Postoji jedna pogreška koja se uporno ponavlja kada se govori o Turskoj Recepa Tayyipa Erdoğana: pokušaj da se gotovo četvrt stoljeća njezine političke povijesti objasni jednom riječju. Islamizam. Autoritarizam. Populizam. Neoosmanizam. Diktatura. Svaki od tih pojmova zahvaća nešto stvarno, ali nijedan sam po sebi ne objašnjava ono bitno. Erdoğan nije jednostavno promijenio ideologiju turske države niti je samo koncentrirao vlast u svojim rukama. U dvadeset i tri godine njegove političke dominacije promijenila se sama arhitektura Republike: odnos države i društva, središta i periferije, vojske i politike, religije i javnosti, predsjednika i institucija, Turske i Zapada.

Zemlja koja je početkom stoljeća još bila nestabilna kemalistička parlamentarna republika, pod povremenim tutorstvom vojske i s gotovo opsesivnom željom da bude priznata kao dio Europe, danas je personalizirana predsjednička država, društveno konzervativnija i nacionalističkija, izborno kompetitivna, ali sve manje liberalno-demokratska, te istodobno vojno, diplomatski i psihološki samostalnija nego u bilo kojem razdoblju nakon Atatürka. Upravo se u toj proturječnosti nalazi možda i najveći paradoks Erdoğanove Turske: njezina unutarnja demokratska kvaliteta slabi upravo u trenutku kada njezina međunarodna moć raste.

Ta se dva procesa ne mogu razumjeti odvojeno. Slabljenje unutarnjih ograničenja vlasti događa se paralelno s jačanjem sposobnosti države da prema van djeluje po vlastitoj volji. Turska je danas manje europska u političko-normativnom smislu nego prije petnaest ili dvadeset godina, ali je istodobno za Europu, Rusiju, Sjedinjene Države, Bliski istok i Kavkaz važnija nego tada. Zato Erdoğanizam nije samo priča o eroziji demokracije. On je istodobno priča o povratku države.

Demokracija bez liberalne ravnoteže

Današnju Tursku nije korisno opisivati ni kao klasičnu demokraciju ni kao običnu diktaturu. Izbori nisu fikcija. Opozicija može osvojiti Istanbul i Ankaru, vlast može pretrpjeti ozbiljne političke poraze, a Erdoğan mora voditi računa o inflaciji, plaćama, raspoloženju konzervativnih birača, kurdskom pitanju i nezadovoljstvu urbanih srednjih slojeva. Upravo zato Turska nije Rusija, Iran niti jedna od arapskih monarhija. U njoj politička utakmica postoji.

Ali činjenica da izbori postoje više ne znači da postoji i ravnopravno političko polje. Predsjedništvo je koncentriralo golem dio izvršne moći, institucije su snažno politizirane, velik dio medijskog prostora nalazi se u rukama krugova bliskih vlasti, sudstvo je pod snažnim utjecajem izvršne vlasti, a parlament je izgubio dio instrumenata nadzora koji su u parlamentarnim demokracijama uobičajeni. Opozicija, dakle, može pobijediti, ali država više nije neutralan arbitar između vlasti i njezinih protivnika. Najpreciznije bi možda bilo govoriti o plebiscitarnom predsjedničkom autoritarizmu s realnim izborima.

Važno je pritom razumjeti da Erdoğan svoju vlast ne legitimira negacijom demokracije. On ne govori da narod nema pravo odlučivati; naprotiv, cijela njegova politička retorika počiva na tvrdnji da upravo on predstavlja stvarni narod protiv starih elita, birokracije, sekularističkog establišmenta, privilegiranih urbanih slojeva i zapadnih centara moći. Problem nastaje u sljedećem koraku: ako predsjednik utjelovljuje volju naroda, tada institucija koja ga ograničava lako postaje prepreka narodnoj volji, sudac koji mu se suprotstavlja dio neodgovorne elite, a opozicija politički izraz onih koji nikada nisu prihvatili legitimnost nove društvene većine.

To je bit Erdoğanove političke revolucije. Ona nije nastala odbacivanjem demokracije, nego radikaliziranjem jednoga njezina načela — većinskoga legitimiteta — nauštrb drugoga: ograničenja vlasti.

Kako je reformator postao vladar sustava

U tome se vidi velika ironija Erdoğanove političke biografije. Čovjek koji je završio kao graditelj izrazito centralizirane predsjedničke države na vlast nije došao kao njezin zagovornik. Prvi Erdoğan bio je, barem prema učincima svoje politike, reformator.

AKP je 2002. preuzeo zemlju iscrpljenu ekonomskim slomom, korupcijom i krizom staroga stranačkog sustava. Turska je tada još živjela pod sjenom poretka u kojem je vojska sebe doživljavala kao konačnog čuvara Atatürkova nasljeđa. Stranke su zabranjivane, islamističke političke formacije sustavno potiskivane, a između biračke volje i stvarne vlasti postojao je još jedan sloj države: generali, visoko sudstvo i birokratski aparat koji su sekularni identitet Republike smatrali važnijim od potpune demokratske suverenosti građana.

Rani Erdoğan upravo je taj sustav počeo razgrađivati. Njegova je vlada provodila reforme potrebne za približavanje Europskoj uniji, smanjivala političku moć vojske, stabilizirala javne financije, privlačila strani kapital i stvarala novu konzervativnu srednju klasu Anatolije. Liberalni intelektualci, poslovni krugovi, dio Kurda, religiozni konzervativci i europski reformisti neko su vrijeme imali zajedničkog protivnika: kemalističku državu koja se smatrala modernom, ali nije uvijek bila demokratska.

U tome je sadržana jedna od najvažnijih lekcija Erdoğanove ere. Liberalizacija Turske nije u početku propala zato što je vojska pobijedila Erdoğana, nego zato što ju je Erdoğan pobijedio. Kada je politička moć staroga tutelarnog poretka bila slomljena, promijenio se i karakter vlasti. Saveznici potrebni u borbi protiv generala, visokog sudstva i stare birokracije postali su manje potrebni. Demokracija se počela svoditi na jednostavniju formulu: onaj tko dobije izbore dobiva mandat da vlada, a institucionalna ograničenja takve vlasti sve se češće počinju prikazivati kao nedemokratska opstrukcija narodne volje.

Gezi 2013. bio je važna prekretnica. Za velik dio sekularne i urbane Turske prosvjedi su predstavljali pobunu protiv paternalističkog stila vlasti; Erdoğan ih je doživio kao pokušaj da se ono što nije moguće postići izborima ostvari ulicom, kulturnim pritiskom i međunarodnom podrškom. U isto vrijeme raspadao se savez s pokretom Fethullaha Gülena. Od tada se politički jezik režima sve više mijenjao. U središtu više nisu bile prvenstveno reforme, rast i europske integracije, nego država, zavjera, suverenitet, sigurnost, unutarnji neprijatelj i nacionalno jedinstvo.

Neuspjeli vojni udar u srpnju 2016. sve je te tendencije pretvorio u novi poredak. Masovne čistke zahvatile su vojsku, sudstvo, policiju, obrazovanje, administraciju i medije. Njihov opseg daleko je nadilazio neposredne sudionike puča, ali povijesni učinak bio je jasan: završila je epoha u kojoj je turska vojska mogla sebe smatrati konačnim suverenom Republike. Prije Erdoğana vojska je povremeno stajala iznad politike; nakon 2016. vojska je definitivno podređena predsjedničkom sustavu.

Referendumom 2017. i prijelazom na izvršno predsjedništvo 2018. ta je promjena dobila ustavni oblik. Nestalo je mjesto premijera, predsjednik je postao stvarni centar izvršne vlasti, a kabinet se pretvorio u instrument predsjedničke vertikale. Ministar može biti vrlo moćan operativno, ali politička vlast ne izvire iz njega. Ona dolazi odozgo. Zato ni najvažnije osobe režima nisu alternativni centri vlasti Erdoğanu.

Erdoğanizam kao ideologija i politički sustav

Nazvati današnji poredak jednostavno islamističkim više nije dovoljno. Erdoğanizam je mnogo složeniji spoj sunitskoga konzervativizma, turskoga nacionalizma, državnog razvojnog autoritarizma, plebiscitarne demokracije i strateške autonomije.

Religija mu daje društveni jezik: obitelj, moral, pobožnost, osmansko-islamsko povijesno pamćenje i pravo konzervativne većine da bude vidljiva u javnom prostoru. Nacionalizam mu daje državni jezik: jedinstvo, sigurnost, granicu, vojsku i suverenitet. Razvojni etatizam daje materijalni jezik: autoceste, mostove, aerodrome, bolnice, stanove, energetske projekte i vojnu industriju. Erdoğanova vlast nije građena samo retorikom i identitetom. Ona je fizički preoblikovala zemlju i milijunima birača ponudila vrlo opipljiv dokaz da država nešto radi.

Plebiscitarna demokracija svemu tome daje političko opravdanje: ako narod bira vlast, a vlast gradi državu, tko ima pravo zaustavljati je? Strateška autonomija pak Erdoğanizmu daje njegov vanjskopolitički smisao. Turska više ne želi biti ni američka predstraža, ni europska periferija, ni ruski partner drugoga reda. Želi biti država koja sama određuje gdje će surađivati s Washingtonom, gdje s Moskvom, gdje s Bruxellesom, a gdje neće pristati ni uz koga.

Zbog toga je izraz “neoosmanizam” samo djelomično koristan. Erdoğan ne pokušava obnoviti Osmansko Carstvo. On pokušava obnoviti nešto suptilnije: osmanski osjećaj geopolitičke gravitacije. Turska se više ne želi promatrati kao srednje velika država na rubu Europe, nego kao prirodno središte prostora koji se proteže prema Balkanu, Crnom moru, Kavkazu, istočnom Mediteranu, Siriji, Iraku, Srednjoj Aziji i širem muslimanskom svijetu. Ankara se više ne želi pitati kojoj će se velikoj sili priključiti; želi da se velike sile pitaju što će učiniti Ankara.

To je možda najveća razlika između kasnoga kemalizma i Erdoğanizma. Kemalistička Republika željela je pobjeći iz povijesti Carstva i postati normalna europska nacionalna država. Erdoğanova Turska ponovno je otkrila da joj njezin zemljopis ne dopušta normalnost.

Nacionalizam, MHP i nova država

Jedna od najvažnijih transformacija Erdoğanove politike dogodila se nakon saveza s MHP-om Devleta Bahçelija. Rani AKP nastojao je smanjiti nacionalističku tvrdoću države, približiti se EU i pokrenuti kurdski mirovni proces. Današnji Erdoğan upravlja zajedno s političkom tradicijom tvrdoga turskog nacionalizma.

Taj savez nije puka izborna tehnika. MHP je snažno promijenio ideološki karakter sustava, osobito nakon 2016. No Bahçeli nije običan Erdoğanov satelit. U nekoliko ključnih trenutaka upravo je on inicirao političke promjene koje bi se od ultranacionalističke stranke teško očekivale. Najdramatičniji primjer bio je njegov poziv da Abdullah Öcalan pozove PKK na razoružanje. Ono što bi nekoliko godina prije zvučalo gotovo nezamislivo postalo je dijelom službene političke strategije. To otkriva jedan važan obrazac turske politike: upravo tvrdi nacionalisti ponekad mogu provesti kompromis koji bi umjerenijoj vlasti bio politički nemoguć. Kompromis je prihvatljiv ako ga se može prikazati ne kao popuštanje, nego kao posljedicu snage države.

Opozicija i problem İmamoğlua

Najvažniji unutarnjopolitički izazov Erdoğanovoj vlasti danas nije neka apstraktna liberalna kritika sustava, nego činjenica da se pojavila opozicija sposobna pobijediti. Lokalni izbori 2024. pokazali su da AKP više nije nepobjediv. CHP je zadržao Istanbul i Ankaru, a Ekrem İmamoğlu prerastao je iz gradonačelnika u potencijalnog nacionalnog izazivača.

İmamoğlu je opasan upravo zato što nije karikatura staroga kemalista. Urban je, pragmatičan, religijski nenametljiv, komunikacijski talentiran i dovoljno fleksibilan da istodobno govori sekularnoj srednjoj klasi i dijelu konzervativnog biračkog tijela. Ne traži od religiozne Turske da postane nešto drugo kako bi mogla glasati za njega. Time otvara prostor većinskoj koaliciji kakvu Erdoğan desetljećima nije imao protiv sebe.

A Istanbul je za Erdoğana posebno osjetljiva točka. Njegova politička biografija počela je upravo ondje. Grad koncentrira golem dio stanovništva, gospodarstva, medija i simboličke moći zemlje. Pobijediti Erdoğanov politički stroj u Istanbulu znači učiniti ono što je on nekoć učinio starom establišmentu: pokazati da promjena nije teorijska mogućnost, nego već ostvarena politička činjenica. Zato uhićenje İmamoğlua u ožujku 2025., poništenje njegove diplome i kazneni postupci protiv njega nisu samo pravna pitanja. Neovisno o meritumu pojedinih optužbi, njihov politički učinak je jasan: najopasniji potencijalni izazivač predsjednika nalazi se pod pritiskom institucija države kojom predsjednik upravlja.

Razvoj događaja tijekom 2026. dodatno je destabilizirao opozicijski prostor. Sudsko poništenje kongresa CHP-a iz 2023., uklanjanje Özgüra Özela i povratak Kemala Kılıçdaroğlua otvorili su raskol u najstarijoj stranci Republike, nakon čega su Özel i dio zastupnika osnovali novu političku formaciju kojoj se pridružio i İmamoğlu. Ako se taj raskol održi, događa se nešto gotovo simbolički nevjerojatno: Atatürkova stranka raspada se upravo u trenutku kada se prvi put ozbiljno otvorilo pitanje post-Erdoğanove Turske.

Iznad svega toga lebdi godina 2028. Erdoğan je u sadašnjem predsjedničkom sustavu izabran 2018. i 2023., a redovni izbori trebali bi se održati u svibnju 2028. Ustav, međutim, ostavlja mogućnost još jedne kandidature ako parlament tijekom njegova drugoga mandata odluči obnoviti izbore. Za takvu odluku potrebno je 360 od 600 zastupnika, a predsjednički blok sam tu većinu nema.

Otuda nastaje velika politička slagalica. Odakle bi došli dodatni glasovi? Od manjih stranaka, dijelova razbijene opozicije ili možda Kurda? Upravo se zato kurdsko pitanje više ne može promatrati samo kao sigurnosni problem. Ono je istodobno regionalno, ustavno i potencijalno izborno pitanje.

Kurdsko pitanje i povijesni obrat

PKK vodi oružanu pobunu protiv turske države od 1984. i sukob je odnio više desetaka tisuća života. Unatoč tome, u posljednje dvije godine dogodio se obrat koji bi se još nedavno činio gotovo nezamislivim. Bahçeli je otvorio vrata političkom procesu, Abdullah Öcalan pozvao je PKK na razoružanje, a organizacija je potom objavila završetak oružane borbe. U kolovozu 2026. turski parlament usvojio je pravni okvir za raspuštanje organizacije, povratak dijela boraca i njihovu reintegraciju.

To još nije konačno rješenje kurdskog pitanja. Ostaju pitanja kulturnih i političkih prava, antiterorističkog zakonodavstva, položaja lokalnih vlasti i Öcalanova statusa. Ali psihološka i povijesna promjena golema je. Nakon četiri desetljeća oružanog sukoba sama mogućnost da PKK prestane postojati kao vojna struktura mijenja politički horizont Turske.

Naravno, odmah se postavlja pitanje postoji li veza između toga procesa i Erdoğanove moguće nove kandidature. Nema dokaza da je cijeli mirovni proces pokrenut samo radi njegova mandata i takvo bi objašnjenje bilo previše jednostavno. Turska ima stvarne strateške razloge za zatvaranje kurdskog fronta: trošak sukoba, nestabilnost Sirije, sigurnost južne granice i želju za uklanjanjem PKK-a kao trajnog sigurnosnog problema. Ali jednako bi naivno bilo zanemariti parlamentarnu matematiku. Ako prokurdski DEM postane partner u velikoj normalizaciji odnosa države i Kurda, otvara se i prostor za novu ustavnu kombinatoriku. Moguća pogodba ne mora biti formalizirana da bi politička logika bila jasna: kurdska normalizacija s jedne strane, a politička rekonfiguracija sustava s druge.

Sirija i uklanjanje najvećeg sigurnosnog straha

Domaći kurdski proces sada se povezuje sa Sirijom. Ako se SDF doista integrira u sirijsku državu i prestane postojati kao autonomna vojna struktura, Ankara dobiva gotovo upravo ono što je godinama zahtijevala: nestanak zasebne kurdske vojne sile uz svoju južnu granicu. Jezgru SDF-a činio je YPG, koji Turska smatra sirijskim produžetkom PKK-a.

Za Erdoğana bi to bila iznimno važna strateška pobjeda. Nacionalističkom biraču mogao bi poručiti da država nije kapitulirala pred Kurdima, nego je upravo suprotno uklonila PKK iz Turske i autonomnu kurdsku vojnu strukturu iz Sirije, pa sada iz pozicije snage može razgovarati o političkoj normalizaciji. To je važan obrazac njegove politike: kompromis postaje moguć tek kada ga se može predstaviti kao rezultat pobjede države.

Upravo se tu unutarnja i vanjska politika gotovo savršeno spajaju. Sirija više nije samo vanjska politika ako ondje postoji struktura povezana s PKK-om. Libija nije udaljeni rat ako određuje ravnotežu u istočnom Mediteranu. Azerbajdžan nije samo prijateljska država ako njegova pobjeda mijenja Kavkaz. Crno more nije periferija ako ondje ratuju Rusija i Ukrajina. Balkan nije samo susjedstvo, nego povijesni i politički prostor turske prisutnosti.

Turska se pod Erdoğanom zato ponaša kao država koja pripada Zapadu kada joj to odgovara, ali ne dopušta da pripadnost Zapadu definira ukupnost njezina interesa. Može biti članica NATO-a i istodobno kupovati ruski S-400; može pomagati Ukrajini, a održavati otvorene kanale s Moskvom; može ostati formalni kandidat za EU, dok vodi politiku koju Bruxelles smatra duboko problematičnom. Ono što sa Zapada često izgleda kao nedosljednost, iz Ankare izgleda kao suverenitet.

Gospodarstvo kao Erdoğanova Ahilova peta

Velika država, međutim, ne živi od geopolitike. Prosječnog birača može ispunjavati ponos kada gleda turske dronove, ratne brodove, mostove i predsjednika koji razgovara s američkim, ruskim, europskim i arapskim čelnicima kao jednak s jednakima, ali na kraju mjeseca isti taj birač otvara novčanik. Upravo ondje Erdoğanova Turska izgleda znatno manje trijumfalno.

Godišnja inflacija u srpnju 2026. još uvijek je iznosila 31,75 posto. Hrana je bila skuplja 37,5 posto, a troškovi stanovanja, vode, energije i goriva oko 40 posto. To je osjetno bolje nego tijekom najteže faze inflacijske krize, ali za svakodnevni život razlika između rečenica “inflacija pada” i “cijene padaju” golema je. Cijene ne padaju; samo rastu sporije.

Erdoğan je godinama inzistirao na heterodoksnoj ideji da visoke kamate uzrokuju inflaciju i politički pritiskao monetarne vlasti prema jeftinom novcu. Nakon izbora 2023. uslijedio je dramatičan povratak ortodoksnijoj monetarnoj politici. Središnja banka danas drži ključnu kamatu na vrlo visokoj razini, što simbolizira gotovo potpuni odmak od Erdoğanove ranije ekonomske doktrine.

Stabilizacija daje rezultate. Inflacija pada, devizne rezerve su obnovljene, a tržišno povjerenje veće je nego tijekom najteže valutne krize. Ali cijena takve politike jest usporavanje. Rast je slabiji, industrijski pokazatelji lošiji, a skupi kredit pogađa investicije i potrošnju. Pred Erdoğanom je zato klasična politička vremenska jednadžba: restriktivnu politiku mora održavati dovoljno dugo da stvarno slomi inflaciju, ali ne toliko dugo da gospodarstvo prije sljedećih izbora ostane bez zamaha i da birači ne osjete poboljšanje realnog životnog standarda.

To je posebno važno zato što gospodarski uspon nikad nije bio tek sporedni dodatak Erdoğanovu legitimitetu. Prve godine AKP-a milijunima Turaka nisu značile prvenstveno islamizaciju zemlje, nego rast, kredit, stan, automobil, novu bolnicu, autocestu, posao, malu tvrtku i ulazak u srednju klasu. Erdoğanova politička revolucija bila je održiva zato što je dugo bila i revolucija očekivanja. Ako nova generacija više nema takvo iskustvo, sama politika identiteta možda više neće biti dovoljna.

Pa ipak, iz inflacije bi bilo pogrešno zaključiti da je Turska ekonomski slaba zemlja. Ona ima veliku i relativno diverzificiranu industrijsku bazu, proizvodi automobile, strojeve, bijelu tehniku, kemikalije, tekstil, elektroniku, brodove, oružje i prehrambene proizvode. Robni izvoz 2025. dosegnuo je rekordnih 273,4 milijarde dolara, a turizam je donio oko 65 milijardi. Turska je istodobno dovoljno blizu Europi da bude dio njezinih proizvodnih lanaca, dovoljno industrijalizirana da proizvodi ozbiljnu dodanu vrijednost i dovoljno jeftina da zadrži konkurentsku prednost prema zapadnoeuropskim proizvođačima.

Demografska sjena nad velikom državom

U pozadini svih aktualnih političkih bitaka nalazi se još jedan proces, sporiji i tiši, ali potencijalno važniji od izbora 2028.: demografija. Turska se desetljećima doživljavala kao mlada zemlja, demografski vitalna nasuprot Europi koja stari. Ta slika više nije točna. Fertilitet je pao na približno 1,42 djeteta po ženi, daleko ispod razine jednostavne reprodukcije stanovništva i dramatično niže nego početkom stoljeća.

Za državu koja svoju budućnost zamišlja kroz rast stanovništva, ekonomije i regionalne moći to nije tehnička statistika, nego strateško upozorenje. Pritom se javlja još jedan paradoks Erdoğanove epohe. Politička vlast uspjela je vratiti religiju, obitelj i konzervativne vrijednosti u samo središte javnog života, ali društvo nad kojim vlada istodobno prolazi kroz iste procese urbanizacije, individualizacije, obrazovanja žena, kasnijeg zasnivanja obitelji i ekonomskih nesigurnosti koji su prethodno promijenili Europu.

Država se može ideološki okrenuti tradiciji, a društvo se svejedno može modernizirati.

Što je Erdoğan doista promijenio?

Možda se upravo u toj rečenici sažima šire pravilo Erdoğanove Turske: gotovo ništa u njoj nije jednostavno koliko izgleda izvana. Sekularizam nije nestao, premda je religija postala vidljivija. Demokracija nije ukinuta, premda su njezine liberalne institucije oslabjele. Nacionalizam je ojačao, ali upravo ultranacionalisti otvaraju vrata razgovorima s Kurdima. Erdoğan je koncentrirao vlast, ali ne može ignorirati izbore. Turska se udaljila od Europske unije, ali je njezino gospodarstvo duboko povezano s Europom. Članica je NATO-a, ali inzistira na strateškoj autonomiji. Surađuje s Rusijom, ali nije ruski saveznik. Govori jezikom islamske solidarnosti, ali njezinu vanjsku politiku vrlo često određuje hladan državni interes.

Zato Erdoğanovu epohu neće biti moguće povijesno svesti na pitanje je li on demokrat ili autokrat. Bit će potrebno postaviti veće pitanje: što je učinio Republici koju je naslijedio?

Odgovor je nužno ambivalentan. Uništio je sustav vojnog tutorstva koji je desetljećima ograničavao demokraciju, a zatim stvorio predsjednički sustav u kojem su druge institucije postale preslabe da bi učinkovito ograničavale njega. Politički je emancipirao konzervativnu većinu koju je stari kemalistički establišment dugo držao na kulturnoj periferiji, ali je vlast te većine postupno poistovjetio s državom. Otvorio je Tursku međunarodnom kapitalu, investicijama i Europi, a potom izgradio ideologiju strateške autonomije prema tom istom Zapadu. Pokušao je riješiti kurdsko pitanje, zatim vodio vrlo tvrdu sigurnosnu politiku, a sada ponovno otvara mogućnost povijesne pacifikacije.

U tom je smislu Erdoğan istodobno završetak i negacija Atatürkove revolucije. Atatürk je pokušao spasiti tursku državu tako što je prekinuo s Osmanskim Carstvom, disciplinirao društvo odozgo, radikalno sekularizirao javni prostor i zemlju usmjerio prema Zapadu. Erdoğan je pokušao osnažiti istu tu državu vraćajući u političko središte društvene slojeve, religijsku simboliku i povijesno pamćenje koje je kemalistička Republika desetljećima potiskivala.

Ali Erdoğan nije razorio Atatürkovu državu. Preuzeo ju je.

Turska i dalje ostaje izrazito centralizirana, državocentrična i nacionalistička republika, s dubokom vjerom u suverenitet, vojnu moć i jedinstvo države. Promijenio se sadržaj identiteta i nositelj političke legitimnosti. Kemalistički sustav polazio je od pretpostavke da država zna što Turska mora postati i da prema tom cilju mora preoblikovati društvo. Erdoğanizam polazi od druge pretpostavke: stvarni narod napokon je osvojio državu i institucije mu više nemaju pravo oduzimati vlast. Između tih dviju rečenica nalazi se gotovo čitavo stoljeće turske Republike.

Može li Erdoganizam preživjeti Erdogana?

Zato pitanje koje će u konačnici odlučiti povijesni sud o Erdoğanu nije samo koliko je dugo vladao, koliko je izbora dobio ili koliko je protivnika marginalizirano, zatvoreno ili politički poraženo. Pravo će pitanje biti može li sustav koji je izgradio postojati bez njega. Ako ne može, Erdoğanizam će se pokazati kao golema personalna epizoda, impresivna po dosegu, ali nestabilna nakon odlaska svojega tvorca. Ako može, tada je Erdoğan učinio nešto mnogo veće: nije samo vladao Republikom, nego je stvorio njezinu drugu političku formu.

U tome se možda nalazi najdublji paradoks današnje Turske. Zemlja koja je prije stotinu godina pokušala postati moderna tako što će zaboraviti svoje Carstvo danas pokušava postati velika tako što ponovno otkriva vlastitu povijest. Ne želi se vratiti Osmanlijama, ali se više ne želi ni ponašati kao da Osmanlija nikada nije bilo. Ne želi napustiti Zapad, ali više ne prihvaća da Zapad određuje mjeru njezine modernosti. Ne želi ukinuti izbore, ali njezina vlast sve manje vjeruje u institucije koje izbornoj većini postavljaju granice.

Turska pod Erdoğanom zato nije jednostavno skrenula s nekadašnjega puta prema Europi. Ona je promijenila pitanje koje sebi postavlja. Više ne pita prvenstveno kako postati dio tuđega poretka. Pita kakav poredak može izgraditi oko sebe.

U toj promjeni pitanja nalazi se gotovo sve: i Erdoğanova snaga, i njegova opasnost, i njegova povijesna važnost.