Jesmo li iz grada isprojektirali djetinjstvo? Dok smo svaki četvorni metar grada činili racionalnim i korisnim, možda smo djeci ostavili igrališta, ali im oduzeli teritorij, a ako želimo stvarati gradove koji prate život, možda je najbolje da počnemo upravo od djetinjstva. Početkom 90-ih radio sam neko vrijeme u Njemačkoj, u čeličani. Došao sam iz Vinkovaca u zemlju koju smo tada doživljavali kao uzor uređenosti, organizacije i razvijenosti. Mnogo toga ondje doista jest bilo uređenije nego kod nas.
Ali, jedne se stvari i danas sjećam: školska sportska igrališta bila su zaključana. Teren je bio ondje, koševi, golovi, prostor. Iza ograde prazno igralište na kojem bi se mogla igrati djeca, ali vrata su bila zaključana. Meni je to bilo gotovo neshvatljivo.
Kad prostor postane mjesto
Dolazio sam iz Vinkovaca, grada u kojem mi je bilo potpuno prirodno uzeti loptu i otići na školsko igralište. Nisi imao termin, nisi bio član kluba, nitko te nije dovezao automobilom i vratio se po tebe nakon treninga – uzeo si loptu i otišao.
Danas živim i radim u Zagrebu i njegova su školska igrališta još uvijek uglavnom dio života svojih kvartova. Dobro je da je tako. Ali, kada razmišljam o vlastitom djetinjstvu u Vinkovcima, shvaćam da najvažniji prostori naše igre zapravo uopće nisu bila igrališta. Živjeli smo u zgradi oko koje je bio prostor. Igrali smo se s obje strane zgrade. Između parkirališta, zelenih površina i obiteljskih kuća postojao je cijeli teritorij koji smo doživljavali kao svoj. Bilo je ondje jedno veliko stablo na koje smo se penjali. Bilo je neodržavanih dijelova okoliša koji su nama bili džungla. Bilo je mjesta na kojima se odrasla osoba vjerojatno ne bi zadržala ni nekoliko sekundi. Nama su bila važna.
Nijedan od tih prostora nije bio projektiran za igru. Veliko drvo nije bilo certificirana sprava za penjanje. Naša džungla nije imala gumenu antitraumatsku podlogu. Nitko nije nacrtao zonu za djecu određene dobne skupine. Nije postojao scenarij korištenja. Prostor nam nije govorio što u njemu trebamo raditi – i možda je upravo zato mogao postati sve. Stablo je jedan dan bilo promatračnica. Drugi dan utvrda. Komad zemlje bio je stadion. Grmlje je bilo granica nekog našeg svijeta. Odraslima je to bio prostor iza zgrade. Nama je bio cijeli svijet.
IŠto više o tome razmišljam, sve mi se više čini da djeci danas gradimo sve više prostora za djecu, a ostavljamo im sve manje prostora koji mogu postati njihova. Djeca imaju igrališta, ali sve manje imaju teritorij.
Kada bih danas, kao netko tko se više od 20 godina bavi nekretninama, projektiranjem i dozvolama, analizirao prostor u kojem sam odrastao, mogao bih izmjeriti gotovo sve. Površinu parcele, koeficijent izgrađenosti, koeficijent iskoristivosti, broj parkirališnih mjesta, postotak zelenila, udaljenost zgrada. Mogao bih precizno opisati prostor, ali nijedan od tih podataka ne bi mi rekao da je jedno veliko stablo bilo središte našeg svijeta. Stablo bi vjerojatno bilo evidentirano kao zelenilo. Naša džungla kao neodržavana zelena površina. Prostor s obje strane zgrade kao slobodna površina građevne čestice. Prostorno bi gotovo sve bilo izmjereno. Život bi ostao potpuno nevidljiv.
Tu, čini mi se, dolazimo do jednog od temeljnih ograničenja načina na koji danas upravljamo prostorom – naš sustav vrlo dobro zna mjeriti prostor, ali puno slabije zna promatrati život koji se u tom prostoru događa. Koeficijenti su potrebni. Prostorni planovi moraju odrediti granice gradnje. Moramo znati koliko se može izgraditi, koliko prostora treba ostaviti, kako osigurati pristup i koliko je parkirališnih mjesta potrebno. Ali, problem nastaje kada alat za kontrolu gradnje počnemo doživljavati kao alat za stvaranje dobrog grada.
Koeficijent može ograničiti izgrađenost. Ne može stvoriti djetinjstvo. Nedavno sam o tome razgovarao s prijateljem. U njegovu kvartu postoji komad otvorenog prostora u vlasništvu jednog od susjeda. Moj prijatelj ondje je napravio pješčanik za svoju i susjedsku djecu. Ništa veliko. Pješčanik – na koji su onda počela dolaziti druga djeca, i za njima roditelji. Ljudi su ostajali. Razgovarali. Djeca iz susjedstva bila su dobrodošla. Roditelji su se opustili. Počeli su se susretati ljudi koji su do tada možda samo prolazili jedni pokraj drugih. Prostor je postao mjesto.
Kada bismo ga analizirali našim uobičajenim prostornim pokazateljima prije i poslije pješčanika, gotovo ništa se ne bi promijenilo. Ista površina, namjena, koeficijenti. Gotovo ista količina prirodnog terena. Prema parametrima kojima upravljamo gradom, to je gotovo isti prostor. Za ljude koji ondje žive nije ni približno isto mjesto jer ovdje se dogodio život.
Upravo mi se zato čini da je taj mali pješčanik vrijedan pozornosti, ne zato da bismo mi sada propisali pješčanike. Naša stručna i administrativna reakcija na nešto što prepoznamo kao dobro često je vrlo brza.
Normirajmo, odredimo minimalnu površinu, utvrdimo udaljenost, definirajmo broj pješčanika prema broju stanova. Napravimo standard i za nekoliko godina možda bismo imali stotine potpuno ispravnih pješčanika. Od kojih bi mnogi bili prazni jer možda u priči mojeg prijatelja uopće nije presudan pješčanik. Možda je važna blizina stanova ili osjećaj sigurnosti, a možda mogućnost roditelja da prirodno ostanu. Možda veličina prostora ili činjenica da nije previše uređen, a možda je presudan bio čovjek koji je prvi svojim ponašanjem rekao: “Dođite. Ovdje ste dobrodošli.”
Knjiga dobrih praksi
Prostor ponekad treba domaćina. Ne upravitelja, koncesionara, zaštitara. Domaćina. Ne znam, ali upravo je to poanta. Naš posao nije kopirati pješčanik. Naš je posao razumjeti život koji se oko njega pojavio.
Upravo zato mislim da gradovima, uz prostorne planove i propise, treba još jedna vrsta znanja. Prostorni plan određuje što se i koliko može graditi. Propis određuje granice koje moramo poštovati. Ali trebalo bi postojati i mjesto na kojem grad sustavno bilježi ono što je naučio promatrajući vlastiti život. Nazovimo ga, za sada, knjigom dobrih praksi kvalitetne svakodnevice. Ne zamišljam je kao novi pravilnik. Upravo suprotno.
Bila bi to živa zbirka primjera iz vlastitih kvartova, ali i drugih gradova. Prostora koji su zaživjeli, malih intervencija koje su proizvele neočekivano velike promjene, mjesta na kojima se dogodilo nešto vrijedno i obrazaca koje vrijedi pokušati razumjeti. Ne zato da bismo ih slijepo kopirali, nego da bismo znali što gledati kada stvaramo sljedeći dio grada. Upravo nam to, čini mi se, nedostaje. Imamo golem sustav za provjeru je li prostor usklađen s pravilima.
Nemamo jednako razvijen sustav za učenje iz prostora u kojima ljudi očito dobro žive. Ako takvu knjigu želimo početi pisati, negdje moramo početi. Čini mi se logičnim da prve stranice pripadnu djeci, ne samo zato što je djetinjstvo emotivna tema, nego zato što su djeca možda jedan od najosjetljivijih pokazatelja kvalitete prostora koji stvaramo. Odrasla osoba loš prostor može kompenzirati. Sjest će u automobil, otići u teretanu, platiti klub. Dogovoriti druženje u restoranu. Odvesti se u park.
Kurator kvalitetnog života
Dijete je mnogo neposrednije vezano uz prostor koji smo mu ostavili oko kuće. Njegov je svijet prvih pedeset, sto ili tristo metara od ulaznih vrata. Zato bih prvo poglavlje te knjige nazvao jednostavno “Prostor djetinjstva”. Ne znam još što bi sve u njemu trebalo pisati i mislim da je silno važno da se ne pravimo da već imamo sve odgovore, ali znam gdje bih počeo – promatranjem. Vratio bih se u kvartove u kojima su generacije djece odrastale i pokušao razumjeti što se ondje zapravo događalo. Ne samo koliko je bilo zelenila i koliko stanovnika po hektaru, nego gdje su se djeca okupljala, koliko su daleko sama odlazila od kuće, koje su prostore smatrala svojima? Zašto su se na nekim mjestima zadržavala satima, a druga potpuno ignorirala? I isto bih radio danas.
Promatrao bih pješčanik mojeg prijatelja, školsko igralište koje poslijepodne preuzme cijeli kvart, stablo oko kojeg se stalno pojavljuju djeca, mali komad neuređene zemlje koji djeca uporno biraju umjesto novog igrališta.
Ne bih odmah donosio pravila. Zapisivao bih. Pitao. Pokušavao razumjeti. Tko bi takvo znanje trebao prikupljati, povezivati i vraćati ljudima koji oblikuju grad? Tu vidim drukčiju ulogu gradske uprave. Nazvao bih je ulogom kuratora kvalitetnog života. Kurator, u ovom smislu, nije netko tko propisuje kako ćemo živjeti. On promatra grad, prepoznaje gdje se pojavila kvaliteta. Pokušava razumjeti što ju je omogućilo, povezuje primjere i stečeno znanje vraća arhitektima, urbanistima, investitorima, gradskim četvrtima i građanima – ne kao novu obvezu, već kao smjer. Propis određuje granicu, kurator pokazuje smjer.
Mi koji se bavimo prostorom ponekad imamo iluziju da možemo projektirati život. Na nacrtu označimo trg i napišemo: mjesto okupljanja. Nacrtamo nekoliko klupa i govorimo o zoni socijalizacije. Projektiramo igralište i nazovemo ga prostorom dječje igre. Ali, crtež ne može narediti ljudima da se okupljaju, ne može prisiliti susjede da razgovaraju, ne može djetetu narediti da se negdje igra. Možemo samo povećati ili smanjiti vjerojatnost da će se nešto od toga dogoditi.
Kurator ne propisuje rezultat, on povećava vjerojatnost da se nešto vrijedno dogodi. Zato knjigu dobrih praksi ne zamišljam kao novi propis. Čim bismo iz nje počeli prepisivati obvezne dimenzije, udaljenosti i broj sadržaja po hektaru, promašili bismo njezinu svrhu. Ona bi trebala biti alat grada u njegovoj ulozi kuratora, mjesto na kojem grad bilježi što je vidio, što je naučio i na što vrijedi usmjeriti pozornost kada se uređuje sljedeći kvart, projektira nova škola ili gradi stambeni kompleks – institucionalna memorija o tome gdje i zašto život uspijeva.
Zato bih na prvu stranicu te zamišljene knjige već danas zapisao jedan sasvim mali primjer – pješčanik u jednom zagrebačkom kvartu. Zapisao bih da ga je jedan čovjek napravio za svoju i susjedsku djecu. Da su počela dolaziti druga djeca, da su za njima došli roditelji, da su ljudi počeli ostajati, da su razgovarali, da je prostor koji je do jučer bio samo otvorena površina postao mjesto.
Ne bih nikada iz toga izvlačio normu. Ne bih propisao pješčanik. Zapisao bih što se dogodilo. I pitao se “zašto?”.
Možda tako trebaju nastajati prve stranice naše knjige dobrih praksi. Ne za stolom, nego u kvartovima. Jedna stranica o pješčaniku oko kojeg se okupilo susjedstvo. Druga o stablu koje je generacijama djece bilo središte igre. Treća o školskom igralištu koje poslijepodne pripada cijelom kvartu. Četvrta o malom komadu neuređene zemlje koji djeca uporno pretvaraju u svoj svijet.
Promatrati, zapisivati, pitati zašto – i tek tada iz tih primjera izvlačiti znanje koje možemo ponuditi ljudima koji stvaraju druge dijelove grada. Ne kao pravilo. Isključivo kao smjer.
Promatrajmo djetinjstvo
Prostorni planovi će i dalje trebati koeficijente. Propisi će trebati brojke. Netko će morati odrediti granice gradnje. Ali, ako želimo gradove u kojima se dobro živi, netko mora početi pratiti i sam život. Vidjeti gdje se ljudi zadržavaju, gdje djeca sama stvaraju igru, gdje se susjedi počinju poznavati, gdje je jedna mala intervencija proizvela mnogo više života nego što je itko očekivao. I to znanje sačuvati.
Ako već počinjemo pisati knjigu o gradu u kojem želimo dobro živjeti, čini mi se sasvim logičnim da prve stranice pripadnu djetinjstvu. Jer, djeca možda najbolje pokazuju ono što smo mi odrasli naučili previdjeti – razliku između prostora koji je pravilno isplaniran i prostora koji je doista postao nečiji svijet. Nemojmo propisivati djetinjstvo. Promatrajmo ga. Pokušajmo razumjeti gdje ono u gradu buja i zašto. A onda, kao dobri kuratori, pokažimo smjer – ne da bismo propisali život, nego da bismo mu dali više prilika da se dogodi.
