Na spomen platformskog rada mnogima u Hrvatskoj prva su asocijacija prizori uobičajeni za prometnice urbanih središta: dostavljači na biciklima ili skuterima koji u torbama s prepoznatljivim logotipom poput Wolta ili Glova razvoze hranu, namirnice i razne druge stvari na kućne pragove kupaca. Dio te priče su i dostavljači “na četiri kotača” i platformski taksi vozači (Bolt, Uber), samo što je njihova vidljivost manje upečatljiva i slikovita. No, rad putem digitalnih radnih platformi generalno je i šira i kompleksnija priča. Taj je oblik rada i kod nas proteklih godina doživio ekspanziju i postao zapravo jedan od amblematskih primjera kako doba digitalizacije i algoritama transformira tržište rada, uključujući i odnose između radnika i poslodavca.
Tako su se, primjerice, već prilično udomaćili i pojmovi poput agregatora kao posrednika između tehnoloških kompanija nositelja digitalnih platformi (Wolt, Glovo, Bolt, Uber) i radnika (dostavljača, vozača). Pritom nositelji radnih platformi mahom sklapaju poslovni odnos s agregatorom, dok on sklapa ugovorni odnos s radnikom koji obavlja rad putem digitalne platforme. U praksi stvari funkcioniraju prema različitim modalitetima, pa npr. postoji i više načina rada – od zapošljavanja u voznom parku i samostalnog rada putem obrta ili vlastite tvrtke do izravnog zapošljavanja i studentskog modela.
Razvoj te “industrije” prate i oprečni narativi o tome kako kod platformskog rada stoje stvari s balansiranjem između slobode i fleksibilnosti s jedne strane, i zaštite radnika i (ne)sigurnosti, s druge. Isto tako, dojam je da su službeni podaci o tom tržištu u Hrvatskoj u raskoraku s prevladavajućom percepcijom.
Prema izvješću o platformskom radu za 2025., prvome koje objedinjuje rezultate pune primjene zakonskog okvira za to područje, u Registru digitalnih radnih platformi i agregatora krajem 2025. evidentirane su četiri platforme koje su registrirale 2336 agregatora, od čega ih se 879 odnosi na obrtnike, a 1457 na pravne osobe. Lani su posao putem digitalnih platformi za rad tijekom cijele godine ili dijela godine obavljale 21.652 osobe. To uključuje sve koji su tijekom godine obavili barem jedan zadatak na platformi, što znači da taj broj ne govori o kontinuiranom radu ili punom radnom vremenu. Ljudi koji obavljaju posao na platformi u prosjeku su radili 4 sata i 16 minuta dnevno, 21 sat i 39 minuta tjedno ili otprilike 80 sati mjesečno. Ti prosjeci obuhvaćaju različite oblike i intenzitete angažmana, uključujući rad na platformi s punim i nepunim radnim vremenom, kao i povremeni rad.
Regulatorni okvir
Od spomenutog ukupnog broja radnika na hrvatske državljane otpada 16.925, a na strane 4727. U pogledu radnog angažmana, doduše, ti omjeri su nesumnjivo drukčiji jer je domaćima to ipak češće dodatni izvor zarade. Što se tiče vrste platformskog rada, taksi usluge činile su otprilike 65 posto, a dostave oko 35 posto posla zabilježenog u 2025. putem Jedinstvene elektroničke evidencije rada (JEER). Riječ je o državnom informacijskom sustavu koji bilježi točno vrijeme početka, trajanja i završetka rada na platformama i ujedno je važan alat nadzora nad provedbom propisa, a u konačnici i suzbijanja neprijavljenog rada.
I neki pojedinačni pokazatelji zvuče zanimljivo. U Woltu, čiji zagrebački ured pokriva i brojne regionalne funkcije, reći će kako je u prvih pet mjeseci 2026. prosječna zarada po online satu u Zagrebu porasla za oko 40 posto u u usporedbi s prosjekom 2025., dok je prosječna naknada za dostavu u svibnju bila 43 posto veća nego godinu prije (pojedinačni rezultati variraju ovisno o aktivnosti, vremenu i modelu angažmana). Kurirski partneri su ove godine obavili oko 28 posto više dostava po satu online dostave nego 2024. Istodobno, kažu, tijekom prošle i ove godine prekinuta je suradnja s 21 partnerom u voznom parku, što uključuje otkaze vezane uz usklađenost i međusobne otkaze, pri čemu su kod raskida zbog usklađenosti razlozi sezali od kršenja ugovora i nepodmirenih poreznih obveza partnera pa do nedostajuće dokumentacije radnika i nepravilnosti utvrđenih nakon inspekcija.
U svakom slučaju, razvoj tog sektora već je poodavno nametnuo potrebu sustavnog zakonskog uređenja i unaprjeđivanja regulative te prateće infrastrukture. Pita li se vodeće nositelje platformi na tržištu, trenutačni regulatorni okvir u RH funkcionira prilično dobro. Jedinstvena elektronička evidencija rada poboljšala je transparentnost, jasnije definirala odgovornosti i općenito pruža bolju vidljivost platformskog rada. Bilježenjem aktivnosti platforme i povezivanjem s relevantnim javnim sustavima država, kažu, ima dobru osnovu za ciljani nadzor i provedbu.
Postojeći normativni okvir u RH smatra se naprednijim u usporedbi s mnogim drugim članicama Unije jer je prilično sveobuhvatne odredbe o platformskom radu, pa i JEER, Hrvatska uvela prije stupanja na snagu Direktive EU-a čije je prenošenje u nacionalna zakonodavstva predviđeno do 2. prosinca ove godine. To slijedi i u Hrvatskoj; u pripremi su izmjene i dopune Zakona o radu kojima se, uz ostalo, planira potpuno usklađivanje s tom direktivom.
Ona donosi važna pravila koja se odnose na veću transparentnost algoritamskog upravljanja te jasnije uređivanje statusa osoba koje rade putem digitalnih platformi, ističu u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, poručujući kako članice njezine Koordinacije digitalnih platformi podržavaju te ciljeve. Napominju i kako razvoj digitalnog gospodarstva i zaštita radnika nisu suprotstavljeni ciljevi. U tom smislu i održiv razvoj platformskog rada mogućim drže “jedino ako radnici imaju jasno definirana prava i odgovarajuću zaštitu, a istodobno regulatorni okvir ostane predvidiv i provediv za sve sudionike na tržištu”.
Međutim, neka rješenja iz radne verzije nacrta zakona nadilaze zahtjeve same Direktive, što bi platformama u konačnici otežalo poslovanje. “Posebno se to odnosi na uvođenje automatske solidarne odgovornosti digitalnih platformi za obveze agregatora, što nije propisano Direktivom. Umjesto toga, zauzimamo se za model koji će istodobno osigurati učinkovitu zaštitu radnika, ali i uvažiti činjenicu da platforma ne može odgovarati za obveze nad kojima nema stvarnu kontrolu”, u ime svojih članica iz tog sektora apelira HUP.
Pojašnjavaju da bi odgovornost trebala postojati kada platforma nije postupala s dužnom pažnjom ili je znala, odnosno mogla znati, za nepravilnosti u poslovanju agregatora. “Automatska i bezuvjetna odgovornost, bez mogućnosti dokazivanja da je platforma poduzela sve razumne mjere, nije predviđena Direktivom i dodatno je nacionalno regulatorno opterećenje”, konstatiraju u Udruzi poslodavaca te dodaju da su zbog toga predložili uvođenje instituta dužne pažnje (safe harbour). To znači da bi platforma bila oslobođena solidarne odgovornosti ako može dokazati da je redovito provjeravala poslovanje agregatora, pratila ispunjavanje njegovih zakonskih obveza te pravodobno reagirala na eventualne nepravilnosti. Takav pristup istodobno štiti radnike i potiče odgovorno poslovanje svih sudionika na tržištu, zaključuju.
Na tom tragu su i stajališta Jan Škobernea, voditelja javnih politika za Adria regiju u Woltu: “I postojeći okvir u RH uključuje solidarnu odgovornost specifičnu za platformu i obveze koje partner u voznom parku, kao poslodavac, ima prema svojim radnicima, ali istodobno priznaje mjere usklađenosti koje platforme mogu poduzeti kako bi pratile partnere i upravljale tom odgovornošću.” Drži da to stvara poticaj platformama da ulažu u dubinsku analizu i preventivne kontrole omogućujući razlikovanje platformi koje provode propisane provjere od onih koje to ne čine.
Kontrola sustava
“Političko pitanje nije trebaju li platforme imati odgovornost jer one je imaju, nego je pitanje treba li postojeći ciljani okvir zamijeniti punom i automatskom odgovornošću bez obzira na ponašanje, kontrolu ili preventivne mjere platforme”, podcrtava Škoberne, dodajući kako je važno očuvati poduzetničku slobodu i omogućiti različite zakonite oblike angažmana. Sljedeći korak bi, prema njemu, trebao biti jačanje provedbe tamo gdje postoje praznine i razmatranje proširenja usporedive transparentnosti na druge radno intenzivne sektore, uključujući ugostiteljstvo i građevinarstvo. Dodatne obveze, pak, trebale bi biti proporcionalne i ne bi se trebale usredotočiti isključivo na rad na platformama, dok znatno veći dijelovi tržišta rada ostaju izvan usporedivog nadzora.
Hrvatska je, inače, rad putem digitalnih radnih platformi zakonski uredila prilikom izmjena Zakona o radu (ZOR) potkraj 2023. i važeće odredbe u primjeni su od početka 2024. U to vrijeme na razini EU-a se još usuglašavala Direktiva o poboljšanju radnih uvjeta u radu putem platformi pa su neki od tih iskoraka uklopljeni već u tom krugu zakonskih izmjena. Time je Hrvatska de facto “preduhitrila” dio smjernica iz spomenute europske direktive koja je u međuvremenu (krajem 2024.) donesena, uz predviđeni rok transponiranja u nacionalne pravne sustave početkom prosinca 2026. Potpuno usklađivanje s novim pravilima koja će ubuduće vrijediti u cijeloj EU samo je jedan od razloga što Vlada i nadležno ministarstvo rada na čelu s Alenom Ružićem već neko vrijeme spremaju nove izmjene i dopune ZOR-a. Uz prenošenje preostalih smjernica za platformski rad, naime, domaće se zakonodavstvo treba uskladiti i s Direktivom EU-a o transparentnosti plaća, za što je predviđeni rok već probijen (ranije ovog mjeseca).
U Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, na upit Poslovnog dnevnika u vezi s platformskim radom, kažu kako će se zakonskim izmjenama i dopunama precizirati definicije digitalne radne platforme i agregatora kao njezina posrednika na tržištu. Ojačat će se i zaštita privatnosti i osobnih podataka u automatiziranom sustavu upravljanja kao jednoj od bitnih specifičnosti tog načina rada. Automatizirani sustav upravljanja uključuje djelomično ili potpuno upravljanje organizacijskim procesima bez izravnog ljudskog sudjelovanja, a sastoji se od automatiziranog sustava praćenja i automatiziranog sustava donošenja odluka, objašnjavaju.
Iako odredbe o ljudskom nadzoru nad takvim sustavima već postoje u važećem Zakonu o radu, planiranim izmjenama i dopunama preciznije će se propisati obveza kontinuiranog ljudskog nadzora nad tim sustavima. “U praksi će to značiti nadzor utjecaja pojedinačnih odluka donesenih ili zasnovanih na tim sustavima na radnika te periodično procjenjivanje učinaka odluka, svake dvije godine”, ističu.
Spor oko odgovornosti
Pored toga, postojeća obveza preispitivanja odluka koje se donose korištenjem spomenutog sustava u praksi će, kažu, osigurati radnicima pravo na pisano obrazloženje odluke, a bude li utvrđena povreda prava radnika, ona će se morati izmijeniti. Samo u slučaju kada to nije moguće radnik će imati pravo na naknadu štete. U svakom slučaju, nedostatke će trebati otkloniti ili donijeti odluku da se sustav izmijeni ili prestane upotrebljavati, zaključno se naglašava u odgovoru Ministarstva,
Kako bilo, radna skupina za izradu Nacrta prijedloga zakona u završnoj je fazi usuglašavanja teksta. Otvaranje postupka javnog savjetovanja očekuje se uskoro, kako bi se na jesen provela zakonska procedura za donošenje Zakona. Zakonske izmjene i dopune planiraju se donijeti i prije roka zadanog Direktivom, poručuju iz Ministarstva.
Dakle, veoma brzo vidjet će se jesu li nositelji platformi uspjeli uvjeriti zakonopisce da bi nametanje potpune i automatske solidarne odgovornosti platformama oslabilo poticaje na propisno ponašanje partnera u voznom parku i tako umjesto jačanja zaštite radnika, proizvelo kontraefekt. Konačno, jedan od njihovih argumenata je i da bi se time od njih zahtijevalo da obavljaju funkcije koje pripadaju javnim tijelima, s odgovarajućim zakonskim ovlastima, alatima i pristupom informacijama.
