Posljednjih tjedana cijela Hrvatska govori o otpadu. Slučaj Gospića, s desecima tisuća tona nezakonito odloženog opasnog otpada, izveo je ljude na ulice i otvorio pitanja nadzora, odgovornosti i povjerenja u sustav. Ta pitanja zaslužuju odgovore, ali ih trebaju dati oni koji se opasnim otpadom stručno bave. Ja to nisam i neću o tome pisati, bez obzira na činjenicu da me puno ljudi – što iz Hrvatske, što iz inozemstva – pitalo o tome.
Europski okvir
Pisat ću o dijelu sustava koji poznajem i u kojem radim već 14 godina: o biootpadu i kompostu. Tu nema zakopanog otpada. Ima nešto drugo, manje vidljivo, ali za sustav jednako važno: zakonit put koji je država sama propisala, a koji na svom kraju sama blokira. I dok se Gospić pita kako je otpad mogao završiti tamo gdje mu nije mjesto, hrvatske kompostane pitaju se zašto certificirani kompost ne može tamo gdje mu je mjesto: u tlo, vrtove, parkove i na polja.
Hrvatske jedinice lokalne samouprave danas nose jednu od najzahtjevnijih obveza u cijelom sustavu gospodarenja otpadom. Članak 22. Okvirne direktive o otpadu (2008/98/EZ), koji je izmijenjen Direktivom (EU) 2018/851, propisao je da države članice Europske unije moraju do 31. prosinca 2023. godine osigurati da se biootpad obvezno odvojeno sakuplja, a ciljevi pripreme za ponovnu uporabu i recikliranje komunalnog otpada iznose 55 posto do 2025., 60 posto do 2030. i 65 posto do 2035. godine. Biootpad čini najveći pojedinačni udio komunalnog otpada pa bez njegova odvajanja i obrade te ciljeve nije moguće dosegnuti ni uz najbolje rezultate u odvajanju papira, plastike i stakla. Zato država, kroz Zakon o gospodarenju otpadom i sustav naknada za nedostizanje propisanih pokazatelja, s pravom pritišće gradove i općine da biootpad odvajaju.
Odgovor jedinica lokalne samouprave na tu obvezu zasad je tek djelomičan. Odvojeno sakupljanje biootpada provodi tek oko polovice svih jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj. Dio ih je nabavio smeđe kante i vozila, donio odluke o načinu pružanja javne usluge, a dio je uveo poticaje za kućno kompostiranje. Na strani obrade stanje je još slabije. U Hrvatskoj je izgrađeno manje od deset kompostana, a ukupni kapaciteti za obradu biootpada znatno su ispod količina koje bi sustav trebao prihvatiti kada bi ga sve jedinice lokalne samouprave uvele. Druga polovica jedinica, međutim, sustav još nije ni pokrenula. Lanac od kućanstva do postrojenja, dakle, nije uspostavljen, nego je tek u izgradnji.
Upravo zato zastoj na njegovu kraju ima težinu koja nadilazi samu kompostanu. Jedinice koje tek odlučuju hoće li i kako uvesti odvojeno sakupljanje gledaju iskustva onih koje su to već učinile. Ako vide da uloženi trud i novac završavaju u certificiranom proizvodu koji se ne može prodati, a trošak obrade raste, teško je očekivati da će ulaganja pokrenuti brže i s više uvjerenja. Problem na izlazu iz sustava tako koči i njegov ulaz.
Uredba (EU) 2019/1009 o gnojidbenim proizvodima, koja se primjenjuje od srpnja 2022., prvi je put na razini Unije uredila tržište organskih gnojidbenih proizvoda. Kompost je u njoj definiran kao kategorija sastavnog materijala CMC 3, uz precizne uvjete: dopuštene ulazne sirovine, režim temperature i trajanja procesa radi higijenizacije, granične vrijednosti teških metala, ograničenja fizičkih nečistoća i zahtjeve stabilnosti. Sukladnost ocjenjuje prijavljeno tijelo, a proizvođač preuzima odgovornost za svaku seriju stavljenu na tržište. Prijavljeno tijelo je neovisna, akreditirana organizacija koju je država članica ovlastila i prijavila Europskoj komisiji, a čije odluke vrijede u cijeloj Europskoj uniji.
Za ovu raspravu ključan je članak 19. Uredbe. On izričito propisuje da se materijal koji je prošao oporabu i sadržan je u sukladnom gnojidbenom proizvodu s CE oznakom smatra usklađenim s člankom 6. Okvirne direktive o otpadu te da prestaje biti otpad u trenutku stavljanja takvog proizvoda na tržište. Europski zakonodavac time nije ostavio prostor za tumačenje. Kriteriji za ukidanje statusa otpada nisu prepušteni nacionalnim propisima, nego su ugrađeni u samu Uredbu, a CE oznaka dokaz je da su ispunjeni. Riječ je o uredbi, a ne direktivi, što znači da se izravno primjenjuje u svim državama članicama bez potrebe za prenošenjem u nacionalno zakonodavstvo.
U Hrvatskoj se, međutim, kompost s CE oznakom i dalje administrativno tretira kao otpad. Nacionalni provedbeni okvir, Pravilnik o hrvatskim gnojidbenim proizvodima, u čekaonici je već tri i pol godine. Bez njega nadležna tijela u praksi ne priznaju trenutak prestanka statusa otpada, pa certificirani proizvod ostaje u sustavu pratećih listova, očevidnika o nastanku i tijeku otpada i dozvola za gospodarenje otpadom.
Taj zastoj nije pravna apstrakcija, nego ima vrlo konkretan tržišni učinak. Kompostane okupljene u Hrvatskoj udruzi kompostana godišnje obrađuju oko sto tisuća tona biootpada, a trenutačno se oko 80 tisuća tona certificiranog komposta ne može plasirati na domaće tržište. Potencijalni kupci, od hotela i kampova koji uređuju zelene površine, preko građevinskih tvrtki kojima treba materijal za krajobrazno uređenje i sanaciju kosina, do poljoprivrednika i rasadnika, ne mogu ili ne žele preuzimati materijal koji pravno nosi status otpada. Za njih bi to značilo preuzimanje obveza koje nemaju veze s njihovom djelatnošću, a u nekim slučajevima i potrebu za dozvolom koju nemaju niti je trebaju imati.
Istodobno, isti taj kompost, proizveden prema istim kriterijima u bilo kojoj drugoj državi članici, može se kao proizvod s CE oznakom slobodno stavljati na tržište Unije, uključujući i Hrvatsku. Hrvatski proizvođač tako je u lošijem položaju na vlastitom tržištu nego njegov konkurent iz susjedne države.
Ovdje se otvara pitanje koje nadilazi tržište i izravno dotiče izvještajne obveze Republike Hrvatske prema Europskoj komisiji. Članak 11.a Okvirne direktive o otpadu propisuje da se aerobno ili anaerobno obrađeni biootpad može računati kao recikliran samo ako se nastali kompost dalje upotrebljava kao reciklirani proizvod, materijal ili tvar. Kompost koji godinama leži na platou kompostane, teško se može obraniti kao recikliranje. Uz to, od 1. siječnja 2027. biootpad se u recikliranje može uračunati samo ako je odvojeno sakupljen ili odvojen na mjestu nastanka, čime se dodatno povećava težina upravo onog toka koji je danas blokiran na izlazu.
Tko plaća zastoj?
Rezultat je paradoks sustavne naravi: država od jedinica lokalne samouprave traži da odvajaju biootpad radi ispunjavanja ciljeva recikliranja, a vlastitom neprovedbom europske uredbe dovodi u pitanje može li se taj isti biootpad u izvješćivanju uopće priznati kao recikliran. Drugim riječima, isti propust koji blokira tržište ugrožava i statistiku na kojoj se temelji ocjena uspješnosti cijele nacionalne politike gospodarenja otpadom.
Postoji i operativna dimenzija koja se u raspravama rijetko spominje. Kompostana nije skladište. Njezin kapacitet ovisi o tome koliko brzo gotov proizvod napušta postrojenje. Kada se kompost ne prodaje, plato se puni, prostor za oporabu i skladištenje se smanjuje, a postrojenje u nekom trenutku mora ograničiti prijem novog biootpada. Tada se pritisak vraća na početak lanca. U zemlji koja ionako ima premalo kompostana, zastoj u jednoj od njih nema zamjenu u susjednoj. Jedinica lokalne samouprave koja je uložila u odvojeno sakupljanje nema kamo predati sakupljeni biootpad, ili ga mora voziti na velike udaljenosti uz znatno veći trošak. Najgori scenarij, povratak biootpada u miješani komunalni otpad i na odlagalište, poništio bi sve što je u proteklim godinama postignuto, i to ne zbog nedostatka volje građana ili gradova, nego zbog administrativnog zastoja na samom kraju procesa. Jedinicama koje sustav tek trebaju uvesti to bi bio najjači mogući argument da s ulaganjem pričekaju.
Račun za zastoj
U Hrvatskoj je 78 posto kompostana u vlasništvu jedinica lokalne samouprave, dok je tek 22 posto u vlasništvu privatnih operatera. Od ukupno 18 kompostana zatvorene su četiri, odnosno više od petine, ukupnog kapaciteta obrade 80 tisuća tona. Među zatvorenima tri su u privatnom vlasništvu, a jedna u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Šest kompostana posjeduje CE certifikat, od čega su tri kompostane u vlasništvu JLS-a, a tri u vlasništvu privatnih kompanija.
Biootpad nastaje i dok su postrojenja zatvorena. Za njega treba pronaći raspoložive kapacitete, organizirati prijevoz i platiti obradu. Preusmjeravanje na udaljenija postrojenja može povećati troškove, a smanjen izbor dostupnih kompostana dodatno otežava organizaciju sustava. Posljedice zatvaranja tako osjećaju i komunalna društva koja biootpad sakupljaju, gradovi i općine koji moraju osigurati funkcioniranje javne usluge te građani koji je plaćaju.
Financijski pritisak raste i kada kompostane rade, ali proizvedeni kompost ne mogu plasirati. Tada izostaje prihod koji bi mogao pokriti dio troškova obrade, dok zalihe mogu stvarati dodatne troškove skladištenja. Veći teret ostaje na prihodima od usluge obrade i drugim izvorima financiranja. U sustavu u kojem prevladava javno vlasništvo, dugotrajni gubici mogu se preliti na lokalne proračune i račune građana. Javni novac već je uložen u spremnike, vozila i postrojenja kako bi se biootpad odvojeno prikupio, obradio i vratio u uporabu. Svaka od tih faza ima svoju svrhu i svoj trošak. Međutim, ako proizvedeni kompost ostaje na zalihi bez mogućnosti uporabe ili prodaje, izostaje završni korak zbog kojeg je sustav uspostavljen: povratak organske tvari i hranjiva u tlo.
Takva neizvjesnost otežava i nova ulaganja. Ulagaču, javnom ili privatnom, potrebna su jasna pravila rada, predvidivi troškovi i ostvariva mogućnost plasmana proizvoda. Postojeća kompostana koja proizvodi kompost, ali nema jasan put do njegova korisnika, upozorenje je svakome tko razmatra gradnju nove. Kružnost se ne mjeri samo brojem podijeljenih smeđih spremnika i tonama prikupljenog biootpada. Ona se ostvaruje kada se obrađeni materijal ponovno korisno upotrijebi. Dok taj korak ostaje blokiran, troškovi se gomilaju, a račun za zastoj prolazi kroz cijeli sustav, sve do građana.
U svemu tome gubi se i ono zbog čega se kompost uopće proizvodi. Organska tvar u poljoprivrednim tlima jedan je od ključnih pokazatelja njihova zdravlja, a Europska unija je praćenje stanja tla posljednjih godina podigla na razinu posebnog zakonodavnog okvira. Kompost je jedan od rijetkih dostupnih izvora stabilne organske tvari koji istodobno poboljšava strukturu tla, njegovu sposobnost zadržavanja vode i dugoročno vezanje ugljika. U vremenu sve izraženijih suša i sve skupljih mineralnih gnojiva, držati desetke tisuća tona takvog materijala izvan uporabe zbog administrativnog statusa teško je opravdati bilo kojim argumentom javnog interesa.
Što je potrebno?
Rješenje ne zahtijeva novi zakon ni nova proračunska sredstva. Potrebna su dva koraka, od kojih se jedan može provesti odmah. Prvi je hitno donošenje Pravilnika o hrvatskim gnojidbenim proizvodima. Bez njega danas u Hrvatskoj kompost ne može plasirati nitko, ni proizvođači s CE oznakom ni oni bez nje. Pravilnik bi zaokružio nacionalni okvir i otvorio tržište svim kompostanama koje ispunjavaju propisane uvjete.
Drugi, neovisan o dovršetku pravilnika, je jasna i pisana uputa nadležnih ministarstava, upućena inspekcijskim službama, upravnim tijelima i operaterima, da kompost s valjanom CE oznakom sukladno članku 19. Uredbe 2019/1009 prestaje biti otpad stavljanjem na tržište. Europska uredba izravno se primjenjuje i ne čeka nacionalnu provedbu da bi proizvela učinak. Uputa ne bi stvarala novo pravo, nego bi samo potvrdila postojeće i otklonila pravnu nesigurnost zbog koje ga tržište danas ne primjenjuje.
Dok se to ne dogodi, hrvatski sustav gospodarenja biootpadom radit će protiv samog sebe. Polovica jedinica lokalne samouprave koja odvaja biootpad plaćat će sve višu cijenu za proizvod koji ne može prodati, a druga polovica imat će sve manje razloga da joj se pridruži. Nove kompostane, bez kojih sustav ne može funkcionirati, neće se graditi dok postojeće ne mogu prodati ono što proizvode. Obveze na početku lanca bit će sve strože, troškovi sve veći, a vrijednost na njegovu kraju ostat će zarobljena u administrativnom statusu koji je europsko pravo već ukinulo.
