U raspravama o državničkoj veličini prevladava sklonost spektakularnim povijesnim prijelomima. Pamtimo pobjednike ratova, osnivače država, autore prevrata i političare koji su jednim potezom promijenili tijek događaja.
Mnogo teže prepoznajemo veličinu onih čiji se uspjeh sastoji u tome da spriječe raspad, održe institucije, pomire sukobljene interese i zajednici omoguće nastavak. Kao da je održati mir manje važno nego dobiti rat; kao da je sačuvati sporazum manje zahtjevno nego pobjednički ga raskinuti.
Merkelina politička veličina: očuvati ono što nije samorazumljivo
Angela Merkel pripada upravo toj drugoj vrsti državnika. Njezina politika nije bila politički spektakl, ali ni Europa nije institucija koju se može održavati spektaklom. Europska unija nema jednoga demokratski izabranog suverena koji bi jednostavno nametao rješenja državama članicama. Ona postoji kroz stalno pregovaranje, raspoređivanje tereta i izgradnju pristanka. U njoj je sposobnost kompromisa oblik moći, a ne njezino poricanje.
Tijekom Merkelinih 16 godina kancelarstva Europa je prošla globalnu financijsku krizu, krizu eurozone, rusku aneksiju Krima, izbjegličku krizu, Brexit i pandemiju. Niti jedna od tih kriza nije bila predodređena završiti očuvanjem europske cjeline. Neke od njezinih odluka bile su sporne; fiskalna strogost prema europskom jugu imala je ozbiljnu društvenu cijenu, a oslanjanje na rusku energiju nije bilo popraćeno dostatnim osiguranjem od geopolitičkog prekida. O tome treba pisati otvoreno. Ali, povijesno nije pošteno iz izdvojenih pogrešaka zaključiti da je politika održavanja zajednice bila bezvrijedna. Ta je zajednica opstala upravo zato što su postojali političari sposobni preuzeti odgovornost za njezine kompromise.
Merkel je svoju stvarnu veličinu pokazala i onda kada je bila sposobna odstupiti od pravila koja je dugo zagovarala. U pandemiji je zajedno s Emmanuelom Macronom podržala zajedničko europsko zaduživanje i instrument oporavka koji bi se nekoliko godina ranije teško mogao zamisliti u njemačkoj fiskalnoj politici. Nije se odrekla europske ideje, nego je promijenila sredstvo njezina očuvanja. To je važna razlika između političkog oportunizma i državničkog pragmatizma: prvi mijenja načela radi trenutačne koristi, drugi mijenja instrumente kako bi načelima sačuvao budućnost.
Zato Merkelinu ostavštinu ne treba mjeriti samo pitanjem što je reformirala, nego i pitanjem što je sačuvala. Europa nakon Brexita, Europa financijskih lomova, Europa 2015. i Europa pandemije nije bila prostor u kojem se politička kohezija mogla uzimati zdravo za gotovo. Merkel ju je razumjela kao svakodnevni zadatak. Njezina suzdržanost nije bila manjak ambicije, nego oblik političke discipline koji je osobito odgovarao državi s njemačkom poviješću.
Povijest nije optužnica napisana iz budućnosti
Ostaje, naravno, pitanje odgovornosti. Ako Angela Merkel zaslužuje povijesno priznanje, znači li to da je treba osloboditi računa za podinvestiranu infrastrukturu, nedovoljnu digitalizaciju, pogreške u energetskoj tranziciji ili geopolitičku ovisnost o Rusiji? Nipošto. Ali, politička odgovornost nije isto što i pripisivanje jednoj osobi svake posljedice dugotrajne društvene odluke. U Njemačkoj se odluke ne donose samo u kancelarskom uredu. Njemačka je federalna demokracija u kojoj savezna vlada, pokrajine, koalicijski partneri, parlament, sudovi, gospodarske organizacije i europske institucije raspolažu različitim, a ponekad međusobno suprotstavljenim ovlastima i interesima. Ozbiljna analiza mora tu činjenicu uključiti prije nego što sastavi presudu.
Još je važnija razlika između racionalnosti odluke i njezina konačnog ishoda. Povjesničar koji zna što se dogodilo 2022. raspolaže informacijom koje donositelj odluke 2008. ili 2011. nije imao. To ne znači da prije 2022. nitko nije mogao prepoznati ruske imperijalne ambicije ili potrebu diversifikacije; upozorenja su postojala, osobito nakon 2014. Ali znači da sud o odluci mora razlikovati dostupno znanje, stupanj rizika, stvarne alternative i cijenu tih alternativa. Odluka može biti razumljiva u trenutku kada je donesena, a ipak sadržavati ozbiljan strateški propust. Upravo je to jedan od najzahtjevnijih, ali i najpoštenijih oblika političke kritike.
Timothy Garton Ash, koji Merkel naziva iznimnom Europljankom, ujedno upozorava na povijesne propuste njezina razdoblja. Ta je napetost važna i ne treba je prikrivati. Kritika je ozbiljna upravo ako polazi od priznanja onoga što je kancelarka postigla. Njemačka nije bila pogrešna zato što je trgovala s Rusijom ili Kinom, kao što europska integracija nije bila pogrešna zato što se pokazala ranjivom. Slabost je bila u pretpostavci da će se međunarodni odnosi neograničeno dugo moći voditi prema logici gospodarske međuovisnosti, bez dovoljno ulaganja u osiguranje od političkog prekida. Merkelina politika bila je iznimno sposobna čuvati postojeći poredak. Manje je bila uspješna u pripremi za svijet u kojem će temeljne pretpostavke toga poretka prestati vrijediti.
No, upravo odatle slijedi argument u njezinu korist, a ne protiv nje. Ako je jedan politički model tijekom desetljeća osiguravao demokratsku stabilnost, gospodarski prosperitet i europsku koheziju, njegova kasnija ranjivost zahtijeva reformu, ne simboličko brisanje. Ono što je bilo povijesno uspješno ne može postati bezvrijedno samo zato što više nije dovoljno. Zadatak novog vodstva nije dokazati da su prethodnici bili ništavni, nego očuvati njihova postignuća pod novim uvjetima. U tome se razlikuje povijesna odgovornost od retorike povijesne osvete.
Prema konkluziji
Vrijedi ovdje, prije konačnog zaključka, još jednom povezati argumente koji su se u prethodnim nastavcima pojavljivali kao zasebne rasprave. Energetska politika, odnosi s Rusijom i Washingtonom, kinesko tržište, nuklearna energija i migracije naizgled su različite teme. Međutim, promatramo li ih zajedno, otkrivaju jednu zajedničku povijesnu pretpostavku. Poslijeratna Njemačka svoj je prosperitet gradila u uvjerenju da se nacionalni interes može ostvarivati upravo ograničavanjem jednostrane nacionalne moći: sigurnost će biti zajednička, tržište otvoreno, trgovina obostrano korisna, pravila predvidljiva, a politička pitanja rješiva pregovorima. To nije bila samo gospodarska formula. Bila je to svjesno izabrana alternativa jednom katastrofalnom iskustvu njemačke i europske povijesti.
U razdoblju globalizacije takva je orijentacija bila izrazito uspješna. Njemačka je proizvodila visokovrijednu industrijsku robu, koristila europsko tržište, izvozila prema rastućoj Kini, energente nabavljala prema gospodarskoj racionalnosti, a vanjsku sigurnost osiguravala unutar zapadnog saveza. Nije to bila idila bez sukoba; njemački suficiti stvarali su napetosti unutar eurozone, fiskalna disciplina često je izazivala opravdano negodovanje drugih država, a podinvestiranost u javnu infrastrukturu postupno je rasla. Ipak, ukupni model nije bio projekcija iluzije nego povijesno dokazana sposobnost. Teškoća je nastupila kada su upravo veze koje su gospodarski sustav činile snažnim postale i kanali strateške ranjivosti. Rusija je energiju mogla pretvarati u sredstvo pritiska, Kina trgovački odnos u tehnološko suparništvo, a Sjedinjene Države sigurnosno savezništvo nisu prestale kombinirati s vlastitim industrijskim i energetskim interesom.
Drugim riječima, nije propala sama ideja međuovisnosti. Pokazalo se da međuovisnost nije automatsko jamstvo mira i da nije dovoljno pretpostaviti kako će drugi akteri jednako vrednovati gospodarski dobitak, međunarodno pravo i cijenu sukoba. Politička razlika između pogreške i povijesne zablude upravo je tu odlučujuća. Merkelinoj Njemačkoj može se prigovoriti da je presporo gradila zaštitu od promjene okolnosti. Ne može joj se pošteno prigovoriti da je samo povezivanje s europskim i svjetskim gospodarstvom bilo povijesni promašaj. To je važna razlika jer ako svaku nekadašnju međuovisnost proglasimo kapitulacijom, kao jedinu alternativu prešutno ostavljamo autarkiju i obnovu logike blokova. A upravo je od takve Europe poslijeratna Njemačka nastojala pobjeći.
Najupečatljivija je, međutim, još jedna činjenica. Naknadna optužnica često preuzima kao nešto samorazumljivo sve ono što je Njemačka u Merkelino doba očuvala: integritet eurozone, sposobnost Unije da djeluje tijekom pandemije, otvoreno tržište, demokratsku stabilnost, gotovo neprekinutu međunarodnu vjerodostojnost. U prvom planu ostavlja samo ono što nije učinjeno. Takav račun ne bi prošao u ozbiljnoj gospodarskoj analizi: ne može se procjenjivati samo trošak odluke, a vrijednost onoga što je njome sačuvano knjižiti kao nulu. Još manje smije proći u povijesnoj prosudbi države čija je politička snaga nakon 1945. izrasla upravo iz sposobnosti da sukobe ne pretvara u katastrofe.
Ruski plin nije bio dokaz njemačke gluposti, nego granica jednoga racionalnog modela
Rasprava o ruskom plinu zato je poučan primjer načina na koji se povijest pretvara u moralnu optužnicu. Nijemci nisu počeli trgovati sa Sovjetskim Savezom zato što Angela Merkel nije razumjela Putina. Energetska veza nastajala je desetljećima, kroz Ostpolitik, u doba kada se i od najoštrijeg ideološkog protivnika nastojalo stvoriti partnera u predvidljivim gospodarskim odnosima. Činjenica da je sovjetski plin stizao i tijekom Hladnoga rata davala je argumentima u korist dugoročnih ugovora stvarnu težinu. Njemačka industrija trebala je obilnu energiju, a njemačka je diplomacija vjerovala da uzajamna korist podiže cijenu političkog sukoba. Pogrešno je danas tu povijest prikazivati kao od početka očitu besmislicu.
Istodobno je neophodno precizno imenovati ono što je nakon 2014. trebalo učiniti drukčije. Ruska aneksija Krima pokazala je da Kremlj svoje teritorijalne ciljeve može pretpostaviti gospodarskim interesima. Merkel je bila među najvažnijim političarkama koje su održavale europske sankcije Rusiji; stoga je netočno predstavljati je kao osobu koja nije razumjela opasnost. Upravo je zbog toga nastavak projekta Nord Stream 2 opravdan predmet ozbiljne kritike. Pokazao je da je njemačka politika predugo odvajala energetsku logiku od sigurnosne. Pogreška nije bila u vjerovanju da trgovina nešto vrijedi, nego u nedovoljnom osiguranju od mogućnosti da trgovina prestane obuzdavati agresiju. Zalihe, LNG terminali, interkonekcije, raznovrsniji ugovori i drugačije tempiranje zatvaranja raspoloživih energetskih kapaciteta imali bi svoju cijenu; nakon 2022. pokazalo se da je cijena nedostatka takvih mogućnosti bila još veća.
To je razlika između ovisnosti i mogućnosti izbora. Pravi strateški suverenitet ne znači da država ni od koga ništa ne kupuje. Znači da njezina gospodarska i politička odluka ne prestaje biti slobodna onoga časa kada jedan dobavljač promijeni ponašanje. U tome se nalazi pouka za sutrašnju Europu: ona ne mora raskinuti sve trgovinske veze kako bi bila samostalna, ali mora moći preživjeti njihov prekid bez političke ucjene. To je zahtjev za otpornom međuovisnošću, ne za njezinim ukidanjem. Ovdje valja izreći i pitanje koje se često zaobilazi: zašto se njemački gospodarski interes unaprijed proglašava sumnjivim kada nije potpuno jednak američkom? Washington je desetljećima osporavao određene rusko-europske energetske veze, i to iz sigurnosnih razloga koji su u brojnim trenucima bili ozbiljni. Ali, Sjedinjene Države istodobno su gospodarska sila s vlastitim energetskim izvozom, industrijskom politikom, financijskom infrastrukturom i trgovinskim interesima. Ni u tome nema ništa nelegitimno. Nelegitimno bi bilo tražiti da Europa svoje interese ne smije artikulirati zato što ima moćnog saveznika. Savezništvo nije obveza intelektualnog odricanja. Niti je njemačka potreba za vlastitom energetskom racionalnošću bila izraz proruskosti, niti je razumno upozoravanje na ruski imperijalizam moralo značiti prihvaćanje svake američke gospodarske prioritizacije. Tek kad obje misli zadržimo istodobno, možemo govoriti o istinskoj europskoj političkoj zrelosti.
Kina, nuklearna energija i cijena pogrešne dijagnoze
Slična se naknadna jednostavnost pojavljuje u odnosu prema Kini. Trgovati s golemim tržištem koje je tijekom nekoliko desetljeća prolazilo kroz industrijalizaciju za Njemačku nije bila politička egzotika, nego ekonomski razumljiv put razvoja. Njemački automobili, strojevi i kemijski proizvodi odgovarali su kineskoj potražnji, a golema tržišta omogućavala su ulaganja u proizvodnju i inovacije. Problem je nastao kada je Kina prestajala biti pretežno kupac njemačkih tehnologija i sve više postajala njihov ravnopravni, a na nekim područjima i uspješniji konkurent. Tada je postalo očito da tržišni uspjeh jedne epohe ne jamči prednost u sljedećoj.
Pouka opet nije da je gospodarska otvorenost bila pogreška. Njemačkoj nisu potrebni novi zidovi prema Kini, nego sposobnost da razvija vlastite tehnologije, ulaganja, tržišta i izvore strateških sirovina, kako nijedna pojedinačna veza ne bi postala nezamjenjiva. Nije slučajno da je i službena njemačka strategija prema Kini iz 2023. govorila o smanjivanju rizika, a ne o potpunom razdvajanju gospodarstava: *de-risking*, ne *decoupling*. To nije jezična nijansa, nego politički program. Europeizirana njemačka gospodarska snaga mora ostati dovoljno otvorena da može prosperirati i dovoljno otporna da zbog otvorenosti ne izgubi slobodu djelovanja. Jednako je pogrešno cijelu povijest njemačkog napuštanja nuklearne energije pretvarati u Merkelinu osobnu kapitulaciju.
Njemački antinuklearni pokret, nastanak Zelenih, desetljeća prijepora oko sigurnosti i otpada te odluke prethodnih vlada bili su stvarni politički uvjeti. Merkel je 2010. pokušala produljiti rad reaktora, a nakon Fukushime 2011. promijenila je smjer. Za taj zaokret snosi vlastitu odgovornost, ali neće ga biti moguće razumjeti bez šireg društvenog konsenzusa i povijesti njemačke demokracije. Ono za što je kritika uistinu potrebna je tempo i međusobno usklađivanje odluka: kada se istodobno ograničavaju stabilni izvori električne energije i povećava uloga plina, potreba za sigurnosnim rezervama raste. Međunarodna agencija za energiju upozorila je još 2020. da će izlazak iz nuklearne energije i ugljena povećati važnost diversifikacije plinskih izvora. Tu nije riječ o proročanstvu iz budućnosti, nego o upozorenju koje je postojalo u tadašnjem vremenu.
Pa ipak, ni ta pogreška ne opravdava zaključak da je cijela njemačka energetska tranzicija bila povijesna besmislica. Razvoj obnovljivih izvora, industrijskih tehnologija i učinkovitosti predstavljao je pokušaj odgovora na stvaran klimatski izazov. Njemačka nije bila nerazumna zato što je pokušala mijenjati energetski sustav; bila je ranjiva ondje gdje brzina pojedinih promjena nije bila usklađena sa zahtjevima njegove pouzdanosti. A to su potpuno različite dijagnoze. Prva opravdava politički cinizam i povratak starome, druga omogućuje popravljanje sustava bez napuštanja njegova legitimnog cilja.
Prije nego što neki budući kancelar proglasi da raskida s Merkelinom epohom, trebao bi zato odgovoriti na teže pitanje: hoće li novom politikom doista povećati njemačku sposobnost izbora ili će jednu vrstu ovisnosti samo zamijeniti drugom? Njemačka koja umjesto ruskog plina bez alternative ovisi o nekom drugom dobavljaču nije strateški oslobođena; Njemačka koja umjesto kineskog tržišta bez inovacijskog iskoraka ovisi o nekom drugom tržištu nije gospodarski obnovljena. Prava promjena nije u zamjeni zemljopisnih imena. Ona je u povratku sposobnosti da se samostalno odlučuje.
Godina 2015.: između etičke odluke i sposobnosti države
Ostaje migrantska kriza, možda najizrazitiji slučaj u kojem se Merkelinu političku biografiju pokušava svesti na moralnu presudu. Kriza nije nastala u Berlinu. Rat u Siriji, raspad državnih struktura u regiji, dugotrajno raseljavanje stanovništva i teškoće europskog azilnog sustava već su bili stvorili humanitarnu i političku situaciju kojoj je Njemačka morala odgovoriti. Merkel nije odlučivala hoće li ljudi napustiti domove, niti je mogla poništiti uzroke njihova bijega. Odlučivala je kako će se njezina država ponašati prema ljudima koji su se već našli na europskom putu izbjeglištva.
U rečenici *Wir schaffen das* sadržavala se politička ideja koja danas zaslužuje više poštovanja nego što joj se obično priznaje. Ona nije značila da nema granica državne sposobnosti, da integracija ne košta ili da svaki problem može nestati dobrom voljom. Bila je to javna afirmacija uvjerenja da demokratska i gospodarski snažna država može odgovoriti na tešku humanitarnu situaciju bez odricanja od vlastitih načela. U vremenu kada je bilo jednostavnije posegnuti za retorikom straha, Merkel je odbila pretvoriti izbjeglice u univerzalni simbol neprijatelja. U tome je bilo stvarne političke hrabrosti.
Razumna kritika ipak postoji. Moralna odluka mora imati administrativni nastavak: registraciju, pravnu obradu zahtjeva, smještaj, obrazovanje, tržište rada, odgovornost saveznih i pokrajinskih vlasti, jasno razlikovanje prava na zaštitu i prava na useljavanje. Ondje gdje sustav nije bio dovoljno pripremljen, povjerenje javnosti moglo je slabjeti. Merkelina se politika može procjenjivati upravo na tom terenu, na odnosu etičkog načela i djelotvornosti institucija. Ali tvrdnja da je njezina humanitarna odluka prouzročila cijeli kasniji rast AfD-a nije ozbiljna uzročna analiza. Stranka je nastala prije 2015., a nove su joj političke teme poslije donosile rat, inflacija, pandemija i gubitak povjerenja u vlade. Povijest se ne može pošteno objasniti zamjenom svih uzroka jednom rečenicom. Nadalje, i sama je njemačka sposobnost integracije dio priče koji se u katastrofičnim prikazima prečesto izostavlja. Useljavanje nije samo pitanje početnih troškova, nego i dugotrajne društvene integracije, rada, demografije, obrazovanja i doprinosa gospodarstvu. Nijedan ozbiljan račun ne može početi i završiti na političkom strahu iz 2015. godine. Od kancelarke se može zahtijevati da bolje predvidi institucionalne posljedice vlastite odluke. Ne mora se zbog toga njezino odbijanje humanitarne ravnodušnosti proglasiti povijesnim prijestupom. Njemačka demokracija nije postala manje vrijedna zato što je u jednoj izvanrednoj situaciji pokušala postupiti prema vlastitim ustavnim i moralnim načelima.
Njemačka poslije 1945.: najveći uspjeh nije gospodarski
Najvažnija tema cijele ove rasprave ipak nije ni AfD ni Merkelina osobna reputacija. To je povijest Savezne Republike. Njemačka je nakon 1945. učinila nešto što nije bilo povijesno zajamčeno: nacionalnu moć, koja je prethodno bila jedan od glavnih izvora europske katastrofe, postupno je pretvorila u oslonac demokratske Europe. Poslijeratna Njemačka nije se samo gospodarski obnovila. Ona je izgradila političku kulturu u kojoj je ograničavanje vlastite moći postalo znak odgovornosti, a ne poniženja. Adenauerovo vezivanje za Zapad, Brandtova Ostpolitik, Kohlovo ujedinjenje i europska integracija, ustavni patriotizam o kojemu je raspravljao Jürgen Habermas te spremnost na ozbiljno suočavanje s nacističkom prošlošću bili su različiti izrazi istoga temeljnog obrata. Nacionalni identitet više nije morao zahtijevati političku superiornost. Demokratska legitimnost nije trebala ratničku patetiku. Njemačka je mogla biti snažna upravo tako što je svoju snagu vezivala uz pravila i institucije u kojima su sudjelovali i njezini susjedi.
To nije bilo samorazumljivo. Nije se dogodilo preko noći, niti je svaka generacija u tome napredovala istom brzinom. Ali, konačni je ishod izniman: država iz čije su povijesti proizlazili najdublji europski strahovi postala je jedan od najvažnijih jamaca europske predvidljivosti. Njemačka je svoj nacionalni interes naučila izražavati kroz europski interes, bez potrebe da pritom izgubi vlastite gospodarske i političke osobitosti.
Upravo tu valja tražiti povijesno mjesto Angele Merkel. Ona nije stvorila poslijeratni njemački model. Naslijedila ga je od generacija državnika koji su razumjeli da je europska integracija za Njemačku više od korisnog tržišta. Merkel je taj model dovela do jednog od njegovih najutjecajnijih političkih izraza. U njezinu načinu vladanja, u odbijanju nacionalne teatralnosti, u poštovanju postupka i pregovora, ogledala se politička civilizacija koja se nakon 1945. morala doslovce ponovno naučiti demokratskoj mjeri.
Zbog toga je karikatura Merkel kao žene koja je “uništila Njemačku” toliko intelektualno siromašna. Njemačka koju je ona vodila bila je jedna od najstabilnijih i gospodarski najsnažnijih demokracija svijeta, istodobno ključna za političko održavanje Europske unije. Današnje slabosti ne poništavaju te činjenice, kao što povijesni uspjeh ne poništava potrebu za promjenom. Odrasla politička analiza mora biti sposobna izreći oboje, a da drugo ne pretvori u poricanje prvoga.
Od Adenauera do Merkel: četiri oblika europske odgovornosti
Nastanak te političke kulture ne smijemo prikazivati kao spontano njemačko prosvjetljenje nakon poraza. Savezna Republika nastajala je uz savezničku okupaciju, hladnoratovski sukob, demokratizacijske napore i dugotrajno suočavanje s nacističkom prošlošću. Bilo je potiskivanja, šutnje i zakašnjelih priznanja. Upravo zato njezina povijest zaslužuje više poštovanja nego ugodna legenda o naciji koja je preko noći postala demokratska. Uspjela je postupno izgraditi institucije i političke navike sposobne učiti iz neuspjeha i povijesne katastrofe.
Konrad Adenauer vezao je Zapadnu Njemačku uz zapadni demokratski i sigurnosni poredak, ali je europska integracija u toj odluci bila mnogo više od vanjskopolitičkog pristanka na okolnosti. Ona je omogućila da njemačka gospodarska obnova ne bude shvaćena kao obnavljanje stare opasnosti. Willy Brandt priznao je da njemačka budućnost uključuje odgovornost prema istočnoj Europi i hrabrost približavanja preko granica ideološkog sukoba. Njegova Ostpolitik nije bila negiranje zapadne pripadnosti nego pokušaj da se napetosti unutar nje smanje. Helmut Kohl europsku je integraciju postavio u samo središte politike njemačkog ujedinjenja: Njemačka nije trebala biti ujedinjena mimo Europe, nego tako da i njezino ujedinjenje postane europski projekt. Merkel je taj povijesni niz nastavila na posve osebujan način. Nije težila velikoj ideološkoj gesti; njezin je odgovor bio gotovo asketsko uvjerenje da se europsko zajedništvo održava svakodnevnim pregovaranjem, kontrolom sukoba i prihvaćanjem ograničenja.
Te se figure razlikuju toliko da ih se ne može strpati u jednu političku školu. No, povezuje ih spoznaja da Njemačka svoju punu političku legitimnost ne stječe suprotstavljanjem europskom poretku, nego sudjelovanjem u njegovu oblikovanju. Tu se nalazi smisao njemačke poslijeratne državnosti. Njezina je snaga postala vjerodostojna tek kad se odrekla prava da sama bude konačni sudac europskog interesa. Današnja zadaća nije poništiti taj povijesni izbor. Današnja je zadaća učiniti ga djelotvornim i u okolnostima u kojima međunarodno pravo nema automatsku zaštitu, a partneri i suparnici sve češće govore jezikom pritiska. Utoliko je i pojam ustavnoga patriotizma važniji nego što na prvi pogled izgleda.
Ne znači on ljubav prema tekstu zakona umjesto prema stvarnom društvu, nego spremnost da zajednička politička pripadnost počiva na jednakim pravima, demokratskim institucijama i odgovornosti, a ne na nečijem monopolu na nacionalnu autentičnost. Njemačka je taj oblik lojalnosti izgradila u stalnoj raspravi sa svojom poviješću. Kada današnji populizam tvrdi da upravo on jedini predstavlja pravi narod, osporava nešto dublje od odluka aktualne vlade: osporava poslijeratni odgovor na pitanje – tko ima pravo govoriti u ime Njemačke. Upravo je zato sukob oko AfD-a i sukob oko značenja njemačke demokracije, a ne samo raspodjele mandata.
Sjećanje nije zabrana moći, nego njezina politička mjera
Poslijeratna njemačka suzdržanost često se pogrešno opisuje kao psihološka inhibicija nastala iz poraza i krivnje. Takvo objašnjenje promašuje ono što je u njemačkom iskustvu najdragocjenije: postupno stvaranje političkih institucija koje nacionalnu snagu ne poništavaju, nego je podvrgavaju pravu, odgovornosti i demokratskoj kontroli. To nije bila spontana moralna preobrazba cijeloga društva. Zahtijevala je sukobe oko prošlosti, generacijske sporove, pravna suočavanja s nacističkim zločinima, nove nastavne i javne kulture te sve dublje preispitivanje temelja političke pripadnosti. U toj povijesti posebnu važnost ima ideja ustavnog patriotizma.
Ona ne zahtijeva da čovjek prestane voljeti svoju zemlju, jezik ili kulturu. Zahtijeva samo da konačno mjerilo političke pripadnosti ne bude etnička homogenost ili državna sila, nego ustavna sloboda svih građana. Njemačka je u poslijeratnom razdoblju razvila jednu od najsnažnijih europskih verzija takve političke lojalnosti. Od Adenauerova zapadnog usidrenja, preko Brandtova otvaranja prema Istoku i Kohlove europske interpretacije ujedinjenja, do Merkelina odbijanja nacionalne teatralnosti, proteže se različitost politika koje dijele jednu povijesnu spoznaju: demokratska Njemačka može biti slobodna i snažna samo ako drugi europski narodi njezinu snagu ne moraju doživljavati kao prijetnju.
Njemački politolog Hanns W. Maull taj je politički projekt opisao pojmom *Zivilmacht*, civilne moći. U nedavnoj studiji za berlinsku Zakladu za znanost i politiku (SWP) njegove je osnove sažeo u tri povijesne zapovijedi: “nikad više”, “nikada samostalno” i “diplomacija umjesto nasilja”. Njih nije moguće svesti na neodlučnost ili geopolitičku naivnost. “Nikad više” označava odbacivanje nacističke katastrofe; “nikada samostalno” znači da njemačka snaga legitimnost pronalazi u savezima i zajedničkim institucijama; a “diplomacija umjesto nasilja” pretpostavlja političku prednost pregovora, ne uvjerenje da nasilje u povijesti više ne postoji. Maull izričito naglašava da taj model nije funkcionirao bez moći: oslanjao se na snažno gospodarstvo, sposobnu diplomaciju, privlačnost političkog poretka i obranu uklopljenu u savezničke strukture.
To je korekcija jedne duboko ukorijenjene zablude. Njemačka nije nakon 1945. postala uspješna tako što je prestala biti politički djelatna, nego tako što je promijenila svrhu i način uporabe vlastite moći. Civilna moć nije bespomoćna moć. Ona je snaga koja samu sebe obvezuje pravilima upravo zato da bi bila prihvatljiva drugima i djelotvorna za zajednički cilj. Kad se današnju Njemačku poziva da odbaci “stare inhibicije”, valja se stoga zapitati koje se inhibicije žele odbaciti: nespremnost za ulaganje u obranu i stratešku otpornost ili odgovornost prema povijesti, međunarodnom pravu i interesima susjeda? Prve treba prevladati; druge su među najvećim civilizacijskim dostignućima Savezne Republike.
To je bila i duboka promjena europske povijesti. Francusko-njemačko pomirenje, preobrazba njemačko-poljskih odnosa i otvaranje mogućnosti ujedinjene Europe nisu bili tehnički aranžmani gospodarske suradnje. Bili su novi odgovor na staro pitanje: može li središte Europe prestati biti predmet nadmetanja velikih sila i postati prostor zajedničkog političkog djelovanja? Savezna Republika odgovorila je potvrdno. Merkel je taj odgovor, naslijeđen ali nipošto zadan za sva vremena, održavala u razdoblju kada se Unija širila, trgovina globalizirala, a stare povijesne opasnosti činile udaljenima.
Danas se zato ne radi o tome da se prevlada njemačka “opsjednutost prošlošću”, kao da je njezino samorazumijevanje opterećenje kojega se napokon treba osloboditi. Radi se o tome da upravo to pamćenje omogući drukčiji način korištenja buduće moći. Njemačka obrana Ukrajine, potpora istočnim članicama EU-a i NATO-a, zajednička nabava oružja ili organiziranje industrijske otpornosti ne moraju biti raskid s poslijeratnom političkom kulturom. Mogu biti njezina nova i odgovornija praktična primjena. Ne treba zaboraviti zašto je nekada valjalo ograničiti njemačku silu. Treba znati zašto danas europska sloboda zahtijeva i odlučnu njemačku sposobnost djelovanja.
Europa između sjećanja i moći
No, sada dolazimo do pitanja pred kojim ni Merkelina tradicija ne može ostati nepromijenjena. Poslijeratna Savezna Republika izgradila je legitimnost tako što je nacionalnu moć učinila europskom, a svoju sigurnost transatlantskom. Taj je poredak bio izvanredno uspješan, ali nije bio simetričan. Njemačka je stekla golemu gospodarsku snagu, dok su ključni elementi vojne zaštite, strateškog odvraćanja i globalne projekcije moći ostali američki. U doba globalizacije ta je asimetrija djelovala održivo. Europa je mogla širiti pravila, trgovinu i institucionalnu međuovisnost u svijetu za koji se činilo da postupno postaje upravo takav.
Povijest je krenula drukčije. Ruska invazija na Ukrajinu pokazala je da politička moć ne mora priznati gospodarsku racionalnost kao najviše načelo. Kineska tehnološka i industrijska konkurencija pokazala je da tržišna međuovisnost može biti istodobno izvor prosperiteta i strateške ranjivosti. Promjene američke trgovinske i sigurnosne politike pokazale su pak da ni savezništvo ne uklanja razlike interesa. Energija, trgovina, tehnologija i obrana više se ne mogu držati u odvojenim pretincima. Europska integracija stoga ne može ostati samo projekt pravila; mora postati i projekt sposobnosti.
Njemački politolog Herfried Münkler u svojoj analizi Njemačke kao “moći u sredini” podsjeća da europskoj integraciji, izloženoj centrifugalnim pritiscima, treba politička snaga sposobna održavati cjelinu. Njemačka je zbog položaja, gospodarske snage i demografske težine prirodan kandidat za tu ulogu, ali ona tu zadaću ne može niti smije obavljati sama. Münkler zato ističe potrebu suradnje, osobito kroz okvir Njemačke, Francuske i Poljske, uz uključivanje juga Europe. Taj je argument dragocjen jer prepoznaje činjenicu koju europska politika dugo izbjegava izreći: zajednicu se ne održava samo načelima, nego i sposobnošću da se njezino djelovanje politički organizira.
