Kada je Angela Merkel 8. rujna 2026. u Kölnu rekla da joj kao članici CDU-a krvari srce, njezina reakcija na izborni potres u Saskoj-Anhaltu nije bila tek izraz stranačkog razočaranja. Bilo je u njoj nečega znatno dubljeg: zabrinutosti političarke koja je gotovo cijeli svoj javni život posvetila očuvanju jednoga osobitog njemačkog i europskog poretka, a sada promatra kako se mijenjaju njegove pretpostavke. Na izborima dva dana prije AfD je osvojio 43,8 posto glasova, dok je CDU pao na 17,2 posto. U zemlji koja je desetljećima smatrana uzorom institucionalne stabilnosti najjača je pojedinačna stranka postala radikalna desnica, a tradicionalni nositelj demokratskog centra izgubio je više od polovice svojega dotadašnjeg udjela.
Ali, ako se taj izborni rezultat tumači samo kao zakašnjela kazna za Merkelinu politiku iz 2015., ponovno smo na početku problema kojim sam se bavio u prethodna tri nastavka. Tijekom posljednjih godina u dijelu hrvatske javnosti uspostavljen je osebujan način govora o Njemačkoj. Njemačka više nije velika demokracija sa stvarnim i ozbiljnim teškoćama, nego neprestano zemlja pred slomom; Angela Merkel više nije državnica s golemom povijesnom bilancom, nego zgodno ime za gotovo svaku pogrešku njemačke politike. Tako se čitava povijest sažima u presudu. Jednoga dana ovisnost o ruskom plinu, drugoga migracije, trećega industrijska stagnacija, četvrtoga AfD – a presuda je uvijek ista: njemački je model navodno propao, a Merkel ga je uništila. To nije analiza. To je način raspoređivanja činjenica u pripovijest s unaprijed poznatim završetkom.
Njemačke teškoće nisu izmišljene, ali njihova stvarnost ne daje nikome pravo da izbriše uspjehe, zanemari kronologiju i današnje znanje pretvori u jučerašnju samorazumljivost. Ni Njemačka ni Merkel ne zaslužuju apologiju. Zaslužuju nešto zahtjevnije – povijesnu mjeru. U tom smislu četvrti nastavak ne treba biti još jedno poglavlje optužnice i još jedna tablica kancelarkinih zasluga i propusta. On mora dovesti u pitanje samu logiku optužnice. Jer, današnje je pitanje šire od Merkel: može li Europa obnoviti vlastitu sposobnost djelovanja, a da pritom ne odbaci političku kulturu koja joj je omogućila najdulje razdoblje mira, demokratskog razvoja i integracije u modernoj povijesti? I može li Njemačka, zemlja čija je poslijeratna veličina upravo u preobrazbi nacionalne moći, postati strateški snažnija, a da ne prestane biti ono najbolje što je nakon 1945. postala?
AfD je stariji od izbjegličke krize
Najraširenija tvrdnja o Merkel i AfD-u glasi da je kancelarka svojom odlukom iz 2015. stvorila stranku koja danas ugrožava demokratski centar. Takva je tvrdnja pogodna za polemiku jer nudi jednoga uzročnika i jedan trenutak povijesnog pada. Nevolja je što se AfD pojavio dvije godine prije, 2013., kao politički odgovor na krizu eurozone. Njegovo je početno okupljalište bila kritika paketa pomoći i zajedničke valute, a ne migrantska granica. Među osnivačima su bili Bernd Lucke, Konrad Adam i Alexander Gauland; naziv Alternative für Deutschland bio je polemički odgovor na Merkelino inzistiranje da se određene krizne odluke moraju donijeti jer nema održive alternative.
Upravo se tu nalazi prva važna pouka. AfD se rodio iz pobune protiv njemačkog i europskog konsenzusa o međuovisnosti. Najprije je osporavao monetarnu solidarnost, a potom sve šire razumijevanje Njemačke kao države čija budućnost počiva u zajedničkom europskom poretku. Radikalizacija nije počela tek otvaranjem izbjegličke krize. Stranački raskol u ljeto 2015. i poraz Luckeove struje dogodili su se prije rujanskih Merkelinih odluka. Izbjeglički je val potom nacionalističkom i desno-populističkom AfD-u pružio temu iznimne mobilizacijske snage. Merkelina je politika bila važan katalizator, ali nije bila povijesni uzrok nastanka stranke. To razlikovanje nije pokušaj oslobađanja Merkel od političke odgovornosti. Njezina odluka da se u okolnostima humanitarne katastrofe ne zatvori njemačka granica po svaku cijenu imala je posljedice, a administrativne sposobnosti države, tempo integracije i mogućnost postizanja trajnog europskog dogovora nisu bili bezgranični. Legitimno je pitati jesu li njezina vlada i ostali europski akteri mogli drukčije upravljati tim procesom. Ali, nije legitimno migracijsku krizu, koja je prethodila njemačkoj odluci, poistovjetiti s njezinim nastankom, niti politički razvoj AfD-a svesti na biografiju jedne kancelarke.
Danas je to još očitije. Nakon 2015. Njemačka je prošla pandemiju, rusku invaziju na Ukrajinu, energetski šok, inflaciju, industrijsko prestrukturiranje, pritisak kineske konkurencije, rast troškova stanovanja i sve bolnije pitanje sposobnosti javne uprave. AfD je mijenjao teme, a čuvao istu strukturu objašnjenja: elite su izgubile dodir sa zemljom, država više ne upravlja vlastitom sudbinom, Bruxelles i Berlin odlučuju protiv građana, a nacionalni će suverenitet vratiti ono što je modernizacija navodno odnijela. Uspjeh takve priče valja objasniti, ne prihvatiti kao dokaz njezine istinitosti.
Izborna karta ne govori o jednoj Njemačkoj
Pogledamo li cijeli njemački stranački sustav, prva činjenica koja upada u oči nije jednosmjerni marš zemlje prema radikalnoj desnici. To je raspad stare predvidljivosti. Na saveznim izborima 2025. CDU/CSU osvojio je 28,6 posto glasova, AfD 20,8, SPD 16,4, Zeleni 11,6, a Ljevica 8,8 posto. Slobodni demokrati ostali su izvan Bundestaga s 4,3 posto, dok je novi Savez Sahre Wagenknecht, BSW, s približno 4,98 posto za dlaku propustio ući. Dvije nekoć velike narodne stranke – CDU/CSU i SPD – nisu zajedno osvojile ni polovicu glasova. To je povijesna promjena karaktera njemačke stranačke demokracije.
Ali, njemačke pokrajinske izbore 2026. pogrešno bi bilo ugurati u jednu nacionalnu priču. U Baden-Württembergu u ožujku najviše su glasova dobili Zeleni, 30,2 posto, uz CDU na 29,7 i AfD na 18,8 posto. U Porajnju-Falačkoj CDU je s 31 posto pobijedio SPD, koji je osvojio 25,9 posto, dok je AfD dosegnuo 19,5 posto. U rujnu je, naprotiv, u Saskoj-Anhaltu AfD dosegnuo 43,8 posto, a dva tjedna poslije u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju 38,2 posto; ondje je dotadašnji veliki konzervativni CDU ostao ispod izbornog praga, na samo 4,9 posto, dok je SPD s 35,5 posto ostao ozbiljna protuteža AfD-u. Istoga dana kada i Mecklenburg-Zapadno Pomorje glasovao je Berlin.
Ondje je pobjednik bila Ljevica s 25,7 posto, ispred CDU-a, AfD-a, Zelenih i SPD-a. Te brojke ne dopuštaju zgodnu rečenicu da je Njemačka jednolično skrenula udesno, kao što ne dopuštaju ni umirujuću tvrdnju da se ništa strukturno nije dogodilo. U pojedinim istočnim pokrajinama AfD je postao dominantna politička sila. U zapadnim pokrajinama konzervativci i Zeleni još mogu predstavljati snažne konkurentske projekte. U Berlinu radikalno drukčija, urbana i socijalno usmjerena Ljevica postaje prvi izbor. Socijaldemokracija može u jednoj istočnoj pokrajini ostati snažna, a drugdje gubiti dio svoje povijesne biračke osnove. Riječ je o fragmentaciji različitih Njemačkih, a ne o jednakoj sudbini svih Nijemaca.
Upravo zato usporedbe moraju biti pažljive. Pokrajinski izbori nisu savezni referendum, a regionalne razlike ne nastaju samo iz ideologije. Važni su kandidati, lokalne koalicije, gospodarstvo, urbane i ruralne strukture, dosadašnji učinak vlasti i različiti povijesni identiteti. U svakom izbornom rezultatu postoji i ono što politolozi nazivaju ocjenom konkretne vlasti. Ali zbroj izbornih rezultata ipak pokazuje jednu opću pojavu: nestala je mogućnost da se stabilnost stranačkog sustava podrazumijeva. Koalicije se više ne sklapaju samo na temelju programskih srodnosti; sve češće se moraju sklapati i radi sprečavanja drugih većina.
Takva je politička situacija za Saveznu Republiku nova u razmjerima, iako nije bez povijesnih prethodnika. Dugo je njezina demokracija počivala na dvije velike integracijske stranke, kršćanskim demokratima i socijaldemokratima, uz liberale, a kasnije Zelene, kao korektive i moguće koalicijske partnere. Ta je arhitektura različite društvene sukobe prevodila u ograničen broj parlamentarnih alternativa. Sada sama društvena integracija postaje slabija, a političko predstavljanje sve rascjepkanije. Problem nije samo u tome što je glasova za rubne stranke više, nego u tome što je sve teže oblikovati zajedničku političku volju koja može trajati dulje od sljedeće krize.
Isti izborni dan, tri različite Njemačke
Rujanski izbori najbolje pokazuju zašto je površna dijagnoza o jedinstvenoj “njemačkoj pobuni” nedostatna. U Saskoj-Anhaltu AfD nije samo pobijedio; postao je najjači izraz dubokog nezadovoljstva pokrajinskom politikom. Na izborima 20. rujna u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju također je izbio na prvo mjesto, ali ondje SPD nije nestao pod udarcem prosvjeda. Predvođen Manuelom Schwesig ostao je na 35,5 posto, gotovo izjednačen s AfD-om, i time pokazao vrijednost prepoznatljiva lokalnog vodstva. Istoga 20. rujna Berlin je političko povjerenje usmjerio prema Ljevici, prvenstveno u kontekstu sasvim drukčijega društvenog pitanja: stanovanja i najamnina. Prema analizi Zaklade Konrada Adenauera, 53 posto ispitanika u Berlinu navelo je stambeno tržište i stanarine među glavnim političkim problemima, a Ljevici se u tome pripisivala najveća kompetentnost.
To nije puka galerija regionalnih zanimljivosti. Takve razlike omogućuju razlikovati tri vrste političke krize. Prva je kriza reprezentacije: građani ne vjeruju da stranke koje ih formalno predstavljaju razumiju njihov položaj. Druga je kriza kompetentnosti: više nije uvjerljiva pretpostavka da vlast zna riješiti ono što je sama proglasila prioritetom. Treća je kriza pripadnosti: ljudi ne vjeruju da politička zajednica ozbiljno priznaje njihovo iskustvo. Te se krize preklapaju, ali ne proizvode uvijek isti izborni odgovor. U Magdeburgu se mogu objediniti u radikalno desnom projektu; u Berlinu u socijalno lijevom; u Schwerinu u obnovljenom povjerenju prema etabliranoj socijaldemokratskoj političarki.
Upravo je analitički najzanimljivije ono što pobija fatalizam. Njemački birači ne reagiraju mehanički na jednu nacionalnu emociju. Oni uspoređuju stranke, njihove ljude, institucionalno iskustvo i očekivane rezultate. Pokrajinski izbori ne mogu se čitati kao da su jedinstvena anketa o kancelaru: Zaklada Konrada Adenauera u analizi Mecklenburg-Zapadnog Pomorja navodi da je 59 posto ispitanika pokrajinska pitanja smatralo odlučujućima za svoj glas. Pozitivna ocjena predsjednice vlade u toj pokrajini nije se automatski prenosila na saveznu stranku; naprotiv, velika razlika između njezine osobne reputacije i ugleda saveznih socijaldemokrata pokazuje koliko je političko povjerenje konkretno i uvjetovano.
Od tih izbora stoga ne treba praviti ni elegiju nad Njemačkom ni propagandnu fotografiju njezine navodne “normalizacije” udesno. Njihova je poruka zahtjevnija: njemačko demokratsko društvo još uvijek raspolaže višestrukim političkim odgovorima, ali njegov stari sustav posredovanja sve slabije pretvara tu pluralnost u zajedničku političku orijentaciju. To je ozbiljan problem, no on je ujedno razlog za obnovu demokratske politike, a ne za odustajanje od nje.
Što se događa njemačkim strankama?
CDU i CSU još uvijek raspolažu organizacijom, iskustvom vlasti, regionalnim uporištima i sposobnošću artikuliranja konzervativnoga državnog interesa. Pod Friedrichom Merzom pokušavaju obnoviti razlikovni profil nakon Merkelina širokog centrističkog pristupa, osobito u pitanjima migracija, gospodarske politike i sigurnosti. U tome nema ničega samo po sebi nedemokratskog: velikoj stranci potrebne su političke razlike. Ali, postavlja se pitanje gdje završava ozbiljna konzervativna politika, a gdje počinje prihvaćanje rječnika njezina radikalnog konkurenta. Ako se politika prema AfD-u svede na dokazivanje da CDU može biti gotovo jednako oštar, samo institucionalno pristojniji, tada konkurent i dalje određuje teme, emocionalni ton i mjerilo uspjeha. Usto regionalni porazi pokazuju da sama promjena retorike nije jamstvo povratka birača.
SPD prolazi drukčiju, možda još težu krizu. Stranka koja je politički organizirala industrijsko radništvo, socijalnu državu i reformističko obećanje boljega života sve teže okuplja svoje nekadašnje biračko tijelo. Dio socijalno nesigurnih građana odlazi AfD-u, dio urbano-obrazovanih birača Zelenima ili Ljevici, a dio se povlači iz politike. Kao mlađi partner Merzove savezne vlade SPD mora istodobno čuvati socijalnu komponentu koalicije i prihvaćati gospodarske i fiskalne kompromise.
Time se izlaže opasnosti da biračima izgleda kao stranka koja brani određene institucije, ali nema samostalnu sliku budućnosti. Ostavka Bärbel Bas 12. listopada 2026. dodatno je uzdrmala SPD, ali njezine razloge ne treba podvoditi pod stranačku taktiku: sama je navela smrt pokćerke, potrebu za žalovanjem i političke napade kojima je bila izložena i u tom razdoblju. Njezina se osobna odluka dogodila u već postojećoj političkoj krizi, ali nije bila samo njezina posljedica. Ipak, dobar rezultat SPD-a u Mecklenburg-Zapadnom Pomorju pokazuje da vjerodostojno regionalno vodstvo još može održati široku potporu.
Zeleni su osobit slučaj. U doba kada je ekologija postajala središnje pitanje tehnološke modernizacije, postali su stranka sposobna upravljati velikom industrijskom pokrajinom, što je pobjeda u Baden-Württembergu ponovno potvrdila. Ali, istodobno se suočavaju s otporom ondje gdje se energetska tranzicija doživljava kao opterećenje kućanstava, industrije ili ruralnog načina života. Njihov je izazov povezati ekološku transformaciju s industrijskim pragmatizmom i socijalnom izvedivošću.
Neuspjeh na tom planu ne znači da je klimatska politika besmislena; znači da njezina legitimnost ovisi i o načinu na koji društvo raspoređuje njezine troškove. FDP, stranka koja je desetljećima bila gotovo nezamjenjiv partner u njemačkim koalicijama, danas se suočava s egzistencijalnim pitanjem političke relevantnosti. Ispadanje iz Bundestaga 2025. i slabosti na pokrajinskim izborima pokazuju da se ekonomski liberalizam ne može održavati samo identitetom fiskalnog korektiva vlada čija je članica. U vremenu kada građani traže sigurnost, infrastrukturu i djelotvornu državu, politika koja uvjerljivo govori jedino o granicama države teško će ponovno osvojiti široku potporu.
Ljevica pokazuje gotovo suprotnu mogućnost. Njezin savezni oporavak 2025. i pobjeda u Berlinu 2026. govore da sukobi oko stanovanja, nejednakosti, cijena i javnih usluga nisu nestali. Oni se mogu izraziti i snažnom demokratskom lijevom politikom. To je važna činjenica koja se gubi kada se njemačko nezadovoljstvo automatski prikazuje kao rezervoar radikalne desnice. Ipak, Ljevica mora dokazivati da prosvjednu energiju može pretvoriti u sposobnost upravljanja, a pitanja međunarodne sigurnosti i demokratskih vrijednosti u koherentan politički stav.
BSW je pak nastao na presjeku različitih političkih jezika. Ekonomski intervencionizam, socijalna zaštita, kulturni konzervativizam, protivljenje dijelu migracijskih politika i zahtjevi za drukčijim odnosom prema Rusiji čine ga teško smjestivim u stari spektar lijevo–desno. BSW je na saveznim izborima 2025. za dlaku ostao izvan Bundestaga, ali je 2026. ušao u parlament Saske-Anhalta s 5,3 posto. Njegova je pojava dokaz da se socijalna i kulturna pitanja više ne slažu nužno u stare stranačke pakete. I dokaz da se politička suradnja može pojaviti ondje gdje su tradicionalne etikete naizgled nespojive.
AfD se, konačno, ne smije ni demonizirati kao čudesno svemoćna stranka ni banalizirati kao puka prosvjedna skupina. On je razvio organizaciju, prepoznatljive lidere, discipliniranu komunikaciju i sposobnost pretvaranja različitih nezadovoljstava u zajedničku političku pripovijest. Dio njegova biračkog tijela bira ga prvenstveno radi stavova o migracijama, nacionalnom identitetu ili Rusiji, a dio radi kažnjavanja postojećeg sustava. U toj heterogenosti nije samo njegova slabost, nego i snaga. Ne postoji jedan problem čijim će rješenjem AfD jednostavno nestati. Ali ne postoji ni razlog da demokratske stranke prepuste vlastitu političku imaginaciju stranci koja iz svih problema izvodi isti zaključak o nedostatku nacionalnog suvereniteta.
Ono što se u Njemačkoj odvija, dakle, nije jednostavan obračun “naroda” s “elitama”. Riječ je o ozbiljnoj krizi političkog posredovanja. Velike stranke više ne uspijevaju onako kao nekoć povezivati različite slojeve društva, regije i životna iskustva u trajnije političke zajednice. Upravo je ta integracijska funkcija bila jedno od najvećih postignuća poslijeratne njemačke demokracije. I upravo njezina obnova, a ne sentimentalni povratak starim izbornim postocima, predstavlja pravi izazov.
Što je nestalo s velikim narodnim strankama?
Jedna je od najvažnijih osobitosti stare Savezne Republike bila snaga dviju velikih integracijskih stranaka, kršćanskih demokrata i socijaldemokrata. Pojam Volkspartei nije značio samo stranku s visokim izbornim postotkom. Značio je političku organizaciju sposobnu povezati radnike i srednje slojeve, gradove i pokrajine, različite naraštaje, vjerske i svjetonazorske tradicije. CDU/CSU i SPD bili su više od izbornih strojeva: djelovali su kao društvene ustanove koje nisu samo registrirale interese nego su ih povezivale, disciplinirale i prevodile u razmjerno trajnu državnu politiku.
Slabljenje toga modela nije počelo s Merkel niti je svojstveno samo Njemačkoj. U cijeloj Europi slabe stare organizirane pripadnosti: industrijsko radništvo više nije jedinstvena politička sredina, vjerski identitet manje predvidljivo određuje glasovanje, medijski prostor prestao je biti zajednički, a obrazovanje, mjesto stanovanja i kulturne vrijednosti snažnije dijele biračko tijelo. Pritom se ne raspada samo stranačka privrženost. Slabi i nekadašnja sposobnost institucija da privatne probleme pretvore u javnu raspravu o zajedničkim interesima.
Merkel je posljednja velika kancelarka koja je tom sustavu mogla dati izvanredno stabilan politički oblik. Njezin široki centar, često opisan kao asimetrična demobilizacija protivnika, ujedno je bio metoda stabilizacije društva kojemu se sve teže mogu nametnuti jasne ideološke crte. Prihvaćanjem dijela protivničkih tema, pomicanjem CDU-a prema središtu i odbijanjem teatralne polarizacije stvarala je prostor u kojemu mnogi građani nisu morali politički birati između međusobno isključivih identiteta. Moglo bi se reći da je održavala integracijsku sposobnost narodne stranke u trenutku kada su pretpostavke te sposobnosti već slabile.
U tome je i povijesna vrijednost i ograničenje njezina pristupa. Široki centar smanjivao je sukobe, ali nije mogao zauvijek zamijeniti nužnost da stranke uvjerljivo artikuliraju društvene razlike. Kada birač stekne dojam da se sve etablirane stranke na ključnim pitanjima slažu, nezadovoljstvo može početi tražiti izlaz izvan čitavoga sustava. To ne znači da je kompromis izazvao radikalizaciju. Znači da demokracija osim kompromisa treba i legitimnu, jasno prepoznatljivu alternativu unutar samog demokratskog prostora.
Drugim riječima, odgovor na slabosti centrističke politike nije kult političkog neprijatelja, nego obnova odgovornog političkog natjecanja. U tom je smislu današnji izazov CDU-a, SPD-a, Zelenih, liberala i Ljevice veći od pronalaženja karizmatičnog lica. Trebaju iznova postati posrednici između društvenih iskustava i državnog odlučivanja. Moraju govoriti dovoljno različito da birači imaju stvaran izbor, ali dovoljno odgovorno da izborni rezultat ne bude izgovor za razaranje zajedničkih pravila. To je upravo njemačka poslijeratna lekcija koju vrijedi očuvati: demokratski pluralizam nije suprotnost političkoj stabilnosti, nego njezin najzreliji oblik.
Istočna Njemačka: priznanje je također političko pitanje
Za razumijevanje te krize nije dovoljno pratiti stranačke postotke. Treba razumjeti društvo na čijem se iskustvu politika oblikuje. Sociolog Steffen Mau, autor knjige “Ungleich vereint”, upozorava da se njemačko ujedinjenje predugo tumačilo kao proces u kojem će Istok naposljetku postati gotovo nerazlučiv od Zapada. Taj se model pokazao pojednostavljenim. Gospodarske razlike jesu smanjene, mnogi su životni uvjeti znatno poboljšani, ali razlike u imovini, demografskim kretanjima, iskustvu institucija, političkom povjerenju i društvenom priznanju nisu iščeznule. Neke su postale dugotrajni dio ujedinjene države.
Istraživanja ostalgije antropologa Dominica Boyera dodatno pomažu razumjeti zašto sjećanje na Istočnu Njemačku nije tek prikrivena čežnja za autoritarnim režimom. Ljudi mogu odbacivati diktaturu i istodobno žaliti za svijetom u kojem su njihove biografije, radna mjesta, društvene veze i kulturne navike imali priznato mjesto. Nakon 1990. istočni dio zemlje primio je politički, pravni i gospodarski sustav koji je već bio potpuno oblikovan na Zapadu. Takvo je institucionalno proširenje bilo razumljivo i u mnogome uspješno, ali nije moglo samo po sebi proizvesti osjećaj ravnopravnog autorstva nad novom zajedničkom državom.
U tom smislu AfD na istoku ne prodaje samo migracijsku politiku. On nudi obećanje da stanovnicima regije više nitko neće objašnjavati što su, što su trebali postati i zašto je njihovo iskustvo navodno zakašnjelo. To je politički moćno upravo zato što pretvara osjećaj inferiornosti u predstavu moralne i nacionalne nadmoći. Ali, iskustvo podcijenjenosti nije opravdanje za isključivost, a pravo na društveno priznanje nije pravo na osporavanje tuđe pripadnosti. Demokratska politika mora razlikovati te dvije stvari. Posebno je zanimljiva Merkelina biografija.
Ona je odrasla u DDR-u, a zatim postala najvažnijom političkom figurom ujedinjene Njemačke. Već je samo to bilo izvanredno svjedočanstvo snage njemačke demokracije. No kancelarka s istočnonjemačkim iskustvom politički je utjelovljavala upravo onaj poslijeratni, zapadnonjemački model koji je nacionalnu patetiku zamijenio ustavnom lojalnošću, a političku teatralnost suzdržanošću. Merkel nije izgradila vlastiti identitet na istočnonjemačkom resentimanu. Njezin je uspon dokazivao da se njemačka podjela može nadvladati i bez novoga nacionalnog mita.
U tome ima gotovo tragične ironije. Jedna od najuspješnijih žena iz istočne Njemačke postala je simbol političke kulture protiv koje dio istočnonjemačkog biračkog tijela danas glasa. To ne govori samo o Merkel. Govori o tome da se pojedinačni uspjeh integracije i društveno iskustvo milijuna ljudi ne podudaraju nužno. Demokratska država mora biti sposobna priznati tu razliku, a da ne ospori vlastito postignuće.
Saska-Anhalt: što birači doista govore?
Analiza izbora u Saskoj-Anhaltu koju su za Zakladu Konrada Adenauera izradile Viola Neu i Sabine Pokorny posebno je poučna jer odbacuje jednostavno tumačenje rezultata kao nagle erupcije bijesa. AfD ondje nije osvojio samo nezadovoljnike koje je slučajno ponijela trenutačna atmosfera. Osvojio je birače koji toj stranci sve češće pripisuju sposobnost rješavanja problema. U istraživanju infratest dimapa provedenom prije izbora udio građana koji su vjerovali da CDU najbolje može riješiti najvažnije pokrajinske probleme pao je s približno 40 posto 2021. na 16 posto u srpnju 2026., dok je povjerenje u AfD na toj dimenziji poraslo s 9 na 36 posto.
To je mnogo važnija politička činjenica od još jednoga uzvika da su birači zavedeni. Kada tradicionalna stranka gubi reputaciju kompetentnosti, ona ne gubi samo izbore; gubi svoj osnovni razlog postojanja. Demokratska kultura Savezne Republike desetljećima je stvarala povjerenje da stranke koje upravljaju državom možda nisu osobito uzbudljive, ali znaju održavati njezino funkcioniranje. AfD sada uspijeva zauzeti dio upravo toga prostora uvjerljivosti, premda od izborne retorike do sposobnosti odgovorne vlasti postoji golema razlika. Još je važnije tko je došao na birališta.
Izlaznost u Saskoj-Anhaltu narasla je na 77,8 posto, za 17,5 postotnih bodova više nego pet godina ranije. Prema modelu prijelaza glasova infratest dimapa, AfD je ostvario neto priljev od približno 170 tisuća dotadašnjih neglasača te oko 83 tisuće glasova iz CDU-ova prethodnog biračkog tijela. To su procjene izbornog modela, a ne pojedinačno praćeni glasovi, ali pokazuju smjer promjene. AfD nije samo preuzimao postojeće glasove desnice: mobilizirao je politički pasivne građane i snažno zahvatio prostor tradicionalnih konzervativaca.
Zaklada Konrada Adenauera utvrdila je i razmjere društvenog pesimizma. Samo je 20 posto ispitanika gospodarsko stanje pokrajine ocjenjivalo dobrim ili vrlo dobrim, a tek 28 posto smatralo da je dobro pripremljena za budućnost. Među biračima AfD-a izrazito su rašireni strahovi od poskupljenja i gubitka životnog standarda, ali i od promjene kulturnog načina života. Tu se ne radi o jednostavnoj zamjeni ekonomskih za identitetske razloge. Oni djeluju zajedno. Osoba koja strahuje od gospodarskog pada može biti mnogo osjetljivija na priču da netko izvana ili odozgo ugrožava njezinu zajednicu.
Posebno je poticajan podatak o istočnonjemačkom osjećaju drugorazrednosti. Prema navedenoj analizi, čak 83 posto birača AfD-a smatra da se Istočne Nijemce i dalje na mnogim mjestima tretira kao građane drugoga reda. Ali, isto misli 75 posto birača Ljevice, 68 posto birača CDU-a i 65 posto birača SPD-a. Ako je taj osjećaj toliko rasprostranjen među međusobno vrlo različitim biračkim skupinama, on se ne može proglasiti ekskluzivnim psihološkim vlasništvom radikalne desnice. Riječ je o stvarnom problemu političkog priznanja na koji različite stranke nude različite odgovore.
Zato je pogrešno izjednačiti biračku podršku AfD-u s općom potporom svakoj njegovoj ideji. Ali, jednako je pogrešno sve njegove birače prikazati samo kao ljude koji prosvjeduju protiv vlasti bez ikakvih programskih uvjerenja. Ankete pokazuju i izravnu podršku restriktivnijoj migracijskoj politici, promjeni odnosa prema ratu u Ukrajini i drukčijem razumijevanju nacionalne pripadnosti. U demokraciji birači imaju različite motive; razumjeti ih znači razlikovati što se može promijeniti boljom javnom politikom, što kvalitetnijom političkom reprezentacijom, a protiv čega je potrebno voditi otvorenu vrijednosnu polemiku.
Brandmauer: granica nije isto što i program
Njemačka rasprava o Brandmaueru – političkom zidu kojim demokratske stranke odbijaju suradnju s AfD-om – dobila je nakon rujanskih izbora novu dramatičnost. U Saskoj-Anhaltu AfD ima 39 od 83 mandata, a BSW još pet. Zajedno raspolažu s 44 mandata, dakle, natpolovičnom većinom, premda BSW ne najavljuje formalnu koaliciju s AfD-om. To samo po sebi ne znači da postoji stabilna koalicija, ali pokazuje da aritmetika dopušta parlamentarnu suradnju koja se ranije mogla smatrati tek teorijskom mogućnošću.
Na konstituirajućoj sjednici 6. listopada za predsjednika pokrajinskog parlamenta izabran je AfD-ov Tobias Rausch, s 48 od 82 glasa: četiri više od ukupnog broja mandata AfD-a i BSW-a. Tajan karakter glasovanja ne dopušta pouzdano pripisivanje dodatnih glasova pojedinim strankama. Ne bi bilo ozbiljno, bez dokazivih podataka o pojedinačnim glasovima, izvoditi sigurnu tvrdnju da su upravo zastupnici određene stranke prekršili svoju političku odluku. Ali događaj je pokazao da načelna zabrana suradnje i stvarno parlamentarno ponašanje nisu uvijek jednostavno spojivi.
Još rječitiji događaj zbio se 14. listopada 2026., kada su AfD i BSW u pokrajinskom parlamentu zajednički progurali simboličnu rezoluciju kojom se traži prestanak njemačke vojne pomoći Ukrajini. Pokrajina ne odlučuje o saveznoj vanjskoj politici, pa taj zaključak ne mijenja njemačke državne obveze. Ali politički je značajan: pokazuje da se izvan tradicionalnih stranačkih podjela može stvoriti većina koja zajedničku europsku sigurnosnu politiku prikazuje kao suprotnost interesima vlastitih građana. Posebno je opasno kada se želja za mirom retorički poistovjeti s jednostranim odustajanjem od potpore napadnutoj državi.
U raspravi o Brandmaueru valja izbjeći dvije suprotne jednostavnosti. Prva bi bila tvrdnja da su sve prepreke suradnji s AfD-om nedemokratske jer je za stranku glasovao velik broj građana. Demokratske stranke imaju pravo i obvezu birati partnere u skladu sa svojim načelima; parlamentarna zastupljenost ne stvara pravo na ulazak u vladu. Druga bi jednostavnost bila uvjerenje da je samo održavanje zida dovoljno za očuvanje demokracije. Ako demokratske stranke ne mogu ponuditi uvjerljive odgovore na životne probleme, svaka zabrana suradnje lako se u očima nezadovoljnih birača može prikazati kao dokaz da se politički sustav brani od građana, a ne od određenog programa.
Politolog Jan-Werner Müller s pravom upozorava na bitnu razliku između populizma i običnog nezadovoljstva: problem anti-pluralističke politike nije samo u oštroj kritici elita nego u tvrdnji da jedino jedna politička snaga predstavlja autentični narod. Demokracija, naprotiv, počiva na legitimnosti sukoba među različitim predstavama općeg dobra. Zato borba protiv radikalne desnice ne može značiti preuzimanje njezine slike društva pod drugim predznakom. Ne smije se prihvatiti ideja da postoji samo jedan pravi narod, samo jedna dopuštena interpretacija Njemačke i samo jedna osoba odgovorna za sve što je pošlo pogrešno.
I tu se vraćamo Merkelinoj intervenciji u Kölnu. Bivša kancelarka nije tvrdila da će TikTok ili neki drugi komunikacijski kanal riješiti krizu njemačke demokracije. Govorila je da stranke moraju jasno objasniti što žele učiniti za zemlju i da politički zid sam po sebi ne uvjerava birače. Upozorila je i na rastuću zamjenu provjerljivih činjenica subjektivnim osjećajem. To je važna obrana prosvjetiteljskog temelja demokracije: javni razgovor ne može opstati ako ni o čemu ne možemo ustanoviti zajedničku stvarnost.
Ali, jednako je važno shvatiti da se društveno iskustvo ne ukida statistikom. Podatak o rastu prosječnih prihoda malo govori čovjeku koji gubi posao, kao što nacionalni gospodarski prosjek ne uklanja osjećaj da se o budućnosti njegove regije odlučuje negdje drugdje. Politička umjetnost upravo je u tome da se činjenice i iskustvo ne suprotstavljaju, nego prevedu u razumljivu zajedničku politiku. Merkel je iznimno snažno predstavljala racionalnu, institucionalnu stranu te umjetnosti. Njezini nasljednici moraju dokazati da joj mogu pridružiti novu imaginaciju političke pripadnosti i novu uvjerljivost javnog djelovanja.
Izborna matematika i moral političke odgovornosti
Događaji nakon izbora u Saskoj-Anhaltu prisiljavaju nas na još jednu razliku: između brojčane pobjede i demokratskog prava na vlast. AfD je osvojio golem broj glasova, ali ne apsolutnu većinu. S druge strane, pitanje većine više nije teorijsko: s BSW-ovih pet zastupnika njegovih 39 mandata moglo bi omogućiti odluke koje ne bi prošle kroz dosadašnje koalicijske kanale. Upravo je listopadsko izglasavanje političkog zahtjeva protiv potpore Ukrajini pokazalo koliko su takve kombinacije moguće u parlamentarnom djelovanju i onda kada ne postoji formalna koalicija.
Jan-Werner Müller opravdano upozorava da demokracija ne nalaže ostalim strankama da političku pobjednicu automatski dovedu na vlast. Zastupljenost i pravo na pokušaj formiranja većine nisu isto što i obveza drugih da s vama tu većinu stvore. Demokratski mandat ne sadrži pravo na tuđu političku suradnju. Ta načelna razlika nije lukavstvo elita, nego uvjet parlamentarnog pluralizma. Stranke moraju imati mogućnost odbiti partnerstvo koje drže nespojivim sa svojim programom, a da se njihovo odbijanje ne proglašava poništavanjem glasova.
Ali, formalna ispravnost toga argumenta politički nije dovoljna. Uspije li se stvoriti vlast koja se oslanja isključivo na negativni sporazum da AfD ne smije vladati, mora se i dalje odgovoriti čemu ta vlast služi. Ako odgovora nema, parlamentarna obrana demokracije riskira da u očima nezadovoljnih birača izgleda kao administrativni manevar, a ne kao samostalna politička ponuda. Zato je Merkelina poruka da je potrebno pozitivno objasniti ciljeve demokratske politike toliko važna. Nije riječ o slabljenju granice prema radikalnoj desnici, nego o njezinoj jedinoj održivoj dopuni: dokazivanju da slobodne institucije mogu proizvesti smjer i rezultat.
Merkelina politička veličina: očuvati ono što
nije samorazumljivo
U raspravama o državničkoj veličini prevladava sklonost spektakularnim povijesnim prijelomima. Pamtimo pobjednike ratova, osnivače država, autore prevrata i političare koji su jednim potezom promijenili tijek događaja. Mnogo teže prepoznajemo veličinu onih čiji se uspjeh sastoji u tome da spriječe raspad, održe institucije, pomire sukobljene interese i zajednici omoguće nastavak. Kao da je održati mir manje važno nego dobiti rat; kao da je sačuvati sporazum manje zahtjevno nego pobjednički ga raskinuti. Angela Merkel pripada upravo toj drugoj vrsti državnika. Njezina politika nije bila politički spektakl, ali ni Europa nije institucija koju se može održavati spektaklom. Europska unija nema jednoga demokratski izabranog suverena koji bi jednostavno nametao rješenja državama članicama. Ona postoji kroz stalno pregovaranje, raspoređivanje tereta i izgradnju pristanka. U njoj je sposobnost kompromisa oblik moći, a ne njezino poricanje.
Tijekom Merkelinih šesnaest godina kancelarstva Europa je prošla globalnu financijsku krizu, krizu eurozone, rusku aneksiju Krima, izbjegličku krizu, Brexit i pandemiju. Ni jedna od tih kriza nije bila predodređena završiti očuvanjem europske cjeline. Neke od njezinih odluka bile su sporne; fiskalna strogost prema europskom jugu imala je ozbiljnu društvenu cijenu, a oslanjanje na rusku energiju nije bilo popraćeno dostatnim osiguranjem od geopolitičkog prekida. O tome treba pisati otvoreno. Ali povijesno nije pošteno iz izdvojenih pogrešaka zaključiti da je politika održavanja zajednice bila bezvrijedna. Ta je zajednica opstala upravo zato što su postojali političari sposobni preuzeti odgovornost za njezine kompromise.
