Što znači njemačka moć u Europi? Upravo tu povijesno pamćenje ponovno postaje važno. Njemačka ne može jednostavno postati velika nacionalna sila poput onih iz 19. stoljeća, samo s modernijom vojnom opremom. Ona mora razviti snagu koja ostaje utemeljena na zajedničkoj sigurnosti. Povjesničarka i analitičarka Liana Fix u raspravi o novom njemačkom naoružavanju upozorava da će rast njemačke vojne moći otvoriti pitanja europskog povjerenja ako ga ne bude pratila snažna integracija obrambenog planiranja, industrije i političkog odlučivanja. Njezino upozorenje ne treba tumačiti kao optužnicu protiv Njemačke. Naprotiv: upravo zato što Europa treba njemačku snagu, važno je da ona bude europski politički oblikovana.
Ta dva pogleda, Münklerov i Fixin, nisu nužno u sukobu. Prvi upozorava da Europa neće opstati kao ozbiljan politički akter ako nema dovoljno organizirane moći. Drugi da moć bez zajedničkih institucija može otvoriti stare strahove i nove napetosti. U njihovoj se napetosti nalazi zadatak europske budućnosti: Njemačka mora biti dovoljno snažna da Europa ne ostane nemoćna, ali njezina snaga mora ostati dovoljno europska da ne ugrozi upravo onu zajednicu kojoj je potrebna.
To je i povijesni smisao europske strateške autonomije. Ona ne znači antiamerikanizam, kao što europska obrambena sposobnost ne znači napuštanje NATO-a. Sjedinjene Države bile su presudne za opstanak i obnovu zapadnoeuropske demokracije nakon 1945., a transatlantsko savezništvo ostaje strateški iznimno važno. Ali, savezništvo nije isto što i odricanje od vlastite prosudbe. Europa mora biti sposobna obraniti se, tehnološki se razvijati, osigurati energiju i donositi političke odluke čak i kada se njezini neposredni interesi ne poklapaju u svemu s interesima Washingtona. Ta sposobnost može savez učiniti zrelijim, a ne slabijim.
Upravo zato nije bilo ozbiljno ni njemačku energetsku povijest svesti na tvrdnju da je trebalo jednostavno zamijeniti ruski plin američkim. Strateška autonomija ne nastaje zamjenom jedne ovisnosti drugom, nastaje diversifikacijom izvora, redundancijom, vlastitim kapacitetima i mogućnošću izbora. Jednako vrijedi za odnose s Kinom, tehnološku proizvodnju, obrambenu industriju i kritičnu infrastrukturu. Europa nije suverena zato što nema gospodarskih veza sa svijetom. Ona postaje suverenija kada te veze ne mogu biti pretvorene u jednostrano sredstvo prisile.
I sada možemo jasnije vidjeti veličinu i granicu Merkelina nasljeđa. Ona je bila iznimna državnica Europe međuovisnosti. Njezini nasljednici moraju izgraditi Europu koja tu međuovisnost zna zaštititi vlastitom snagom. To nije poricanje Merkel, nego dovršenje jednoga povijesnog zadatka koji njezina epoha nije mogla završiti.
Moć u sredini nije pravo na hegemoniju
Herfried Münkler Njemačku opisuje kao europsku *Macht in der Mitte*, moć u sredini. Ne misli pritom samo na zemljopisnu činjenicu. U Europskoj uniji, opterećenoj političkim centrifugalnim silama, potrebna je zemlja koja svojim položajem, gospodarstvom i odgovornošću može povezivati različite interese. Njemačka se toj ulozi teško može izmaknuti, jer njezina gospodarska i politička težina postoji neovisno o tome želi li voditi ili ne. No, kako Münkler također naglašava, takva se zadaća ne može obavljati jednostranim zapovijedanjem. Pretpostavlja suradnju, prije svega s Francuskom i Poljskom, u širem europskom prostoru kojem pripadaju i države sa sasvim različitim povijesnim iskustvima i sigurnosnim prioritetima.
Tu dolazi do izražaja i upozorenje Liane Fix o novoj njemačkoj vojnoj snazi. Europa treba snažniji Bundeswehr i sposobniju Njemačku, ali povećanje njemačkih obrambenih kapaciteta nije automatski isto što i povećanje europske političke sposobnosti. Ako se naoružanje, industrijska nabava i strateške odluke odvijaju pretežno u nacionalnim okvirima, bez odgovarajućega zajedničkog europskog oblikovanja, rast njemačke moći može proizvoditi i nova nepovjerenja. Povijest se ne može isključiti pukom tvrdnjom da su sadašnje namjere dobre. Povjerenje mora imati institucionalni oblik.
U tome vidim možda najdublji kontinuitet Merkelina nasljeđa s potrebama novoga vremena. Ona je političkim djelovanjem pokazivala da Njemačka najviše postiže kada druge ne prisiljava da njezinu veličinu priznaju, nego im omogućuje da u zajedničkom rješenju prepoznaju vlastiti interes. Nova generacija njemačkih državnika tome mora dodati materijalna sredstva koja Merkelina Europa nije morala stvarati istom brzinom: obrambenu proizvodnju, pouzdanu infrastrukturu, energetsku otpornost, tehnološku sposobnost i proračunsku spremnost na zajedničke strateške pothvate. Ali, europski način upotrebe te moći ostaje jednako važan kao i njezina količina.
Europa koja se Njemačke boji neće postati sigurna zato što se Njemačka odrekne vlastitih sposobnosti. Niti će Europa postati samostalna ako Berlin samo zamijeni Washington na mjestu onoga koji drugima objašnjava što je njihov interes. Rješenje je teže: njemačka snaga mora postati dio političkoga kapaciteta koji ostale europske države mogu smatrati i svojim. U tome se povijesna njemačka suzdržanost ne poništava nego mijenja svoj oblik. Nekada je bila vrlina ograničenja. Danas mora postati vrlina odgovornog djelovanja.
Sloboda nije samo pravo nego i sposobnost Europe
Možda je upravo ovdje moguće izreći najvažniju misao cijele rasprave. Europska unija predugo je stratešku autonomiju mogla shvaćati gotovo isključivo kao pravnu i političku kategoriju: sloboda znači odlučivati prema zajedničkim pravilima, bez prisile i bez ponižavanja manjih država. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, ubrzanoga tehnološkog nadmetanja i promjene transatlantskih odnosa pokazalo se da pravo na odluku nije dovoljno ako ne postoje sredstva kojima se odluka može održati. Energija, obrana, digitalna infrastruktura, industrijski kapaciteti, istraživanje i proračunska solidarnost nisu sporedna tehnička pitanja. Ona su materijalni uvjeti političke slobode.
To ne znači da Europa treba početi oponašati velike sile u onome što je kod njih najopasnije. Njezina posebnost ne proizlazi iz odbijanja moći, nego iz pokušaja da moć podvrgne pravu i zajedničkom političkom cilju. Europa koja nema sredstava da zaštiti svoje odluke može formalno ostati zajednica vrijednosti, a zapravo pristati da o granicama njezine slobode odlučuju drugi. Europa koja, naprotiv, sredstva izgradi samo da bi pokazala kako može nametati vlastitu volju, iznevjerila bi razlog zbog kojega je nastala. Nije, dakle, pitanje hoće li biti moćna ili načelna, nego može li svoju moć učiniti izrazom svojih načela.
Ovdje je njemačka povijest važnija nego što to primjećuju oni koji njemačku suzdržanost olako proglašavaju bolešću. U velikom dijelu europske povijesti problem je bio kako obuzdati njemačku snagu. Nakon 1945. odgovor je bio pretvoriti je u europski dogovor, u zajedničku sigurnost, pravnu predvidljivost i gospodarsko povezivanje. Danas se ne traži povratak njemačkoj samovolji, nego drukčije postavljeno pitanje: kako Njemačka, kao važan oslonac Europe, može upotrijebiti veću snagu a da time ne oslabi europsko povjerenje koje je desetljećima gradila? Upravo je zato svaki ozbiljan razgovor o jačem Bundeswehru nedovršen ako ne uključuje zajedničke europske kapacitete, Francusku i Poljsku, istočne članice Unije i pravo manjih država da budu suautori zajedničke sigurnosti.
Isti kriterij vrijedi za gospodarstvo. Opskrbna diversifikacija nije znak nepovjerenja prema trgovini, nego uvjet da trgovina ne postane ucjena. Industrijska politika nije nužno protekcionizam, kao što ni otvoreno tržište ne jamči političku ravnotežu. Fiskalna odgovornost nije isto što i štednja bez cilja, kao što ni zajedničko zaduživanje nije samo po sebi dokaz solidarnosti. Svako sredstvo treba vrednovati po tome povećava li stvarnu sposobnost europskih društava da slobodno odlučuju i nose posljedice svojih odluka.
Merkel je predstavljala povijesni svijet u kojem je sposobnost očuvanja zajednice bila temelj političke razboritosti. Nova epoha od iste zajednice traži još nešto: sposobnost da zajednički djeluje. Prijelaz od jednoga prema drugome ne mora biti prekid. Može biti sazrijevanje. Upravo bi takvo sazrijevanje bilo najvjernije njezinu nasljeđu: ne sačuvati svaki instrument njezine politike, nego sačuvati povijesni smisao zbog kojega su ti instrumenti uopće bili izabrani.
Ukrajina i granica politike međuovisnosti
Ovdje europska rasprava prestaje biti teorijska. Odnos prema Ukrajini postao je ispit značenja pojmova “mir”, “suverenitet” i “europski interes”. Kada AfD i BSW zajednički traže prestanak potpore napadnutoj državi, oni se mogu pozivati na mir, socijalnu sigurnost ili otpor troškovima rata. Ali, konkretna politička posljedica takva izbora ne bi bila neutralna: njime bi se oslabila pregovaračka i obrambena sposobnost žrtve agresije, a povećala sloboda djelovanja države koja je agresiju započela. Opravdano je raspravljati o učinkovitosti sankcija, strategiji pregovora i raspodjeli tereta pomoći; nije opravdano zanemariti da se ravnoteža između agresora i napadnutoga ne može uspostaviti pukim pozivom objema stranama da se prestanu boriti.
Za njemačku poslijeratnu povijest to je osobito važno. Pomirenje s Rusijom i sjećanje na goleme sovjetske žrtve nacističke agresije dugo su bili moralni elementi njemačke istočne politike. Oni ostaju dio odgovornosti prema povijesti. Ali, ista ta povijest obvezuje Berlin da ozbiljno shvati i povijesno iskustvo Poljske, baltičkih država i Ukrajine. Njihova sigurnost ne može biti fusnota njemačko-ruskog sporazumijevanja. Europa se ne može graditi tako da se o njezinu istoku pregovara bez država koje ondje žive. U tome je jedna od najvažnijih pouka ruskog rata: europska međuovisnost ne smije postati eufemizam za preskakanje suvereniteta manjih država.
Zato novu njemačku stratešku odgovornost ne treba zamišljati kao oživljavanje nacionalne hegemonije, nego kao proširenje sposobnosti zajedničke obrane. Njemačkoj koja investira u obranu potrebno je povjerenje Varšave, Pariza, Rige i Zagreba; tim je državama potrebna Njemačka čije gospodarske, logističke i tehnološke mogućnosti mogu poduprijeti trajnu europsku sigurnost. Nije riječ o izboru između njemačke i europske snage. Riječ je o uvjerenju da njemačka snaga, kada je politički dobro oblikovana, može povećati slobodu i sigurnost svih.
Upravo se tu Merkelino nasljeđe može prevesti u novu epohu. Ona je razumjela koliko Europa ovisi o strpljenju, povjerenju i sposobnosti pregovaranja. Njezini nasljednici moraju tim sposobnostima dodati resurse, odvraćanje i donošenje odluka koje nisu uvijek ugodne. Ali, ne moraju pritom postati antipodi vlastite poslijeratne povijesti. Europa u kojoj se pravila mogu zaštititi snagom ne izdaje Europu pravila. Ona joj daje uvjete opstanka.
Njemački interes nije suprotnost europskom interesu
U dijelu suvremenih rasprava zahtjev za europskom strateškom sposobnošću pogrešno se tumači kao povratak njemačkom nacionalnom interesu protiv Europe. Upravo je obrnuto. Njemačko gospodarstvo i politički utjecaj toliko su isprepleteni s europskim tržištem i institucijama da njemački strateški interes ne može biti trajno odvojen od interesa europske cjeline. Njemačkoj je potrebna konkurentna industrijska baza, ali i stabilan europski prostor u kojemu će ona djelovati. Potrebna joj je sigurna energija, ali i zajednička infrastruktura. Potrebna joj je učinkovita obrana, ali i povjerenje susjeda. Potrebna joj je migracijska politika koja se može administrativno provoditi, ali i pravni i humanitarni okvir dostojan demokracije.
Za Francusku, Poljsku i druge članice Europske unije snažnija Njemačka ne mora biti prijetnja ako se njezina snaga oblikuje kao zajednički politički kapacitet. U tom je smislu nekadašnja povijesna njemačka slabost – strah od pretjerane upotrebe vlastite moći – tijekom poslijeratnog razdoblja postala izvor povjerenja. Sada ta suzdržanost mora prijeći u odgovornost za djelovanje. Nije više dovoljno reći da Njemačka neće zloupotrijebiti vlastitu snagu. Treba pokazati kako će tu snagu koristiti za obranu zajedničkoga europskog prostora.
To uključuje politički neugodne odluke. Više ulaganja u obranu i zajedničku nabavu. Modernizaciju željeznica, energetske mreže i digitalne uprave. Razvoj industrije koja može konkurirati na tržištu budućnosti. Uređenu migracijsku politiku koja povezuje pravila, integraciju i gospodarske potrebe. Fiskalnu sposobnost za strateške investicije bez napuštanja odgovornosti prema budućim generacijama. Obnovu povjerenja da javna država može učiniti ono što obećava. Ni jedna od tih zadaća nije posebno romantična. Ali politika državničke veličine nikada se nije sastojala samo u velikim riječima.
Tu treba biti pravedan i prema Friedrichu Merzu. Njemačka saveznoga kancelara ne može birati da bude ponavljanje Merkel. Njegova je vlada suočena s drukčijim sigurnosnim, gospodarskim i međunarodnim okolnostima. Povećanje obrambenih ulaganja, promjene fiskalnog okvira i infrastrukturni planovi odgovori su na stvarnu promjenu svijeta. Ali, mjera uspjeha neće biti u tome koliko se nova era uspije retorički suprotstaviti staroj. Bit će u tome može li novu snagu pretvoriti u trajnu gospodarsku obnovu i europsku koheziju. Povijesno ozbiljna politika nema razloga ponižavati vlastite prethodnike da bi opravdala svoje promjene.
Isto vrijedi za njemačku socijaldemokraciju, Zelene, liberale i demokratsku Ljevicu. Nitko od njih ne može računati da će AfD nestati ako se gospodarska konjunktura popravi za koji postotak ili ako politička komunikacija bude duhovitija. Potrebna je nova sposobnost predstavljanja društva. Demokratska zajednica mora ponovno pokazati da se neslaganje može politički izraziti bez odbacivanja zajedničkog ustavnog poretka, a da državni suverenitet nije nužno sukobljen s europskom suradnjom.
Što zapravo znači denigrirati Njemačku?
Sada se valja vratiti početku ovoga niza. Zašto se u dijelu hrvatskoga javnog prostora posljednjih godina toliko često pojavljuje slika Njemačke kao države u slobodnom padu i Angele Merkel kao žene koja je gotovo sama prouzročila njezinu propast? Ne tvrdim da svaka kritika njemačke politike proizlazi iz zajedničkoga političkog plana. Niti se ozbiljna gospodarska analiza smije odbaciti zato što njezin zaključak nije ugodan. Ali, ponavljanje katastrofičnog rječnika, selektivno nizanje problema i sustavno vraćanje jedne osobe na mjesto univerzalnoga krivca stvaraju prepoznatljiv interpretacijski obrazac. Vrijeme je da ga nazovemo pravim imenom.
Framing nije naprosto pretjerivanje u naslovu. To je svjestan izbor okvira koji činjenicama daje smjer i značenje. Vijest o zatvaranju tvornice moguće je smjestiti u analizu tehnološke promjene, međunarodne konkurencije, cijene energije i produktivnosti. Moguće ju je, međutim, smjestiti u već napisanu priču o zemlji koju je njezina bivša kancelarka “uništila”. U oba slučaja podatak o tvornici može biti točan. Razlikuju se izbor usporedbi, redoslijed objašnjenja, ono što je izostavljeno i osoba na koju se upućuje konačna optužba. Framing ne mora falsificirati činjenicu: dovoljno je upravljati njezinim značenjem.
Zato ne prihvaćam objašnjenje da se radi samo o slučajnom zbroju nesretno izabranih naslova. Jedan naslov može biti površnost. No, uredništva svaki dan odlučuju što će postati vijest, što će se uzeti kao kontekst, čiji će se glas čuti i kakvu će povijesnu usporedbu čitatelj dobiti. Kada se od vrlo različitih njemačkih problema uporno sastavlja ista priča o propasti, opravdano je govoriti o namjernom framingu: o svjesnoj uredničkoj praksi koja političku stvarnost ne samo prenosi nego i tumači. To još nije dokaz da se redakcije međusobno dogovaraju niti dopušta pripisivanje istoga motiva svakom autoru. Za takve bi tvrdnje bili potrebni zasebni dokazi. Ali, namjernost odabira okvira nije teorija zavjere; ona je sama narav uredničke odgovornosti.
Asimetrija je očita. Njemački izvozni uspjeh desetljećima je izgledao kao samorazumljiva okolnost koja ne traži povijesno objašnjenje; pad narudžbi odjednom se prikazuje kao dokaz da je čitav model od početka bio promašen. Održavanje eurozone i zajednička financijska odgovornost tijekom pandemije podrazumijevaju se; novi europski sukob služi kao optužba za njemačku slabost. Rusko-njemačka gospodarska veza, znatno starija od Merkelina kancelarstva, prikazuje se kao osobna kancelarkina zabluda, dok širi interesi Washingtona, Moskve i europskih industrijskih gospodarstava iz objašnjenja često iščezavaju. Povijesna se odgovornost zamjenjuje retrospektivnom presudom: ono što se nije moglo sa sigurnošću znati unaprijed odjednom postaje ono što je svaki razuman čovjek navodno morao znati.
Takav framing ne mijenja samo sliku jedne kancelarke. Mijenja političko mjerilo. Kompromis postaje slabost, institucionalna suzdržanost bespomoćnost, europska međuovisnost predaja suvereniteta, humanitarna odluka izdaja nacionalnog interesa. Izborna i gospodarska teškoća tako prestaju biti povod reformi i postaju navodni dokaz da je poslijeratna kultura suradnje bila povijesna zabluda. Čitatelju se ne nudi samo dijagnoza Njemačke; nudi mu se drukčiji ideal politike – moć bez obveze, suverenitet bez zajedničkih pravila i odlučnost bez pregovora.
Stvarni podaci zahtijevaju upravo suprotnu, znatno strpljiviju analizu. Deutsche Bundesbank utvrdila je dugotrajniji pad njemačkih udjela na izvoznim tržištima, s važnim strukturnim problemima konkurentnosti; Međunarodni monetarni fond razlikuje usporavanje potencijalnog rasta od posljedica energetske i monetarne krize. To su ozbiljne dijagnoze koje ne treba ublažavati. Njemačka savezna vlada početkom listopada 2026. povisila je prognozu rasta za tu godinu na 1,3 posto, no prognoza nije dokaz ozdravljenja i može se pokazati pogrešnom. Njezina vrijednost ovdje nije u umirivanju javnosti nego u podsjećanju da stagnacija, strukturna prilagodba i propast nisu sinonimi. Ozbiljna analiza to razlikuje. Framing unaprijed izabranoga sloma upravo tu razliku briše.
Odatle slijedi pitanje koje je stvarno političko: koga zadovoljava zaključak da je njemačka kultura kompromisa propala, a zašto? Takav zaključak može biti privlačan vrlo različitim ideološkim pogledima, i ne treba im izmišljati zajednički centar. Ali njegov javni učinak nije neutralan. On obezvrjeđuje iskustvo države koja je vlastitu moć uspjela pretvoriti u pouzdanost europskoga poretka. Kritizirati Njemačku zbog konkretnih odluka sasvim je legitimno; proglasiti njezin demokratski razvoj pogreškom nešto je posve drugo. Tu počinje i hrvatsko pitanje.
Hrvatska pred njemačkim ogledalom
Za Hrvatsku Njemačka nikada nije bila tek gospodarska statistika ili daleka politička pozornica. Njezina stabilnost, europska integracija, industrija, tržište rada i institucionalni utjecaj utjecali su i na hrvatsku stvarnost. Hrvatska pripada europskom prostoru u kojem se odnosi velikih i malih država ne moraju svoditi na odnos jačega i slabijega. Upravo je poslijeratna Njemačka, prihvaćanjem europskih pravila i ograničenja vlastite samovolje, bila jedan od ključnih jamaca toga drukčijeg političkog iskustva.
To ne znači da Hrvatska treba idealizirati Berlin. Poznajemo i cijenu gospodarske migracije, odljev stanovništva, razvojne nejednakosti europskih regija i asimetriju političke moći u Uniji. Nijedna od tih pojava ne iščezava zato što je njemački poslijeratni model bio povijesno važan. Ali, iz stvarnih neravnoteža ne slijedi da je europska integracija bila pogrešan izbor, kao što se iz njemačke stagnacije ne može zaključiti da je njezina demokratska suzdržanost bila uzrok svih teškoća.
Upravo zato u hrvatskoj javnosti nije svejedno kojim se framingom govori o Njemačkoj. Kada se vijesti godinama svrstavaju u rubriku propasti, a Merkel postaje ime za međusobno nepovezane krize, javnosti se ne nudi samo određena ocjena Berlina. Postupno joj se predlaže drukčiji odnos prema Europi: zajednička pravila izgledaju kao uteg, kompromis kao nemoć, a politička samostalnost kao sposobnost da se drugima ne mora odgovarati. To je smisao kojemu se protivim. Ne zato što odbijam kritiku Njemačke, nego zato što odbijam namjerno kadriranje njezine povijesti u sliku koja prešućuje upravo njezino presudno postignuće.
Za manju europsku zemlju posebno je važan poredak u kojem interes velikih nije automatski pravo jačega. Zato hrvatsko pitanje nije treba li vjerovati Berlinu bezuvjetno, nego kakvu Europu imamo razloga graditi: onu u kojoj njemačka, francuska ili bilo čija snaga djeluje unutar zajedničkih pravila, ili onu u kojoj svaka država sama traži zaštitu u promjenjivom odnosu velikih sila. Ni uvjeti hrvatskog razvoja ni njezin prostor suverenoga odlučivanja ne mogu biti neovisni o tom izboru.
Ne branim, dakle, Njemačku zbog sentimentalne germanofilije, a Merkel ne branim zato što bi bila oslobođena pogrešaka. Branim pravo da se veliko povijesno postignuće prosuđuje velikim povijesnim mjerilom. Učinila je poslijeratna Njemačka nešto što nikako nije bilo zajamčeno: učinila je svoju snagu manje prijetnjom susjedima, a više pretpostavkom njihova zajedničkog djelovanja. Ta se činjenica ne smije izgubiti ni u hrvatskoj dnevnoj polemici ni u njemačkim raspravama o tome kako obnoviti državu.
Merkel poslije Merkel: Europa koja će moći očuvati sebe
U njemačkim izbornim rezultatima 2026. nema razloga ni za samozadovoljstvo ni za fatalizam. AfD je snažan, a stara je stranačka arhitektura duboko uzdrmana. No, Njemačka se nije pretvorila u jedinstvenu političku masu, niti su nestali njezine institucije, civilno društvo, gospodarski kapacitet i demokratska kultura. Izborna karta od Baden-Württemberga preko Saske-Anhalta do Berlina otkriva različita društvena pitanja i različite odgovore. Između gospodarskog nezadovoljstva, osjećaja nepriznatosti, migracije, stanovanja i krize predstavljanja nema jedne jednostavne uzročne crte – a upravo je sposobnost da takve razlike politički poveže – ne da ih izbriše – nekoć bila snaga poslijeratne Savezne Republike.
Angela Merkel važna je za tu priču ne kao nedodirljiva ikona ni kao recept koji njezini nasljednici trebaju ponavljati, nego kao povijesna personifikacija stanovite političke razboritosti. Razumjela je da kompromis nije poricanje interesa, nego način da oni opstanu u zajedničkom poretku; da se njemački utjecaj ne povećava time što Njemačka zapovijeda Europi, nego time što partneri njezino djelovanje smatraju pouzdanim; i da je za europsku zajednicu u kojoj nema jedinstvenog suverena stvaranje pristanka jedna od najzahtjevnijih državničkih vještina. Mjeriti takvu politiku samo brojem neprovedenih reformi znači podrazumijevati ono što je ona svakodnevno morala održavati.
Pogreške te epohe ne treba zataškavati. Nakon 2014. trebalo je ozbiljnije osigurati energetsku opskrbu od geopolitičkog prekida. Njemačka je presporo ulagala u infrastrukturu, digitalnu državu i alternativne industrijske sposobnosti; politika prema Kini dugo je računala na uvjete koji se nisu morali nastaviti. Godina 2015. pokazala je koliko humanitarna odluka mora biti praćena upravnom sposobnošću i europskim dogovorom. Ali, savjestan sud o političkoj odgovornosti ne smije se pretvoriti u povijest napisanu unatrag. Ono što su milijuni Europljana desetljećima dobivali od otvorenog tržišta, institucionalne stabilnosti i političkoga mira ne može se naknadno proglasiti iluzijom samo zato što se pokazalo da takav poredak treba novu zaštitu.
Timothy Garton Ash upozorava na problem koji izmiče provincijalnim polemikama o pojedinim kancelarima: poredak koji je Europa dugo gradila uz američku sigurnosnu potporu mora postati sposobniji za djelovanje i onda kada europski i američki interesi nisu potpuno podudarni. Herfried Münkler pitanje njemačke moći postavlja u europski prostor sredine, a Liana Fix upozorava na proturječja novoga njemačkog naoružavanja. Iz tih pristupa ne proizlazi jedno gotovo rješenje. Slijedi pitanje koje europska politika više ne može zaobići: kako stvoriti vojnu, energetsku, tehnološku i fiskalnu sposobnost, a da se Europa ne vrati staroj politici međusobno suprotstavljenih nacionalnih moći?
Odgovor nije u tome da Njemačka postane manje europska kako bi postala jača. Naprotiv, njezina snaga postaje povijesno održiva upravo kada se prevodi u zajedničku europsku sigurnost, konkurentnost, infrastrukturu i sposobnost donošenja odluka. Savezništvo sa Sjedinjenim Državama ne mora značiti odricanje od vlastite prosudbe; strateška autonomija ne mora značiti antiamerikanizam. Obrana Ukrajine nije suprotnost diplomatskom traženju mira; ona je priznanje da se mir koji nagrađuje agresiju ne može smatrati sigurnom osnovom europskoga poretka. Odgovornost prema vlastitim građanima ne prestaje na deklaraciji europskih vrijednosti: mora se potvrditi kroz pouzdanu državu, radna mjesta, javne usluge i političku reprezentaciju.
Tu se tek otvara pravi odnos između Merkel i vremena poslije Merkel. Njezina politika možda nije mogla do kraja predvidjeti epohu u kojoj se trgovina pretvara u instrument pritiska, energija u geopolitičko oružje, a digitalne platforme u infrastrukturu masovnoga nepovjerenja. Ali, nitko ne dobiva pravo da je zbog toga izbriše iz europske povijesti. Naprotiv, nova epoha može zahtijevati instrumente drukčije od njezinih i istodobno očuvati njihovu svrhu: slobodu održivu zajedničkim pravilima, mir osiguran političkom odgovornošću i snagu koja ne mora tražiti neprijatelja da bi znala tko je.
Zato ovaj niz tekstova nije pokušaj da se Nijemcima uskrati pravo na kritiku vlastite države niti da se Angelu Merkel zaštiti od povijesti. Njegova je namjera obrnuta: vratiti povijest ondje gdje ju je medijska optužnica zamijenila sloganom. Od Adenauera, preko Brandta i Kohla, do Merkel, njemački je demokratski put bio različit u sredstvima, ali je nosio jednu golemu zajedničku težnju: da Njemačka prestane biti nerješivo pitanje europske ravnoteže i postane jedan od uvjeta europske stabilnosti. To je možda najvažnija promjena koju je Europa u 20. stoljeću uspjela ostvariti. Zanemariti je znači izgubiti osjećaj razmjera, a bez razmjera nema ozbiljne politike.
Upravo stoga hrvatski framing o “propaloj Njemačkoj” na kraju nije samo pitanje nepravednog postupanja prema jednoj zemlji. Pitanje je političke imaginacije koju takva priča ostavlja iza sebe. Ako se kompromis i samograničenje proglase uzrocima nemoći, sljedeći se put kao lijek lako ponudi politika bez ograničenja. Ako se suradnja predstavi kao trajna naivnost, jedino što preostaje jest nadmetanje snaga. Njemačka mora priznati svoje pogreške i promijeniti mnogo toga. Ali, nema razloga da pritom odbaci onu promjenu kojom je svojedobno preporodila samu sebe.
I zato posljednju riječ ove kolumne ne zaslužuje ni AfD ni ruski plin, ni pad narudžbi, ni još jedna optužnica protiv bivše kancelarke. Zaslužuje je povijesno postignuće koje se u svim tim raspravama prečesto podrazumijeva: Njemačka koja je nakon vlastite katastrofe uspjela izgraditi slobodnu demokraciju, obnoviti povjerenje susjeda i vlastitu snagu vezati uz zajedničku europsku sudbinu. To postignuće nije dovršeno, a možda nikada neće ni biti. Demokracija nije stanje koje se jednom stekne; ona je sposobnost da se sloboda uvijek iznova održava u promjenjivim okolnostima.
Obraniti Angelu Merkel zato ne znači braniti jučerašnju Europu od sutrašnjice. Znači razumjeti bez čega ni sutrašnja Europa neće biti moguća. Njemačka ne mora ostati onakva kakva je bila da bi ostala vjerna onome najboljem što je postala. Europi danas ne treba manje Njemačke, nego Njemačka sposobna vlastitu demokratsku zrelost, gospodarsku snagu i povijesnu odgovornost pretvoriti u novu europsku sposobnost djelovanja. Najveće postignuće poslijeratne Njemačke nije bilo u tome što je ponovno postala moćna, nego u tome što je naučila drukčije razumjeti samu moć. Budućnost Europe ovisit će i o tome može li tu lekciju pretvoriti u snagu kojom će sačuvati svoju slobodu.
