ČETVRTI DIO: UMJETNA INTELIGENCIJA I MEDIJI

Društvene mreže i video platforme drastično su utjecali na medijsku industriju privlačeći publiku i oglašivače. I dok se izdavači još nisu oporavili od te krize, koja je rezultirala otkazima i padom kvalitete medijskog prostora, već se suočavaju s promjenama koje brzi razvoj generativne umjetne inteligencije donosi u načinu na koji ljudi konzumiraju vijesti.

Redakcije su dosad koristile umjetnu inteligenciju za lakšu i jeftiniju proizvodnju i distribuciju sadržaja, no dio publike počinje koristiti AI chatbotove izravno za informiranje, zaobilazeći tako medije. Stoga je Reutersov institut u svom istraživanju velik dio posvetio pronalaženju odgovora tko koristi AI chatbotove poput ChatGPT-a i Google Geminija kao izvore vijesti te kako to može utjecati na angažman publike i promet prema izvornim medijskim sadržajima.

Rezultati pokazuju da AI chatbotove za informiranje na globalnoj razini koristi 10 posto publike, što nije puno, ali predstavlja značajan relativan rast u odnosu na prošlu godinu kad ih je bilo 7 posto. Ipak, samo jedan posto navodi da su im AI chatbotovi glavni izvor vijesti. Očekivano, u korištenju prednjače mladi od 18 do 24 godine, njih 17 posto informira se putem AI chatbotova.

Najčešći razlog je postavljanje dodatnih pitanja nakon što korisnik dobije početnu informaciju (42 %). Oko 35 posto korisnika koristi AI chatbotove kako bi dobilo najnovije vijesti, njih 34 posto koristi ih za sažimanje vijesti, dok 30 posto navodi da im chatbotovi pomažu lakše razumjeti složene teme i događaje. Istodobno, trećina korisnika (33 %) koristi umjetnu inteligenciju kako bi procijenila vjerodostojnost nekog izvora vijesti.

AI chatbotovi nude personalizirane vijesti

Stručnjakinja za medije iz Reutersova instituta za studij novinarstva (RISJ) Amy Ross Arguedas smatra da mediji mogu odgovoriti na jednostavnije i preglednije objašnjenje složenih tema koje sad nude chatbotovi tako što će imati jasnije napisane tekstove, kvalitetne sažetke prilagođene ljudima koji imaju malo vremena ili analitičke članke za publiku koja želi dodatni kontekst.

S druge strane, na neke potrebe korisnika izdavači će mnogo teže odgovoriti. Amy Ross Arguedas napominje da velik dio privlačnosti AI chatbotova proizlazi iz njihove sposobnosti da svakom korisniku pruže vrlo personalizirane odgovore uz minimalan trud te da će pojedinačni mediji teško moći konkurirati takvoj razini personalizacije.

„To otvara važna strateška pitanja o tome gdje izdavači trebaju usmjeriti svoja ulaganja. Pokušaji da medijske kuće razviju vlastite chatbotove koji će nuditi iste opće funkcije kao velike tehnološke platforme vjerojatno neće biti uspješni jer će tehnološke kompanije u tom području napredovati mnogo brže. Zbog toga bi izdavači trebali ulagati prije svega u ono što njihovo novinarstvo čini jedinstvenim i vrijednim publici. To uključuje originalno izvještavanje, kvalitetne analize, dubinske priče i sadržaje koje umjetna inteligencija ne može jednostavno reproducirati“, navodi Ross Arguedas.

Profesoricu s Fakulteta političkih znanosti Marijanu Grbešu najviše zabrinjava mogućnost da će biti sve manje novinarskog sadržaja, još više prepisivanja te da će AI chatbotovi zamijeniti novinarsko pisanje i ljudske provjere sadržaja.

„Recimo The Washington Post sve karte baca na personalizaciju sadržaja, na razgovor s medijem. To znači da te velike kuće razvijaju chatbotove koji će vam moći iz cijelog korpusa njihovih tekstova izvući nešto i objasniti vam detaljnije. Taj chatbot će znati ono što mu pruža korpus tekstova iz Washington Posta, koje su ipak napisali ljudi. Trend je da redakcije imaju svoje chatbotove koji vam onda omogućuju da pitate malo dublje. Ne žele da idete prema Googleu, nego vas žele zadržati kod sebe. To je cijela intencija i AI je vrlo koristan u tome. Redakcije idu sve više u tom smjeru“, govori Grbeša.

Personalizacija vijesti nije sama po sebi loša, smatra istraživač umjetne inteligencije Aco Momčilović. Pojašnjava da ista vijest može jednoj osobi biti prikazana kao sažetak u tri rečenice, drugoj kao detaljna analiza, trećoj kao audio briefing, a četvrtoj kao video objašnjenje prilagođeno njezinu predznanju, jeziku, lokaciji i interesima.

„To može biti vrlo korisno. Dijete, stručnjak i umirovljenik ne trebaju jednaku razinu objašnjenja inflacije ili rata u Ukrajini. Problem nastaje ako personaliziramo ne samo format i dubinu nego i činjenice, naglaske i interpretaciju. Tada dva građanina više ne dobivaju samo različit izbor vijesti, nego različite verzije iste stvarnosti. Zato bi personalizirane vijesti trebale imati nepromjenjivu činjeničnu jezgru, jasno navedene izvore, vidljivu razliku između činjenice i interpretacije te mogućnost da korisnik vidi što je i zašto personalizirano. Personalizacija objašnjenja može povećati razumijevanje; personalizacija istine može dodatno fragmentirati društvo“, poručuje Momčilović.

AI može dati uvjerljivo objašnjenje koje je potpuno pogrešno

To što korisnici često koriste AI chatbotove za dodatno objašnjenje vijesti, prema Momčiloviću, ima jedno presudno ograničenje.

„Umjetna inteligencija može proizvesti vrlo uvjerljivo objašnjenje koje je djelomično ili potpuno pogrešno. Globalno povjerenje u odgovore chatbotova o vijestima iznosi samo 20 posto, u usporedbi s 37 posto povjerenja u vijesti općenito. To nepovjerenje nije neracionalno. Umjetnu inteligenciju zato vidim, u idealnom slučaju, kao drugi sloj informiranja, a ne kao jedini primarni izvor. Može objasniti novinarski sadržaj, ali mora navesti izvore, jasno pokazati neizvjesnost i omogućiti korisniku povratak na originalno izvještavanje. U suprotnom lako prelazi iz uloge tutora u ulogu vrlo uvjerljivog, ali nepouzdanog pripovjedača. Ostaje naravno pitanje, tko će i na koji način stvarati originalni i relevantni novinarski sadržaj“, poručuje autor emisije AI Central Point na N1 televiziji.

Upravo to što chatbotovi sve češće pružaju detaljne i personalizirane odgovore bez potrebe korisnika da otvori izvorni članak brine izdavače medija. Kako bi bolje razumjeli taj problem, autori ovogodišnjeg Reutersova istraživanja pitali su korisnike koliko često iz odgovora chatbota kliknu na poveznicu koja vodi prema izvornom medijskom sadržaju.

Rezultati pokazuju da u 27 zemalja u kojima je postavljeno ovo pitanje samo 4 posto svih ispitanika kaže da uvijek ili često klikne na izvorni članak nakon odgovora AI chatbota. Za usporedbu, isto čini 19 posto korisnika internetskih tražilica i 17 posto korisnika društvenih mreža.

Besplatno korištenje autorskih novinarskih članaka pri čemu se ne kompenzira ni novinara ni medije ono je što najviše zabrinjava strukovne organizacije.

„To je jedno od ključnih pitanja budućnosti medija. Umjetna inteligencija ne može funkcionirati bez kvalitetnog sadržaja koji proizvode profesionalni mediji. Zato nije prihvatljivo da AI platforme besplatno koriste taj sadržaj za treniranje modela ili generiranje odgovora koji zamjenjuju izvorni članak. Potrebni su transparentni licencni ugovori, pravična naknada i obveza jasnog navođenja izvora. Ne radi se o ograničavanju razvoja umjetne inteligencije. Radi se o stvaranju poštenog tržišta na kojem oni koji ulažu u proizvodnju kvalitetnog novinarstva mogu nastaviti raditi svoj posao“, upozorava predsjednica Europske federacije novinara i Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever.

Novinarstvo treba platiti, tu nema alternative

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko smatra da bi AI platforme trebale koristiti novinarske sadržaje isključivo uz odobrenje nositelja prava i uz odgovarajuću financijsku naknadu.

„Profesionalno novinarstvo ima svoju vrijednost, a njegovi sadržaji ne bi smjeli besplatno služiti za razvoj komercijalnih sustava umjetne inteligencije. Posebno bi trebalo licencirati autorske tekstove, istraživačko novinarstvo, analize, reportaže i druge originalne sadržaje koji zahtijevaju znatan novinarski rad. Time bi se zaštitila autorska prava i osigurali dodatni prihodi za medije. Novinarstvo treba platiti i tu nema alternative“, jasan je Zovko.     

Prvo moramo razlikovati tri stvari: korištenje sadržaja za treniranje modela, njegovo povlačenje u stvarnom vremenu radi odgovaranja korisniku i generiranje odgovora koji može zamijeniti odlazak na originalni medij, poručuje novinarka i newsfluencerica Ivana Dragičević.

„Nisam za potpuno zatvaranje novinarskih sadržaja umjetnoj inteligenciji. AI može pomoći ljudima da pronađu kvalitetno novinarstvo, razumiju temu ili prevedu sadržaj. Ali pristup ne može značiti pravo tehnološke kompanije da bez dopuštenja uzme sav rad medija, na njemu izgradi komercijalni proizvod, zadrži korisnika i ne plati ništa izvoru. Činjenice same po sebi ne mogu postati privatno vlasništvo. Ali originalna istraživanja, terenske reportaže, fotografije, videosnimke, baze podataka, arhive, ekskluzivni intervjui i autorske analize moraju se moći licencirati. Medij mora znati kada je njegov sadržaj korišten, imati mogućnost isključivanja i dobiti naknadu kada AI proizvod njime ostvaruje komercijalnu korist ili mu oduzima promet i prihod“, napominje Dragičević. Smatra da će za manje medije vjerojatno biti potrebni kolektivni modeli licenciranja jer oni pojedinačno nemaju pregovaračku moć prema najvećim tehnološkim kompanijama.

Aco Momčilović kaže da bi moguće financiranje medija od strane tehnoloških kompanija trebalo biti uređeno tako da se ne kupuje uređivački utjecaj niti da se pogoduje samo najvećim medijskim kućama.

„Smatram da model treba sadržavati obveznu transparentnost o sadržajima korištenima za treniranje, strojno čitljive uvjete korištenja, pravo nositelja prava na izbor ili isključenje, jasnu atribuciju izvora te naknadu kada AI sustav reproducira ili funkcionalno zamjenjuje novinarski sadržaj. Kod velikog broja autora i medija praktičnije je kolektivno licenciranje nego očekivanje da svaki novinar pojedinačno pregovara s globalnim platformama“, kaže Momčilović.

Australija i Kanada primjeri su dobrih rješenja

Podsjeća da je Europski parlament u ožujku ove godine zatražio transparentnost o korištenju zaštićenih djela i pravičnu naknadu autorima, uz primjenu europskog autorskog prava na modele dostupne na tržištu EU-a, bez obzira na to gdje su trenirani. Kao korisne međunarodne modele navodi Australiju gdje je postignuto više od 30 komercijalnih sporazuma platformi i medija te kanadski Zakon o internetskim vijestima (Online News Act) koji predviđa pregovore, arbitražu i godišnji Googleov doprinos od 100 milijuna kanadskih dolara, uz zaštitu novinarske neovisnosti i uključivanje lokalnih i manjih medija.

„Dio prihoda trebalo bi usmjeravati kroz neovisne i transparentne mehanizme prema izvornom, lokalnom i javno važnom novinarstvu. Kriterij ne bi smio biti samo broj klikova jer bi to dodatno nagradilo upravo onu ekonomiju pažnje koju pokušavamo uravnotežiti. Ključno načelo trebalo bi biti jednostavno: inovaciju ne treba zamrznuti, ali ni dopustiti da sustavi koji ovise o kvalitetnom ljudskom sadržaju ekonomski unište ljude i institucije koje taj sadržaj proizvode. Bit će zanimljivo promatrati utjecaj trenutnih i budućih sindikata u ovoj i ostalim industrijama“, kaže Momčilović.

S druge strane, informacijski i komunikacijski stručnjak Marko Rakar smatra da tehnološke platforme ne trebaju sudjelovati u financiranju medija, ali nije protiv plaćanja autorskih prava.

„Ne vidim smisao da to rade. Svejedno, sasvim je jasno kako neke od tehnoloških platformi, a tu prvenstveno mislim na Apple ili Amazon aktivno proizvode i potom prodaju svoj sadržaj – uglavnom zato što smatraju da mogu zahvatiti i taj komad kolača i crpiti ekonomsku korist i iz stvorenog sadržaja. Istovremeno, činjenica je kako platforme, a osobito društvene mreže nemilice koriste autorske sadržaje stvorene na drugim mjestima kao udicu za vlastite korisnike da se vraćaju i koriste upravo njihove portale i aplikacije – u takvim okolnostima naravno da platforme moraju pošteno platiti intelektualno vlasništvo koje su iskoristile. Nemam dvojbi oko toga trebaju li platiti ili ne, problem je ‘samo’ u tome što još nismo pronašli adekvatnu metodu vrednovanja sadržaja, a velike platforme koriste svoje monopolske pozicije kako bi sadržaj jednostavno preuzele bez plaćanja ili na njih plaćale bagatelne iznose koji dodatno degradiraju struku“, ocjenjuje Rakar.

Google Zero – noćna mora medija

Na pitanje je li Google Zero (situacija kad korisnik odmah dobije odgovor na tražilici bez potrebe da klikne na vanjski portal ili članak) najveći izazov za medije u idućih nekoliko godina, Rakar odgovara da je generativna umjetna inteligencija jedan od najvećih izazova sama po sebi.

„Mnogobrojne sadržaje već danas stvaraju alati umjetne inteligencije i sve je teže razlikovati AI-generirani sadržaj od ljudskom rukom stvorenog autorskog djela. I povrh toga, platforme poput Googlea, koje su de facto monopolisti u pretraživanju sadržaja, imaju odskočnu dasku kroz koju mogu trenutno odgovoriti na upit korisnika, a da ga ne ‘propuste’ na stranicu na kojoj se nalazi sadržaj koji korisnika potencijalno zanima. Umjetna inteligencija je samo nova tehnološka prepreka koju kao društvo moramo savladati“, navodi Rakar.

U takvom svijetu umjetnih i lažnih sadržaja sve veću važnost dobiva medijska, digitalna i tehnološka pismenost građana kako bi naučili koristiti tehnologiju i stekli vještine kritičkog mišljenja, ističe sociologinja i profesorica na Fakultetu političkih znanosti Dina Vozab.

„Međutim, pismenost je samo jedan dio rješenja i uvijek imam osjećaj da se pretjerano naglašava medijska pismenost građana, a ne uzimaju se u obzir industrije koje proizvode tehnologiju. Prevelika odgovornost svaljuje se na građane, koji su zapravo u cijeloj ovoj priči potrošači s najmanje moći u odnosu na ostale aktere. Pogledajmo ekstremnu priču s Grokom, agentom umjetne inteligencije tvrtke X, koji je omogućavao korisnicima da izrađuju pornografski sadržaj koristeći fotografije stvarnih osoba, kako bismo razmislili o tome kako izgleda neregulirana tehnologija. Pismenost građana će teško pomoći rješavanju tog problema, koji bi se trebao riješiti strogom regulacijom“, upozorava Dina Vozab.

Može li umjetna inteligencija zamijeniti novinare?

Hoće li umjetna inteligencija zamijeniti novinare ili će im biti tek koristan pomoćnik, pitanje je koje svaki novinar vrti u svojoj glavi. Aco Momčilović kaže da je preciznije govoriti o zadacima nego o cijelim poslovima.

„Novinarski posao, ako se radi kako treba, sastoji se od niza aktivnosti, a  generativna umjetna inteligencija neke već obavlja vrlo dobro: transkripciju intervjua, prijevod, pretraživanje arhiva, sažimanje dokumenata, klasifikaciju sadržaja, izradu podnaslova i alternativnog teksta, prijedloge naslova, jezičnu korekturu, prilagodbu sadržaja različitim formatima te izradu strukturiranih izvještaja o sportskim rezultatima, financijskim objavama ili vremenu“, ističe Momčilović. Dodaje da je umjetna inteligencija posebno korisna kada treba pregledati velike količine podataka i pronaći anomalije ili obrasce koje bi čovjek teško uočio.

„Reuters navodi da je New York Times uz pomoć AI-a u dva tjedna analizirao tisuće podcasta i videa za posao koji bi ranije trajao mjesecima. Finski Helsingin Sanomat koristi sustave koji prate ruske Telegram kanale i upozoravaju novinare na važne promjene. Reutersov FactGenie izvlači ključne podatke iz priopćenja, nakon čega ih novinar provjerava, dok norveški iTromsø pretražuje javne dokumente i arhive te tako pomaže otkrivati potencijalne priče. Imali smo i vrlo interesantne domaće primjere gdje je Ivan Ivanković uz pomoć umjetne inteligencije napravio odličnu analizu velike količine podataka u turizmu i objavio izvještaje koji su preneseni u mnogim medijima. AI je vrlo dobar istraživački asistent i produkcijski alat. Mnogo je rizičniji kada mu se samostalno prepusti odluka što je istina, što je društveno važno i što treba objaviti“, govori Momčilović.

Podaci zasad ne potvrđuju priču o masovnoj zamjeni novinara, iako je očito da ima i takvih primjera. U Reutersovoj anketi medijskih rukovoditelja 67 posto navodi da AI nije doveo do smanjenja broja radnih mjesta, 16 posto bilježi manja smanjenja, dok je 9 posto zbog umjetne inteligencije dodalo nova radna mjesta ili troškove. To ne znači da takve promjene nećemo vidjeti vrlo brzo. Momčilović očekuje da AI ipak u idućih pet do deset godina neće zamijeniti novinare.

„Najotporniji neće biti poslovi koji zahtijevaju samo pisanje teksta, nego oni koji zahtijevaju pristup stvarnosti, odnose, prosudbu i odgovornost. To uključuje terensko izvještavanje, izgradnju povjerenja s izvorima, vođenje osjetljivih intervjua, istraživačko novinarstvo, procjenu motiva sugovornika, etičke odluke, razumijevanje lokalnog konteksta te odluku o tome koja je priča uopće vrijedna istraživanja. AI može analizirati dokument koji mu je netko dao, ali ne zna koji dokument nedostaje. Može predložiti pitanja, ali teško prepoznaje trenutak u kojem se sugovornik uplašio, nešto prešutio ili neizravno otvorio važniju temu. Može imitirati stil i empatiju, ali ne može preuzeti moralnu, pravnu i profesionalnu odgovornost za objavljenu priču. Najvažnija ljudska prednost možda neće biti samo kreativnost jer i AI može stvarati uvjerljiv sadržaj. Bit će to kombinacija znatiželje, hrabrosti, odnosa s ljudima, osjećaja za društvenu važnost, etičke prosudbe i spremnosti da se vlastito ime stavi iza neke tvrdnje. I ambicija. Znatiželju i ambiciju često naglašavam kao važne karakteristike za buduće generacije“, govori Aco Momčilović.

Stvarni događaji bit će sve vrjedniji

Smatra da će, paradoksalno, što umjetna inteligencija bude proizvodila više prosječnog sadržaja, to vrjedniji postajati stvarni pristup ljudima i događajima. Kao primjer navodi sport i nogomet, gdje je zbog velike produkcije sadržaja, upravo doživljaj neke utakmice ili događaja uživo postao nezamjenjiv i time dobio na dodatnoj vrijednosti.

Na pitanje hoće li s vremenom sadržaj kreiran umjetnom inteligencijom, poput sve više umjetno generiranih pjesama na YouTubeu, dosaditi ljudima, Marko Rakar podsjeća da smo i dalje na samim počecima razvoja AI-ja.

„Kao što bez ikakvog problema preskačemo i zaobilazimo loše kreirani sadržaj stvaran od ljudi, istu takvu reakciju imamo i na sadržaj koji stvara AI. S vremenom će se situacija pročistiti i dio AI sadržaja će postati daleko bolji i kvalitetniji i u skladu s padajućim očekivanjima i traženjima korisnika, a dio će u cijelosti nestati. Nažalost, u postupku će stradati i mnogi oni koji stvaraju kvalitetan, ali nišni sadržaj, koji će ostati neotkriven u izobilju generiranog od umjetne inteligencije“, procjenjuje Rakar.

Problem vidljivosti medijskih sadržaja na društvenim mrežama i razvoja AI chatbotova može riješiti novinarstvo koje će se razlikovati od drugih, poručuje Amy Ross Arguedas iz Reutersova instituta.

„U sve bučnijem informacijskom okruženju upravo će povjerenje, vjerodostojnost izvora i originalno, dubinsko izvještavanje postati njihove najvažnije konkurentske prednosti – kvalitete koje umjetna inteligencija još uvijek ne može zamijeniti”, smatra Ross Arguedas.

Originalnost i kvaliteta sadržaja ono su na čemu bi redakcije trebale inzistirati u ovom digitalnom dobu, smatra i Ivana Dragičević.

„Opsesija brojem klikova uništila je velik dio vrijednosti digitalnog novinarstva. Kada je jedina mjera uspjeha broj posjeta, sustav nagrađuje pretjerane naslove, količinu, brzinu i emocionalno uznemiravanje publike. Ne nagrađuje nužno povjerenje, razumijevanje ni društvenu važnost. Ipak, mediji se ne smiju pretvoriti samo u skupe klubove za malu, obrazovanu elitu. Novinarstvo ima demokratsku obvezu dosegnuti i ljude koji ne mogu ili ne žele plaćati medijski sadržaj. Najzdraviji model zato kombinira široko dostupan sadržaj od javnog interesa s dubljim, originalnim sadržajem za vjernu zajednicu pretplatnika. Manja publika može biti održivija od milijuna slučajnih klikova. Cilj novinarstva nije samo održiv poslovni model. Cilj je i društvo u kojem kvalitetne informacije nisu privilegij nekolicine, a to je šire društvena tema, koja se ne tiče samo novinarstva i medija“, govori Ivana Dragičević.

Vrijednost kvalitetnog novinarstva trebala bi rasti

Kad je riječ o budućnosti novinarstva uz razvoj umjetne inteligencije, smatra da to ne mora nužno biti izbor između velike redakcije i usamljenog kreatora sadržaja.

 „Moguća je redakcija u kojoj postoje snažni, prepoznatljivi novinarski autori s vlastitim zajednicama, formatima, podcastima, newsletterima i kanalima. Institucija takvom novinaru daje pravnu zaštitu, uredničku infrastrukturu, produkciju i mogućnost ozbiljnog istraživanja. Novinar instituciji donosi povjerenje, osobnost i izravan odnos s publikom. Granica između tradicionalnih i novih medija već je maglovita, a velike kuće osnivaju vlastite ‘kreativne laboratorije’ i razvijaju autorske formate“, govori Dragičević, ali napominje kako taj model mora biti pošteno uređen.

„Od novinara se ne može očekivati da nakon redovne smjene besplatno postane TikToker, snimatelj, montažer i community manager. Moraju biti jasni vlasništvo nad sadržajem, podjela prihoda, korištenje osobnog imena i pristup podacima o publici“, smatra Ivana Dragičević.

Marijana Grbeša kaže da bi vrijednost kvalitetnog novinarstva u budućnosti trebala rasti, ali da to ipak prvenstveno ovisi o medijskim kućama.

„Na tome treba raditi. Ne možete vi, u kontekstu u kojem se tehnologija strašno brzo mijenja i gdje neprestano dobivate nove igrače na tržištu, prepustiti se stihiji i ne raditi ništa. Prepustili ste stvar tržištu, a ono je nesmiljeno i okrutno. Zato je tu ogromna uloga politike i profesionalnih organizacija, dakle svih onih aktera kojima bi trebalo biti stalo do demokracije. Veliki je teret na medijskoj industriji koja bi trebala čuti rezultate ovih istraživanja i na neki način vratiti se kvaliteti. Kvalitetno ne mora biti dosadno. Znam da je brzina imperativ, da je zabava imperativ, međutim zabavno nije trivijalno“, poručuje Grbeša.

Umjetna inteligencija je nova tehnološka revolucija

Na pitanje je li optimist ili pesimist kad je riječ o daljnjem razvoju generativne umjetne inteligencije, Marko Rakar kaže da nije ni jedno ni drugo.

„Umjetna inteligencija je nova tehnološka revolucija, ne bih znao što je optimistično ili pesimistično u tome. Društvo svakih nekoliko desetljeća prolazi kroz takve promjene, koje mogu biti manjeg ili većeg opsega. AI će imati ogroman utjecaj na način na koji funkcioniramo kao osobe, bit ćemo okruženi umjetnom inteligencijom sa svih strana i s vremenom će biti sve teže prepoznati kada komuniciramo s pravim ljudima, a kada sa strojevima. Ono što je bitno jest prilagoditi se tome i ostati produktivna jedinka društva,  a to je zadatak koji je bilo teško ispuniti i u prethodnim valovima tehnoloških promjena. Ovoga puta to će biti osobito teško“, smatra Rakar.

Acu Momčilovića najviše brine postupna degradacija informacijskog okruženja, odnosno mogućnost proizvodnje beskonačne količine jeftinog, uvjerljivog i personaliziranog sadržaja.

„Kada je gotovo svaki tekst, snimku ili glas moguće proizvesti sintetički, raste cijena provjere, dok cijena manipulacije pada. To može dovesti do paradoksalnog rezultata: ljudi neće samo vjerovati lažnim sadržajima nego će početi odbacivati i autentične dokaze kao potencijalno umjetne. Tada problem više nije jedna dezinformacija, nego urušavanje zajedničke epistemološke podloge – sposobnosti društva da se složi barem oko osnovnih činjenica. To, kao što znamo, nije novi proces nego trend koji traje već neko vrijeme“, navodi Momčilović.

Još jedan fenomen koji ga zabrinjava naziva kognitivnim outsourcingom, odnosno da će ljudi korištenjem umjetne inteligencije postati učinkovitiji, ali istodobno izgubiti naviku dubinskog čitanja, provjeravanja i samostalnog zaključivanja.

„S druge strane, veseli me mogućnost demokratizacije razumijevanja. Kvalitetna objašnjenja, prijevodi, pristup znanju i analiza velikih količina podataka više neće biti rezervirani samo za velike redakcije i privilegirane pojedince. Mali medij može analizirati tisuće javnih dokumenata, lokalni novinar može raditi preko jezičnih granica, a čitatelj može tražiti objašnjenje prilagođeno vlastitom predznanju. Moja osnovna pozicija zato nije ni tehnološki optimizam ni pesimizam. Umjetnu inteligenciju treba razvijati kao tehnologiju augmentacije – kao proširenje ljudskih sposobnosti – uz jasnu verifikaciju, ljudsku odgovornost i zaštitu kognitivne autonomije“, poručuje Momčilović.

Na pitanje što bi savjetovala mladima koji žele studirati novinarstvo i postati novinari, profesorica Marijana Grbeša kaže da bi im savjetovala da ustraju.

„Savjetovala bih im da probaju. Naravno, u redakcijama. Međutim, savjetovala bih im da ustraju na profesiji, čak i ako shvate da redakcije nisu pravo mjesto za njih. Postoji prostor na internetu. Postoji prostor za takozvane kreatore sadržaja gdje dobar novinar može napraviti dosta toga, čak i sâm. Konkurencija je velika, međutim, imamo puno primjera i takvog novinarstva. Mislim da novinarstvo nije mrtvo. Mediji i redakcije kakve smo znali su pod upitnikom. Međutim, novinarstvo kao profesija, ako ima imalo interesa da se očuva demokracija, mora se sačuvati pod svaku cijenu“, zaključuje Marijana Grbeša.

Umjetna inteligencija pred novinare i izdavače stavlja nove izazove, vjerojatno veće i od onih koje im je donio razvoj društvenih mreža koji je izazvao krizu medijske industrije.

Većina naših sugovornika slaže se da je odgovor na razvoj umjetne inteligencije u onome što ona nema, a to je ljudska originalnost. Odgovor je kvalitetno, profesionalno novinarstvo. Istraživačko novinarstvo, terensko izvještavanje, ljudske priče, autentični intervjui… Znatiželja i ambicija.

A to zahtijeva novac, ulaganje u ljude, u novinare. U ljudske resurse koje su izdavači posljednjih godina zanemarivali. U kvalitetne profesionalce koje su zbog rezanja troškova otpuštali.

Pitanje je jesu li vlasnici medija spremni na takav zaokret?

U idućem završnom nastavku serijala analiziramo encikliku Magnifica humanitas u kojoj je papa Lav XIV. govorio o izazovima razvoja umjetne inteligencije i mogućim posljedicama po čovjeka i našu civilizaciju.

* Ovaj članak objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.