Kako prolaze dani i tjedni protesta mladih u raznim zemljama, slika o tome što se događa postaje ponešto jasnija. I jadnija. Nesumnjivo je da postoji generacijska odgovornost roditelja i njihovih roditelja, ali promjene koje su se nadvile takve su da prelaze naše snage. Kad se svede na osnovno, mladi traže vrlo malo, a to je da sustav koji su postavili stariji funkcionira tako da i za njih ima mjesta. Iako su motivi za proteste od zemlje do zemlje različiti, to je ono što se iskristaliziralo.
Srednjoškolci, studenti, mladi nezaposleni signaliziraju da se osjećaju ostavljenima, zanemarenima, prestrašenima od goleme nesigurne budućnosti koja na njih naliježe i nema sumnje da je taj strah opravdan i stvaran.
’Najsvetije pravo i dužnost’
Protesti su najavljeni i u Hrvatskoj. Svakako, pokret mladih, generacije Z, onih rođenih od više-manje 1995. do 2007. toliko je raširen i u Europi, a i globalno, da se vuku usporedbe na studentski pokret 1968. godine, koji je bio najjači u Francuskoj i Njemačkoj i koji je uistinu znatno promijenio kulturu Zapada. Svijet nakon studentskog bunta 1968. bio je tako utjecajan da smo se svi obrazovali, školovali, sudjelovali u društvenom životu u velikoj mjeri na tim zasadama. Sad se broje i analiziraju sličnosti i razlike između toga što je pokrenula ta davna generacija u odnosu na ovu i gleda se što će ovi protesti ostaviti iza sebe.
Neki su pokreti generacije Z, iako geografski veoma udaljeni, slični. U Srbiji i Indiji imali su konkretan povod koji se pretvorio u široku, ali tihu i upornu pobunu, u Srbiji je to bila nadstrešnica, a u Indiji preteški prijemni ispiti na medicinu koji su izazvali val samoubojstava 18-godišnjaka. U obje su zemlje mladi nezadovoljnici uspjeli privući širu podršku i prijeći generacijski zid, s time da se indijski protesti odvijaju u pluralnijem, demokratski razvijenijem društvu nego što je bila Vučićeva Srbija.
Zajedničko, od Madagaskara ili Nepala pa do Europe je da je pokret izrazito generacijski definiran, a da se nisu iskristalizirali vođe, tako da se vode i rasprave o tome je li to naznaka nekog novog, budućeg društva, novog povijesnog zavrtnja, perioda koje ne mora nastupiti odmah, ali vrata za takav model možda su otvorena.
U nekim zemljama, kao u Španjolskoj, Portugalu ili Grčkoj, protesti su uglavnom bili mirni. Tu i tamo u Italiji i Njemačkoj bilo je većeg ili manjeg vandalizma, ponekad pokrenutog od anonimnih “black bloc” skupina, a ponekad je, i u manjoj mjeri, spontano izbijalo. Najkompleksnije i najšokantnije to se pokazalo u Francuskoj, gdje je spaljena gradska vijećnica u gradiću Limoges pa je to, kao i pljačke i uništavanje imovine, prilično ohladilo podršku javnosti. (Sada podrška ponovno raste).
Paljenje vijećnice i otvorene pljačke dućana ipak su bile suviše, i to iako su u Francuskoj posljednjih desetak, petnaest godina demonstracije iznenađujuće nasilne. Čak i francuski seljaci, kad se jednom godišnje organizirano, na ulaštenim skupim traktorima dovezu na proteste protiv poljoprivredne politike u Bruxelles, iza sebe kad odu ostave krš i tragove nepotrebnog vandalizma.
Vandalizam se jednostavno uobičajio u demonstracijama, pogotovo otkako su se pojavili žuti prsluci, taj pokret fluidne ideologije i nejasnih zahtjeva, svojedobno pokrenut zbog poskupljenja cijena goriva. Koliko god su slabo razumljivi, očigledno je da ih pokreće golema, egzistencijalna frustracija. Pokret žutih prsluka zamro je za vrijeme krize kovida, a sad su se opet aktivirali.
Možemo reći da Francuzi imaju unutrašnje mjerilo tolerancije na ulično nasilje, tako da spaljeni automobili i razbijanje izloga mogu proći, ali uništavanje malih biznisa, tj. egzistencija generacije roditelja, paljenje građevina, napadi na historijske spomenike i na simbole Republike – ne prolaze.
Ta tako živa ulica gdje se odvija politika mnogima drugima je strana. No, to je zato što nemamo istu povijesnu memoriju. Ulični protesti u Francuskoj jedno su od naslijeđa francuske revolucije 1789., simbolizirane u padu tamnice Bastille od ruke naroda. U najvažnijem dokumentu koji je proistekao iz tog doba, i na koji se i danas pozivaju, u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1793., stoji odredba da je “pobuna najsvetije pravo i dužnost građanina kad vlast krši narodna prava”.
Zbog takvog stava, primljenog kroz politički odgoj, narod na ulicama u Francuskoj dio je političke kulture. Ne izlaze na ulice kad su očajni i nemaju drugog izlaza, nego su protesti, bilo da je riječ o blokiranju prometnica, barikadama po ulicama, štrajkovima, legitiman dio političkog procesa, dodatak radu institucija, način pregovora, i to tako razumiju svi, i sudionici, i mediji, i akademska zajednica, i biznisi i vlast.
Zato javno mnijenje podržava demonstracije, pa i ove, a pojave nasilja analiziraju se i odbacuju. Čak 81 posto ispitanih, prema Ipsosu, smatra da je za situaciju u obrazovanju, a posljedično i za proteste, kriva vlast. Legitimnost uličnog protesta i razumijevanje uzroka za njih iznad su negativnih pojava.
Ujedno, takvi protesti su i vrsta stres-testa za državu i za društvo. Evo, otkako su počeli protesti mladih Francuzi komentiraju kako je država reagirala iznimno loše. Policija je bila nepotrebno nasilna prema srednjoškolcima (ne samo u Francuskoj, nego i u Belgiji, bez pardona se koristi suzavac i šmrkovi), što se roditeljima nije svidjelo. Istodobno, kad su odlično organizirani anonimni maskirani prosvjednici u crnom, “black bloc”, razbijali i palili u Limogesu ili u Parizu, policije nije bilo za vidjeti, a kamoli da su intervenirali. “Black bloc” obično su radikalno lijeve, anarhističke skupine, kojima je davno porijeklo u Njemačkoj 1980-ih godina, ubacuju se u prosvjede u Europi, uglavnom ciljaju simbole kapitalizma. “Black bloc” nisu djeca, makar jesu mlađi ljudi, a djeca sigurno nisu niti žuti prsluci koji su se nedavno pridružili i pojačali proteste mladih. Većina francuskih sindikata također pruža podršku mladima.
Neusporedivo gore
Na margini ovog velikog društvenog nezadovoljstva i mladih i žutih prsluka, također su i naznake hibridnog rata. Francuske službe otkrile su iranske utjecaje, a to što nisu otkriveni ruski, ne znači da i ne postoje. Cilj neprijateljske hibridne operacije bio bi izazivanje kaosa i slabljenje države, a infiltracija u ulične proteste vrlo je lagana. Međutim, nije presudna i nikako ne objašnjava silinu i razgranatost protesta. Oni su autohtono izrasli.
Kad se sve razgrne, i kad zanemarimo nedovoljnu artikuliranost, ne možemo ne vidjeti veliko nezadovoljstvo mladih, horizontalno, posvuda. Makar, iako djeca, oni pronalaze svoj glas. Tako, nedavno je odjeknula metafora jednog povjesničara kako je kriza u srednjim školama počela nakon što su đacima zabranjeni mobiteli pa su mladi ljudi imali vremena pogledati oko sebe i shvatiti u kojoj su situaciji. “Nemojte nas infantilizirati”, reagirao je na to 17-godišnji učenik iz pariških predgrađa u televizijskoj debati u kojoj se, svojom ozbiljnošću i autentičnošću, ravnopravno nosio s doktorima filozofije. “Ne živimo za mobitele niti su mobiteli naš život. To su samo mobiteli.”
Sudionici demonstracija čuli su za Šezdeset osmu, zanima ih pa se tu i tamo pojavi transparent koji evocira studentski pokret. Tu davnu prošlost analizira generacija koja je tada imala 20-ak ili više godina. Sličnost između onog i ovog bunta je u činjenici da je nezadovoljstvo usmjereno protiv autoriteta, da je internacionalno rašireno i da su sudionici mladi. No, razlike su mnogo veće. Svi poznavatelji ‘68. slažu se u tome da je današnjim mladim ljudima neusporedivo gore nego što je bilo njima. Evo primjera: u drugoj polovici 1960-ih tek je deset do dvadeset posto mladih Francuza završavalo težak ispit velike mature i upisivalo se na fakultet. Danas, 80 do 90 posto mladih završava veliku maturu, makar je istina da je danas mnogo lakše proći na ispitu.
Studenti koji su se podigli na bunt u tadašnjoj Francuskoj bili su uglavnom iz boljestojećih obitelji te je pred njima ionako bio život srednje i više srednje klase. Podigli su barikade u slikovitoj i šarmantnoj Latinskoj četvrti i tamo su, u svibnju 1968., proveli najljepši mjesec svog života, u debatama, pozivima na slobodnu ljubav i svjetsku revoluciju, idealizirajući Kinu Mao Ce Tunga, pišući slogane: “Mašta na vlast! Budimo realni, tražimo nemoguće!”
Što ih je formiralo?
Za razliku od toga, ove jeseni protesti mladih buknuli su u siromašnim kvartovima, u ruševnim školama, pokrenuli su ih djeca u pubertetu na margini društva, iz obitelji skromnih materijalnih mogućnosti ili pravih prekarnih situacija. Studentski pokret ‘68. u Francuskoj i Njemačkoj bio je usmjeren protiv krutog patrijarhalnog društva koje je ograničavalo osjećaj osobne i političke slobode. U svojoj viziji studenti su htjeli bolje društvo za cijelu zajednicu. Pokrenuli su sindikate koji su organizirali generalni štrajk u kojem je sudjelovalo milijun ljudi i koji je paralizirao zemlju.
Studenti su odložili svoje zastave i uklonili barikade tek kad su sindikati izborili veliko povećanje plaća, smanjenje radnog tjedna na 40 sati, plaćene dane štrajka i slične ustupke. Predsjednik De Gaulle raspustio je Skupštinu i raspisao izbore. Posljedica je bila da je cijeli ambijent obrazovanja, kulture, medija bio strukturno promijenjen.
Ali, kako danas ističu oni sami, to je bilo moguće zato što su blagajne države bile pune i prelijevale se i moglo se davati šakom i kapom. Francuska je bila usred svojih “30 slavnih godina”, perioda nakon osnivanja Europske unije i neprekidnog napretka u svim aspektima. Rast je te, 1968. godine bio pet posto. Kao što danas kažu sami za sebe, kao generacija prštali su optimizmom i samouvjerenošću. Nitko im nije mogao stati na put, jednostavno su bili pobjednici.
Danas nije tako. Zbog kompleksnih uzroka, od Covida do cijena energije, momentalno u blagajnama ove bogate države nema dovoljno novca da se nahrane zahtjevi koje je postavila generacija Z. U debatama u francuskim medijima spominju se goleme sume, čak do 12 milijardi eura potrebnih da bi se baš strukturno interveniralo u problem. No, mogućnosti alokacije takvih sredstava nema. Skromnije procjene vrte se do 250 milijuna, ali predsjednički izbori su za šest mjeseci, Macron nema većinu pa se proračun ne može donijeti. Uostalom, zašto bi to Macron napravio kad ne zna tko dolazi iza njega.
Također, postoje i problemi te generacije koji se ne mogu nahraniti novcem, a to su pesimizam, umor, nezadovoljstvo. Za generaciju studenata 60-ih godina nebo je bilo granica, a ovima danas iznad glave su crni oblaci.
Što njih čeka? U čemu su odrasli, što ih je formiralo? Horizontalno po zemljama duboko su uznemireni oko klimatskih promjena jer će na njima biti odgovornost da rješavaju velike probleme. Prestrašeni su od mogućnosti da izbije rat u koji će biti poslani, ne shvaćaju zašto se sredstva alociraju za naoružanje, a ne za njihove potrebe. Cijelo društvo, a ne samo roditelji, slali su i šalju toj i sličnim generacijama poruku da na sve imaju pravo, da sve mogu, da je sve stvar njihova izbora, a onda, kad se suoče s realnošću, ona ih potopi. Tek onda, kad trebaju stupiti u svijet rada, slijedi otrežnjenje.
Već dulje vrijeme postoje statistike o utjecaju umjetne inteligencije i činjenica je, kako god se postavili, da AI sužava mladima šanse na tržištu rada. U posljednje četiri godine, prema analizi Banque de Francea, zapošljavanje mladih Z generacije u zanimanjima u kojima se koristi AI palo je za 30 posto. U središnjoj francuskoj pokrajini Ile-de-France od 12 milijuna stanovnika, u kojoj su i počeli neredi mladih, ali koja je ujedno i srce francuske nove industrije, čak 41 posto teže nalazi posao jer su potrebe zadovoljene umjetnom inteligencijom. Sužava se pristup.
Stariji među tim mladima već godinama udaraju glavom u zid kad traže kako da zarade. I ne sanjaju o stalnom zaposlenju. Prekvalificirani su za manualne poslove pa kad ih traže, lažu da nemaju kvalifikacija, a zatim, konkretan primjer, prolaze po tri eliminacijska intervjua za posao konobara. Stalni poslovi ulaze u statistike o zapošljavanju mladih, makar ih kompanije ili institucije zapošljavaju na samo jedan ili na dva dana u tjednu. Konkretan primjer iz Belgije je visokokvalificirani mladić koji radi po jedan dan u tjednu na dva radna mjesta za stalno i juri kao lud kako bi popunio još tri radna dana.
Starije generacije kao da su postavile barikade. Nije čudno da su mladi ljuti, pogotovo u Francuskoj, gdje su se bake i djedovi umirovili sa 60 godina s krasnim uvjetima, što su im, u konačnici, izborili studenti davne 68. Prema statistikama, među mladima do 30 godina 44 posto je siromašnih, a mladi čine 30 posto ukupnog stanovništva Francuske.
Onda i nije pogrešan njihov dojam da je cijeli svijet okrenut prema starijima. Potrošačko društvo obraća se seniorima, nove automobile kupuju u prosjeku građani od 54 godine, na televizijske oglase reagira populacija starija od 60 godina pa su njima i namijenjeni, a 75 posto francuskih umirovljenika su vlasnici stanova. Ako to postavimo kao klasno pitanje, stariji su za mlade privilegirana klasa i to je izvor njihova neraspoloženja.
Pri tome mladih je svake godine sve manje, a starih sve više. Četrdeset posto onih koji izlaze na izbore su umirovljenici i biraju one koji njima odgovaraju. Ako je tako, a jest tako, to znači da te mlade jednostavno više ne zanima stabilnost reda i poretka kakav je dosad vladao. Što će tim mladima stranke centra i baš ih briga ako na vlast za šest mjeseci dođe netko sličan Macronu. Svejedno im je kad im govore da njihovi protesti igraju za tešku, antieuropsku desnicu, jer u Le Pen vide samo nijanse u odnosu na sadašnju vlast. U biti, i to je nova statistika, uopće se ne vide, barem zasad, u svijetu tradicionalnih političkih partija. Među njima, kako se izjašnjavaju, 20 posto podržava krajnju ljevicu koju u Francuskoj predstavlja Jean-Luc Mélenchon i njegova stranka Nepokorena Francuska (LFI). Oko 13 posto mladih podržava tešku desnicu Marine Le Pen.
Promjena samo – preko ulice
Najveći broj je nezainteresiran za političku stranačku ponudu, svejedno im je tko je na vlasti jer misle da se ionako ništa za njih neće promijeniti, osim preko ulice. Dakle, ovi protesti zapravo su autentična politička akcija u kojoj su mladi sami sebe, svojim naporom, nabili na nos tradicionalnim strankama. Stavili su sami sebe kao prvu točku dnevnog reda. Sad ćemo, u narednim mjesecima do izbora, jasnije vidjeti kako će se predsjednički kandidati prema tome postaviti.
Također, čak 90 posto mladih Z generacije i malo starijih, bez obzira na socijalni status roditelja, podržavaju proteste mladih. Čak i ako dolaze iz privilegiranih uvjeta, osjećaju nelagodu pred time što ih čega u budućnosti. I još jedan statistički podatak: nezadovoljstvo mladih u Europi udvostručeno je posljednjih desetak godina, odnosno, i to je uistinu tragično, mladi iz generacije Z su, u cijeloj populaciji, među svim dobnim skupinama, najmanje zadovoljni u svom životu, i to bez obzira na socijalni i materijalni status roditelja. Iako, oni siromašniji koji ne znaju čime i kako da plate stanarinu, vrlo dobro znaju da između njih i njihovih vršnjaka kojima su bake ili djedovi ili roditelji omogućili stanove, postoji golemi jaz.
Prema tome, iako na površini slično, strukturno se ovi protesti jako razlikuju od studentskog pokreta ‘68. Neki smatraju da ovi ruju mnogo dublje od ‘68’, sve do revolucionarnih poriva, drugi da su vrlo uski. No, čini se da mladi jednostavno žele novi društveni ugovor u kojem bi bili priznati.
