Vino je jedan od najosjetljivijih barometara potrošačkog raspoloženja. Kada ljudi postanu oprezniji s novcem, među prvim životnim navikama koje mijenjaju su izlasci, potrošnja u restoranima i kupovne navike. Na vinskom tržištu to najprije znači odustajanje od skupljih boca, a s vremenom i smanjenje ukupne potrošnje.
Prodaja stoji, troškovi rastu
Istodobno, vinarima troškovi ne padaju. Repromaterijal, energija, transport i rad kontinuirano poskupljuju, a kada se svi ti troškovi rasporede na sve manje prinose, cijena proizvodnje po boci raste daleko više nego što se moglo planirati. Taj se trend posljednjih godina samo nastavlja, a uz sve izraženiji pad prinosa, među ostalim, i zbog klimatskih promjena, teško je očekivati da će se taj odnos uskoro značajnije promijeniti.
Upravo tu dolazimo do onoga što bih nazvala vinskom stagflacijom – potražnja usporava, prodaja stagnira ili pada, a trošak proizvodnje ostaje visok ili nastavlja rasti. No, problem hrvatskog vinskog tržišta danas nije samo slabija potrošnja. Podrumi su puni, a nova berba ne pita je li tržište spremno za nju. Vino se ne prodaje dovoljno brzo da bi se oslobodili tankovi i skladišni kapaciteti za novo grožđe.
Tada nastaje vrlo konkretan pritisak na proizvođača: zalihe treba prodati kako bi se oslobodio prostor za novu berbu, dok rast ulaznih troškova istodobno ostavlja sve manje prostora za spuštanje cijena. Kada u tankovima više nema prostora, pritisak se vrlo brzo prenosi i na cijenu grožđa. Ona može drastično pasti, a dio grožđa na kraju se uopće ne ubere. Za neke vinogradare, osobito manje obiteljske proizvođače kojima je vinogradarstvo godinama bilo dodatni izvor prihoda uz redoviti posao, takva situacija može značiti i odluku da se tim poslom više uopće ne nastave baviti.
Posljedice ove berbe već se vide. Velike vinarije ušle su u sezonu sa značajnim zalihama iz prethodnog razdoblja i zbog nedostatka kapaciteta neke od njih nisu mogle otkupiti značajne količine grožđa ni od svojih dugogodišnjih dobavljača. Vinogradari koji su godinama računali na siguran otkup tako su se preko noći našli u situaciji da sami traže nove kupce i alternativne kanale prodaje. Neki su uspjeli pronaći rješenje, ali mnogi nisu. Upravo će oni, vjerujem, nakon ove berbe ozbiljno promišljati ima li se pod ovakvim uvjetima uopće smisla nastaviti baviti vinogradarstvom.
Istodobno su i neke manje vinarije, također opterećene zalihama, dio grožđa odlučile prodati umjesto preraditi u vino, kako bi izbjegle dodatno punjenje ionako prepunih podruma. Upravo je taj pritisak kapaciteta jedna od najkonkretnijih posljedica sadašnjeg poremećaja tržišta. Kada se odluke u berbi počnu donositi prema tome ima li u podrumu mjesta, umjesto prema optimalnom trenutku zrelosti, kvaliteti grožđa i cilju proizvodnje, kvaliteta vrlo lako postaje kolateralna žrtva.
Pritom je važno reći i nešto drugo. Hrvatska nema problem zato što jednostavno proizvodi previše vlastitog vina. Slika tržišta postaje znatno složenija kada se domaćoj proizvodnji pridodaju uvezeno vino i mošt, a zatim i količine koje mogu biti povezane s različitim nepravilnostima na tržištu, uključujući patvorenje vina. Tada nastaje dodatni višak ponude, koji prema procjenama iznosi znatno više od deset milijuna litara, a takav višak može stvarati snažan pritisak na tržišne cijene i dodatno otežavati poslovanje vinarijama koje posluju u skladu sa zakonom.
Ako se te nepravilnosti u kratkom roku ne počnu raščišćavati, posljedice bi mogle postati vrlo vidljive već tijekom zime. Koliko brzo, ovisit će o svakom pojedinom vinogorju i svakoj vinariji, odnosno o tome koliko dugo tko može financirati hladni pogon i držati postojeće zalihe bez prodaje. Zato više nije dovoljno govoriti samo o tome koliko se vina prodaje. Pravo pitanje postaje: koliko vina zapravo imamo na tržištu, odakle ono dolazi i koliko je cijeli sustav transparentan?
O toj sam temi pisala i prije godinu dana, također u vrijeme berbe. Godinu dana poslije i dalje ne vidim dovoljno pomaka u transparentnosti, dostupnosti podataka i informacijama koje bi proizvođačima omogućile da razumiju stvarnu sliku tržišta. Zato ovaj put ne želim ponovno nabrajati iste probleme, važnijimaza cijelu industriju smatram njihove posljedice. Upravo bi one u idućim mjesecima mogle postati još vidljivije.
Ako tržište ostane opterećeno velikim zalihama, pritisak će se prije ili kasnije preliti i na cijenu vina. Tu dolazimo do možda najvećeg paradoksa cijele priče: tržište proizvođače može gurati prema nižoj cijeni upravo u trenutku kada gotovo svi ulazni troškovi rastu. Takav nerazmjer za dio vinarija teško može biti dugoročno održiv.
Zato ovo nije samo priča o jednoj teškoj berbi. Ovo je pitanje o tome kakvo vinsko tržište želimo imati za godinu, dvije ili pet. Tržište u kojem će volumen i niska cijena određivati smjer ili tržište u kojem se zna podrijetlo proizvoda, pravila vrijede jednako za sve, a kvaliteta ima svoju stvarnu ekonomsku vrijednost. Možda najveći problem danas nije samo to što imamo previše vina. Veći je problem što još uvijek nemamo dovoljno jasnu sliku o tome koliko ga doista imamo, odakle ono dolazi i kako je nastao višak koji danas puni podrume.
Dva scenarija
Što sada? Iz ove situacije, smatram, postoje dva realna scenarija. Prvi je da se ne dogodi ništa. U tom slučaju tržište će prije ili kasnije samo pronaći svoju ravnotežu. Cijene će se prilagoditi pritisku ponude, neki proizvođači više neće moći pratiti takvu tržišnu utakmicu, a neki vinogradari procijenit će da im se nastavak proizvodnje jednostavno više ne isplati. Takva korekcija može potrajati, ali njezin je smjer prilično predvidljiv: manje proizvođača, manje vinogradara i postupno smanjenje domaće proizvodnje. Drugim riječima, problem će se na kraju riješiti sam – samo je pitanje koliku će cijenu sektor za to platiti.
Drugi scenarij je da struka reagira prije nego što tržište samo odradi tu korekciju. Vinske udruge i organizacije mogu se vrlo brzo okupiti oko zajedničkog interesa i prema nadležnim institucijama uputiti jasan apel da se u najkraćem mogućem roku utvrdi stvarno stanje i tržište očisti od nepravilnosti. Ne govorim pritom o zaštiti bilo kojeg pojedinog proizvođača niti o administrativnom određivanju cijena. Govorim o stvaranju uvjeta u kojima tržište može normalno funkcionirati i u kojima ista pravila vrijede za sve.
Ako bi se reagiralo dovoljno brzo, vjerujem da bi se tržište moglo stabilizirati prije nego što dođe do ozbiljnije korekcije cijena. Time bi se sačuvala sadašnja realna tržišna vrijednost vina, koja mora uzeti u obzir i ekonomsku stvarnost u kojoj proizvodimo. Ni taj scenarij neće preko noći riješiti sve probleme vinskog sektora, ali omogućio bi nam da se, nakon uklanjanja nepravilnosti, konačno suočimo sa stvarnim stanjem hrvatskog vinskog tržišta, a zatim počnemo rješavati ono što doista jest tržišni problem.
Tržište će se na kraju regulirati u oba scenarija. Razlika je samo u tome koliko će domaćih vinara i vinogradara do tada ostati na njemu.
