je hrvatske zemlje samo gospodarski iskorištavala.
Tadašnja Hrvatska
Prvo valja razumjeti što uopće nazivamo Hrvatskom. Tijekom 19. stoljeća ona nije bila jedinstveno upravno, porezno ni gospodarsko područje. Hrvatska i Slavonija nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. pripadale su ugarskoj polovici Monarhije, Dalmacija i Istra austrijskoj, Rijeka je bila izdvojena pod ugarsku upravu, a Vojna krajina sve do sjedinjenja s civilnom Hrvatskom 1881. imala je poseban položaj. Otud proizlazi prva teškoća: ne postoji jedna hrvatska državna blagajna u koju su se slijevali svi prihodi hrvatskih zemalja niti jedinstven proračun iz kojega su se financirali svi njihovi rashodi.
Štoviše, ako govorimo o razdoblju nakon 1867., treba razlikovati Beč i Budimpeštu. Za Hrvatsku i Slavoniju neposredno je financijski važnija bila Budimpešta, dok su Dalmacija i Istra bile vezane uz austrijski državni sustav. Već je ta podijeljenost imala značajne gospodarske posljedice: željezničke, lučke, trgovačke i industrijske politike nisu bile oblikovane prema potrebama jedinstvenoga hrvatskog prostora.
Kolika je bila ta Hrvatska? Prema povijesno-demografskim rekonstrukcijama Vladimira Stipetića, na području današnje Republike Hrvatske oko 1850. živjelo je približno 2,08 milijuna stanovnika. Godine 1870. bilo ih je 2,4 milijuna, 1890. oko 2,85 milijuna, 1900. približno 3,16 milijuna, a 1910. već 3,46 milijuna. U šest desetljeća stanovništvo se povećalo za približno dvije trećine. Dakle, nije riječ o demografski nepokretnoj ili opustjeloj zemlji, nego o društvu koje se širilo, urbaniziralo i postupno ulazilo u moderno gospodarstvo.
Ali, s kakve je gospodarske osnovice kretalo? Ponajprije agrarne. Godine 1870. od poljoprivrede, ribolova i lova živjelo je približno 2,11 milijuna stanovnika, odnosno gotovo devet desetina stanovništva na današnjem hrvatskom prostoru. Do 1910. taj se broj povećao na 2,72 milijuna, premda mu je relativni udio pao na nešto manje od četiri petine. Drugim riječima, čak je i uoči Prvoga svjetskog rata Hrvatska bila pretežno zemlja poljoprivrednika. Industrijalizacija je započela, ali još nije presudno izmijenila njezinu društvenu strukturu.
Središnje pitanje financijskih odnosa najjasnije se pojavljuje nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Ona je predvidjela da se od javnih prihoda Hrvatske i Slavonije 45 posto izdvaja za hrvatske autonomne potrebe, dok 55 posto pripada zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj blagajni. Za autonomne poslove prvotno je utvrđen godišnji iznos od 2,2 milijuna forinti, a taj je sustav kasnijim revizijama mijenjan. Godine 1889. autonomni je udio smanjen na 44 posto.
Što je Hrvatska financirala svojim autonomnim sredstvima? Unutarnju upravu, školstvo, bogoštovlje, pravosuđe i institucije vlastite samouprave. Što se financiralo iz zajedničkih sredstava? Među ostalim, promet, financijska uprava, dio gospodarskih poslova i obveze prema zajedničkim poslovima Monarhije, uključujući vojsku i vanjsku politiku. Ovdje je potrebno izbjeći jednu čestu pogrešku: činjenica da je 55 posto prihoda odlazilo u zajedničku blagajnu ne znači da je sav taj novac nepovratno napuštao Hrvatsku. Iz nje su se financirale i usluge te investicije na hrvatskom području. Međutim, jednako je pogrešno iz te činjenice izvoditi zaključak da je Hrvatska u raspodjeli državnih sredstava bila ravnopravan sudionik. O velikom dijelu prikupljenog novca nije odlučivala samostalno.
A sada dolazimo do brojki
Vladimir Stipetić, oslanjajući se na podatke Josipa Horvata, navodi da su porezni prihodi Hrvatske početkom agrarne krize, u prosjeku 1872.-1874., iznosili približno deset milijuna forinti godišnje. Dvadesetak godina poslije, u razdoblju 1893.-1895., iznosili su približno 22,9 milijuna forinti. Dakle, povećali su se za gotovo 130 posto.
Upravo je ovdje važno pogledati što se u istom razdoblju događalo seljaku koji je te poreze trebao plaćati. Cijena stotinu kilograma pšenice pala je s približno 14,1 na 5,6 forinti. Kukuruz je također znatno pojeftinio. Država je ubirala više novca, a poljoprivredni je proizvođač za isti novčani iznos morao prodavati sve više svojih proizvoda. Stipetić upozorava da je povećanje poreznog opterećenja, povezano s padom poljoprivrednih cijena, zadiralo u egzistencijalni minimum stanovništva i umanjivalo mogućnost stvaranja kapitala potrebnog za razvoj.
Taj podatak govori više o socijalnoj cijeni modernizacije od mnogih općenitih političkih osuda. Hrvatsko gospodarstvo raslo je, državni prihodi povećavali su se, ali stanovništvo koje je stvaralo najveći dio poljoprivredne proizvodnje nije nužno razmjerno sudjelovalo u nastalom bogatstvu.
Sačuvani državni financijski podaci omogućuju i precizniji uvid u kasnije razdoblje. U analizi ugarsko-hrvatskih proračuna Josipa Petrlića ukupni državni prihodi zabilježeni na području Hrvatske i Slavonije iznosili su 1882. približno 20,34 milijuna kruna, 1895. oko 44,59 milijuna, 1900. oko 44,84 milijuna, a 1909. gotovo 66 milijuna kruna. U tim su iznosima obuhvaćeni izravni porezi, potrošarine, pristojbe i različiti drugi državni prihodi, uključujući prihode od državnih monopola i imovine. Radi usporedbe, treba imati na umu da je jedna forinta vrijedila dvije krune.
Usporedno je rastao i proračun hrvatske autonomne uprave. Tako su za 1907. bili predviđeni autonomni proračunski primici od približno 23,43 milijuna kruna, dok su na kraju razdoblja iznosi već dosezali nekoliko desetaka milijuna kruna godišnje. Iz toga su se financirali hrvatski upravni, pravosudni i obrazovni poslovi. To nisu beznačajni iznosi za tadašnje razmjere Hrvatske.
Ipak, upravo ovdje dolazimo do granice onoga što možemo pouzdano zaključiti. Da bismo ustanovili koliko je Hrvatska doista davala, a koliko primala, morali bismo zbrojiti ne samo autonomne rashode, nego i sve zajedničke državne izdatke na njezinu teritoriju, uključujući željeznice, vojsku, poštu, lučke radove, financijske službe, državne investicije i pripadajuće troškove državnog duga. Zatim bismo to morali zasebno učiniti za Dalmaciju, Istru i Rijeku, vodeći računa o tome da njihovi prihodi i rashodi nisu knjiženi u istim proračunima.
Takva cjelovita, teritorijalno usporediva bilanca za sve hrvatske zemlje ne proizlazi iz navedenih podataka. Prema tome, nije ozbiljno tvrditi da je Hrvatska Monarhiji davala točno dvostruko više nego što je primala, kao što nije ozbiljno ni tvrditi da ju je Beč uzdržavao. Za obje tvrdnje trebalo bi ponuditi konsolidirane i metodološki usporedive račune.
Gospodarska modernizacija
No, koliko god bilanca bila složena, fizička modernizacija Hrvatske nedvojbena je. Godine 1880. Hrvatska i Slavonija imale su približno 760 kilometara željezničkih pruga. Do 1900. njihova je duljina narasla na 1725 kilometara, a do 1913. na 2289 kilometara. Mreža se, dakle, gotovo utrostručila u nešto više od tri desetljeća. Gradile su se i ceste: duljina evidentiranih javnih državnih i zemaljskih cesta povećala se s približno 4505 kilometara 1880. na gotovo 5800 kilometara 1910. godine.
Željeznica je otvorila nova tržišta poljoprivrednicima, trgovcima i industrijalcima. Omogućila je jeftiniji prijevoz žita, drveta i industrijskih proizvoda, ubrzala promet ljudi, robe i pošte te postupno stvarala jedinstven gospodarski prostor ondje gdje su prije postojala razmjerno izolirana lokalna tržišta.
Ali, ni ta modernizacija nije bila politički neutralna. Pruga Zagreb – Rijeka, dovršena 1873., imala je veliku razvojnu važnost za hrvatski prostor, no istodobno je služila strateškom cilju povezivanja Budimpešte s morem. Rijeka je postajala velika ugarska trgovačka luka, a njezin razvoj bio je tijesno povezan s mađarskom prometnom i gospodarskom politikom. Austrija je, s druge strane, razvijala Trst i Pulu, osobito radi pomorskih i vojnih potreba. Dalmacija je napredovala neusporedivo sporije u željezničkom povezivanju s vlastitim kontinentalnim zaleđem. Split je dobio željezničku vezu prema unutrašnjosti Dalmacije 1877., ali s ostatkom hrvatske željezničke mreže nije bio izravno povezan sve do 1925.
Tako se pokazuje paradoks habsburške gospodarske modernizacije: hrvatske zemlje dobivale su infrastrukturu modernog europskog gospodarstva, ali njezine su glavne prometne osi često bile podređene potrebama Beča i Budimpešte, a ne međusobnom povezivanju hrvatskih pokrajina.
Što se industrije tiče, i tu raspolažemo vrlo konkretnim brojkama. U Hrvatskoj i Slavoniji 1890. evidentirano je 110 većih industrijskih poduzeća s približno 9900 radnika. Godine 1900. bila su 213 takva poduzeća s približno 18.800 radnika, a 1910. njih 271 s približno 23.600 radnika. Riječ je o pogonima obuhvaćenima tadašnjom industrijskom statistikom, a ne o svim zaposlenima u industriji, obrtu i građevinarstvu.
U dva desetljeća broj većih industrijskih poduzeća više se nego udvostručio, a broj njihovih radnika povećao se gotovo dva i pol puta. To je značajan rast, ali apsolutne brojke otkrivaju skromne razmjere industrijalizacije u zemlji s nekoliko milijuna stanovnika.
Slavonija je zahvaljujući šumskom bogatstvu postala važno središte drvne industrije. Razvijale su se pilane, proizvodnja drvenih proizvoda, industrija namještaja i poduzeća poput Gutmannovih u Belišću. U Zagrebu i okolici jačale su prehrambena, tekstilna, duhanska i druga industrija, u Dugoj Resi tekstilna proizvodnja, a u primorskim područjima brodogradnja, cementna, kemijska i druge industrijske grane.
Istodobno su se na istočnoj obali Jadrana razvijali industrijski pothvati znatno većih razmjera. Rijeka je bila središte brodogradnje i proizvodnje torpeda. Pula je postala jedna od glavnih ratnih luka Monarhije, s golemim arsenalom koji je već 1880. zapošljavao oko 2400 radnika, a uoči Prvoga svjetskog rata približno 7000. Ta ulaganja predstavljaju stvarnu industrijsku modernizaciju, ali ona su velikim dijelom proizlazila iz vojnih i strateških interesa zajedničke države.
Važno je pritom razlikovati industriju na hrvatskom teritoriju od industrije u hrvatskom vlasništvu. Znatan dio kapitala bio je austrijski, mađarski ili drugi strani kapital. On je donosio strojeve, proizvodne postupke, zaposlenost i uključenje u velika tržišta, ali su vlasništvo, odluke o investicijama i raspodjela dobiti često bili izvan Hrvatske. Modernizacija gospodarstva, dakle, nije automatski značila i stvaranje jednako snažnoga domaćeg poduzetničkog sloja.
Razvijao se, međutim, i hrvatski financijski sustav. Prva hrvatska štedionica osnovana je u Zagrebu 1846. s početnim kapitalom od 40 tisuća forinti. Godine 1865. u Hrvatskoj i Slavoniji djelovale su samo dvije evidentirane kreditne ustanove. Godine 1890. bilo ih je 94, a 1913. već 1039, uključujući banke, štedionice i kreditne zadruge. Od toga je neposredno uoči rata bilo 61 banka, 146 štedionica i 832 zadruge. To je važan pokazatelj širenja novčanog gospodarstva i sve veće mogućnosti financiranja trgovine, poljoprivrede i poduzetništva.

Vinska klauzula
Jednako je važno razmotriti razvoj javnih institucija. Habsburško razdoblje ostavilo je Hrvatskoj administrativnu, pravosudnu, obrazovnu i kulturnu infrastrukturu bez koje nije moguće zamisliti modernu državu. Sustav katastra, zemljišne evidencije, porezne uprave, statistike, sudova, javnih škola, stručnih službi i komunalnih institucija postupno su mijenjali svakodnevni život. U Dalmaciji se franciskanski katastar izrađivao od dvadesetih godina 19. stoljeća, na temelju državne katastarske reforme započete 1817. godine. Takvi su sustavi istodobno služili fiskalnim interesima države i pravnoj sigurnosti vlasništva.
U Zagrebu su osnovane Akademija znanosti i umjetnosti, koja je započela djelovati 1866., i moderno Sveučilište, otvoreno 1874. Nastajala je mreža kulturnih ustanova, muzeja, kazališta, knjižnica, arhiva, znanstvenih društava i profesionalnih udruženja. Posebno je važna Mažuranićeva reforma školstva iz 1874., kojom je uvedeno obvezno osnovno školovanje. Te institucije nisu bile jednostavan dar vladara. Nastajale su i djelovanjem Hrvatskog sabora, domaćih političara, Crkve, građanstva, mecena i kulturnih radnika, ali unutar pravnog, upravnog i financijskog poretka Habsburške Monarhije.
Rezultati nisu bili trenutačni. Prema podacima o pismenosti, 1869. u Hrvatskoj i Slavoniji nepismeno je bilo približno 83 posto stanovništva, dok se do 1900. taj udio smanjio na otprilike 55 posto. Godine 1910. još je nepismeno bilo oko 38 posto muškaraca i 55 posto žena starijih od šest godina. U Dalmaciji je stanje bilo još nepovoljnije. Stoga je važno razlikovati izgradnju modernih institucija od stvarne dostupnosti njihovih dobrobiti cjelokupnom stanovništvu.
Najdramatičniji primjer neujednačene gospodarske politike Monarhije pruža upravo Dalmacija. Njezino se gospodarstvo dugo oslanjalo na poljoprivredu, osobito vinogradarstvo, maslinarstvo, pomorstvo i trgovinu. Kada je Austro-Ugarska 1891. sklopila trgovinski sporazum s Italijom koji je sadržavao znamenitu vinsku klauzulu, talijanskim je vinima omogućen povlašten pristup unutarnjem tržištu Monarhije. Dalmatinski su vinogradari time dobili konkurenciju kojoj se teško moglo oduprijeti. Potom se pridružila filoksera, koja je opustošila vinograde. Posljedice su bile gospodarsko propadanje, osiromašenje i pojačano iseljavanje.
Vinska klauzula ostaje osobito poučan primjer jer pokazuje kako državna politika koja je mogla odgovarati širim diplomatskim i trgovačkim interesima Monarhije nije nužno odgovarala interesima pojedine njezine pokrajine. Šteta za dalmatinsko gospodarstvo nije bila izmišljena niti je bila tek posljedica navodne hrvatske nesposobnosti za tržišno natjecanje: proizlazila je i iz konkretnih odluka zajedničke trgovinske politike.
Slična neujednačenost može se prepoznati u Istri. Pula je rasla zahvaljujući golemim vojnim investicijama, dok je znatan dio istarske unutrašnjosti ostao agraran i razmjerno siromašan. Istra je bila uključena u austrijski prometni i industrijski sustav, ali mogućnosti gospodarskog napredovanja nisu bile jednako raspodijeljene između Pule, obalnih gradova i ruralnog zaleđa.
Možda je najvažnije ipak pitanje ukupnog gospodarskog rasta. Stipetićeva rekonstrukcija bruto domaćeg proizvoda po stanovniku, izražena u usporedivim međunarodnim dolarima kupovne moći iz 1990., pokazuje da je hrvatski dohodak po stanovniku porastao s približno 529 dolara 1850. na 1371 dolar 1913. godine. To su povijesne usporedne vrijednosti, a ne stvarni dolarski prihodi tadašnjih ljudi. One pokazuju da se realna gospodarska proizvodnja po stanovniku u tom razdoblju povećala više nego dva i pol puta. Napredak je, dakle, bio stvaran. Ali, Hrvatska je 1913. još uvijek znatno zaostajala za razvijenijim dijelovima Srednje Europe. Prema istoj rekonstrukciji, dohodak po stanovniku u Austriji iznosio je približno 3488, u Češkoj 2663, u Mađarskoj 2205, a u Hrvatskoj 1371 usporediv dolar. Hrvatska je dostizala oko 59 posto srednjoeuropskog prosjeka.
Što iz svega toga zaključiti?
Prije svega, da 19. stoljeće u Hrvatskoj nije bilo stoljeće gospodarske nepokretnosti. U tom su razdoblju rasli stanovništvo, ukupna proizvodnja i proizvodnja po stanovniku; širile su se željezničke i cestovne mreže, razvijale banke, industrijska poduzeća, gradovi, školstvo i kulturne ustanove. Hrvatska je postupno izlazila iz pretežno feudalnog i naturalnog gospodarstva te postajala dijelom velikog srednjoeuropskog tržišta.
Ali isto tako ne možemo previdjeti da je razvoj tekao neujednačeno, da su glavne gospodarske odluke često donošene izvan Hrvatske, da su veliki prometni i industrijski pothvati bili prilagođeni strateškim interesima dvaju državnih središta te da rast javnih prihoda nije automatski donosio razmjeran porast blagostanja seljačkog stanovništva. Upravo u toj napetosti između modernizacije i političke podređenosti, između europske institucionalne pripadnosti i ograničene gospodarske samostalnosti, nalazi se stvarni povijesni problem hrvatskog iskustva Monarhije. Zbog toga rasprava o tome je li Franjo Josip bio hrvatski dobročinitelj ili ugnjetavač ne može zamijeniti ozbiljnu ekonomsku povijest. Car nije osobno gradio svaku prugu, osnivao svaku školu niti određivao svaki porez. Ali bio je vladar i simbol poretka u kojem su se istodobno odvijali modernizacija, društvena emancipacija, gospodarski rast, politička ograničenja i vrlo konkretne nejednakosti.
Pitanje koliko je Hrvatska davala, a koliko primala zato ne treba zatvoriti brzom presudom. Financijska bilanca ostaje istraživački zadatak koji traži usklađivanje austrijskih, ugarskih i hrvatskih državnih računa. Ono što već sada možemo ustanoviti je da je Hrvatska u taj sustav unosila svoje poreze, poljoprivredne proizvode, šume, rudna bogatstva, radnu snagu, luke i geostrateški položaj, a zauzvrat dobivala pristup velikom tržištu, kapitalu, prometnoj infrastrukturi, javnim institucijama i administrativnim standardima moderne europske države. Koliko je u toj razmjeni pojedina hrvatska pokrajina doista dobila, a koliko izgubila, nije moguće svesti na sentimentalnu sliku cara u bijeloj uniformi niti na politički slogan o stoljetnoj eksploataciji.
Povijest je složenija od obojega, a povijest Habsburške Monarhije osobito.