Ekstremno desna Alternativa za Njemačku (AfD) dokazat će se 6. rujna na izborima u Saskoj-Anhalt kao daleko najmoćnija stranka među 2,3 milijuna stanovnika te pokrajine. AfD u anketama vodi s 43 posto, dok se iza nje “taljiga” CDU s 23 posto. Možda AfD neće imati većinu u pokrajinskom parlamentu, ali nebitno. I jedno i drugo im posve odgovara za narativ koji slažu i koji služi kao odskočna daska za ambiciju stizanja na vlast na državnoj razini.
“Ako će ih u provedbi njihovog programa kočiti pravosuđe, jer to namjeravaju nezakonito ili procedure javne uprave, onda će to denuncirati – probali smo, želimo, ne ide, sprečava nas duboka država, trebamo jaču vlast da bismo to promijenili”, kaže u razgovoru koji vodimo u Bruxellesu, u jednom od kafića ispred Europskog parlamenta, mlada, politički aktivna Njemica Wanda, odnedavno zaposlena u Europskom parlamentu.
“Makar, čim dobiju vlast, prvo što će napraviti, osim na medije, kako god znaju pritiskat će suce u Saskoj-Anhalt”.
Savezna pokrajina Saksa-Anhalt ima 2,3 milijuna stanovnika, glavni grad je Magdeburg, a najveći Halle, u blizini kojeg je, makar u drugoj saveznoj državi, Leipzig. U fokusu je samo zato jer je prva od šesnaest njemačkih saveznih pokrajina koja će tako visoko iznijeti ekstremno desnu političku opciju. Dva tjedna poslije, 20. rujna izbori su u saveznoj pokrajini Mecklenburg-Vorpommern, sa 1,3 milijuna stanovnika. Tamo će pobjedu iznijeti lijeva koalicija, SPD-a i Linke. No, i tamo je AfD pojedinačno najjača – vodi u anketama s 37 posto glasova. Istog dana bit će i izbori u kozmopolitskom i lijevom Berlinu, gdje je AfD s 18 posto samo bod ispod CDU-a kancelara Friedricha Merza.
Kad kažemo “ekstremno desna” AfD, prenosimo kvalifikaciju obavještajne službe Saske-Anhalt. U svakoj saveznoj državi, službe analiziraju političke aktere, pa su tako klasificirali tamošnji AfD u dva navrata, godine 2023. i 2025., kao “gesichert rechtsextremistisch”, tj. potvrđeno desno ekstremističku. Tako su označeni još ogranci stranaka u saveznim državama Saskoj (4,2 milijuna stanovnika), Turingiji (2,1 milijun stanovnika) i Brandeburgu (2,6 milijuna). Tamo su lokalni izbori tek za tri godine, ali AfD je po popularnosti u anketama u svakoj od njih daleko najjača stranka, na vrlo visokih 40 posto. Sve su ove pokrajine u istočnoj Njemačkoj i povijesno dio Prusije.
U većini drugih saveznih pokrajina, kao i na nacionanoj razini, AfD se klasificira kao “suspektno desno ekstremna”. Međutim, klasifikacija ekstremizma ne povlači zabranu javnog djelovanja. Stranku može zabraniti samo ustavni sud u Karlsruheu – no što rade ako je stranka toliko jaka i raste?
Duga debata
U Njemačkoj se dugo vodi debata da li da se probije nepisano pravilo da tradicionalne stranke ne ulaze u koalicije s ekstremističkim strankama, pa ako neki sada i misle da bi ih se putem koalicije politički pripitomilo, dogodilo se “da se AfD u međuvremenu toliko ekstremizirao da je sada to zbilja politički nemoguće”, kaže naš drugi njemački sugovornik, obiteljski prijatelj, sveučilišni profesor iz Freiburga.
Sam AfD najavio je da će, koristeći ovlasti koja bi dobili, najprije provesti kadrovske promjene u javnoj upravi pokrajine do srednjeg menadžmenta, zatim promijeniti financiranje medija u pokrajini i fatalno oslabiti javni servis, potom snažno pooštriti stav prema neželjenim migrantima, uključujući deportacije. Provest će promjene u kulturnim projektima, a obrazovanje okrenuti društvenom konzervativizmu i ključno – smanjiti kritiku o ulozi Njemačke u Drugom svjetskom ratu, a isticati velika postignuća. Te su najave popraćene šokantnom ekstremističkom retorikom, koja se donedavno čula samo na marginama društva.
Izbori za Bundestag predviđeni su za ožujak 2029, makar je moguće da budu i ranije. To je Njemačka. Preko, u Francuskoj pak, za osam mjeseci, u travnju 2027. slijede francuski predsjednički izbori, a sada se predstavilo sedam kandidata. Ne samo da Marine Le Pen vodi s 33 posto glasova, nego ankete – zasad – sugeriraju da bi u drugom krugu dobila izbore bez obzira tko bi joj bio proutkandidat. Francuske televizije ne prestaju s analizama, debatama što i kako, je li to moguće, zar zaista… Stranka Marine Le Pen, koja se sada zove Nacionalno okupljanje (navodi se kao RN), karakterizirana je u analizama kao krajnje desna, a ne ekstremno desna, dakle, RN ipak je prihvatljivija od AfD-a.
Primjerice, liderica AfD-a, Alice Weidel, ponovila je neki dan da će, čim dođe na vlast u Njemačkoj, ukinuti euro i vratiti njemačku marku. To baca u zanos njene pristalice, ali to nije moguće, jer napuštanje eura automatski povlači izlazak iz EU-a, a to Nijemci ipak ne bi.
Podilaženje antiislamizmu
Za razliku od nje, Le Penica sve više smiruje svoju anti-EU retoriku, zato što niti Francuzima nije na kraj pameti izlazak iz Unije. Kako je RN, kad se zvala Nacionalna fronta, bila baš ekstremistička (na primjer, Marinin otac, Jean-Marie Le Pen bio je otvoreni rasist, antisemit do mjere da je hvalio Hitlera itd), u stranci, makar sada nosi novo ime, pa i u dobrom dijelu glasača, zaostao je cijeli jedan politički ambijent, stavovi, emocije koji potječu od njega. Svejedno, nikada, pa čak niti kad je dva puta bila u finalu predsjedničkih izbora i oba puta izgubila od Macrona, Marine Le Pen nije bila bliže tome da postane predsjednica.
Pogoduje joj globalni moment sile uspona teške desnice, volja za rušenjem dosadašnjih tabua demokratizacije i želje za osvetom malog čovjeka protiv sistema od kojeg se osjeća izigran. Ona se tako predstavlja, baš kao i AfD u Njemačkoj, a jedino što u Njemačkoj, prema Wandi, koja je specijalist za politički marketing, možda neće dovesti Alice Weidel na vlast, jest to što nema osobnu karizmu. Nije rođena liderica.
Marine Le Pen obećaje niz referenduma, i kaže da će jedan od prvih biti o tome smiju li muslimanke nositi islamske marame u javnosti, pa ako narod odluči da ne smiju, tada će nošenje marame biti sudski gonjeno ne kao prekršaj nego kao kazneno djelo!
To je jedan od pokazatelja podilaženja antiislamizmu, koji, makar se dive Netanayahujevom i Ben-Gvirovom Izraelu, koegzistira u njenoj stranci uz antisemitizam prema običnim francuskim građanima židovskih imena. Nelagoda u takvim obiteljima u Francuskoj je velika. Šovinističkim provalama obraća se svojim starim glasačima, a centar umiruje time da se predstavlja kao tzv. “prava nasljednica” Charlesa de Gaullea. I kaže da je francuska desnica “izdala De Gaulleovo naslijeđe”, a da je ona tu da ga “obnovi” kroz naglašavanje francuskog suverenizma, nezavisnosti u odnosu na političke blokove, kroz jaku državu, te da ona, kao nekada De Gaulle, nadilazi partijske razlike i obraća se izravno narodu. I da kroz nju govori narod.
Industrija protiv AfD-a
Da je Le Pen blizu predsjedništvu, vidi se po tome i da udruge velikih francuskih gospodarstvenika, patronat, kako ih zovu, gazde, poslodavci, industrijalci, već mjesecima održavaju sastanke s vrhom njene stranke. Koliko su zadovoljni s njom, zapravo se još ne zna. Le Pen je oko ekonomskih pitanja nejasna i kontradiktorna, obećava mnoštvo socijalnih mjera, na primjer radničkoj klasi, koja se za nju odlučuje u 51 posto glasova, znatno više nego što daje podršku ljevici. Ali Le Pen ne navodi kako bi ih financirala, i kako bi velika socijalna davana išla pod ruku s deregulacijom. Ne daje ni zadovoljavajuće odgovore što bi poduzela s francuskim javnim dugom koji iznosi 118 posto BDP-a, odnosno 3,6 milijardi eura. No, očigledno, patrontat smatra da je vjerojatnost njenog dolaska vrlo visoka i želi znati gdje bi s njom bio i koliko se na nju može utjecati.
Slično je kod njemačke industrije, poslodavaca i AfD-a. Industrija i poslodavci ne žele čuti o anti-EU ludostima ili vraćanju migranata, jer bi njemački GDP momentalno pao, prema nekim analizima do šest postotaka. Ne slažu se niti s proputinovskim stavom, ako ništa, zato što se razamahala obrambena industrija. AfD im nudi smanjenje cijena energije povratkom na fosilna goriva, pa čak (totalno nerealno u narednih dvadesetak godina) reaktiviranje nuklearki, smanjenje poreza, slabljenje sindikata itd. Njemački industrijski giganti i Federacija njemačke industrije (BDI) i dalje su protiv AfD-a. Tvrtke izlistane u DAX-u također, ali mala i srednja poduzeća nisu sigurna kako bi se postavila. S jedne strane ovise o stranim radnicima i stabilnosti, a s druge strane i sami su podložni jakom ideološkom utjecaju AfD-a.
Treća moćna desničarka u Europi, Giorgia Meloni, čija stranka, Fratelli d’Italia ima fašističko naslijeđe i korijenje, danas je faktički dio europskog desnog centra. Od ranije teške desnice ostao joj je u nastupu izraziti društveni konzervativizam, izraziti nacionalizam i antimigrantska politika. No, Meloni u svemu daje glas pro-EU te, što je jako važno, prolazi test orijentacije za svakog europskog lidera, a to je – podrška Ukrajini.
Kad kažemo test, mislimo da kad se neki europski lider odredi prema invaziji na Ukrajinu, time daje na uvid svoj sustav vrijednosti, svoj odnos prema europskom projektu, svoju pouzdanost kao partnera i saveznika, i daje na znanje što vidi kao strateške prioritete. Vjeruje li određeni lider u pravo zemlje na samoodređenje i slobodu i očekuje li od drugih da ta prava poštuju? Ako da, onda je za Ukrajinu. Ako ne vjeruje, onda je za Putina, nema tu mnogo dilema. Europski lideri koji podržavaju Ukrajinu nasuprot Putinu, signaliziraju i prema unutra i prema van da su državnici koji misle dugoročno i očekuju da bi, ako se njihova zemlja nađe na nečijem udaru, partneri dali podršku pravu na obranu i slobodu. Ali, ne samo to, nego lideri koji podržavaju Ukrajinu podržavaju i europsku stratešku autonomiju, kao i energetsku autonomiju i rast industrije kroz obrambenu industriju. Dakle, iza podrške Ukrajini, zapravo, stoji odnos prema budućnosti Europe.
Marine Le Pen je ublažila svoj raniji proputinovski narativ, ali nije uvjerljiva. I to će joj biti minus, pogotovo zato što se zna da ju je u ranijim periodima Moskva financirala. AfD-ova Alice Weidel otvoreno podržava Putina. Za rat krivi Ukrajinu i NATO, i apsolutno se protivi njemačkoj pomoći Ukrajini. “To su refleksije Njemačke i Rusije kao dvije imperijalne sile koje smatraju da su pozvane odrediti kako će se podijeliti istok Europe”, rekao je naš sugovornik iz Feiburga.
Čak i sad, kad je Njemačka službeno objavila da iza diverzije dronom na aerodromu u Leipzgu stoji Kremlj, AfD “sumnja”, “neka se pokažu dokazi”, “ne znaju” itd. U Saskoj je njihova popularnost na više od 40 posto, pa ispada da bi pristalice radije bile pogođene ruskim dronom, nego pogledali istini u oči. Emocija i ideologija su za sada čak ispred interesa vlastite sigurnosti.
Što će biti s Unijom?
Razumno je i pitanje što će dođe li tako velikih promjena, biti s Europskom unijom. Da Marine Le Pen u Francuskoj, i AfD u Njemačkoj uistinu provedu svoje namjere u djelo, to bi bilo toliko u suprotnosti s europskim pravom, s Ugovorima na kojima počiva EU, da bi to značilo kraj Europske unije.
Ponavljamo, brana tome bit će javna uprava i čvrsto pravosuđe. Nažalost, što se tiče medija, obje ove ekstremističke opcije stvorile su sebi paralelne kanale izvještavanja, preko društvenih mreža, youtube kanala, podcasta kojima sami sebe uvjeravaju u svoje stavove i dodatno se radikaliziraju, pravi paralelni svemir. Pred tradicionalnim medijima i profesionalnim novinarima jest dugotrajni rat za povratak povjerenja u profesionalizam i provjerene informacije i analize.
Međutim, u Francuskoj nije baš izvjesno da će, usprkos svim anketama, izbore stvarno i dobiti Marine Le Pen. Moguće je da će narasti neki od kandidata centra, preskočiti suviše kontroverznog vođu krajnje ljevice Jean-Luca Mélénchona i da će većina Francuza taktički glasati i isključiti Le Penicu. Moguće je i da tradicionalna desnica uskoči s nekom novom osobom, jačeg mangetizma od ovih koji su sada u areni, jer su prijave otvorene do ožujka. Tko će li ga znati. Le Penica zato grabi koliko god može duboko u bazen centra, ali ne smije baš tako otvoreno kao što je to napravila Giorgia Meloni, jer bi izgubila dio svoje krajnje desne autentičnosti. Ukratko, njene šanse da dobije predsjedničke izbore vrlo su velike, ali igra nije završena.
Svejedno, zamislimo da ove dvije zemlje osnivačice, motor Unije, temelj Unije, dovedu na vlast tešku, odnosno radikalnu desnicu. Pogledajmo kako bi pucali temelji. Svi najavljeni potezi Marine Le Pen i RN-a, imaju za viziju da EU postane labavi savez država, čak labaviji nego su to htjeli Britanci, odnosno Englezi, kad su inicirali Brexit.
Prvi njen potez, dođe li na vlast jest referendum oko toga da se ukine prvenstvo europskog zakondavstva nad francuskim. Zamislimo da se referendum realizira, a da rezultat bude da Francuzi potvrde da žele primat francuskog nad EU zakonodavstvom. Vijeće, Komisija i Europski sud uputili bi ih prema proceduri izlaska iz EU-a, Frexitu, jer bi to značilo da Francuska negira odluku Suda iz 1963., i Ugovor iz Lisabona, temelje dokumente Unije. Drugi se tiče toga da žele smanjiti francuske doprinose u zajednički EU proračun. Ako ne bi plaćali kako je dogovoreno, također bi ih pitali: “Želite li ostati u EU?”. Ako da, izvršavajte obaveze, ako ne, imate proceduru izlaska. Adieu.
Treći potez Le Penove bio bi ponovno uvođenje kontrole unutar šengenskih granica. Također, uvela bi pravilo nacionalnog prioriteta, kojom bi se zapošljavanje, socijalno stanovanje i državne potpore rezervirali isključivo za francuske državljane. I to bi isto bilo neodrživo prema EU zakonima, jer prema EU zakonima svaki državljanin EU-a ima ista prava svuda u EU. Ponovo, ako bi inzistirali, poruka bi bila – Frexit. Druga je priča što bi to značilo za sudbinu Unije. U Francuskoj, tim prijedlozima suprostavili bi se Narodna skupština, francuski sudovi, još slobodni mediji, a u nekim temama i mase na ulicama. Le Pen bi se morala povući od velikih planova i zadovoljiti se dnevnim blokadama politika, slično kako je radio Orban. Ali, to nije nešto što bi patronat podržavao.
Neredi zajamčeni
U Francuskoj bi se se već sada izražena politička polarizacija pojačala, što bi rezultiralo nemirima, pogotovo u zajednicama građana koje su porijeklom iz zemalja Magreba. Možda bi predgrađa bila indiferentna prema Schengenu ili koliko Francuska plaća u proračun, ali rasističko šovinistički bubnjevi bi glasno udarali, incidenti postali česti, dok ne bi planuli ozbiljni neredi. Ruku dajemo u vatru da će biti tako. Slično se odnosi i na poteze koji bi AfD poduzeo u Njemačkoj, osim što tamo ne bi bilo uličnih nereda.
Velik dio Le Peničine privlačnosti jest u tome da u javnim nastupima može najružnije i najopasnije radikalne ideje predstaviti ne samo kao prihvatljive, nego jedino logične, kao toliko normalne da se ljudi čude zašto odavno nije tako. Posljednično, njeni glasači se ljute na stranke centra i ljevice, kao i na političke, kulturne, urbane elite, europske elite zašto su te elite protiv Le Pen i zato što traže da njena stranka treba ostati s onu stranu političkog sanitarnog kordona. Njeni glasači ne žele da ih se gleda kao političke gubavce.
To je drugi element njene popularnosti. Treći je da je vrlo velik dio medija prešao u vlasništvo simpatizera Marine Le Pen.
Četvrti, vrlo važan element koji igra za Le Pen jest stanje u jedinicama lokalne samouprave gdje je njena stranka, RN, na vlasti. U tih desetak općina paze na sigurnost, na red, svuda su kamere, paze na odvoz smeća i javni promet. Kad netko traži socijalnu pomoč, prednost daju autohtonom stanovništvu, i sustavno pokazuju migrantima da nisu na istoj razini. Ljudi to vole.
Činjenica je da se tako stranka Marine Le Pen u očima javnosti do kraja normalizirala. U Njemačkoj, AfD ima vlast samo u nekoliko manjih mjesta, i jednom okrugu, Sonnenberg.
Međutim, ljudi, o čemu mi to govorimo? Dođu li na vlast i počne li ta ekpa zbilja provoditi taj svoj program u Francuskoj i Njemačkoj, svi možemo reći s njima zajedno “Adieu” i “Aufwiedersehn” ovoj Europskoj uniji.
