Hrvatska troši više nego što si dugoročno može priuštiti, a umjesto ozbiljnih reformi i smanjivanja javne potrošnje država nove prihode ponovno pokušava pronaći kod poduzetnika. Tako aktualne Vladine porezne planove vidi Dražen Oreščanin, jedan od osnivača Udruge Glas poduzetnika, poduzetnik i investitor koji danas, među ostalim, kroz BIRD inkubator i novi fond Vision Ventures ulaže u razvoj domaće startup scene.
U podcastu “Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem” govorio je o tome zašto smatra da sadašnji hrvatski ekonomski model nije održiv, što će se dogoditi kada oslabe europski izvori novca te zašto budućnost Hrvatske vidi u visokim tehnologijama i industrijama velike dodane vrijednosti.
Više niste predsjednik Uprave Solvershipa? U kojim ste tvrtkama danas?
Više nisam predsjednik Uprave Solvershipa. Jedan sam od osnivača, a u biti sada sam član Uprave u našoj sestrinskoj tvrtki. Solvership je nekad bio poznat pod imenom Poslovna inteligencija. Prije godinu i pol dana napravili smo rebranding zbog toga što uglavnom poslujemo na stranim tržištima, gdje “poslovna inteligencija” ne znači nešto puno, a Solvership je nešto kao umijeće rješavanja problema. To je jedna riječ koju smo smislili i koja je jako dobar naziv za ono što radimo.
Dakle, tu sam sa svojom suprugom Anitom i partnericom Lidijom jedan od osnivača. Prije nekoliko godina smo iz Solvershipa izdvojili firmu koja je razvila softverski proizvod, odnosno pravac manager, za usklađivanje sa zahtjevima GDPR-a. Ja sam sada u toj tvrtki jedan od suvlasnika i član Uprave.
Ali tu je i onaj investicijski dio, možemo to tako nazvati – fond?
Tako je. Treća stvar kojom se bavim je Bird inkubator. Dakle, to je prvi i jedini privatni startup inkubator u Hrvatskoj. To je jedan društveno koristan projekt koji smo kao Solvership pokrenuli prije pet godina, a kroz inkubator je do sada prošlo već više od 80 startupa koji su nakon toga “digli” gotovo 20 milijuna eura investicija i grantova.
Taj inkubator postao je i službeni akcelerator i program uz novi venture capital fond koji se zove Vision Ventures, u kojem sam ja jedan od tri generalna partnera, s Monikom Mikac, koju ljudi vjerojatno znaju kao dugogodišnju drugu osobu Rimac Automobila, i Dejanom Ljuštinom, kojeg isto vjerojatno znaju iz Deloittea i PricewaterhouseCoopersa.
Širili ste se stalno od početka i o tome ćemo nešto kasnije, ali idemo sada na vašu ulogu jednog od osnivača Udruge Glas poduzetnika i člana Upravnog odbora. Ako se ne varam?
Sad sam član Nadzornog odbora, a prve dvije godine, koje su bile najintenzivnije, bio sam izvršni direktor. Dakle, Hrvoje Bujas je bio predsjednik, a ja sam bio izvršni direktor.
Dosta ste aktivni i dalje. Vlada vam daje puno povoda, recimo to tako. Trenutačno najaktualniji je Vladin paket antiinflacijskih mjera, odnosno najava da će se od iduće godine povećati oporezivanje paušalnih obrtnika, kao i iznajmljivača u turizmu. Krenuli ste u razgovore s Ministarstvom i ministar Ćorić je popustio, odustao je od dodatnog oporezivanja obrtnika koji imaju godišnji prihod manji od 40 tisuća eura.
Došlo je do toga da smo skupili peticijom više od 35 tisuća potpisa, uglavnom naših članova i paušalnih obrtnika iznajmljivača, što je jako velik broj za hrvatske uvjete.
Održali smo jedan sastanak s ministrom financija u Ministarstvu financija. Predali smo im memorandum s našim stavovima i zahtjevima. Dakle, prije nego što taj prijedlog zakona krene u proceduru, prvo će biti savjetovanje, pa će biti saborsko čitanje i vidjet ćemo što će na kraju biti s tim prijedlogom.
Mi smo u naš memorandum stavili tri zahtjeva. Prvo je da nema novih poreza. Drugo je, ako se bilo što mijenja, da se napravi analiza učinka tih promjena na male i srednje biznise, što se mora napraviti prema regulativi Europske unije i što u ovom slučaju nije napravljeno. I treće, ako se u konačnici i uvodi neki novi porez ili namet, da se adekvatno opterećenje mora smanjiti na drugoj strani.
Znači, vaš je zahtjev potpuno odustajanje od ovog najavljenog oporezivanja?
Morate biti svjesni da se, recimo, za paušalne obrtnike doprinosi indeksiraju ovisno o prosječnoj plaći. Dakle, njima se svake godine za 10 do 15 posto ionako doprinosi povećavaju, i porez na dohodak. S ovim još dodatnim povećanjem to bio sumanuti iznos. Dakle, nije da se davanja koja ljudi nominalno plaćaju ne povećavaju. I naravno, ako netko zarađuje više pa prijeđe u veći razred, plaćat će opet veći iznos od onoga što je prihodovao.
Ali sve je to bazirano na prihodima od prošle godine. Što ako, ne znam, nekome padne prihod? Ako slomi nogu i ne može raditi? Bolestan je? To su sve rizici koje ti ljudi, praktički mali poduzetnici, imaju, a za koje se državi, budimo realni, živo fućka.
Da, niti imaju plaćeno bolovanje niti plaćeni godišnji odmor.
Niti im u 42 dana bolovanja išta pripada niti imaju beneficije. Jako je teško nekome tko jedan jedini dan nije odradio u privatnom sektoru i svojim radom zaradio plaću, nego je uvijek bio na nekakvoj javnoj, državnoj sisi, objasniti kako te stvari funkcioniraju.
Kako komentirate da je netko u Ministarstvu financija izračunao da smatra da je prihod od prosječne hrvatske plaće već prevelik i da ga treba dodatno oporezivati?
Ne znam što bih vam rekao na to, ali svaki taj obrtnik ima svoje troškove. Kada radite u firmi, onda će vam ona osigurati i računalo i mobitel, platit će vam prijevoz, platit će vam prehranu. Imat ćete ured ili nekakvo mjesto za rad u kojem ćete moći raditi. Ono što vi dobivate kao bruto plaću, od koje država uzme i poreze i doprinose, nešto je sasvim drugo. Paušalni obrtnik nema ništa od tih beneficija. Dakle, on isto ima i svoje troškove poslovanja.
Nije li onda uistinu neobično da netko u Ministarstvu financija, tamo s tri-četiri tisuće eura, zaključi: “1350 eura? To je previše, moramo dodatno oporezovati.”
Ne samo to, nego kažu: “Moramo razmišljati i solidarno.” I to ujednačiti. Vidimo da ova sirotinja nije dovoljno oporezovana. Ajmo mi sad solidarno njih još malo jače pomučiti.
Što bi po vama bila potrebna mjera za zaustavljanje inflacije?
Definitivno moramo obuzdati javnu potrošnju. Recimo, izašle su analize povećanja troškova i povećanja volumena javnih troškova i državnog proračuna. Državni proračun, odnosno troškovi države, bili su 2016. godine 16 milijardi eura. Ove godine su 38 milijardi eura. Ako se uzme u obzir da se broj stanovnika u tom razdoblju još smanjio za dodatnih nekih desetak posto – kad se, recimo, uzmu popisi iz 2011. i 2021., vidi se da je razlika gotovo 500 tisuća ljudi – ispada da je u deset godina proračun narastao 2,73 puta.
Dakle, kada se tih 38 milijardi podijeli s tri milijuna i 700 i nešto tisuća stanovnika Hrvatske, ispada da Republika Hrvatska troši po svakom stanovniku mjesečno oko 846 eura, odnosno za četveročlanu obitelj nekih 3400 eura. Godišnje 41 tisuću eura. Za javne usluge, dakle, poput pravosuđa koje ne funkcionira, javno zdravstvo za koje ne možeš doći na red…
Koliko je taj model dugoročno održiv?
U potpunosti je neodrživ. Hrvatska je imala srednjoročno nekakva tri dodatna izvora prihoda. Jedini je prihod od turizma, koji je dominantna grana gdje smo mi ustvari imali prihoda i od noćenja i od ugostiteljstva i od maloprodaje. Pitanje je koliko je to sada održivo s obzirom na mijenjanje modela, cijena, cjenovne politike i svega.
Druga stvar su novci iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti i europskih fondova, koji sada više-manje presušuju u sljedećim godinama. NPOO je, primjerice, gotov, a Hrvatska je došla na oko 80 posto razvijenosti Europske unije, što znači da više nećemo imati ove dodatne fondove za pomoć nerazvijenima.
I treća stvar su doznake iz inozemstva, gdje su ljudi koji su otišli raditi u EU dostavljali i čuvali novce svojim obiteljima. Taj dio se smanjuje zbog toga što je jedan dio ljudi onda povukao svoje obitelji, više nemaju kome doznačiti novce – ne znam, roditelji su preminuli, neki su se i vratili – tako da se taj dio pozitivnog utjecaja smanjuje. Ali povećavaju se doznake stranih radnika koji rade u Hrvatskoj, koji šalju novce svojim obiteljima u Srbiji, BiH, Bangladešu, Aziji, otkuda su došli.
Sva ta tri stupa, zbog kojih se ustvari mogla graditi tako velika potrošnja, smanjuju se i situacija jednostavno više nije održiva. A Hrvatska kao Hrvatska nema industrija koje rade veliku dodanu vrijednost i koje mogu kreirati povećanje BDP-a koje nije bazirano na potrošnji.
Premijer se stalno hvali dobrim makroekonomskim pokazateljima, dobrim kreditnim rejtingom, pa i rastom BDP-a većim nego u EU, rekordnom zaposlenošću. Što je onda zapravo tu istina?
Postoje tri vrste laži – obična laž, podvala, drska laž, a postoji statistika. Dakle, iz statistike svatko može izvući neke pokazatelje koji su bitni. BDP raste, ali raste prvenstveno na potrošnji. Je li udio duga u BDP-u zadnjih nekoliko godina padao? Da, ali zato što BDP raste nešto više od javnog duga. Ali ove godine će deficit hrvatskog budžeta biti veći od tri posto BDP-a i Hrvatska ulazi u proceduru prekomjernog deficita.
To je nešto malo manje od 35 milijardi planiranih prihoda proračuna i 38 milijardi eura planiranih rashoda. Dakle, Hrvatska će se ove godine zadužiti i dodatno potrošiti 3,2, 3,5 milijardi eura koje nije mogla uprihodovati – ne zaraditi, nego uprihodovati od poreza, trošarina, doprinosa i svega.
Mislite li da se i u tome možda krije razlog za ovu odluku o dodatnom oporezivanju obrtnika?
Nama je to sve čudno jer bi neto efekt tog dodatnog oporezivanja obrtnika trebao biti 60 milijuna eura. Dakle, ne znam. U Hrvatskoj se puno više novca odvoji na donacije Ukrajini i takve stvari nego što bi se ustvari uprihodovalo s tim dodatnim porezom.
Kako objašnjavate da se takve odluke kod nas donose, a da nitko ne napravi analizu učinka? U svakoj kompaniji bi prvo to napravili, a kamoli u Vladi.
Poduzetnik sam 25 godina i nemam luksuz da svake godine radim gubitak, zadužujem se dodatno i imam nekakav kreditni rejting pa izdajemo obveznice. Ne. Moram napraviti profit, rasti ili u krajnjem slučaju biti na istom. S druge strane, država to ne mora.
Zašto uvijek mali poduzetnici najčešće prvi osjete posljedice tih novih propisa? Tu vi kao udruga ponavljate načelo ‘think small first’ – mislite prvo na najmanje.
Vrlo je, vrlo jednostavno. Mali poduzetnik ima vrlo mali kapacitet za marketinške troškove. Dakle, puno je lakše se dogovoriti s nekim tko je velik da nešto “ispadne s kamiona”, da se tako izrazimo. Kad gledate sve afere s korupcijom, s nelegalnim odlaganjem otpada, pogodovanjima vjetroelektranama, ne znam što… Dakle, nigdje vi nećete vidjeti nekog paušalnog obrtnika koji se bavi, ne znam, servisom klima-uređaja ili organizacijom evenata. Dakle, uvijek tu šape imaju neki koji imaju puno veće kapacitete i puno više novca. Tako da je puno lakše takve stvari realizirati kada razgovaraš s nekim tko je velik i tko ima takav kapacitet.
Kad kažete da ovakav model ekonomije nije održiv, koje su ključne reforme koje bi Vlada trebala provesti u idućih pet godina? Hajdemo reći da imate mandat do 2030. godine.
Mogu reći da smo mi u UGP-u u stvarima koje strateški radimo izuzetno neuspješni jer smo, kako smo nastali usred te koronakrize, definirali nešto što smo nazvali Hrvatska 2.0, koja bi trebala imati četiri postulata. To su više pravde, dakle bolje funkcioniranje pravosuđa; više rada, da se ljude ne sprječava da rade i da stvaraju vrijednost; manji porezi, dakle manje porezno opterećenje građana i poduzetnika; i digitalizacija, gdje digitalizacija znači digitaliziranje procesa u javnoj upravi i smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi.
Dakle, sva ta četiri postulata Hrvatske 2.0 nisu zaživjela nimalo. Jedina promjena gdje nema promjena na gore je pravosuđe – dakle, pravosuđe je jednako loše kao što je bilo prije šest godina.
Kakav nam scenarij predstoji kad malo bude manje tog europskog novca? Iako Vlada tvrdi da su to floskule, da su europski fondovi nama i dalje dostupni, ali u svakom slučaju bit će manje nego kad je bio program NPOO.
Sve će se kotrljati dalje. Kad pogledate malo na istok, Bosnu, Srbiju, Makedoniju, još je puno lošije nego kod nas, ali tamo se isto stvari kotrljaju dalje. Tako da ljudi neće zatvoriti obrte. Neki će ljudi prestati iznajmljivati, neki će početi raditi za velike hotele, neki stariji će umrijeti.
Nije u Hrvatskoj loše živjeti. Kvaliteta života, pogotovo ako imaš nešto novaca, super je. Super je klima, hrana, priroda i super su ljudi. Ali realno, mi ne iskorištavamo potencijale koje imamo jer mi zaista možemo biti jedno sretno i bogato društvo, a mi smo onako navikli na nekakvu srednju žalost. Sretni smo kad nas nitko ne tuče. Ako se možeš negdje “ogrebati”, onda si sretan.
Kakva je transparentnost javne potrošnje? Upozorili ste da, ako građani moraju imati svaki račun za bilo koju kupnju, da država mora isto tako ispostaviti račun građanima gdje troši.
To je jedna od inicijativa koju smo pokrenuli. Država inzistira da s fiskalizacijom 2.0 svaki račun, svaka stavka na računu bude transparentna. Mi isto tako tražimo da svaki euro koji država troši iz proračuna bude transparentno argumentiran. Kontinuirano smo svjedoci različitih afera i nenamjenskog trošenja novaca. Procjene o tome koliko novaca u Hrvatskoj godišnje ode na korupciju su prestrašne. Dakle, po nekim procjenama, to je između 8 i 10 milijardi eura godišnje.
Kažete, lijepa smo zemlja u kojoj se može lijepo živjeti, ljudi su dobri, a opet spominjete mentalitet zbog kojeg ljudi odlaze.
To je taj mentalitet korupcije i podobnosti ispred sposobnosti. Dakle, nekakvo napredovanje je primarno vezano za to: jesi li član nekakve stranke ili si nečiji rođak ili prijatelj? Realno, praktički oko 65 posto ukupnog hrvatskog gospodarstva je vezano za javnu upravu, dakle ne samo javnu upravu i državu, nego je hrpa drugih stvari iz privatnog sektora vezana uz državu i radi građevinu i infrastrukturu, ceste, hranu za škole, bolnice, opremanje.
Jesmo li mi onda uopće prošli onu pravu tranziciju iz socijalizma u kapitalizam? Jer ovo su neki problemi koje smo imali i u socijalizmu.
Mislim da nismo. U konačnici i HDZ kao vodeća stranka, nastala je od puno ljudi koji su došli iz nekadašnjeg Saveza komunista. I koliko god je neka njihova politika, s jedne strane, usmjerena prema Hrvatskoj kao nekakvoj našoj državi, s druge strane još uvijek je velik taj impuls prema uhljebljivanju i nekakvom socijalističkom mentalitetu. Ono što je, naravno, isto naš problem – mi se kao društvo, kao građani, nismo odvojili nakon 35 godina od toga da glasamo za HDZ ili SDP. Dakle, po svim anketama 55 ili 60 posto ljudi će glasati za HDZ i SDP.
Spominjete da Hrvatska mora pronaći te grane s dodanom vrijednošću. Pa koje bi to bile, gdje možemo biti konkurentni?
To je isključivo visoka, napredna tehnologija, specifična industrijska proizvodnja. I mi tu u Hrvatskoj imamo nekoliko jako dobrih primjera. Hrvatska IT industrija, iako relativno mala, jako je dobra i kvalitetna i prilično raznovrsna. Onda, recimo, mogu tu istaknuti i neke druge firme. Jedan dobar primjer je, recimo, Orqa iz Osijeka koja radi dronove za vojnu upotrebu. To je posao koji ima jako veliki potencijal, jako velike margine koje se mogu ostvariti i kreira jako puno vrijednosti.
Jako dobar primjer je i Končar, pogotovo njihov dio posla s transformatorima, koji postoji već doslovno 60-70 godina. Ali, recimo, s bumom umjetne inteligencije, s brojem podatkovnih centara koji se rade baš zbog potreba ogromnog procesiranja podataka vezanih uz AI, transformatori su ključna infrastruktura. Takvih primjera u Hrvatskoj ima, ali ih nema puno i nisu strateški definirani jer strategija Hrvatske je turizam. A turizam je industrija s malom dodanom vrijednošću.
Talijani i Španjolci imaju jaku industriju i nisu sve karte bacili na turizam, iako je turizam dosta važan.
Imaju industriju, ali ona je više na tim sjevernim dijelovima. Ali ako gledate mentalitet Danaca ili Nizozemaca ili Nijemaca – oni su svi onako protestantski, radišni i odgovorni. Mi imamo taj nekakav “lako ćemo” mentalitet. OK, što ne možeš danas, ostavi za sutra. I onda kad to ustvari digneš na nekakav nivo nacije, dobiješ tu situaciju u kojoj smo sada.
Je li onda dobar projekt ovaj veliki podatkovni centar za AI u Topuskom, koji je najavljen s nekim američkim i hrvatskim investitorima? Vjerujete li da je to realno?
Projekt je dobar, iako mi se čini da može imati dosta velikih problema u realizaciji. Baš zbog veličine i kapaciteta, jer kapacitet koji je predviđen od jednog gigavata je ustvari strašno, strašno velik i ambiciozan. Da se krenulo možda sa 150 ili 200 megavata, mislim da bi bilo puno realnije u ovoj prvoj fazi izvesti. Ali opet, oko tog projekta su okupljeni stručnjaci i investitori koji su eminentni u toj zajednici i vjerujem da znaju što rade. U svakom slučaju, to bi bio jedan od najvećih podatkovnih centara u Europi i imati tako nešto zaista bi nas stavilo na mapu na kojoj sada nismo nikako.
Upravo umjetna inteligencija dosta mijenja i način poslovanja i tržište rada. Hoće li Hrvatskoj u nekoj bliskoj budućnosti veći problem biti nedostatak radnika ili nedostatak poslova koje će obavljati roboti i AI?
Nikada se nije dogodilo da je tehnološki napredak rezultirao time da više nije bilo posla. Samo su se poslovi promijenili. Industrijska revolucija rezultirala je time da netko više nije obrađivao zemlju, nego je radio u tvornici. Sinergija i suradnja čovjeka i tehnologije, umjetne inteligencije, je nešto što će biti budućnost. Neki poslovi koji su sada bitni će nestajati i smanjivati se, a nastat će neki novi, gdje će se, naravno, tempo te promjene sve više ubrzavati.
Ne mislite, kao što je Elon Musk rekao, da u budućnosti zapravo mnogi neće raditi niti imati potrebu raditi pa da svaka država treba imati neki paušalni dohodak za sve stanovnike?
Kad društvo temeljem te automatizacije stvara dovoljno vrijednosti da ljudi ne moraju raditi 40 sati tjedno, a svatko može živjeti od toga i dobivati naknadu, to je super. Naravno, u ovoj situaciji kod nas, kad ne stvaramo dovoljno, a država troši kao pijani bogataš, pričati o četverodnevnom radnom tjednu nema nikakvog smisla. Ali, evo, dao Bog da jednog dana sve budu mogli raditi roboti i umjetna inteligencija, a da ćemo mi moći sjediti na terasi i piti super pivo.
Četverodnevni radni tjedan se u nekim poduzećima pokazao kao učinkovit.
To je točno. Nitko nikome ne brani da ima četverodnevni radni tjedan. Dapače, ima i firmi u kojima se radi četiri i pol dana. Nema nijednog zakona koji sada priječi nekome da radi manje od 40 sati. Ali ono što je bitno je: OK, hoćeš raditi na pola radnog vremena, 20 sati, sve pet. Ili hoćeš raditi četiri dana umjesto pet, 32 sata, ali onda si plaćen za 20 sati ili 32 sata.
Koliko su privatni poduzetnici u Hrvatskoj društveno osviješteni? Koliko vraćaju zajednici?
Jako malo. Opet je to stvar mentaliteta. Dobar dio zapadne civilizacije napravljen je na donacijama. Kad gledate niz stvari, čak i u nekadašnjoj Jugoslaviji, napravila je Rockefeller Foundation, Smithsonian fondacija s muzejima.
U Hrvatskoj postoje primjeri, ali uglavnom je riječ o malim i srednjim poduzetnicima. Baš je bio jedan jako dobar panel na obiteljskoj konferenciji koja je bila prije dva mjeseca i to su primjeri, recimo, iz Slavonskog Broda i Makarske, gdje su napravili sportske centre, stanove za svoje zaposlenike koje su oni platili 100 eura po kvadratu. Čisto da plate nešto, da nije formalno besplatno, da budu svjesni kakvu su vrijednost dobili.
Vi iskazujete društvenu odgovornost poticanjem drugih poduzetnika?
Pokrenuli smo startup Inkubator u koji godinama ulažemo novce zato da bi mladi ljudi koji žele pokrenuti svoje startupe mogli to napraviti lakše nego mi kad smo kretali. Svake godine imamo budžet za donacije unutar firme i taj budžet dijeli se tako da zaposlenici predlože projekte za koje smatraju da bi bilo dobro donirati. To nisu nekakvi veliki novci. I onda naš HR i marketing odaberu pet ili deset tih stvari. I ti novci se doniraju i nikada ne idemo ni u kakve javne objave ili bilo što vezano uz to. Osobno ja, čak kao jedan od suvlasnika, nemam pojma kome je što donirano.
U Hrvatskoj se puno više cijeni pojavnost nego suština. Ljudi su spremni zadnji euro dati na skupi sat ili na bijesni auto na leasing radi imidža. Drugi taj problem je, naravno, ta korupcija kojom je sve premreženo. I treće je upravo taj problem što ljudi koji su uspjeli ne vide tu potrebu za vraćanjem društvu.
Imate Bird Incubator, a sada i Vision Ventures. Planirate ulagati desetke milijuna eura u startupe. Kako ide to zasad?
Veliku ulogu u razvoju alternativnih investicijskih fondova u Hrvatskoj i cijeloj regiji ima Europski investicijski fond (EIF) koji je prije dvije godine imao poziv za financiranje tri nova VC fonda s akceleratorima. I mi smo se javili na taj poziv kao Vision Ventures i Bird inkubator i jedan smo od tri fonda koji su dobili to financiranje.
Ciljani volumen našeg fonda je između 50 i 60 milijuna eura, a udio financiranja od strane EIF-a je do 50 posto. Ostatak sredstava ulažemo mi kao partneri, plus institucionalni ulagači iz Hrvatske i regije, dakle mirovinski fondovi, plus privatni ulagači i nešto ulagača iz inozemstva. Dakle, “family officei”, to su te imućne obitelji koje imaju novaca i strategiju za ulaganje, bilo u druge fondove, bilo u startupe.
Očekujemo da ćemo negdje do rujna početi s ulaganjima, dakle završiti tijekom tog mjeseca naš “first close”. Imat ćemo dio fonda koji je namijenjen baš za startupe u vrlo ranoj fazi koji su u programu inkubatora, a veći dio fonda, nekih 85 posto, bit će za startupe koji su nešto zreliji i već imaju prihode. Imamo selekcije: umjetna inteligencija, digitalna rješenja, personalizirano zdravlje i mobilnost. To su nekako “fitovi” koje imamo iz našeg profesionalnog života, gdje praktički planiramo, kao svaki od partnera, biti uključeni kao “board members” koji pomažu kompanijama.
Kad vam netko dođe s idejom, kad startup napravi ‘pitch’, što vas može uvjeriti da vrijedi investirati, a što vas automatski odbije?
Ono što je definitivno razlog za investiranje je globalni potencijal i globalna skalabilnost. Dakle, kombinacija i ideje i realizacije i tima. Ali nije isto, ne znam, napraviti globalnu skalu za softver koji se može u istom obliku digitalno prodavati na svim tržištima ili, recimo, za automobil ili nekakav novi lijek. Zašto? Zato što softver jednom napraviš i nekome ga downloadaš i možeš ga prodati tisuću puta. Ako hoćeš prodati tisuću automobila, ti možeš proizvesti tisuću automobila, moraš imati i tvornicu, liniju, dijelove i ljude.
Pročitao sam da planirate u mirovinu za tri godine. Kako će izgledati poduzetnička mirovina?
Da. Mislim da će mi to ustvari biti satisfakcija jer više neću uplaćivati doprinos za zdravstvo. Ne računam i ne planiram se prestati baviti stvarima koje me vesele. Dakle, i fond i inkubatori i firme. Dapače. Često me ljudi pitaju kako stignem to sve raditi. Kad je došla kriza 2009., mi smo radili po 70-80 sati tjedno i ubijali smo se. I to je počelo utjecati na zdravlje. Nakon toga, kad je to sve malo stalo, rekao sam: OK, radit ću 40 sati tjedno. Što znači da nekada radim neke stvari u šest ujutro ili u devet navečer ili preko vikenda, ali u principu nikada ne radim 70 sati. I kad odem u mirovinu, i dalje ću ostati raditi, vjerojatno ne 40 sati, nego na 32 ili 20. Ali definitivno ima jako puno drugih stvari koje me zanimaju i vesele.
Koji su vam hobiji i čime se planirate baviti kad budete imali više vremena?
Kad sam bio mlad, bavio sam se biciklizmom. Natjecao sam se i onda se još kroz cijelo ovo vrijeme veteranski bavim. Bio sam i na raznim natjecanjima, isto tako i triatlonom. Kako dolazim u 60. godinu, tako nekako sve ambicije koje sam imao u tom sportskom dijelu sam ispunio i sad, onako, više-manje to rekreativno. Ali imamo na Pagu dva maslinika. Imamo, naravno, obitelj, prijatelje, pse, tako da su sve ove nekakve stvari koje su vrlo jednostavne, obične, prizemne: obrađivanje, berba maslina, malo paradajza, paprike u vrtu, šetanje pasa, raditi neke stvari oko kuće.
