Ideja o priči koju čitate nije se rodila u knjižnici. Niti pred ekranom. Rodila se pod vrbama, uz Ljubljanicu. Bilo je to jedno od onih kasnih popodneva, kad rijeka gotovo neprimjetno teče, a grad se na nekoliko sati pretvara da se ni njemu ni svijetu nikud ne žuri. Sjedila sam s prijateljima, nizali smo misli o svemu mogućem – politici, filmovima, djeci, ratovima, ljubavi, umoru, kao i tome kako se svijet uvijek mijenja brže nego što ga možemo pratiti.
Kako smo postali ljudi
Onda sam primijetila nešto što me iznenadilo. Gotovo svatko od nas je uz čašu imao i knjigu. Bez isticanja ili objašnjavanja što čita i zašto. Knjige su tamo bile gotovo sramežljivo, a opet kao nešto podrazumijevajuće. Između dva razgovora netko bi prošao nekoliko stranica i onda opet zatvorio korice. Drugi je čekajući da prostremo hranu na klupici pročitao odlomak ili dva. Knjige nisu prekidale naše druženje. Bile su njegov prirodni dio, kao da prijateljstvo i čitanje pripadaju istome svijetu. Mojemu i pripadaju. Tada sam pomislila kako je to postao rijedak prizor.
Danas na stolove i klupe u pravilu odlažemo telefone. Smjestimo ih između tanjura, šalica kave, između našeg i lica prijatelja. Kao da bi još netko trebao biti prisutan cijelo vrijeme – netko tko nije među nama, a ipak se stalno miješa u naš razgovor. Knjiga to ne radi. Nikad sama ne traži pozornost. Njezina je najveća vrlina upravo u tome što se ne natječe za naše poglede. Promatrajući svoje prijatelje i trošne korice njihovih knjiga, postalo mi je jasno da ne gledam skupinu ljudi koji vole čitati: gledam ljude koji još uvijek znaju odvojiti vrijeme za razmišljanje. U vrijeme kad se sve mjeri mjernim jedinicama brzine, knjiga i čitanje postali su gotovo čin tihe pobune.
Pa, tko bi rekao, i povremene performativnosti. Mada to u našem slučaju ne stoji. Ali, tog utorka, te večeri uz Ljubljanicu, nisam razmišljala o umjetnoj inteligenciji, niti o algoritmima, o ChatGPT-u ili neuroznanosti. Iako je među nama bio i netko tko se bavi upravo tim područjem. Razmišljala sam o knjigama koje su ležale između nas kao nijemi dokaz da opstaje i drukčiji način življenja. Takav u kojem još vjerujemo da čovjeka ne gradi brzina odgovora, već vrijeme koje posveti pitanjima. Ili još bolje, potpitanjima.
Kad sam se vratila kući, otvorila sam računalo i počela čitati o tome kako čitanje djeluje na naš um. Tražila sam odgovore kao novinarka. Ali, pročitavši već prvih nekoliko tematskih studija, shvatila sam da tražim zapravo nešto drugo: objašnjenje za osjećaj da nestankom čitanja ne gubimo samo jednu od svojih kulturnih navika. Gubimo način na koji smo stoljećima postajali ljudi. Pokušala sam razumjeti kako se to dogodilo. I zašto.
Na primjer, ovako: Jedne večeri, noći, ili jutra, ili popodneva, knjiga je ostala zatvorena. Između nje i čovjeka uguralo se nešto brže. Beskrajan niz slika. Poruka. Odgovori koji nam stižu i prije nego što smo postavili pitanje. U redu. Ispočetka se ništa dramatično ne događa. I dalje znamo čitati. I dalje lako preletimo članak, napišemo elektroničku poruku ili pročitamo naslovnicu časopisa. Ali, negdje dublje događa se nešto što dugo ne primjećujemo: polako gubimo sposobnost da ostanemo s jednom mišlju dovoljno dugo da bismo je istinski razumjeli.
U povijesti civilizacije malo je tehnologija koje su tako temeljito promijenile čovjeka kao pisanje. Čitanje od početka nije bila samo kulturna vještina. Bio je način na koji su se naši umovi naučili strpljenju. I sumnjama. Pisanje je stvorilo uvjete za filozofiju, znanost, demokraciju i pravo. Stvorilo je i nešto puno intimnije: unutaranji glas.
Danas, prvi put nakon pet stoljeća, čini se da se priča okreće u suprotnom smjeru. Ako ne prema jednom od najvećih, onda svakako prema jednom od najstrašnijih paradoksa našega vremena. Nikad prije nismo imali pristup tolikoj količini znanja.
Arhitektura uma
Aleksandrijska bi knjižnica danas zauzimala manje prostora nego memorija prosječnog prijenosnog računala. Gotovo svaka knjiga, svaki članak ili svako otkriće udaljeno nam je na svega nekoliko klikova. A ipak, čitamo manje. Postupno gubimo volju ili sposobnost da se posvetimo čitanju.
Neuroznanost to opisuje još preciznije – čitanje nije samo pasivno zaprimanje informacija. Čitajući, naš mozak usklađuje pamćenje, jezik, pozornost, izvršne funkcije, maštu i sposobnost rasuđivanja. Već dugo znamo da pismenost ne mijenja samo naše razumijevanje jezika, već preoblikuje i cjelokupnu arhitekturu uma. Istodobno, dugo smo vjerovali da je čitanje samo alat. Danas znamo da je jedan od najmoćnijih mehanizama kognitivnoga razvoja koje je čovjek kroz povijest razvio. Svaka malo zahtjevnija knjiga zapravo je svojevrstan neurološki test. Uči nas zadržati pozornost tamo gdje bismo je najradije izgubili. Prisiljava nas da podnosimo neizvjesnost. Da zaključujemo. Da se vraćamo na prethodne stranice i priznamo si da nešto nismo razumjeli. Vraćamo se da bismo bolje razumjeli.
Kritično mišljenje nije prirođen dar. Posljedica je tisuća sati takvog sporog rada. Zato najveća opasnost umjetne inteligencije nije u tome da će pisati bolje od nas. Puno je veća opasnost da će ukloniti potrebu za unutarnjim misaonim naporom.
Prostodušan, štedljiv organ
ChatGPT je prva tehnologija u povijesti koja ne automatizira samo fizički rad ili računanje. Ona preuzima procese koje smo gledali kao “najljudskije”: pisanje, argumentiranje, sažimanje, uspoređivanje, propitivanje… Psiholozi to nazivaju kognitivnim raščišćavanjem. Mozak je štedljiv organ. Uvijek bira kraći put. Pa, ako će netko drugi misliti umjesto nas, mi ćemo tu pomoć prostodušno prihvatiti. Priča bi tako mogla biti ili postati bolja. Ali, onaj tko stoji iza nje mogao bi postati slabiji.
Svaka veća civilizacijska promjena – od antičke filozofije do moderne znanosti, od demokracije do ljudskih prava – krenula bi od promjene načina razmišljanja. Knjiga nije bila samo predmet te povijesti. Bila je njezin najvažniji katalizator. Kada danas čitamo Dostojevskog, Virginiju Woolf, Manna, Tolstoja ili Cankara, u stvarnosti se susrećemo s “napravom” koja je stoljećima oblikovala naš um. Zvuči pomalo pretjerano, ali ako poslušamo neuroznanost, i nije.
Dok Ana Karenjina stoji na željezničkoj stanici ili dok Raskoljnjikov luta Sankt Peterburgom, naš um vježba nešto što je u svakodnevnom životu nemoguće: ostati dugo u nečijoj svijesti. Empatija nije samo karakterna osobina, i to već dugo znamo, već prije svega kognitivna sposobnost, a čitanje je jedan od njezinih najstarijih učitelja. Dugo smo mislili da knjige šire vidike prije svega zato što donose informacije. Danas je jasno da utjelovljuju nešto što nas puno više iznenađuju: Čitanje mijenja način na koji obraćate pozornost, a pozornost mijenja način na koji mislimo.
Čovjek koji čita – čovjek koji ne čita
Pismenost ne utječe samo na jezične sposobnosti, već mijenja i brzinu procesuiranja informacija, sposobnost određivanja značenja, organizaciju radne memorije te ukupno razumijevanje svijeta. Čovjek koji čita ne vidi svijet jednako kao onaj koji ne čita. Njegov um stvara različite veze između onoga što vidi i onoga što razumije. To je gotovo paradoks.
Kad otvorimo knjigu, čini se da sjedimo mirno, ali u našim se moždanim ćelijama odvija jedna od najzahtjevnijih aktivnosti za koju je čovjek sposoban. Milijuni neurona usklađuju značenje riječi, prethodna iskustava i emocionalne reakcije te predviđaju što će se dalje dogoditi. Svaka rečenica je pregovaranje između sjećanja i mašte. Zato dobra knjiga, kao što se kaže, nikad nije jednaka za dva različita čovjeka. Zato što je svatko u svojim mislima još jednom piše. Pisac nam ne dopušta da preskočimo i prijeđemo na kraj. Priču razvija stranicu po stranicu. Svoje likove otkriva postupno i polako. Filozofija zahtijeva vraćanje. Znanost dopušta nesigurnost.
Sve što je važno zahtijeva trajanje, a čitanje je tu “prvi gospodin”. Ne tako davno, prije nego što bismo uopće otvorili knjigu, upuštali smo se u malu intelektualnu pustolovinu. Išli smo u knjižnicu. Sjećate li se toga? Išli bismo u knjižnicu i otvorili enciklopediju. Uspoređivali smo izvore. Omaškom bismo našli nešto neočekivano – među policama knjigama izgubili bismo se posebnom vrstom sladostrašća. I tamo negdje, među tim policama knjiga, događalo nam se nešto čega danas gotovo da više nema.
Što? Slučajnost. Intelektualni život oduvijek je ovisio o slučajnim susretima ideja. Kladim se da algoritmi ne vole slučajnosti. Žele nam ponuditi upravo to što smo jučer htjeli. Ali, čovjek se najbolje razvija kad naiđe na nešto što nije tražio. Čitanje je jedno od tih iskustava.
Algoritam je građen na suprotnom načelu – njegova najveća vrijednost je brzina. Njegovo najveće obećanje je da će nam uštedjeti vrijeme. Ali, u svim velikim ljudskim pothvatima, vrijeme je ono koje stvara vrijednost. Prijateljstvo. Ljubav. Obrazovanje. Žalovanje. I čitanje. Ništa od toga ne trpi ubrzanje. Među mnogim suvremenim pedagozima i kreatorima sadržaja rašireno je uvjerenje da tekstove treba pojednostaviti, ukloniti rijetke i manje poznate riječi te pomoću alata umjetne inteligencije “ispeglati” složene gramatičke strukture kako bi se prilagodili sve kraćem rasponu pozornosti mladih čitatelja.
Ha, ali takav je pristup kontraproduktivan! Pisani tekst je jedinstven jer izlaže naš um složenim rečeničnim strukturama i bogatom, manje uobičajenom vokabularu koji u svakodnevnom govornom jeziku gotovo i ne susrećemo. Ako tekstove “stalno” čistimo od zahtjevnijih izraza i ako se oslanjamo na automatsko ispravljanje, odnosno umjetnu inteligenciju, koja nam nudi “bolje” riječi ili bolji izraz, smanjujemo kognitivni izazov koji nam čitanje predstavlja. Ako želimo sačuvati i razvijati čovjekovu inteligenciju, moramo dati prednost kvalitetnom pisanju, nezaboravnoj prozi te bogatom, kompleksnom i profinjenom jeziku.
Stoljećima je znanje putovalo vertikalno – od starijih prema mlađima. Danas putuje vodoravno, od vršnjaka na vršnjaka, od influencera do pratitelja. Autoritet je ustupio mjesto algoritmu, iskustvo viralnosti. Ne živimo u svijetu bez znanja. Živimo u svijetu u kojem se čovjek sve teže odlučuje na čitanje.
Vrijeme postpismenosti
Nema te umjetne inteligencije koja će moći nadomjestiti čovjeka kad jednom izgubi sposobnost formiranja vlastitih misli, promatranja svijeta i utjelovljenja u njemu u tišini, sam s knjigom. U kojem se dijelu doba postpismenosti, koju je 1962. zapadnom svijetu navjestio Marshall McLuhan, trenutačno nalazimo?
Je li moguće da generacije koje odrastaju uz beskrajan niz videa, sažetih jednostavnih tekstova, isječaka, odlomaka, memova, kratica svih vrsta i nevrsta… razviju novi oblik kognitivne briljantnosti koji još ne znamo izmjeriti? Like ako je tako? Možda. Ali, jako sumnjam.
